Hadž je jedan od stubova islama i farz (stroga vjerska dužnost) svakom slobodnom, punoljetnom i pametnom muslimanu i muslimanki koji posjeduje imovinu za putovanje i može putovati. Uzvišeni Allah kaže: "Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti." (Alu Imran, 97.)

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan je: ‘Koje djelo je najvrjednije?’ Odgovorio je: ‘Vjerovanje u Allaha i Njegova Poslanika.’ Onda je ponovo upitan šta je potom najvrednije, pa je odgovorio: ‘Ulaganje napora na Allahovom putu.’ Onda je ponovo upitan: ‘Šta je potom najvrednije?’ Odgovorio je: ‘Kod Allaha primljen hadž.’” (Hadis bilježi Buharija)

Hadž je stroga obaveza, koja je bila poznata i prije pojave islama. Ona datira iz vremena Ibrahima, alejhis-selam. Arapi su redovno obavljali hadž i prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je očistio ovaj obred od primjesa mnogoboštva. Hadžije to potvrđuju, izgovarajući telbiju, prilikom obavljanja hadža, riječima:

Lebbejkellahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, innel-hamde venni’mete leke vel-mulk la šerike lek.” (Odazivam Ti se, o moj Allahu, odazivam, odazivam Ti se, Ti nemaš sudruga, odazivam Ti se, samo Tebi pripada zahvala, samo Ti pružaš Svoje blagodati i imaš apsolutnu vlast. Ti nemaš sudruga!)

Hadisi o hadžu
keyboard_arrow_down
Rječnik hadža
keyboard_arrow_down

Hadž krije brojne mudrosti, koristi (materijalne, duhovne, pojedinačne, kolektivne, lokalne i svjetske) ciljeve i tajne. Jedna od mudrosti hadža je i ta da musliman izlazi iz uže sredine koja ga okružuje i upoznaje se sa muslimanima cijeloga svijeta, te tako proširuje svoje spoznajne horizonte.

Hadž muslimane uči miru i toleranciji. Za vrijeme obavljanja hadža hadžije miroljubivo koegzistiraju sa drugim stvorenjima. Hadžija u toku obreda hadža ne ubija životinje, ne siječe grane drveća, ne kida bilo koje bilje i od njegova uznemiravanja su svi pošteđeni. Hadžije se navikavaju na jednakost u toku obreda hadža. Muslimani osjećaju pravu jednakost kroz namaz i daleko jaču jednakost kroz hadž. Svi su, u namazu, u safovima, ali je moguća razlika u nošnji, po kojoj se neko razlikuje od drugih. Međutim na hadžu se brišu i te razlike. Sve hadžije zaogrnute su u bijele ihrame i brišu sve vanjske razlike među vjernicima.

Za hadž se može kazati da je to hidžra Stvoritelju. Hadžija ostavlja svoju domovinu, porodicu, imetak i poslove i ide na put, odazivajući se pozivu Allaha, dželle še'nuhu, kad naređuje Ibrahimu, alejhis-selam: "I oglasi ljudima hadž! Dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim, dolazit će iz mjesta dalekih." (Hadž, 27.)