Ibn Madže
HADIS
Prenosi se od Džabira b. Abdullaha, r.a., da kaže: - Nakon što je ubijen Abdullah b. Amr b. Haram na Uhudu, rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.:
Džabire, hoćeš li da te obavijestim o tome šta je rekao Allah, dž.š., tvome ocu? – Odgovorio sam: Svakako! On reče: - Nije Allah ni s kim razgovarao osim iza zastora, a razgovarao je s tvojim ocem licem u lice. Rekao mu je: - Moj robe, zatraži od Mene; Ja ću ti dati! – Otac mu je rekao: - Oživi me da mogu biti drugi put ubijen zbog Tebe! Tada je On rekao: - Zaista je kod Mene već ranije određeno da oni neće biti vraćeni. – Otac reče: - Gospodaru, obavijesti o tome one koji su ostali iza mene. - Tada je Allah Uzvišeni objavio ajet: Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga! (sura Ali Imran, 169 - do kraja ajeta)
ARAPSKI
عن جابر بن عبدالله– رضى الله عنهما– يقول: "لما قتل عبدالله بن عمرو بن حرام يوم أحد، قال رسول الله– صلى الله عليه و سلم: ﴿"يا جابر، ألا أخبرك ما قال الله–عز و جل– لأبيك؟"، قلت: "بلى."، قال: " قَالَ: "مَا كَلَّمَ اللهُ أَحَدًا إلا مِنْ وَرَاءِ حِجَابٍ، وَ كَلَّمَ أَبَاكَ كِفَاحًا، فَقَالَ: "يَا عَبْدِى تَمَنَّ عَلَىَّ أُعْطِكَ!"، قال: "تُحْيِينِى فَأُقْتَلُ فِيكَ ثَانِيَةً."، قَالَ: "إنَّهُ سَبَقَ مِنِّى أَنَّهُمْ إليها لا يَرْجِعُونَ."، قال:"يَا رَبِّ، فَأَبْلِغْ مَنْ وَرَائِى."، فَأَنْزَلَ اللهُ–عز و جل– هَذِهِ الآيَةَ: ("و لا تَحْسَبَنَّ الَّذِينَ قُتِلُوا فِى سَبِيلِ اللهِ أَمْوَاتًا...الآية كلها") ."﴾
U El-Kamusu stoji: -المكافحة-:-الكفاح (stajati licem u lice, razgovarati bez posrednika).
Riječi razgovarao je s tvojim ocem licem u licem znače da je razgovarao bez posrednika, usmeno. Ovo nalikovanje neka bude čisto od vanjskog značenja, s čvrstim vjerovanjem da je Allah Uzvišeni čist od bilo kakve sličnosti stvorenjima. Stoga, ovu izjavu tumačimo kao razgovor Allaha s njim govorom koji je bez glasa i grafema, isto onako kako je razgovarao s Musaom, a.s. Zatim mu kaže: Zatraži od Mene da ti dam, što znači: zatraži nagradu i dobro koje hoćeš i Ja ću ti ih dati. No, ovaj nije imao druge želje osim da ga proživi i da se iznova bori na Allahovom putu, kao i da pogine po drugi put, kako bi ubrao plodove drugog šehadeta, mimo onih koje je dobio za prvi, kada je ubijen na Uhudu. On je to zaželio, jer je vidio svojim očima veličinu nagrade koja se daje šehidima, te je želio da opet pogine, kako bi tu nagradu udvostručio. Hadis sa svoje dvije predaje pojašnjava vrijednost šehida, navodeći kao dodatak da se njihove duše nalaze u nutrinama zelenih ptica, koje slobodno lete po Džennetu. Upravo zbog toga oni žele da se vrate na dunjaluk, kako bi se borili na Allahovom putu i poginuli, te ubrali plodove šehadeta. Hadis pojašnjava značenje ajeta, kao i to da šehidi žive istinskim životom u kojem su u potpunosti opskrbljeni, što potvrđuje ajet. Uz to, hadis iznosi činjenicu da se umrli ne vraća ponovo da živi na dunjaluku. Naprotiv, život poslije dunjaluka je na Ahiretu. To se veže za većinu stvorenja. Nije u suprotnosti s tim oživljavanje onoga koga je Allah usmrtio prije stotinu godina, pa ga nakon toga oživio. To je On uradio da bi potvrdio/pojasnio kako On Svojom voljom oživljava mrtve i zato kaže: I kad njemu bi jasno, on povika: “Ja znam da Allah sve može (sura El-Bekare, 259.)“
Kur'anski termin džihad uobičajeno je pogrešno prevođen kao “sveti rat”. Kur'an je objavljen na arapskom jeziku, a ne na engleskom. Arapski ekvivalent za engleski izraz “sveti rat” glasi harb muqaddasah, izraz koji se nigdje ne može naći u Kur'anu ili pak u autentičnim izrekama Poslanika islama, a.s. Čak kada Kur'an govori o odbrambenom ratu, on ga nikada ne glorificira niti ga naziva “svetim”; pravilnije, rat se opisuje kao nešto što je samo po sebi mrsko (2:216-217). Dakako, kao krajnja opcija, može biti bolja nego ne učiniti ništa prilikom suočenja s agresijom ili ugnjetavanjem.
