Buharija | 2782

Džihad je riječ koja je često korištena u zapadnoj štampi s izravnim ili suptilnim značenjem „svetog rata“. Prema Hassanu Hathoutu ovaj izraz svetog rata skovan je u Evropi u vrijeme križarskih ratova u značenju rata protiv muslimana i on nema odgovarajućeg unosa u islamskom glosaru, a džihad zasigurno nije njegov prijevod. Džihad je riječ koja je danas u općoj upotrebi i pri tome joj se vrlo često određuje neprimjereno i često negativno militantno značenje. Prema Adnanu Silajdžiću u tome se posebno ističu oni koji u džihadu vide tobože veliku opasnost zbog koje muslimanski narod treba u korijenu ograničiti. Brutalna agresija koja je izvršena nad bosanskohercegovačkim muslimanima zorno pokazuje krajnje ishodište tog stava. Takvi žele uvjeriti svjetsku javnost kako normativni izvori islama od svojih pripadnika zahtijevaju da vojnom silom drugima nametnu svoju vjersku doktrinu i način življenja; i više od toga da unište sve one koji islam ne prihvataju svojom religijom. Zbog toga je na Zapadu riječi džihad data negativna odrednica “sveti rat”, odrednica koja naravno svojim značenjem ne izražava sva ona očitovanja koja izražava kur’anska kategorija džihada. Šta je to zaista džihad, kako na njega gledaju normativni izvori islama (Kur’an i Sunnet) i koji su njegovi temeljni uvjeti? Riječ džihad izvedena je iz glagola džehede što znači: truditi se odnosno naprezati se. Dakle doslovno ona označava trud, napor, borbu, ali u naročitom vjersko-teološkome smislu riječ džihad označava čovjekov duhovni, emocionalni I intelektualni angažman u svijetu. Zbog toga je, dobro primjećuje A. H. Siddiki, ova riječ i upotrijebljena u Kur’anu kao antinom riječi qu’ud (sjedenje). Islam svojim temeljnim principima muslimane stavlja u najšire dijaloško suočenje sa historijom. Poslanik ulazi u historiju, kako to lijepo kaže M. Ikbal, da bi usmjeravao njen razvoj. Dakle, muslimani nisu nikakav eshatologijski narod kojemu je na početku i na kraju obećano kraljevstvo nebesko; oni u svijet historije ulaze sa posebnom obavezom da ga izgrađuju po mjeri njegova Stvoritelja. U tom procesu muslimani moraju odgovoriti takvome kompleksnom zadatku. Otuda džihad u islamu nema nikakve veze sa aktom nasilja. Naprotiv on podrazumijeva, s jedne strane, svaki napor koji je usmjeren protiv zla u svijetu bez obzira u kojoj se ono formi pojavilo, i s druge strane, kultiviranju njegove harmonije. Ne čudi onda što Poslanik u svojim hadisima u džihad ubraja: reći istinu pred vladarom, tražiti znanje, rađati djecu, putovati po svijetu u svrhu širenja mira I znanja, boriti se protiv strasti i sl. U tom sklopu Poslanik u dobro poznatom hadisu kaže: “Vratili smo se iz male bitke (boja) (džihadu-l-esgar) u veliku bitku (džihadu-l-ekber) protiv sila u svijetu i u samome sebi.” Svaki čovjek mora proći zemaljski koridor svjetovnosti. U njemu cijeloga života čovjek vodi neprestanu borbu protiv zla a za dobro, ljepotu I ljubav.

Kada je jedne prilike Poslanik, s.a.v.s., upitan o najboljim djelima, naveo je tri djela ovim redoslijedom: Vjerovanje u Allaha, borba na Allahovom putu i primljeni hadž.[1] U drugom hadisu stoji da je Poslanik, s.a.v.s., drugom prilikom naveo ova djela kao najbolja slijedećim redoslijedom: klanjanje namaza u njegovom vremenu, dobročinstvo prema roditeljima i borba na Allahovom putu.[2] Shodno trećem hadisu, najbolje u islamu je hraniti gladne i nazivati selam i poznatom i nepoznatom.[3] U četvrtom hadisu kaže se „da je najbolji musliman onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni drugi muslimani“.[4]

            U hadisu stoji „da su Allahu najmrži griješnik u Haremu (Ka'be), čovjek koji je prihvatio islam, a ostao je vjeran neznabožačkoj/džahilijetskoj praksi i čovjek koji traži da se bespravno prolije nečija krv“.[5] Prema drugom hadisu, „Allahu najmrži ljudi su okorjele svađalice“.[6] U trećem hadisu tvrdi se „da će kod Allaha na Sudnjem danu najgori čovjek biti onaj kojeg su ljudi izbjegavali bojeći se njegovog zla“.[7]

