Tahrif 

U pravnome i teološkome smislu, prevodimo u značenju izvrtanja, falsificiranja Svetoga teksta. Ovaj izraz podrazumijeva namjerno i svjesno izvrtanje riječi. U qurānskome tekstu Jevreje se karakteriše kao one koji namjerno izostavljaju objavljene riječi. Također, Faẖruddin ar-Rāzī u svome tefsiru (tom 11) donosi stav Abd al-Ğabbāra po kome su vidne dvije vrste promijena u kontekstu Svetoga teksta i to, u pogledu samoga teksta, tj. forme i u pogledu razumijevanja njegova konačnoga značenja. Važno je ovdje napomenuti kako će s jedne strane, muslimanski klasični autori imat monolitan stav u pogledu samoga fenomena nasẖa (abrogacije). S druge strane, dijametralno različito gledaju na fenomen taḥrīfa u kontekstu Svetih spisa. Muḥammad ibn Ğarīr aṭ-Ṭabarī (d. 923) i Faẖruddīn ar-Rāzī (d. 1209) su kroz svoje egzegetske radove ustvrdili da ajeti koji govore o ovoj temi ne uvjetuju da muslimani prihvate koncept taḥrīf al-naṣṣ. Ibn Ḥazma će se, nedvosmisleno, kritički odrediti prema ovakvim mišljenjima i stavovima. Je li moguće, reći će Ibn Ḥazm, da muslimani koji tvrde da nije bilo taḥrīfa u tekstu Tore, nisu čuli za stavke Qur'āna koji kazuju o taḥrīfu. Naravno, kao literalist, ne donosi nikakvo posebno pojašnjenje niti kontekstualizaciju ajeta koje citira u ovom slučaju.