Ebu Davud | 2643
HADIS
Usaame b. Zejd prenosi:
"Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je poslao kao izvidnicu plemenima El-Hurekat. Pošto su bili obaviješteni o našem dolasku, pobjegli su. Zatekli smo samo jednog čovjeka. Kada ga ščepasmo, on izgovori: La ilahe illallah. Medutim, i pored toga, pogubismo ga. Spomenuh to Vjerovjesniku, s.a.v.s., a on reče: 'Ko će ti pomoći kada (mu kao svjedok) to La ilahe illallah dođe na Sudnjem danu?' Kazah: 'Allahov Poslaniče, on ga je izgovorio samo iz straha pred oružjem.' On reče: :Jesi li ti rasporio njegovo srce, pa znaš je li ga radi toga ili nečega drugog izgovorio? Ko će ti pomoći kada (mu) La ilahe il/allah (kao svjedok) dođe na Sudnji dan?' Toliko je puta to ponavljao da sam zaželio da sam tek toga dana primio islam.'' (Ebu Davud, 2643)
Hadis govori i o zabrani ubijanja zarobljenika i uzimanja pravde u svoje ruke. Nezamislivo je prema islamu da muslimani masakriraju mrtve, a kamoli žive zarobljenike. Izgovor šehadeta ovog čovjeka važan je njemu u smislu duhovnog spasenja, ali i s aspekta da je njegov šehadet ujedno i odluka da se neće boriti protiv muslimana, što je u tom trenutku bilo važno.