            Postavlja se pitanje kako uskladiti ove hadise, jer ako elativ/superlativ u hadisima označava najviši stepen nekog svojstva, onda samo jedno djelo može biti najbolje/najgore. Hadiski učenajci nude više odgovora na ovo pitanje, a tri su najzastupljenija:

1. a) Najbolja djela razlikuju se u odnosu na različite ljude i/ili okolnosti. Tako, naprimjer, za onoga kome je Allah podario veliki imetak najbolje djelo je hraniti gladne, za iskusnog i snažnog ratnika najbolje djelo je borba na Allahovom putu, dok je za nekoga ko ima iznemogle roditelje koji se ne mogu sami o sebi brinuti najbolje djelo činiti dobročinstvo roditeljima. Isti je slučaj i sa različitim okolnostima. Ukoliko vlada velika glad i nestašica, najbolje djelo je hraniti gladne. U vrijeme kada postoji potreba za borbom na Allahovom putu najbolje djelo je pristupiti borbenim redovima. Ako je nastupilo vrijeme obavljanja hadža, najbolje djelo je obaviti hadž itd.;
2. b) Poslanik, s.a.v.s., izrazio se u eliptičnom obliku, odnosno izostavio je riječ „od/među (min)“ prije spominjanja najboljih/najgorih djela, koja se implicira, pa, shodno tome, spomenuti hadisi govore o djelima koja spadaju među najbolja/najgora. Drugim riječima, kada Poslanik, s.a.v.s., konstatira da je nešto najbolje/najgore, on pod tim podrazumijeva djelo koje spada među najbolja/najgora djela;
3. c) Elativ/superlativ (ism at-tafḍīl) upotrebljen u ovim hadisima nema značenje najvišeg stepena svojstva (ism at-tafḍīl ʻalā bābihī/afʻalu li-t-tafḍīl), već označava apsolutnost ili visok stepen svojstva, bez poređenje s nekim ili s nečim drugim (ism at-tafḍīl ʻalā gayri bābihī/afʻalu li-gayri at-tafḍīl).[8]

            Prema potonjem tumačenju, svojstvo je iskazano na hiperboličan način. U ovom smislu, „najbolje djelo“ znači „djelo u kojem je sušto dobro“ ili „veoma vrijedno djelo“, a „najmrži čovjek“ znači „onaj ko je veoma mrzak“. Vrlo je vjerovatno da je Poslanik, s.a.v.s., u svim ili nekim od spomenutih hadisa podrazumijevao ovo značenje, želeći da istakne vrijednost/pogubnost određenog djela i ashabe potakne na činjenje/odvrati od činjenja istog.

            Da je spomenute hadise ili neke od njih Poslanik, s.a.v.s., iskazao na hiperboličan način, pored spomenutih hadisa u kojima se različita djela navode kao najbolja i najgora, i interpretativne tradicije, ukazuju i brojni ajeti u kojima se elativna forma koristi da se označi apsolutnost ili visok stepen svojstva. Navest ćemo samo tri primjera:

