Praćenje dženaze i ukop
Način i adabi
U islamskoj tradiciji iz poštovanja prema umrloj osobi za nju se kaže da je merhum, a izraz mejit se koristi za tijelo umrloga. Merhum se spušta u predviđeno mjesto za ukop (mezar, kabur) koji se obilježava nišanima – drvenim ili kamenim stubovima.
Nekada se dženaza-namaz obavlja na mezarju, a nekada u haremu džamije odakle se umrli ispraća do mjesta ukopa, što se naziva praćenje ili slijeđenje dženaze.
Sunnet je ispratiti dženazu do mjesta gdje će se umrli ukopati i ostati sve dok se on ne ukopa.
Praćenje dženaze i nošenje umrlog
Muhammed, s.a.v.s., je muslimanima među sedam naređenih poslova spomenuo slijeđenje dženaze. Prema hadisu Resulullaha, s.a.v.s., za nošenje mejjita slijedi nagrada od Allaha, dž.š. U tom hadisu se kaže: "Ko bude nosio dženazu četrdeset koraka, izbrisano mu je četrdeset velikih grijeha." (El-Džamius-Sagir)
"Ko bude prisutan na dženazi sve dok se ne klanja, pripada mu nagrada jednog kirata, a ko prisustvuje dok se ne zakopa, njemu pripadaju dva kirata!" Kolika su ta dva kirata?- upitao je neko. "Kao dva velika brda",odgovorio je on. (Hadis bilježi Buhari)
Nošenje dženaze je kolektivna dužnost muslimana čime se postiže dobročinstvo, sevap i izražava poštovanje spram umrle osobe. U pogledu nošenja mejjita Ebu Davud kaže: "Pratiti dženazu znači nositi je." To je u prvom redu dužnost rodbine i komšija umrlog. U jednom hadisu se kaže: "Ko bude nosio dženazu četrdeset koraka, izbrisano mu je četrdeset velikih grijeha." (El-Džamius-Sagir) Kod dužeg nošenja dženaze sunnetom su predviđena četiri čovjeka.
Prema hadisima (Musannef, 6266 i Muvetta, str. 222) dženaza se može pratiti tako što se ide ispred ili iza umrloga koji se nosi. Dakle, možemo kazati da su oba načina bila prisutna u Poslanikovoj praksi, ali i da je praksa slijeđenja dženaze, znači hodanje iza, koje je zastupljena kod nas, način koji zastupa naš prvak u fikhu Ebu Hanife. U prilog tome su i riječi koje je Amr b. el-As uputio svome sinu: "Budi iza dženaze! Ispred dženaze je mjesto za meleke, a ne za ljude!"
Postoje i drugi sunneti nošenja dženaze:
1. Žurnim hodom nositi dženazu, na osnovu hadisa: "Požurite sa dženazom, jer ako je to bila dobra osoba, bit će joj dobro kuda je nosite, a ako nije bila takva, onda je zlo koje skidate sa svojih ramena." (Hadis bilježi Buharija)
2. Slijediti dženazu na dostojanstven način. Pratilac dženaze treba biti skrušen i razmišljati o smrti, ne smijati se na dženazi niti pričati besposlice.
3. Sunnet nošenja je zastupljen tamo gdje je mezarje neposredno uz džamiju ili u njenoj strogoj blizini. U ostalim slučajevima, mejjit se vozi u za te svrhe posebno određenom vozilu koje se koristi za prevoz umrlih osoba. Međutim, ne bi bilo dobro bez valjanih razloga kao što su: udaljenost mezarja, gužva u gradovima zbog saobraćaja, mali broj prisutnih, itd. mejjita prevoziti nekim drugim prevoznim sredstvom, pogotovo ne zaprežnim kolima ili poljoprivrednim mašinama, kao traktorima.
Ranije se umrli nosio isključivo na rukama od kuće (ili nešto kasnije od gasulhane) do džamije i od džamije, gdje se klanjala dženaza-namaz, do mezarluka, gdje se ukopavao, i to u tabutu i na ramenima.
Spuštanje umrlog u mezar
Kod naših muslimana je običaj da umrlog u kabur spusti neko iz njegove najbliže rodbine, a posebno ako je imao sinova ili braće. Taj običaj je potpuno u skladu sa sunnetom Allahova Poslanika, s.a.v.s. Od Amira, r.a., se prenosi sljedeće: “Vjerovjesnika su kupali Alija, El-Fadl i Usame b. Zejd. Njih trojica su ga i spustili u mezar.”
Radi spuštanja mejjita u kabur siđu tri ili po potrebi četiri čovjeka i uhvate tabut tako da desnom rukom prihvate lijevi kraj tabuta a lijevom rukom, znači preko mejjita, uhvate za desni kraj tabuta te umrlog spuste u kabur. Spuštanje u kabur je stvar praktične naravi te nema nikakve smetnje ako se umrli u kabur spusti i na užetima, posebno ako su vanredne okolnosti (težak mejjit, uzak kabur, voda u kaburu, nepristupačan teren i slično).
Običaj je da se umrli u kabur spusti zajedno sa tabutom te da se isti ostavi u kaburu što je praktičnije od vađenja umrlog iz tabuta. Sunnet je ako za to postoji mogućnost – da se prilikom spuštanja umrle osobe u kabur prvo spuste noge, pa onda glava. Isto tako je sunnet da onaj koji spušta umrlog kažu posebne riječi.
Od Ibn Omera, r.a., se prenosi: „Kad bi se umrli stavio u kabur Vjerovjesnik, s.a.v.s., bi rekao jedanput: Bismillahi ve billahi ve 'ala milleti resulillahi, a jedanput bi rekao: Bismillahi ve billahi ve 'ala sunneti resulillahi.“ (Tirmizi)
Prethodno se u kabur, mjesto gdje će umrli biti spušten, spuste trojica muškaraca koji će prihvatiti mejjita sa desne strane kabura, obuhvatajući ga svojim desnim rukama ispod donje strane tijela, a s lijevim ga obuhvatajući s gornje strane i tako se umrli ravnomjerno spušta na dno kabura. Tada se pod tijelo, s njegove lijeve strane, podbaci par grumenova zemlje ili kamenja, kako bi mu čitavo tijelo bilo malo nagnuto prema kibli. Čitavo se tijelo još uvuče u sam lahd, ako ga ima. (Lahd je potkopana desna strana kabura u donjem dijelu.)
Sada u kaburu ostaje samo jedno lice čiji je zadatak da poreda daske (nasloni, poklopi) i to počevši od glave pa do nogu. One se postavljaju na taj način što im je gornji kraj naslonjen na gornju desnu ivicu, a donja njihova ivica oslonjena je na lijevu stranu kabura. Pred sami kraj osoba skida povlačenjem zeleni prekrivač, kojim mejjit bude prekriven dok se prati dženaza.
Nakon toga se nasipa zemlja u kabur, a konačan izgled mezara ima kupasti oblik. U nekim krajevima islamskog svijeta, uobičajeno je da se kabur na kraju polije vodom. Smisao toga čina je u tome da se spriječi raznošenje zemlje vjetrom sa njega. Ako je zemljište pjeskovito i rastresito onda će vlaga zadržati zemlju u uređenom položaju. Ako se to prakticira i u drugim krajevima gdje za tim nema praktične potrebe, ne treba to sprečavati jer od toga nema štete, kada mu se zna smisao. Što se tiče obilježavanja kabura nadgrobnim obilježjima, o tome postoje različita mišljenja, kako klasičnih tako i savremenih islamskih autoriteta. Smatramo da sve dok to ne pređe u neukus i nakaradnost, nije grijeh.