Nadalje, termin “sveti rat” leksički znači neku vrstu borbe u ime jedne vjere protiv druge ili drugih. Ne postoji ajet u Kur'anu koji odobrava borbu protiv bilo kog miroljubivog nemuslimana samo na osnovu toga što on/ona nije musliman. Kur'an zabranjuje prisiljavanje u vjeri (2:256) pa čak dozvoljava i jedan oblik međuvjerskog braka. Napri- mjer, musliman muškarac može oženiti židovkinju ili kr- šćanku. (5:5).
Iz religijske perspektive može se dokazivati da je izraz “sveti rat” svojevrsna kontradikcija u izrazu, budući da nema ništa “sveto” vezano za rat i njegove rezultate; krvoprolića, uništavanje i ljudsku patnju. On može u nekim okolnostima biti manje zlo, ali sam po sebi on ne može biti svet. Stoga, može biti korisno razmotriti značenje termina džihad i u njegovom doslovnom ili literarnom i u religijskom značenju.
Džihad je arapski izraz koji se izvodi iz glagolskog korijena dž-h-d, što doslovce znači nastojati ili ulagati napor. To je isti korijen iz kojeg se izvodi pravni termin idžtihad, koji se odnosi na vršenje ili ulaganje intelektualnog napora od strane učenjaka kako bi iznašli utemeljeno religijsko mišljenje o nekom novom pitanju ili problemu. Termin džihad i slični termini izvedeni iz istog korijena upotrebljavaju se u Kur'anu i Hadisu. Prije svega, koristi se u kontekstu molitve, činjenja dobrih djela i samopročišćenja; unutarnjeg džihada ili borbe protiv zlih sklonosti vlastite duše (Kur'an, 22:77-78; 29:4-7). Na drugom mjestu, koristi se u kontekstu društvenog džihada, ili težnje za istinom, pravdom i dobrobiti u nečijem odnosu s drugim ljudima. Primjeri ove upotrebe obuhvataju plaćanje milosrđa onima koji su potrebni (49:15) i nastojanja da se ubijede oni koji odbacuju Božiju poruku pozivajući se na argumente predstavljene u Kur'anu (25:52). Treće, koristi se u kontekstu bojnog polja, koje se često naziva dosta izričitije qital, a što označava borbu. Potonji oblik, borbeni džihad dozvoljen je u Kur'anu zarad legitimne samoodbrane prilikom suočavanja s neisprovocira- nom agresijom ili zarad otpora okrutnom ugnjetavanju na religijskim ili drugim osnovama. Ustvari, prvi ajeti u Kur'anu koji su dozvolili samoodbranu nisu objavljeni sve dok rana muslimanska zajednica nije pretrpjela više od trinaest godina patnje i agresije od strane idolopokloničkih Arapa. Iz načina izražavanja i korištenja riječi u ovim ajetima može se mnogo toga zaključiti: Dopušta se odbrana onima koje dru-
gi napadnu, zato što im se nasilje čini - a Allah ih je, doista, kadar pomoći - onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah!" (22:39-40).