1273. a) „... ʻO narode mojʼ, reče (Lut svome narodu), ʻeto mojih kćeri, one su vam čiste (hunna aṭharu lakum)ʼ...“[9] Tumačeći ovaj ajet, Al-Qurṭubī (u. 1273.) kaže da u njemu nije upotrebljen elativ/komparativ kojim se uspoređuje svojstvo, već da je paradigma afʻalu upotrebljena da se označi (potpuna) čistota (zbog čega smo ga preveli na način: „One su vam čiste“, a ne: „One su vam čišće“), jer muškarci nisu čisti/dozvoljeni muškarcima, pa se, samim tim, ne mogu po svojstvu čistote uspoređivati sa ženama. On ističe da je upotreba paradigme afʻalu bez namjere uspoređivanja svojstva raširena u arapskom jeziku, pa se tako, naprimjer, kaže Allāhu akbaru, u značenju: Allah je velik.[10] Muḥammad Sayyid aṭ-Ṭanṭāwī (u. 2010.), savremeni učenjak i rektor Univerziteta Al-Azhar, kaže da u ovom ajetu paradigma afʻalu, na koju dolazi riječ aṭharu, ne ukazuje na uspoređivanje svojstva (afʻalu at-tafḍīl hunā, wa huwa aṭharu, laysa ʻalā bābihī), odnosno ne znači čišće, več se upotrebljava da na hiperboličan način ukaže na čistotu.[11]
1274. b) „On je Taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lako (wa huwa ahwanu ʻalayhi)...“[12] Učenjaci tvrde da ahwanu, iako je svojstvo koje ima elativnu formu, ne ukazuje na stepen svojstva, jer za Allaha ne postoji nešto što je lahko, lakše i najlakše (zbog čega ovaj ajet nije preveden na način: „To je njemu lakše...“). Ovaj ajet naprosto znači da je za Allaha lahko ponovno stvaranje iz ničega. Abū Ḥayyān al-Andalusī (u. 1344.), slavni mufessir zahirijskog mezheba, u svom djelu „Tafsīr Al-Baḥr al-muḥīṭ“ navodi da su Ibn ʻAbbas, ʻAbdullāh b. Masʻūd, dvojica vrlo učenih ashaba, i Ar-Rabīʻ b. Hutaym, jedan od poznatih učenjaka iz generacije tabi'ina, smatrali da riječ ahwanu znači lahko (hayyin).[13]
1275. c) Pet je ajeta u Kur'anu u kojima se u formi upitne rečenice, za koju je karakteristična retoričnost i u kojima se naglašava govornikova uvjerenost u suprotno od onoga o čemu je u pitanju riječ, govori o „najvećem nasilniku/onome ko čini najveću nepravdu“: 1. „Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše?...“;[14] „... Zar je iko gori od onoga koji skriva istinu znajući da je od Allaha?...“;[15] 3. „Ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži ili ne priznaje dokaze Njegove?...“;[16] 4. „I ima li nepravednijeg od onoga koji, kad se dokazima Gospodara svoga opominje, za njih ne haje, i zaboravlja na posljedice onog što je učinio?...“;[17] 5. „Ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži i smatra da je laž istina kada mu ona dolazi?...“[18]

            Tumačeći ove ajete, spomenuti Abū Ḥayyān će kazati da su svi oni iskazani na hiperboličan način, a njihova poruka je da onaj ko čini spomenuta djela čini veliku nepravdu, bez namjere uspoređivanja ovih djela s drugim djelima.[19]

[1] Ṣaḥīḥ Al-Buhārī: Kitāb al-īmān, Bāb man qāla: „Inna al-īmān huwa al-ʻamal“, br. 26. Ovaj hadis Al-Buhārī bilježi i pod rednim brojem 1519; Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-īmān, Bāb bayān kawn al-īmān billāh, taʻālā, afḍal al-aʻmāl, br. 83.; Ǧāmiʻ At-Tirmidī: Abwāb faḍāil al-ǧihād, Bāb mā ǧāa ayyu al-aʻmāl afḍal, br. 1658.; Sunan An-Nasāī: Kitāb manāsik al-ḥaǧǧ, Bāb faḍl al-ḥaǧǧ, br. 2623. Ovaj hadis An-Nasāī bilježi i pod rednim brojevima 3130, 3155 i 5000.

[2] Ṣaḥīḥ Al-Buhārī: Kitāb mawāqīt aṣ-ṣalā, Bāb faḍl aṣ-ṣalā li-waqtihā, br. 527. Ovaj hadis Al-Buhārī bilježi i pod rednim brojevima 2782, 5970 i 7534; Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-īmān, Bāb bayān kawn al-īmān billāh, taʻālā, afḍal al-aʻmāl, br. 85.; Ǧāmiʻ At-Tirmidī: Abwāb aṣ-ṣalā, Bāb mā ǧāa fī al-waqt al-awwal min al-faḍl, br. 173. Ovaj hadis At-Tirmidī bilježi i pod rednim brojem 1898; Sunan An-Nasāī: Kitāb al-mawāqīt, Bāb faḍl aṣ-ṣalā li-mawāqītihā, br. 609-610.

[3] Ṣaḥīḥ Al-Buhārī: Kitāb al-īmān, Bāb iṭ‘ām aṭ-ṭa‘ām min al-islām, br. 12.; Ovaj hadis Al-Buhārī bilježi i pod rednim brojevima 28 i 6236; Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-īmān, Bāb bayān tafāḍul al-islām wa ayyu umūrihī afḍal, br. 39.; Sunan Abī Dāwūd: Kitāb al-adab, Bāb fī ifšā’ as-salām, br. 5194.; Ǧāmiʻ At-Tirmidī: Kitāb al-aṭ‘ima, Bāb mā ğāa fī faḍl iṭ‘ām aṭ-ṭa‘ām, br. 1855.; Sunan An-Nasāī: Kitāb al-īmān wa šarāi‘ihī, Ayyu al-islām hayr, br. 5015.; Sunan Ibn Māğa: Kitāb al-aṭ‘ima, Bāb iṭ‘ām aṭ-ṭa‘ām, br. 3253.

