Bog

Na osnovu dove Božijeg Poslanika doznajemo da postoje četiri vrste Božijih imena:

Bog u islamu kao apsolutno, transcendentno, jedincato, beskonačno i savršeno Biće, kako ga temeljno definiraju osnovna vrela islamskoga creda, u qur'anskoj Objavi se objavljuje kao Allah, to jest imenom čija etimologija se u arapskom jeziku ne može zasigurno dosegnuti, premda ima nastojanja da se pod tim imenom podrazumijeva nezastranjiva i subzistentna božanska Bit. Sva punina i svo savršenstvo samoobjavljivanja Boga u islamu otkriva se u Kitabu (Knjiga, Qur'an) čije riječi, slike, simboli i znakovi otkrivaju Boga kakav je On u sebi i u suodnosu sa svijetom razumne i nerazumne naravi stvorenja. Proces otkrivanja rečenoga savršenstva i slave božanskoga Lica odvija se po dvostrukom zahvatanju božanske Mudrosti i božanske Volje u svijet napolje, i to po činu stvaranja svega stvorenja iz ništa (Creatio ex nihilo), i po nepretrgnutom procesu raskrivanja vječne božanske Mudrosti i Volje na način Riječi što se daruje za život svih svjetova (Wahy, Revelatio).

Božanska Zbiljnost, postupno otkrivana u riječima svete Knjige pod vidom kozmičkog i metakozmičkog reda, istodopce se otkriva kao imanentna (Tashbih) i kao transcendentna (Tanzih) Zbiljnost. Ova dva temeljna obzira božanske Zbilje u prvome redu izbijaju iz nedosezivih dubina objavljenih božanskih riječi koje Boga redovito u islamu raskrivaju pod zaštitnim znakom Njegovih imena i atributa. Jer božanska imena leže u temeljima svijeta i čovjeka i ondje izražavaju različite obzire apsolutne, beskonačne i savršene božanske Zbilje očitujuće na različitim stupnjevima nadnaravno-naravnog božanskog reda na način ili u liku Boga-Stvoritelja, Objavitelja, Uzdržavatelja svega i Uzdizatelja naravnog poretka svega stvorenja u svrhunaravni božanski red. Uz to, božanska imena data kroz Objavu i predaju važe kao jedina polazišna osnovica za razvijanje i njegovanje teološke (metafizičke) spoznaje Boga u njegovu unutarnjem božanskom životu.

Postoje mišljenja da se riječ Allah ne bi trebala mijenjati riječju Bog. Tako Duraković navodi: "Oni koji imenicu Allah prevode" u imenicu Bog vjeruju da pisanjem velikoga slova B izražavaju određeni član koji se etimologijom utvrđuje u imenici Allah, ali naporedno postojanje al-ilāh i Allah pokazuje da nisu u pravu, jer al-ilāh i Allah nisu isto na jezičkom ni na teološkom planu, niti tu suštinsku razliku može "pokriti" veliko slovo B. U tom smislu, literatura na arapskome jeziku (vid., npr., Lisān al-Arab i Ibn Kesirov Tefsir) vrlo razložno i argumentirano upozorava da je nedopušteno imenicu Allah zamjenjivati imenicom al-ilāh (s određenim članom), jer se ovom drugom imenicom nazivaju idoli. Premda je imenica Allah etimološki nastala transformiranjem određenog člana, ona je vremenom postala nešto mnogo više i određenije od imenice s određenim članom, kako u ravni jezika, tako i u ravni religije. Analogno tome, pisanje velikoga slova B (kao neuspjelo izražavanje određenoga člana) kojim bi se htjela zamijeniti imenica Allah nedopušteno je po istoj logici: pripadnik svake religije označavat će svoga boga velikim B, te se u tom slučaju imenica Bog, upotrijebljena kao oznaka za Allaha, ne diferencira od božanstava u drugim religijama, a upravo Njegovo diferenciranje je suštinsko u islamu. Uostalom, sam Allah upozorava da je ovo Njegovo ime najuzvišenije, jer sadrži sva Njegova svojstva."