Buharija | 644

Profesor Fadil Maljoki kaže:

Pretpostavit ćemo da su ove Poslanikove, s.a.v.s., upućene onima koji namaz ne obavljaju u džematu, a ne onima koji ga uopšte ne obavljaju, jer je u hadisu ukor upućen onima koji ne dolaze u džamiju. Usto, islamski učenjaci ovo pitanje razmatraju u poglavljima o obavljanju namaza u džematu. Čak i da se odnosi na one koji uopće ne obavljaju namaz, to nije relevantno za aspekt tumačenja hadisa kojim se u ovom radu bavimo.

            Slijedeće indicije ukazuju da je Poslanik, s.a.v.s., ove riječi iskazao na hiperboličan način:

3.1. Kur'an

            U Kur'anu nema spomena ovosvjetske kazne ne samo za onoga ko ne klanja namaz u džematu, već i za one koji namaz uopće ne obavljaju. Štaviše, postoje na desetine ajeta koji afirmiraju slobodu vjerovanja, a samim tim, i slobodu iz vjerovanja proizlazeće prakse. Pored toga, cjelokupni kur'anski opis Poslanika, s.a.v.s., u oštroj je koliziji sa čovjekom koji pali ljudima kuće zato što ne prisustvuju zajedničkom namazu. U Kur'anu stoji: „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.“[1]

3.2. Drugi hadisi

            Ne postoji nijedan hadis na temelju kojeg se može zaključiti da je Poslanik, s.a.v.s., nekoga i najblažom tjelesnom kaznom kaznio zbog neobavljanja namaza. Iz brojnih hadisa saznajemo da se Poslanik, s.a.v.s., suzdržavao od kazne čak i u slučajevima kada su mu se mnogobošci, licemjeri i njima slični otvoreno suprotstavljali i nanosili tjelesne povrede. Navest ćemo samo četiri hadisa.

            Prilikom oslobođenja Mekke Poslanik, s.a.v.s., oprostio je svojim najljućim neprijateljima koji su se u toku njegove cjelokupne misije protiv njega borili i prognali ga iz rodnog kraja. Rekao je: „Ko uđe u kuću Abū Sufyāna, siguran je, ko baci oružje, siguran je, ko zatvori vrata svoje kuće, siguran je.“[2]

            Nakon Bitke na Hunejnu Poslanik, s.a.v.s., na svojoj odjeći držao je srebro i dijelio ga ljudima. Jedan čovjek mu je prišao i rekao: „Muhammede, budi pravedan.“ ʻUmar b. al-Haṭṭāb je zatražio dozvolu da ubije ovog čovjeka kojeg je nazvao licemjerom, na šta mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Sačuvaj Bože, pa da ljudi počnu govoriti kako ubijam svoje ashabe. Ovaj i njegovo društvo uče Kur'an, ali on ne prelazi njihove grkljane. Izlaze iz vjere kao što strijela prolazi kroz lovinu.“[3] Iz ovog hadisa se jasno vidi da se Poslanik, s.a.v.s., utječe Allahu od toga da ubija svoje „drugove“, iako u istom hadisu tvrdi „da vjera ne prelazi njihove grkljane“.

            Nakon što se Poslanik, s.a.v.s., vraćao iz Taifa, Melek brda tražio je dozvolu od njega da kazni stanovnike Mekke tako što će nad njima poklopiti dva brijega. Poslanikov, s.a.v.s., odgovor bio je: „Ne. Nadam da će Allah iz njihovih kičmi izvesti one koji će samo Njega obožavati i neće Mu druga pripisivati.“[4] Gotovo je nezamislivo da isti čovjek odbija da kazni one koji su ga oko deset godina mučili, izolovali, ubijali njegove sljedbenike i činili sve da ga odvrate od njegove misije, a da u isto vrijeme zapali kuće ljudima samo zbog toga ne obavljaju jacija-namaz u džematu.

            Kada je Usāma b. Zayd u jednom od pohoda ubio čovjeka koji je izgovorio „Nema Boga osim Allaha“ i svoj postupak pravdao time što je ovaj čovjek to rekao zbog straha od pogibije, Poslanik, s.a.v.s., mu je toliko puta ponavljao: „Usāma, zar si ga ubio nakon što je rekao: ʻNema Boga osim Allaha?!ʼ“, da je Usāma poželio da do toga dana nije islam ni prihvatio.[5] Ovaj hadis ukazuje na to da nije dozvoljeno ubiti čovjeka ni u borbi nakon što deklarativno primi islam, premda se sa velikom sigurnošću može tvrditi da je posvjedočio islam zbog straha od smrti. Ako je to tako, kako je moguće doslovno razumjeti razmatrani hadis koji bi implicirao da je Poslanik, s.a.v.s., htio kazniti ljude koji se nisu borili protiv njega i izostavili nešto što većina islamskih učenjaka ne smatra strogom obavezom, o čemu će biti riječi u nastavku rada?!

            Konačno, ovaj i drugi hadisi aludiraju na to da je Poslanik, s.a.v.s., u njima osudio postupak licemjera. Naime, u ovom hadisu je istaknut jacija-namaz, namaz koji, shodno drugom hadisu, uz sabah-namaz, najteže pada licemjerima.[6] Na osnovu zadnjeg dijela hadisa može se sa velikom vjerovatnoćom zaključiti da Poslanik, s.a.v.s., govori o licemjerima kao koristoljubivim ljudima, koji bi došli na namaz ako bi od toga imali neznatnu materijalnu korist.

