Muslim | 2569

Sama činjenica da je Muslim ovaj hadis uvrstio u dio svoga „Sahiha“ koji govori o dobročinstvu, o održavanju ljudskih i rodbinskih veza i o lijepim postupcima, a u poglavlje o vrijednostima obilaska bolesnika, kao i da ga je Buhari u djelu El-Edebul-mufred uvrstio u poglavlje o obilasku bolesnika, jasno nam ukazuje na ono što je tema današnjeg hadisa. Ova tema je uvijek važna i aktuelna, ali je njena važnost još veća u ramazanu kada naša ljudskost, empatija prema ljudima i drugim Allahovim stvorenjima, naročito onim koji su nemoćni i u potrebi za našom pomoći, treba da bude posebno izražena.

U ovom hadisu može se primijetiti i to kolika je Allahova milost prema Njegovim stvorenjima, kada za bolest čovjeka, Svoga stvorenja, kaže: „Ja bijah bolestan...“ Ovakav način izražavanja poznat je i među ljudima, naročito majkama, koje kada im se razboli neko dijete, iz ljubavi i samilosti prema njemu, kažu: „Bolesna sam i ja!“ A iz drugih predaja znamo da je Allah milostiviji prema Svojim stvorenjima, nego što je majka prema svome djetetu.

Islam ima jedinstven metod podsticanja na dobro, na dobročinstvo prema drugima, solidarnost, potpomaganje i samilost, a to opet vodi do ozdravljenja društva od mnogih bolesti duše, kao što su zavidnost, zloba, mržnja, i slično, te rezultira općim zadovoljstvom, srećom i stabilnošću društva. Nije potrebno posebno naglašavati koliko sve ovo trenutno nedostaje u našoj lijepoj domovini i koliko smo svi u potrebi za time.

U navedenom hadisu spomenuti su samo neki primjeri dobročinstva prema drugim ljudima, dok o drugim vidovima dobročinstva postoje drugi mnogobrojni ajeti i hadisi. Mi ćemo se u nastavku posvetiti ovome što je spomenuto u ovom hadisu, a to nam može poslužiti kao paradigma našeg općenitog odnosa prema svim drugim ljudima i ostalim Allahovim stvorenjima.

Uzvišeni Allah će na Sudnjem danu zaista reći: „Čovječe, sine Ademov, Ja bijah bolestan, a ti me ne obiđe!?“

Ove riječi Uzvišeni Allah će uputiti na Sudnjem danu čovjeku koji nije obilazio bolesnike, zanemarivši tako tu ljudsku, ali i vjersku obavezu. Iz njih je sasvim jasno da nije Allah Taj Koji se bio razbolio, jer to je nemoguće i On je od toga čist i uzvišen. Bolestan je bio Allahov rob, a Allahovo pripisivanje bolesti Sebi je iz počasti prema tom Njegovom robu i iz bliskosti s njime. Moguće da je to i iz razloga koji navodi Ibnu Tejmije, Allah mu se smilovao, kada kaže: „Allah je pripisao Sebi glad i bolest Svoga roba, zato što je iskreni Allahov rob u svemu saglasan sa Allahom; s onim što On voli, s onim čime je zadovoljan, s onim što zabranjuje i naređuje... A zna se da sam Gospodar niti može biti gladan, niti bolestan.“

„Gospodaru moj, kako da te obiđem, a Ti si Gospodar svih svjetova?!“, priupitat će čovjek.

Ovo njegovo pitanje možda će biti u stvarnom i pravom smislu, a možda će imati karakter čuđenja.

„A zar nisi znao da se taj i taj Moj rob bio razbolio, pa ga nisi obišao?!“, priupitat će Allah.

Ovo je upitno-odrična rečenica kojom se negira ono što je prethodno rečeno, u ovom slučaju riječi čovjeka, odnosno ona potvrđuje suprotno onome što je čovjek rekao. Moguće je, također, da se radi o upitno-potvrdnoj rečenici koja ima svrhu da se sagovornika uvjeri da prizna istinu.

„Zar nisi znao da bi Mene kod njega našao samo da si ga obišao?!“, reći će Allah.

I za ovo Allahovo pitanje koje će uputiti čovjeku može se reći kao i za prethodno, tj. ili ima upitno-odrični smisao, pa znači da čovjek nije znao da može kod bolesnika naći Allahovu milost, plemenitost i nagradu, ili ima upitno-potvrdni smisao, pa znači da je znao, ali nije po tom znanju i radio. Poslije ovog pitanja, Uzvišeni Allah će čovjeka upitati još o tome zašto nije hranio gladne i pojio žedne, a smisao pitanja je isti kao ovaj koji smo ovdje naveli, pa to više nećemo ponavljati. Ovdje nam se čini pogodnim da još nešto ukratko kažemo o obilasku bolesnika i vrijednostima i sevapima koju taj plemeniti postupak ima u islamu.

Zdravlje je jedna od najvećih blagodati koja može biti data čovjeku na ovom svijetu. Ona je kruna na glavama zdravih ljudi, koju primjećuju samo bolesni. Oni na zdrave ljude gledaju pogledom onih koji su izgubili blagodat zdravlja; pogledom koji traži nadu ili utjehu, makar i u jednostavnim riječima kojima se pita za zdravlje. Tako bolesnik osjeća kako oni koji su došli da ga obiđu saučestvuju u njegovom iskušenju.

