Hadis: Neki čovjek je bio nemaran prema sebi. Kada mu se...

En-Nevevijev komentar hadisa iz Muslimovog Sahiha, El-Kastalanijeva glosa, 10. džuz, 182. str.

Kaže En-Nevevi, Allah mu se smilovao: „Govor je to Poslanika, s.a.v.s., o čovjeku koji nije uradio nikakva dobra i koji je ostavio u vasijet svojim potomcima da ga spale i bace njegov prah u more i na kopno i koji je rekao: Tako mi Allaha, ako bi mi moj Gospodar bio u mogućnosti suditi kaznio bi me kaznom kakvom nije nikoga kaznio. Zatim On kaže na kraju hadisa: Zašto si to uradio?! On odgovori: Iz strahopoštovanja prema Tebi, Gospodaru, a Ti najbolje znaš. Pa mu je On oprostio.“ Zatim on dalje nastavlja: “Učenjaci se razilaze u tumačenju ovog hadisa, pa jedna grupa veli: ‘Nije ispravno smatrati da je on ovim porekao Allahovo određenje, jer onaj ko sumnja u Allahovo određenje postaje nevjernikom (kafirom). Na kraju hadisa on kaže da je to zaista učinio iz strahopoštovanja prema Allahu Uzvišenom, a nevjernik se ne plaši Allaha i njemu On neće oprostiti.’ Oni dalje navode: ‘Stoga o njemu postoje dva tumačenja. Po jednome, značenje je u tome da mu je bila predviđena patnja, ili da mu je ona bila predodređena, zbog čega se kaže da riječi قدر  i قدّر  imaju isto značenje. Drugo je da riječ  قدرima ovdje značenje riječi ضيّق على (dohvatiti, pritisnuti, stisnuti), kao što kaže Uzvišeni Allah: A onaj ko je u oskudici (sura Et-Talak, 7). To predstavlja jedno od tumačenja Allahovih riječi: I pomisli da ga nećemo kazniti (sura El-Enbija, 87), tj. da ga Mi nećemo pritisnuti (belajima).’“

Jedna gupa učenjaka smatra da se govor uzima u njegovom doslovnom smislu, s tom razlikom što je taj govor ovaj čovjek izrekao bez čvrste vezanosti za sadržaj govora, bez čvrstog držanja za njegovo stvarno značenje i bez čvrstog vjerovanja u njega. Naprotiv, on je to izrekao u stanju bunila u kojem su ga savladali strah i velika zabrinutost, u kojem ga je napustila razboritost i u kojem nije razmišljao o onome što govori. Stoga je postao, u pravom smislu, neznalica i naivac, čije se riječi ne uzimaju zaozbiljno u ovakvom stanju. Taj njegov govor je sličan govoru čovjeka kojeg savlada velika sreća i koji tada kaže: Ti si moj rob, a ja sam tvoj gospodar! On time nije postao nevjernikom, jer je u stanju bunila i u stanju u kojem ga je savladala velika sreća. U tom kontekstu dolazi hadis, kojeg bilježe pored Muslima: pa možda zavaram Allaha, tj. izmaknem Mu, što govori da se riječi ako mi Allah bude sudio poimaju doslovno.

Jedna grupa učenjaka smatra da ovaj govor predstavlja preneseno značenje kod Arapa, koji ima specifičnu upotrebu i kojeg oni nazivaju miješanjem sumnje s očitim dokazom (مزج الشك باليقين), kao u riječima Uzvišenog: Da li smo onda Mi ili vi na pravom putu, ili u očitoj zabludi (sura Es-Sebe’, 24). Na ovaj način se naoko izražava sumnja, a u suštini se želi ukazati na čvrsto ubjeđenje/jekin.

