Buharija
HADIS
Pričao nam je Abdullah b. Ebi el-Esved od Mutemera koji je rekao da je čuo Ebu Sulejmana et-Tejmija da im je pričao Katade od Ukbe b. Abdilgafira, ovaj od Ebu Seida, r.a., a on od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je on spomenuo nekog čovjeka iz davnih vremena (ili od onih prije vas). Rekao je: - Govor, tj.
Allah mu je podario imetak i potomstvo, pa, kada mu se približio smrtni čas, rekao je svojim sinovima: - Kakav sam vam bio otac? - Bio si najbolji otac! - rekoše oni. – Zaista, on nije uradio kod Allaha nikakvo dobro (ili: nije pripremio) i, ako bi mu Allah sudio, kaznio bi ga. Zato vi sačekajte da umrem, pa me spalite sve dok ne postanem ugljenisan. Potom me smrvite (ili je rekao: pa me isitnite), te bacite moj prah, kada bude vjetrovit dan!
Potom je rekao Allahov Vjerovjesnik, s.a.v.s.: - Oni su mu se čvrsto obavezali na to, tako mi mog Gospodara, pa su to i uradili i bacili njegov prah u vjetrovitom danu. Allah, dž.š., jednom reče: - Budi! - i čovjek oživi, pa ga Allah upita: - O robe Moj, šta te je spopalo da uradiš to što si uradio?! - Strah od Tebe, ili želja da pobjegnem od Tebe. Poslanik, s.a.v.s., dodade: - I neće ga spasiti ništa osim Njegove milosti. Drugi put je rekao: - I neće ga spasiti ništa drugo osim nje.
ARAPSKI
عن أبى سعيد –رضى الله عنه– عن النبىّ –صلى الله عليه و سلم– أنَّهُ ذَكَرَ رَجُلا فِيمَنْ سَلَفَ –أو فِيمَنْ كَانَ قَبْلَكُمْ، قال: ﴿"كَلِمَةً– يَعْنىِ أَعْطَاهُ اللهُ مَالا وَ وَلَدًا، فلَمَّا حَضَرَتِ الوَفَاةُ، قَالَ لِبَنِيهِ: "أَىَّ أَبٍ كُنْتُ لَكُمْ؟"، قَالُوا: "خَيْرُ أَبٍ."، قَالَ: "فإنَّهُ لَمْ يَبْتَئِرْ– أَوْلَمْ يَبْتَئِزْ– عِنْدَ اللهِ خَيْرًا، و إنْ يَقْدِرِ اللهُ عَلَيْهِ يُعَذِّبْهُ، فَانْظُرُوا إذَا مُِتُّ فَأَحْرِقُونِى، حَتَّى إذَا صِرْتُ فَحْمًا فَاسْحَقونِى" –أو قال: "فَاسْحَكُونِى"– "فإذَا كَانَ يَوْمُ رِيحٍ عَاصِفٍ، فَاذْرُونِى فِيهَا!" –فقال نَبِىُّ اللهِ– صلى الله عليه و سلم–: "فَأَخَذَ مَوَاثِيقَهُمْ عَلَى ذَلِكَ وَ رَبِّى، فَفَعَلُوا ثُمَّ أَذْرَوْهُ فى يَوْمٍٍ عَاصِفٍ، فَقَالَ للهُ –عز و جل– :"كُنْ!" فَإذَا هُوَ رَجُلٌ قَائِمٌ، قَالَ اللهُ: "أَىْ عَبْدِى، مَا حَمَلَكَ عَلَى أنْ فَعَلْتَ مَا فَعَلْتَ؟"، قال: "مَخَافَتُكَ." –أو: "فَرَقٌ مِنْكَ."، قَالَ: "فَمَا تَلافَاهُ أنْ رَحِمَه عَنْدَهَا." وقَالَ مَرَّةً: "فَمَا تَلافَاهُ غَيْرَهَا."﴾
Komentar hadisa od El-Kastillanija, 10. džuz, 439 str. i dalje:
Čuo sam svog oca, a on je Sulejman b. Tarhan et-Tejmi: Pričao nam je Katade b. De’ame od ‘Ukbe b. ‘Abduilgafira el-Ezdija od Ebu Se’ida (Se’id b. Malik el-Hudri, r.a.). Riječi: Izrekao je govor znače da je to njegov govor. Dio rečenice kojemu je Allah podario imetak i potomstvo (a u predaji stoji Allahovu blagodat) znači: On mu je to dao. Dio rečenice nakon što se prikučio smrtni čas odnosi se na njegov smrtni čas, dok u Ebu Zerrovoj predaji stoji: te nakon što mu se prikučio smrtni čas zapita svoje sinove: Kakav sam vam bio otac?! Oni odgovoriše: Najbolji otac. Kaže Ebu el-Beka’i: „On stavlja česticu أى sa fethom (ﹷ) na mjesto predikata كنت a njena upotreba ispred subjekta je dopuštena, kada se time obrazuje pitanje.