[4] Ṣaḥīḥ al-Buhārī: Kitāb al-īmān, Bāb ayyu al-islām afḍal, br. 11.; Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-īmān, Bāb bayān tafāḍul al-islām wa ayyu umūrihī afḍal, br. 42.; Ǧāmiʻ At-Tirmidī: Abwāb ṣifa al-qiyāma wa ar-raqāiq wa al-waraʼ, Bāb,  br. 2504. Ovaj hadis At-Tirmidī bilježi i pod rednim brojem 2628; Sunan An-Nasāī: Kitāb al-īmān wa šarāi‘ihī, Ayyu al-islām afḍal, br. 5014.

[5] Ṣaḥīḥ Al-Buhārī: Kitāb ad-diyāt, Bāb man ṭalaba dam imriʼ bi-gayri ḥaqq, br. 6882.

[6] Ṣaḥīḥ Al-Buhārī: Kitāb al-maẓālim wa al-gaṣb, Bāb qawlillāh, taʻālā: „Wa huwa aladdu al-hiṣām“, br. 6882. Ovaj hadis Al-Buhārī bilježi i pod rednim brojevima 4523 i 7188; Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-ʻilm, Bāb fī al-aladd al-haṣim, br. 2668.; Ǧāmiʻ At-Tirmidī, Abwāb tafsīr Al-Qurʼān, Bāb wa min sūra Al-Baqara, br. 2976.; Sunan An-Nasāī: Kitāb ādāb al-quḍā, Bāb al-aladd al-haṣim, br. 5438.

[7] Ṣaḥīḥ Al-Buhārī: Kitāb al-adab, Bāb lam yakun An-Nabī, ṣ.ʻa.w.s., fāḥiš^an wa lā mutafaḥḥiš^an, br. 6032. Ovaj hadis Al-Buhārī bilježi i pod rednim brojevima 6054 i 6131; Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-birr wa aṣ-ṣila wa al-ādāb, Bāb mudārā man yuttaqā fuḥšuhū, br. 2591.; Sunan Abī Dāwūd: Kitāb al-adab, Bāb fī ḥusn al-ʻišra, br. 4791-4792.; Ǧāmiʻ At-Tirmidī: Abwāb al-birr wa aṣ-ṣila, Bāb mā ǧāa fī al-mudārā, br. 2976.

[8] Ova tri tumačenja navode i Ibn Ḥaǧar i Al-ʻAynī: Ibn Ḥaǧar. Fatḥ Al-Bārī. Tom II, str. 9.; Al-ʻAynī. ʻUmda al-qārī. Tom V, str. 14. O superlativu kojim se označava apsolutnost ili visok stepen svojstva, a koji se naziva apsolutnim superlativom, v.: Teufik Muftić (1998). Gramatika arapskoga jezika. Sarajevo: Ljiljan, str. 423.

[9] Kur'an, Hūd, 78. Prijevod je autorov.

[10] Abū ʻAbdullāh Muḥammad b. Aḥmad al-Qurṭubī (1427/2006). Al-Ǧāmiʻ li-aḥkām Al-Qurʼān. Stručna obrada: ʻAbdullāh b. ʻAbdulmuḥsin at-Turkī. Dvadeset četiri toma. Muassasa ar-risāla, tom XI, str. 178.

[11] Muḥammad Sayyid aṭ-Ṭanṭāwī (1997-1998). At-Tafsīr al-wasīṭ li-l-Qurʼān al-karīm. Petnaest tomova. Kairo: Dār nahḍa Miṣr, tom VII, str. 149.

[12] Kur'an, Ar-Rūm, 27. Prijevod je Korkutov.

[13]Abū Ḥayyān al-Andalusī (1413/1993). Tafsīr Al-Baḥr al-muḥīṭ. Stručna obrada: ʻĀdil Aḥmad ʻAbdulmawǧūd i dr. Osam tomova. Bejrut: Dār al-kutub al-ʻilmiyya, tom VII, str. 165.

[14] Kur'an, Al-Baqara, 114.

[15] Ibid., 140.

[16] Ibid., Al-Anʻām, 21.

[17] Ibid., Al-Kahf, 57.

[18] Ibid., Az-Zumar, 31

[19] Abū Ḥayyān. Tafsīr Al-Baḥr al-muḥīṭ. Tom I, str. 527.