Buharija
HADIS
El-Buhari, svojim lancem prenosilaca, bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: - Kaže Allah Uzvišeni:
Ja sam Onakav kakvim Me smatra Moj rob, i s njim Sam kada Me on spomene. Ako Me spomene u sebi, Ja spomenem njega u Sebi, a ako Me spomene pred grupom drugih, Ja spomenem njega pred grupom boljom od njegove. Ako Mi se približi pedalj, Ja se njemu približim lakat, a ako se on Meni približi lakat, Ja se njemu približim sežanj. A ako Mi on dođe pješice, Ja njemu hrlim.
ARAPSKI
عن أبى هريرة – رضى الله عنه– قال: قال النبى – صلى الله عليه و سلم: ﴿"يقولُ اللهُ تعالى: "أنَا عِنْدَ ظَنِّ عَبْدِى بِى، و أنَا مَعَهُ إذَا ذَكَرَنِى، فإنْ ذَكَرَنِى فى نَفْسِه ذَكَرْتُه فى نَفْسِى، و إنْ ذَكَرَنِى فى مَلإٍ ذَكَرْتُه فى مَلإٍ خَيْرٍ مِنْهُم، و إنْ تَقَرَّبَ إلىَّ بِشِبْرٍ تَقَرَّبْتُ إليْهِ ذِرَاعًا، و إنْ تَقَرَّبَ إلىَّ ذِرَاعًا تَقَرَّبْتُ إليْه بَاعًا، و إنْ أَتَانِى يَمْشِى أَتَيْتُه هَرْوَلَةً."﴾
Komentar hadisa od El-Kastalanija, džuz 10., str 381.
Kaže Allah Uzvišeni: Ja sam onakav kakvim Me smatra Moj rob, tj. on smatra da ću primiti njegova dobra djela i nagraditi ga za njih, te da ću mu oprostiti kada Mi se pokaje. Sve mu to dajem, a ako smatra da to neću učiniti, to će ga i snaći. U ovim riječima je dokaz prednosti nadanja u Allahov oprost u odnosu na osjećaj straha od Njegove kazne. To su neki istraživači ograničili samo na umirućeg. Prije toga imamo tri situacije, a najispravnija je ravnomjernost. Stoga je neophodno da insan bude ustrajan u obavljanju svojih dnevnih ibadeta, čvrsto vjerujući da će ih Allah Uzvišeni primiti i oprostiti mu, zato što je to obećao. A On ne mijenja Svoja obećanja. Ako čovjek ne vjeruje čvrsto u to ili smatra da to nije tako, onda je bez nade u Allahovu milost, što je veliki grijeh. Ko umre s ovakvim vjerovanjem ili njegovo mišljenje bude takvo, njemu pripada ono kako je mislio. A ako neko smatra da će mu biti oprošteno, a istrajava u griješenju, taj je pravi neznalica i samozavaran. U izjavi Ja sam s njim kada Me spomene upotrijebljena je čestica معى, kao vlastita zamjenica, u značenju: sa njim sam Svojom milošću, pomoći, uputom, obzirnošću i zaštitom. A čestica معى koja je ovdje upotrijebljenja, ima drukčije značenje od one koja je upotrijebljenja u riječima Uzvišenog: On je s vama gdje god bili (sura El-Hadid, 4), gdje je njeno značenje znanja upućenosti u djela. Dalje, pa ako Me on spomene, smatrajući Me čistim od svake nečisti i Svetim, tajno u sebi, u svom srcu i svom umu, spomenem ga nagradom u Sebi, tj. niko neće čuti za nju osim Mene, a ako Me on spomene pred grupom drugih, tj. javno među masom, Ja ga spomenem kao nagradu i pohvalu njemu za to pred grupom boljom od njegove, a to je najčasniji skup. Iz toga ne prizlazi da meleki imaju prednost nad potomcima Ademovim. Vjerovatno je namjera bila da se kaže da je u pitanju grupa koja je bolja od one u kojoj je čovjek spomenuo Allaha, da je to grupa vjerovjesnika i šehida, te se ona ne ograničava samo na meleke. Također, odlika grupe proizlazi iz njenog sastava (od Onoga ko spominje i grupe zajedno), a grupa u kojoj se nalazi Uzvišeni Gospodar je bolja od one u kojoj se On ne nalazi. Stoga, odlika grupe proizlazi iz njenog sastava. Ovo je prvi izrekao El-Hafiz b. Hadžer, ali on kaže da ga je preduhitrio u tome Ibn ez-Zemlekani, u poglavlju koje je on sakupio, a koje govori o najuzvišenijem prijatelju.
Kažem, a ja sam samo slabašni rob: Rekli su to prvaci u znanju, ali meni nije jasno kako odlika grupe proizlazi iz činjenice da ju čine Onaj Koji spominje i grupa zajedno, ako On kaže u hadisu: Spomenut ću ga Ja u grupi boljoj od njegove, a u Muslimovoj predaji kaže: Spomenut ću ga u njihovoj grupi boljoj od nje. U ovim hadisima je priznanje da se navedeni opis odnosi na samu grupi i na to da je ona bolja od one u kojoj je on spomenuo Allaha, te se taj opis odlike odnosi na samu grupu. To je daleko od prikladnosti oslovljavanja Onoga koji spominje i grupe zajedno. A Allah najbolje zna!