Dozvoljena je i damma (ﹹ).“ Za odgovor sinova: Bio si najbolji otac خير أب rekao je Ebu el-Beka’i: „Najpriličnija mu je fetha (ﹷ) u smislu bio si najbolji otac, kao odgovor na pitanje, a dozvoljena je i damma (ﹹ) u smislu: Ti si najbolji otac.“ Reče on: Zaista on nije učinio nikakvo dobro يَبْتَئِر-. Navodi se u djelu El-Mesabih: Takva upotreba je poznata u jeziku. Ili je rekao: Nije pripremio nikakva dobra. Glagol يَبْتَئِز upotrijebljen je sa za’om (ز) na kraju riječi, a bez ra’a (ر). Navodi se u djelu El-Metali’: „Kod El-Buharija u Knjizi tevhida je došlo do sumnje o tome da li je ra (ر) ili je za (ز), pa čak u nekima stoji: učinio dobročinstvo يأتبر tj. nije pripremio za sebe kod Allaha nikakva dobra, ali namjera nije da on porekne svako dobro djelo općenito, jer takvo poricanje ne bi zaobišlo tevhid, zbog kojeg mu je Allah oprostio. U suprotnom, da je, s njegove strane, došlo do poricanja tevhida, kazna bi mu bila neizbježna i On mu ne bi oprostio. I ako bi mu Allah sudio tj. ako me On uspije uhvatiti (pa je značenje riječi kadere biti u stanju, imati vlast nad, stisnuti), a u tom kontekstu su i riječi Uzvišenog: A onaj ko je u oskudici (sura Et-Talak, 7).
Sličan govor Uzvišenog se nalazi i u kazivanju o Junusu, a.s.: I pomisli da ga nećemo kazniti (sura El-Enbija, 87), tj. mislio je da ga Allah neće dohvatiti. Stoga kod njega nema sumnje u to da Allah ima vlast nad njegovim životom, niti je to nevjerovanje u proživljenje. U suprotnom, ne bi bio ubijeđen. Njegovo vjerovanje se očitovalo u tome što je to uradio iz strahopoštovanja prema Allahu Uzvišenom. Kaže En-Nevevi, Allah mu se smilovao: „On je to sigurno rekao u stanju bunila i kada ga je strah savladao, zbog čega ga je napustila razboritost onda kada je izgovorio te riječi. Tada je počeo ličiti na neznalicu i naivca, kojima se ne uzima za ozbiljno ono što kažu, te stoga on to nije izgovorio s ubjeđenjem.“ Riječi sve dok ne postanem ugljenisan, pa me smrvite!, možda je i rekao: Pa me isitnite فاسحقونى; ili: فاسحكونى gdje je u drugoj riječi zamijenjen kaf (ق) kjafom (ك). Kada bude vjetrovit dan, tj. olujan, bacite moj prah u njemu, s kratkim hemzetom (ﺀ) u riječi: فأذرونى, dok je u Junanijskoj nushi Hemze(ﺀ) prelazno. I on uze od njih čvrst zavjet - tako mi Mog Gospodara, što je zakletva Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je obaviješten o tome. Za njegove riječi: I neće ga spasiti ništa osim Njegove milosti navodi se u djelu El-Kevakib da je čestica ما prelazna (tj. ono što će ga spasiti je Milost), a možda je i negacija, a riječ izuzimanja ispuštena kod onih koji dozvoljavaju njeno izostavljanje. Značenje je: a neće ga spasiti osim milošću. Potvrđuje taj svoj govor riječima: A reče drugi put: Neće ga On spasiti osim s njom, tj. neće mu se ukazivati ništa izuzev milosti i oprosta. A Allah najbolje zna!