Muslim
HADIS
Pričao mi je Zuhejr b. Harb, pričao nam je Ismail b. Ibrahim, obavijestio nas je Ruh b. El-Kasim, koji je prenio od El-Alaa b. Abdurrahmana b. Jakuba, on od svoga oca, a on od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
Rekao je Allah, Uzvišeni i Slavni: - Meni je najmanje potreban ortak! Ko uradi neko djelo u kojem da udjela nekom drugom mimo Mene ostavit ću i njega i njegov širk!
ARAPSKI
حدثنى زهير بن حرب، حدثنا إسماعيل بن إبراهيم، أخبرنا روح بن القاسم، عن العلاء بن عبد الرحمن بن يعقوب، عن أبيه، عَنْ أَبِى هُرَيْرَةَ – رضى الله عنه – قَالَ: "قَالَ رَسُولُ اللهِ – صلى الله عليه و سلم –: "قَالَ اللهُ – تَبَارَكَ وَ تَعَالَى: "أَنَا أَغْنَى الشُّرَكَاءِ عَنِ الشِّرْكِ، مَنْ عَمِلَ عَمَلاً أَشْرَكَ فِيهِ غَيْرِى، تَرَكْتُهُ وَ شِرْكَهُ
En-Nevevijev, Allah Uzvišeni mu se smilovao, komentar Muslimovog hadisa
En-Nevevi, Allah Uzvišeni mu se smilovao, kaže da se u pojedinim izvorima navodi riječ شركه za oznaku pripisivanja druga, širk, dok u drugima stoji شريكه , sa značenjem: njegova ortaka, onog radi koga je radio. To znači da je On neovisan od svakog oblika sudioništva u vlasti. On, kao da kaže: ko učini neko djelo u Moje Ime i ime nekog drugog mimo Mene, Ja ga neću primiti od njega. Naprotiv, Ja ću ga zbog toga prepustiti drugome: Neka traži nagradu za to od drugog mimo Allaha! Namjera je da se istakne da je djelo dvoličnjaka ništavno, da nema u njemu nikakve koristi i da je čovjek njime počinio grijeh, zbog odsustva iskrenosti/ihlasa u njemu. A iskrenost u ibadetu je nephodna, kako kaže Allah Uzvišeni: Naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da namaz obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera. (sura El-Bejjine, 5) Licemjerstvo u postupanju je prikriveni širk, kojim šejtan vješto osigurava poništenje djela i nagrade za njih. Iskrenost je duša ibadeta, pa je svaki ibadet, učinjen bez iskrenosti, kao tijelo bez duše – nema nikakve koristi od njega, a uz to je kao truhla lešina, koja uznemirava ljude svojim odvratnim smradom.
Djelo urađeno s iskrenošću je očišćeno i namirisano, a njegovi plodovi će se otkrivati onome ko ga učini sve dok ne obasjaju njegovo lice i donesu mu ljupkost u govoru. Njegove riječi će tada početi ostavljati tragove u dušama onih koji ih budu slušali, pa će oni postupati po tome što su čuli. Njihov primjer će slijediti drugi, pa će se na pravi put vraćati i oni što su zalutali, jer govor iz srca govornika dospijeva do srca slušaoca. Ako, pak, dolazi samo s jezika, a služi i za to da bi se njime govornik dodvorio ljudima, tada ne odlazi od ušiju do srca. Naprotiv, on doseže do tamo iz čega se i sam pojavio, pa tako uši stoje nasuprot jeziku. Ako je govor potekao iz srca, i doseže do srca, jer mu je srce izvor i doseže do onoga što mu stoji nasuprot. To je kao primjer vode u bunaru, koja se podiže i dostiže samo visinu svoga izvora. Ona ne može preći iznad svog izvora, osim da bude iz njega izvučena nečim drugim. Da nas Allah obdari iskrenošću u riječima i djelu! Amin!
Naveo je ovaj hadis Ibn Madždže u svome Sunenu, u poglavlju Licemjerstvo i prestiž, 2.džuz, str.285, putem dviju predaja:
﴿٢٨٩﴾ إحداهما: عَنْ أَبِى هُرَيْرَةَ – رضى الله عنه – أَنَّ رَسُولَ اللهِ – صلى الله عليه و سلم – قَالَ: "قَالَ اللهُ – عَزَّ وَ جَلَّ–: "أَنَا أَغْنَى الشُّرَكَاءِ عَنِ الشِّرْكِ، فَمَنْ عَمِلَ عَمَلاً أَشْرَكَ فِيهِ غَيْرِى، فَأَنَا مِنْهُ بَرِىءٌ، وَ هُوَ لِلَّذِى أَشْرَكَ."
﴿٢٩٠﴾ و الرواية الثانية : عَنْ أَبِى سَعَد بْنِ أَبِى فَضَالَةَ (و كان من الصحابة) – رضى الله عنه– قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللهِ – صلى الله عليه و سلم– إِذَا جَمَعَ اللهُ الأَوَّلِينَ وَ الآخِرِينَ يَوْمَ القِيَامَةِ، لِيَوْمٍ لاَ رَيْبَ فِيهِ، نَادَى مُنَادٍ: "مَنْ كَانَ أَشْرَكَ فِى عَمَلٍ عَمِلَهُ ِللهِ، فَلْيَطْلُبْ ثَوَابَهُ مِنْ عِنْدِ غَيْرِ اللهِ، فَإِنَّ اللهَ أَغْنَى الشُّرَكَاءِ عَنِ الشِّرْكِ."