U dijelu rečenice: A ako Mi se on približi pedalj (a u nushi stoji شبرا - pedalj) izbjegnuta je upotreba čestice koja zahtijeva genitiv, stavljanjem riječi u akuzativ, čime se dobilo značenje „za dužinu jednog pedlja“. Ja mu se približim lakat, a ako se on Meni približi lakat, tj. za mjeru jednog lakta, Ja mu se približim (u nushi: منه) sežanj, tj. za mjeru jednog sežnja. Sežanj je duljina dviju ljudskih nadlaktica, uzimajući u obzir i duljinu prsa. Rečenica: A ako Mi on dođe pješice (a u jednoj od predaja stoji: -من اتانى يمشى - a ko Mi dođe pješice), Ja ću mu doći trčeći, tj. žureći, što znači: Ko Mi se približi svojom pokornošću sasvim malo, nagradit ću ga obilato, i kadgod taj poveća svoju pokornost Meni, Ja mu povećam nagradu, a ako Mi on dođe žureći da Mi se pokori, Ja ću mu doći još brže da ga nagradim. Približavanje i žurba, koji se ovdje navode, imaju preneseni smisao, na način prilagođavanja, metafore, ili se želi ukazati na ono što ovi izrazi podrazumijevaju. No, upotreba ovih poređenja nije dozvoljena za Allaha Uzvišenog, osim putem prenesenog značenja, zbog toga što je to nespojivo sa Njim. Hadis sadrži dozvolu upotrebe izraza النفس (duša, život, biće itd.), kada se govori o Zatu (Biću), pa je njegova upotreba u Kitabu ili sunetu dozvoljenja šeri’atom, ili da bi se reklo: „To je način prilagođavanja“. No, ovo drugo opovrgavaju riječi Uzvišenog: Allah vas podsjeća na Sebe (sura Ali Imran, 28), tj. u njima je sadržana upotreba izraza النفس (duša, život, biće itd.), bez prilagođavanja (El-Kastalani).
Komentar imama En-Nevevija iz Muslimovog Sahiha
Za rečenicu: Ja Sam onakav kakvim Me smatra Moj rob El-Kadi veli: „Kaže se da je njeno značenje: s njim je kada misli da će mu se oprostiti ako zatraži oprosta, i primiti njegovo pokajanje kada se pokaje, i dati mu kada zamoli, i nagraditi ga kada bude tražio nagradu. Kaže se i: njegova nada u oprost je velika i veliko je iščekivanje. To je ispravnije mišljenje. Riječi i Ja sam s njim sve dok Me on spominje znače: s njim sam Svojom milošću, pomoći, uputom, zaštitom i brižništvom. Rečenica: On je s vama gdjegod vi bili znači: On je s vama Svojim znanjem i obuhvatnošću.“ Za izjavu ako Me spomene u sebi, Ja njega spomenem u Sebi, El-Mazuri kaže: „Riječ النفس (duša, život, biće i sl.) ima nekoliko značenja u jeziku: jedno od njih je krv i životinjska duša, što je, oboje, nespojivo s Allahom Uzvišenim. Drugo značenje je biće, a Allah Uzvišeni je Iskonsko Biće, pa se tu razaznaje namjera Njegovih riječi u Sebi. Treće značenje je gajb (الغيب) i predstavlja govor sličan riječima Uzvišenog: Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš (sura El-Ma’ide, 116), tj. Ti znaš što ja skrivam, a ja ne znam što Ti skrivaš. Dozvoljeno je da to bude jedno od namjeravanih značenja hadisa: kada on spomene Allaha, robujući mu, Allah ga nagradi i počasti zbog toga što je uradio onim što ne može razumjeti, ni dokučiti nijedno živo biće. U vezi s dijelom hadisa: A ako Me spomene pred grupom, Ja njega spomenem pred grupom boljom od njegove stanovište naših učenjaka i ostalih je da su vjerovjesnici bolji od meleka, shodno riječima Uzvišenog, upućenih Israelićanima: I iznad svih naroda ih uzdigli (sura El-Džasijeh, 16). Ovaj hadis se tumači tako da se u grupi u kojoj on spomene Allah nema vjerovjesnika, pa kada ga Uzvišeni Allah spomene u prisustvu meleka, tada su oni bolji od one grupe u kojoj je on spomenuo Allaha. Riječi: Pa ako Mi se približi pedalj, Ja se njemu približim lakat.... u hadisima se spominju svojstva mnogo puta, a njihovo je značenje: Ko se približi Meni, pokoravajući Mi se, Ja se njemu približim Svojom milošću, pomoći i zaštitom. Ako on poveća svoju pokornost Meni, Ja mu povećam Svoju pomoć i zaštitu. Ako on Meni ide pješice, žureći svojom pokornošću Meni, Ja mu idem trčeći, tj. izlijem na njega Svoju milost i dođem mu s njom prije nego što on krene Meni i nije mu potrebno dugo pješačenje da bi stigao do Onoga kome žudi. Želi se kazati da će njegova nagrada biti povećana, shodno njegovom približavanju Allahu pokornošću. A za riječi u jednoj od predaja: Ako Mi se on prikuči lakat, Ja njemu idem trčeći ovako se kaže u većini Nushi: Ja sam mu brzo došao جئته أتيته; a u nekima stoji: جئته بأسرع Ja mu dođem brže, a u nekima: أتيته Ja mu dođem. Oba su ispravna, a i prvi je ispravan, dok druga riječ dolazi radi pojačanja, i to je lijepo tumačenje (En-Nevevi).