Buharija | 2782

Džihad je riječ koja je često korištena u zapadnoj štampi s izravnim ili suptilnim značenjem „svetog rata“. Prema Hassanu Hathoutu ovaj izraz svetog rata skovan je u Evropi u vrijeme križarskih ratova u značenju rata protiv muslimana i on nema odgovarajućeg unosa u islamskom glosaru, a džihad zasigurno nije njegov prijevod. Džihad je riječ koja je danas u općoj upotrebi i pri tome joj se vrlo često određuje neprimjereno i često negativno militantno značenje. Prema Adnanu Silajdžiću u tome se posebno ističu oni koji u džihadu vide tobože veliku opasnost zbog koje muslimanski narod treba u korijenu ograničiti. Brutalna agresija koja je izvršena nad bosanskohercegovačkim muslimanima zorno pokazuje krajnje ishodište tog stava. Takvi žele uvjeriti svjetsku javnost kako normativni izvori islama od svojih pripadnika zahtijevaju da vojnom silom drugima nametnu svoju vjersku doktrinu i način življenja; i više od toga da unište sve one koji islam ne prihvataju svojom religijom. Zbog toga je na Zapadu riječi džihad data negativna odrednica “sveti rat”, odrednica koja naravno svojim značenjem ne izražava sva ona očitovanja koja izražava kur’anska kategorija džihada. Šta je to zaista džihad, kako na njega gledaju normativni izvori islama (Kur’an i Sunnet) i koji su njegovi temeljni uvjeti? Riječ džihad izvedena je iz glagola džehede što znači: truditi se odnosno naprezati se. Dakle doslovno ona označava trud, napor, borbu, ali u naročitom vjersko-teološkome smislu riječ džihad označava čovjekov duhovni, emocionalni I intelektualni angažman u svijetu. Zbog toga je, dobro primjećuje A. H. Siddiki, ova riječ i upotrijebljena u Kur’anu kao antinom riječi qu’ud (sjedenje). Islam svojim temeljnim principima muslimane stavlja u najšire dijaloško suočenje sa historijom. Poslanik ulazi u historiju, kako to lijepo kaže M. Ikbal, da bi usmjeravao njen razvoj. Dakle, muslimani nisu nikakav eshatologijski narod kojemu je na početku i na kraju obećano kraljevstvo nebesko; oni u svijet historije ulaze sa posebnom obavezom da ga izgrađuju po mjeri njegova Stvoritelja. U tom procesu muslimani moraju odgovoriti takvome kompleksnom zadatku. Otuda džihad u islamu nema nikakve veze sa aktom nasilja. Naprotiv on podrazumijeva, s jedne strane, svaki napor koji je usmjeren protiv zla u svijetu bez obzira u kojoj se ono formi pojavilo, i s druge strane, kultiviranju njegove harmonije. Ne čudi onda što Poslanik u svojim hadisima u džihad ubraja: reći istinu pred vladarom, tražiti znanje, rađati djecu, putovati po svijetu u svrhu širenja mira I znanja, boriti se protiv strasti i sl. U tom sklopu Poslanik u dobro poznatom hadisu kaže: “Vratili smo se iz male bitke (boja) (džihadu-l-esgar) u veliku bitku (džihadu-l-ekber) protiv sila u svijetu i u samome sebi.” Svaki čovjek mora proći zemaljski koridor svjetovnosti. U njemu cijeloga života čovjek vodi neprestanu borbu protiv zla a za dobro, ljepotu I ljubav.