Upravo zbog toga islam i propisuje obilazak bolesnika i to stavlja kao međusobnu dužnost koju muslimani imaju jedni naspram drugih. Dakle, pravo koje svaki bolesni musliman ima kod drugih muslimana jeste da ga obilaze dok je bolestan. Ali, ni to, kao uostalom ni jedno drugo dobro djelo, islam nije ostavio bez nagrade. Stoga, musliman posjećuje bolesnog muslimana samo zato što to od njega traži Uzvišeni Allah i što se tako nada sevapima, benefitima i nagradi kod Njega. A benefiti obilaska bolesnika su veliki i brojni: Svaki korak koji čovjek napravi idući ka bolnici ili kući bolesnika računaju mu se u sevape; u odlasku i povratku tog čovjeka okružuju meleci milosti i za njega upućuju dove Allahu i mole Ga da mu oprosti; za vrijeme koje je kod bolesnika, posjetilac je u Allahovom okrilju i zadovoljstvu, te se sekunde i minute provedene kod bolesnika pretvaraju u džennetske plodove koje će posjetilac ubrati na Ahiretu.

Potvrdu ovoga što smo rekli nalazimo u hadisu koji bilježi imam Tirmizi u svom „Sunenu“, a hadis glasi: “Nema niti jednog muslimana koji ujutro (prije podne) obiđe bolesnog muslimana, a da ga ne blagosilja sedamdeset hiljada meleka sve dok ne omrkne. A ako ga obiđe navečer, njega također blagosilja sedamdeset hiljada meleka sve dok ne osvane. Osim toga, njega u Džennetu čekaju ubrani džennetski plodovi!”

Svakom bolesniku potrebna je nada, utjeha iskren savjet i dova, a posjetilac treba da zna da će možda jednog dana i sam biti u bolesničkoj postelji i da će i njemu trebati ono što treba bolesniku kojeg je došao da obiđe. Onaj ko obilazi bolesne ljude, i njega će obilaziti drugi onda kada bude bolestan, pa će i oni njemu pružati nadu i utjehu i moliti Allaha da mu se smiluje i dadne ozdravljenje. A zar za dobročinstvo ima druge nagrade osim dobročinstva?!

Nastavak hadisa donosi nam drugi dio dijaloga između čovjeka i Uzvišenog Allaha, pa se navodi da će Allah reći:

„Čovječe – sine Ademov, Ja bijah gladan, a ti me ne nahrani!?“, na šta će čovjek priupititati: „Gospodaru moj, kako da Te nahranim, a Ti si Gospodar svih svjetova?!“ „A zar nisi znao da je taj i taj Moj rob tražio da ga nahraniš, pa ga nisi nahranio?! Zar nisi znao da bi to kod Mene našao samo da si ga nahranio?!“, reći će Allah.

„Čovječe – sine Ademov, Ja bijah žedan, a ti Me ne napoji!?“, reći će opet Allah. „Gospodaru moj, kako da Te napojim, a Ti si Gospodar svih svjetova?!“, reći će čovjek. „A zar nisi znao da je taj i taj Moj rob tražio da ga napojiš, pa ga nisi napojio?! Zar nisi znao da bi to kod Mene našao samo da si ga napojio?!“, reći će Allah.

Pažljivo uho moglo je u ovom dijelu hadisa primijetiti jednu malu razliku u odnosu na dio u kojem Uzvišeni Allah postavlja pitanje čovjeku u vezi s posjetom bolesniku, pa kaže: „Zar nisi znao da bi Mene kod njega našao samo da si ga obišao?!“ Dok ovdje On kaže: „Zar nisi znao da bi to kod Mene našao samo da si ga nahranio, odnosno napojio?!“

Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, to ovako objašnjava: „Pitanje u prvom slučaju je izražajnije u odnosu na pitanje u vezi s druga dva slučaja, zato što Uzvišeni Allah kroz bolest stavlja ljude na kušnju iz Svoje milosti i dobročinstva prema njima, kao i bliskosti s njima. A pošto bolest slama ljudska srca, Allah je uz one Svoje robove čija su srca slomljena.“

Ove Ibnul-Kajjimove riječi pojašnjavaju jedan veoma važan aspekt vrijednosti hranjenja gladnih i pojenja žednih, a koji se može primijetiti u ovom hadisu o kojem govorimo. To je Allahova bliskost sa Njegovim gladnim i žednim robovima, a pošto je On sa njima, onda je neminovno da tu Allahovu bliskost i blizinu osjete i oni koji posjećuju bolesne, hrane gladne i poje žedne.

Iz hadisa saznajemo:

1. Uzvišeni Allah ima svojstvo govora
2. Islam podstiče na obilazak bolesnika, hranjenje gladnih i siromašnih i pojenje žednih, odnosno dovođenje vode do onih kojima je ona potrebna
3. Dobra djela neće nipošto propasti i za njih ćemo imati nagradu kod Uzvišenog Allaha
4. Panteističko učenje po kojem se Bog poistovjećuje sa svime, odnosno da su Bog i svemir jedno te isto, te da On nije samostalno, odvojeno biće, u islamu nije apsulutno prihvatljivo. Iz hadisa se jasno vidi da postoji Bog (Allah), kao samostalno Biće, kao Gospodar i Stvoritelj, i da postoji čovjek, kao Njegov rob i stvorenje.