3.3. Interpretativna tradicija

            Prema našim saznanjima, nije bilo nijednog učenjaka, bilo iz prvih ili kasnijih generacija, koji je smatrao da čak i najblažom kaznom treba biti kažnjen onaj ko ne obavi namaz u džematu zbog neopravdanog razloga. Većina njih je stava da je obavljanje namaza u džematu (pritvrđeni) sunnet, kategorija pravne norme koja, premda je strogo preporučljiva, podrazumijeva valjanost djela bez obzira na njeno odsustvo.[7] Zar bi takvo mišljenje zastupali da su smatrali da je Poslanik, s.a.v.s., zaista htio zapaliti kuće ljudima zbog toga što ne obavljaju namaz u džematu?!

            Neki učenjaci ističu da je ovaj hadis iskazan na hiperboličan način, tj. da Poslanik, s.a.v.s., nije htio da kaže kako bi zaista zapalio kuće ljudima, već želeći da osudi njihov postupak i da ih od njega odvrati. Jedan od njih je Abū al-Walīd al-Bāǧī (u. 1082.), znameniti malikijski pravnik, koji u komentaru ovog hadisa tvrdi da se ovaj hadis odnosi na licemjere, jer su ashabi, kao što je ʻAbdullāh b. Masʻūd, tvrdili da na zajedničko obavljanje namaza nisu dolazili samo licemjeri,[8] te „da je Poslanik, s.a.v.s., htio postići odgojni utjecaj spominjući uništavanje imovine, što je, ustvari, samo prezir (prema izostavljanju namaza u džematu od licemjera) iskazan na hiperboličan način (annahū hamma an yuaddiba bi-itlāf al-amwāl ʻalā sabīl al-iblāg fī an-nikāya)“.[9] Kao jedno od tumačenja ovog hadisa, koje pripisuje spomenutom Al-Bāǧīju i drugim učenjacima koje ne imenuje, Ibn Ḥaǧar navodi: „Hadisom je upućen ukor (onima koji ne klanjaju namaz u džematu). On nema doslovno značenje/ne podrazumijeva ostvarenje prijetnje, već je iskazan na hiperboličan način (Inna al-habar warada mawrid az-zaǧr, wa ḥaqīqatuhū gayru murāda, wa innamā al-murād al-mubālaga).“[10]

[1] Kur'an, Āl ʻImrān, 159.

[2] Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-ǧihād wa as-siyar, Bāb fatḥ Makka, br. 1780.; Sunan Abī Dāwūd: Kitāb al-harāǧ wa al-fayʼ wa al-imāra, Bāb mā ǧāa fī habar Makka, br. 3024.

[3] Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb az-zakā, Bāb dikr al-hawāriǧ wa ṣifātihim, br. 1063.

[4] Ṣaḥīḥ Al-Buhārī: Kitāb badʼ al-halq, Bāb idā qāla aḥadukum „āmin“ wa qālat al-malāika fī as-samāʼ „āmin“..., br. 3231.; Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-ǧihād wa as-siyar, Bāb mā laqiya An-Nabī, ṣ.ʻa.w.s., min adā al-mušrikīn wa al-munāfiqīn, br. 1795.

[5] Ṣaḥīḥ Al-Buhārī: Kitāb badʼ al-magāzī, Bāb baʻt An-Nabī, ṣ.ʻa.w.s., Usāma b- Zayd ilā al-ḥuruqāt min Ǧuhayna, br. 4269. Ovaj hadis Al-Buhārī bilježi i pod rednim brojem 6872; Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-īmān, Bāb taḥrīm qatl al-kāfir baʻda an qāla „Lā ilāha illallāh“, br. 96.; Sunan Abī Dāwūd: Kitāb al-ǧihād, Bāb ʻalā mā yuqātalu al-mušrikūn, br. 2643.

[6] Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-masāǧid wa mawāḍiʻ aṣ-ṣalā, Bāb faḍl ṣalā al-ǧamāʻa wa bayān at-tašdīd fī at-tahalluf  ʻanhā, br. 651.

[7] Yaḥyā b. Šaraf an-Nawawī (bez godine izdanja). Al-Mağmū‘: šarḥ „Al-Muhaddab“. Stručna obrada: Muḥammad Nağīb al-Muṭī‘ī. Dvadeset tri toma. Džeda: Maktaba al-iršād, tom IV, str. 87.

[8] Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-masāǧid wa mawāḍiʻ aṣ-ṣalā, Bāb ṣalā al-ǧamāʻa min sunan al-hudā, br. 654.; Sunan Abī Dāwūd: Kitāb aṣ-ṣalā, Bāb at-tašdīd fī tark al-ǧamāʻa, br. 550.; Sunan An-Nesāī: Kitāb al-imāma, Bāb al-muḥāfaẓa ʻalā aṣ-ṣalawāt ḥaytu yunādā bihinna, br. 848.; Sunan Ibn Māǧa: Abwāb al-masāǧid wa al-ǧamāʻāt, Bāv al-mašy ilā aṣ-ṣalā, br. 777.

[9] Abū al-Walīd al-Bāǧī (1332 po H.). Al-Muntaqā: šarḥ Al-Muwaṭṭaʼ. Osam tomova. Kairo: Dār al-kutub al-islāmī, tom I, str. 229-230.

[10] Ibn Ḥaǧar. Fatḥ al-Bārī. Tom II, str. 126.