Buharija | 3344
HADIS
Ibn Kesir je prenio od Sufjana, on od svoga oca, ovaj od Ibn Ebu Numana, a on od Ebu Seida, radijallahu anhu, koji je rekao:
Alija, radijallahu anhu, poslao je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, nešto zlata, te ga je on podijelio četverici: Akreu ibn Habisu, Hanzaliji, zatim Mudžašiju, Jujeni ibn Bedru el-Fezariju, Zejdu et-Taiju, jednom od potomaka Nebhana, i Alkami ibn Alase el-Amiri, jednom od potomaka Kilaba. Kurejšije i enasrije su se zbog toga naljutili i rekli:
– On daje prvacima Nedžda, a nas izostavlja!
– Ja samo želim da ih pridobijem – reče (Resulullah).
Onda se pojavi jedan čovjek upalih očiju, visokih očnih jagodica, isturena čela, guste kovrdžave i kratke brade i ošišan, pa reče:
– Muhammede, boj se Boga!
– Ko se onda pokorava Allahu – reče on – ako ja griješim! Zar da mi On povjeri sve ljude na Zemlji, a ti nemaš povjerenja u mene?
Jedan čovjek, mislim da je to bio Halid ibn Velid, tražio je da ga ubije, ali mu je (Resulullah) to zabranio, a kad je onaj otišao, on reče:
Od potomaka ovoga, ili u potomstvu ovog (čovjeka), bit će ljudi koji će čitati Kuran a on neće prelaziti njihove grkljane. Oni će izlaziti iz vjere kao što strijela prostrijeli ulovljenu životinju. Ubijat će muslimane, a ostavljati idolopoklonike. Ako ih ja stignem, sigurno ću ih poubijati, kao što je (narod) Ad uništen." (Buhari, 3344)
ARAPSKI
قَالَ وَقَالَ ابْنُ كَثِيرٍ عَنْ سُفْيَانَ، عَنْ أَبِيهِ، عَنِ ابْنِ أَبِي نُعْمٍ، عَنْ أَبِي سَعِيدٍ ـ رضى الله عنه ـ قَالَ بَعَثَ عَلِيٌّ ـ رضى الله عنه ـ إِلَى النَّبِيِّ صلى الله عليه وسلم بِذُهَيْبَةٍ فَقَسَمَهَا بَيْنَ الأَرْبَعَةِ الأَقْرَعِ بْنِ حَابِسٍ الْحَنْظَلِيِّ ثُمَّ الْمُجَاشِعِيِّ، وَعُيَيْنَةَ بْنِ بَدْرٍ الْفَزَارِيِّ، وَزَيْدٍ الطَّائِيِّ ثُمَّ أَحَدِ بَنِي نَبْهَانَ، وَعَلْقَمَةَ بْنِ عُلاَثَةَ الْعَامِرِيِّ ثُمَّ أَحَدِ بَنِي كِلاَبٍ، فَغَضِبَتْ قُرَيْشٌ وَالأَنْصَارُ، قَالُوا يُعْطِي صَنَادِيدَ أَهْلِ نَجْدٍ وَيَدَعُنَا. قَالَ " إِنَّمَا أَتَأَلَّفُهُمْ ". فَأَقْبَلَ رَجُلٌ غَائِرُ الْعَيْنَيْنِ مُشْرِفُ الْوَجْنَتَيْنِ، نَاتِئُ الْجَبِينِ، كَثُّ اللِّحْيَةِ، مَحْلُوقٌ فَقَالَ اتَّقِ اللَّهَ يَا مُحَمَّدُ. فَقَالَ " مَنْ يُطِعِ اللَّهَ إِذَا عَصَيْتُ، أَيَأْمَنُنِي اللَّهُ عَلَى أَهْلِ الأَرْضِ فَلاَ تَأْمَنُونِي ". فَسَأَلَهُ رَجُلٌ قَتْلَهُ ـ أَحْسِبُهُ خَالِدَ بْنَ الْوَلِيدِ ـ فَمَنَعَهُ، فَلَمَّا وَلَّى قَالَ " إِنَّ مِنْ ضِئْضِئِ هَذَا ـ أَوْ فِي عَقِبِ هَذَا ـ قَوْمٌ يَقْرَءُونَ الْقُرْآنَ، لاَ يُجَاوِزُ حَنَاجِرَهُمْ، يَمْرُقُونَ مِنَ الدِّينِ مُرُوقَ السَّهْمِ مِنَ الرَّمِيَّةِ، يَقْتُلُونَ أَهْلَ الإِسْلاَمِ، وَيَدَعُونَ أَهْلَ الأَوْثَانِ، لَئِنْ أَنَا أَدْرَكْتُهُمْ لأَقْتُلَنَّهُمْ قَتْلَ عَادٍ ".