Drugi islamski učenjaci smatraju da ovaj čovjek ne poznaje jedno od Allahovih svojstava. Neki se razilaze oko toga da li nepoznavnanje Allahovh svojstava predstavlja nevjerovanje, navodi El-Kadi. A od onih koji smatraju da je time on postao nevjernikom jeste Ibn Džerir et-Taberi, dok je prvi takav stav iznio Ebu el-Hasan el-Eš’ari. Drugi kažu da čovjek nije postao nevjernikom svojim nepoznavanjem Allahovh svojstava i nije izašao iz vjerovanja zbog toga, za razliku od onoga koji ih niječe. Ovo je, na kraju, zauzeo i el-Eš’ari i to je njegov konačan stav, jer u svoje prvo mišljenje nije bio ubijeđen u tolikoj mjeri da bi tvrdio da je samo ono ispravno i da je to vjera. Nevjernik je onaj koji je ubijeđen da je ono što kaže jedina istina. Dalje ovi učenjaci tvrde da, kada bi narod bio pitan o svojstvima Allaha, zaista bi se našlo malo onih koji ih poznaju.

Druga grupa učenjaka tvrdi da je ovaj čovjek živio u vremenu između dvaju vjerovjesnika, kada je na snazi bio ‘apstraktni tevhid’ i kada nije bilo zaduženja prije donošenja šeri’ata. To je u skladu s prevladavajućim mišljenjem po ovom pitanju, zbog riječi Uzvišenog: A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali  (sura El-Hidžr, 15).

Oponenti kažu da je dozvoljeno mišljenje da je čovjek živio u vrijeme važenja šeri’ata u kojem je bio dozvoljen oprost nevjerovanja (kufra), za razliku od našeg šeri’ata, kako smatraju pripadnici Ehlu es-sunneta, u kojem je to zabranjeno samim odredbama šeri’ata, i to riječima Uzvišenog: „Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim“ (sura En-Nisa, 116), kao i drugim argumentima. A Allah najbolje zna!

Navodi se i mišljenje da je čovjek naložio da se tako uradi s njim da bi kaznio svoju dušu, koja je mnogo griješila i bila nemarna, nadajući se da će mu se Allah Uzvišeni smilovati, znajući da to nije dozvoljeno u islamskom šerijatu.

Napomena

Imam Muslim je naveo u svom Sahihu, zajedno s ovim, drugi hadis. To je hadis o ženi koja je zatvorila mačku. Potom je naveo od Ez-Zuhrija objašnjenje tih dvaju hadisa, po kojem čovjek ne smije napadati životinju, niti smije gubiti nadu. Tekst tog hadisa je sljedeći: Pričao nam je Muhammed b. Rafi’i i ‘Abd b. Humejd, da je ‘Abd rekao: - Obavijestio nas je, - a Ibn Rafi’i je rekao da je njegov tekst: - Prenio nam je ‘Abdurrazik, koji je rekao: - Obavijestio nas je Me’amer - koji je rekao: - Meni je rekao Ez-Zuhri: - Zar ti nisam spomenuo dva zanimljiva hadisa? Rekao je Ez-Zuhri: - Obavijestio me je Humejd b. ’Abdurrahman, koji prenosi od Ebu Hurejre, r.a., a on od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: - Bio je neki čovjek nemaran prema sebi. Nakon što mu se približila smrt, ostavi on u vasijet svojim potomcima: „Kada umrem, vi me spalite, zatim izmrvitie moje kosti, te bacite moj prah u vjetar! Tako mi Allaha, ako On bude bio u stanju da mi sudi, kaznit će me kaznom kakvom nije kaznio nikoga.“ Oni su to uradili s njim, a Allah naredi Zemlji: Vrati ono što si uzela! I on oživje, pa ga On upita: Šta te je spopalo da to uradiš?! Odgovori čovjek: Strahopoštovanje prema Tebi, o Gospodaru! (ili je rekao: Strah od Tebe). On mu je zbog toga oprostio.

Kaže Ez-Zuhri: „Pričao mi je Humejd koji prenosi od Ebu Hurejre, r.a., a on od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: Ušla je u vatru žena zbog mačke koju je zavezala i nije je hranila, niti ju je pustila da se sama hrani skakavcima po zemlji, sve dok nije uginula.“ Navodi Ez-Zuhri: „Zato se čovjek ne smije opuštati, tj. plašeći se da ne učini nešto što je uradila ova žena s mačkom, a ne bi trebalo ni da očajava, tj. neka se nada Allahovom oprostu, a i boji da uradi ono što je uradio ovaj čovjek. A Allah najbolje zna!