Muslim | 1086

Ovaj hadis zorno prikazuje šta je zapravo džihad i ko je zapravo šehid. Borba muslimana podrazumijeva, s jedne strane, svaki napor koji je usmjeren protiv zla u svijetu bez obzira u kojoj se ono formi pojavilo, i s druge strane, kultiviranje njegove harmonije.

Prema Hassanu Hathoutu naređivanje dobra i odvraćanje od zla je, iako kur'anski princip, dužnost svakog čovjeka koji treba koristiti sve legalne, diplomatske, ekonomske, političke instrumente, ali ne isključuje se i upotreba sile kako bi se obuzdalo zlo. Evo kur’anskoga ajeta koji nam jasno otkriva narav i uvjete borbe u islamu: „Dopušta se odbrana onima koje drugi napadaju, zato što im se nasilje čini – a Allah je doista kadar da ih pomogne onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: “Gospodar naš je Allah!” A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu, ta Allah je zaista moćan i silan.“ (2, 39-40). Ovim ajetom muslimanima se prvi put dozvoljava da se organizirano i oružano suprotstave onima koji ih napadaju. Prema Adnanu Silajdžiću to znači da muslimanima nije dopuštena upotreba oružane sile poradi osvajanja teritorija i prezentiranja vojne moći. Rat mogu povesti samo onda kada ih neko egzistencijalno ugrozi. Termin džihad i slični termini izvedeni iz istog korijena upotrebljavaju se u Kur’anu i Hadisu. Prije svega, koristi se u kontekstu molitve, činjenja dobrih djela i samopročišćenja; unutarnjeg džihada ili borbe protiv zlih sklonosti vlastite duše (Kur’an, 22:77-78; 29:4-7). Na drugom mjestu, koristi se u kontekstu društvenog džihada, ili težnje za istinom, pravdom i dobrobiti u nečijem odnosu s drugim ljudima. Primjeri ove upotrebe obuhvataju plaćanje milosrđa onima koji su potrebni (49:15) i nastojanja da se uvjere oni koji odbacuju Božiju poruku pozivajući se na argumente predstavljene u Kur’anu (25:52). Treće, koristi se u kontekstu bojnog polja, koje se često naziva dosta izričitije qital, a što označava borbu. Potonji oblik, borbeni džihad dozvoljen je u Kur’anu zarad legitimne samoodbrane prilikom suočavanja s neisprovociranom agresijom ili zarad otpora okrutnom ugnjetavanju na religijskim ili drugim osnovama. Muslimani su kroz cijelu povijest bili u iskušenju da brane vlastitu vjeru i obraz. Nažalost kur’anske odredbe o potrebi organizirane i oružane odbrane nisu uvijek bile adekvatno i dinamički razumijevane i primjenjivane. Zbog toga su muslimani kroz povijest doživljavali teške nesreće, velika materijalna i kulturna razaranja i strašne genocide.

Primjer genocida nad bosanskohercegovačkim muslimanima koji se provodio u Bosni je eklatantan. Zbog čega se to muslimanima događalo i događa? Muslimani su nažalost pokazali i danas pokazuju da nemaju dovoljno sluha za historiju, odnosno da su socio-kulturno ahistorijski, anacionalni i bitno asocijalni elemenat. Takvu kulturalnu i dinamičku nesadržajnost najbolje ocrtava pozicija muslimanske civilizacije u modernome svijetu. U svemu tome su iznevjerili temeljne odrednice islama. Poslanik je prve muslimane učinio mirnim i  tolerantnim narodom, ali istodobno u njima razvija osjećaj za vrijeme i historiju. Abdulhamid Ebu Sulejman smatra da prema kur'anskoj viziji čovječanstvo je jedinstvo u raznolikosti i raznolikosti u jedinstvu. Za muslimane je jasan kur'anski princip: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični". (El-Mumtehine, 8)