Ključni ajeti u Kur'anu koji se tiču opravdavanja pribjegavanja borbenom džihadu su slijedeći: I borite se na Alla- hovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne ot- počinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu. I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A zlostavljanje je teže od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod Časnoga hrama, dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijajte! - neka takva bude kazna za nevjernike. A ako se prođu - pa, Allah zaista prašta i samilostan je. I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje. Sveti mjesec je za sveti mjesec, a i u svetinjama vrijedi odmazda: onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom i Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani onih koji se grijeha klone. (2:190-194). Očigledno je iz ovih ključnih ajeta da su jedina dva opravdanja za borbenu vrstu džihada: da se zaustavi agresija i okrutno ugnjetavanje. Uvjet za prestajanje neprijateljstava nije prihvatanje islama, već zaustavljanje agresije i ugnjetavanja.
Poput spomenutih ajeta, postoji nekoliko ajeta u Kur'anu koji dozvoljavaju borbu. Ovi ajeti, međutim, kada se razumijevaju u njihovom tekstualnom i historijskom kontekstu, tiču se ratnih situacija i ne treba ih generalizirati. Opisi agresora i tlačitelja kao onih koji odbijaju vjeru ili ljudi idolopoklonika ne znači da se protiv njih treba boriti zbog toga što su nemuslimani. Historijski gledano, ovi agresori jesu bili nemuslimani. Ustvari, Kur'an dozvoljava borbu i protiv muslimana ako su oni agresori, a ukoliko su druga sredstva i pokušaji uspostavljanja mira i pravde propali (49:8-9). Pitanje ili osnov dozvoljavanja borbe leži u prisustvu agresije, a ne u različitosti religijske pripadnosti.
Nema nijednog ajeta u Kur'anu koji kada se postavi u svoj odgovarajući tekstualni i historijski kontekst dozvoljava borbu protiv drugih na osnovama njihove vjerske, etničke ili nacionalne pripadnosti. Ukoliko bi se to učinilo, bila bi to kontradikcija ili proturječnost prema nekoliko ustanovljenih vrijednosti i principa o kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima. Borbeni džihad nije samo ograničen u smislu onog šta ga može a šta ne može opravdati, on je također striktno (zakonski) reguliran. Poslanik Muham- med, a.s., je podučavao kako se ponašati na bojnom polju. Kao “omraženom činu” ratu ne treba pribjegavati ukoliko postoje druga miroljubiva sredstva da se zaustavi agresija i ugnjetavanje. Namjere moraju biti čiste i nikakve sebične lične ili nacionalističke agende ne smiju biti pokretačka snaga. Mora postojati objava rata od strane legitimne vlasti nakon obavezne konsultacije. Niko od onih koji ne učestvuju u borbi ne smije biti povrijeđen. Svi se moraju suzdržati od pljačkanja i nepotrebnog uništavanja. Ratni zatvorenici i ranjenici moraju biti tretirani na human način.
Treba napomenuti da su u dugoj historiji muslimanskih naroda postojala vremena kada se takvih uvjeta i pravila pridržavalo, ali i drugih vremena kada su isti narušavani u različitoj mjeri. Također, bilo je pogrešnih tumačenja ovog koncepta od strane učenjaka, vjerovatno pod utjecajem, u najmanju ruku, okolnosti tog vremena u kojem su oni živjeli. Međutim, ostaje činjenica da islamska učenja ne treba da budu izvođena ili bazirana niti na onome što su neki muslimani činili u prošlosti, niti na onome što rade danas, ili bolje kazano, pogrešnim tumačenjem prošlosti ili sadašnjosti.
Ovaj rad neće biti potpun bez doticanja nekih uobičajenih pogrešno shvaćenih i često pogrešno protumačenih citata iz Kur'ana. Ovim ćemo se pozabaviti u narednom poglavlju.
Iz knjige:
Džemal Bedevi
Odnosi između muslimana i nemuslimana: razmišljanja o nekim kur'anskim tekstovima