Muslim
HADIS
Muslim, svojim lancem prenosilaca, bilježi od Džunduba, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pričao da je neki čovjek rekao:
Tako mi Allaha, neće Allah oprostiti tom i tom! Uzvišeni Allah je rekao o tome: - Ko je to ko se zaklinje Mnome da Ja neću oprostiti tom i tom? Ja sam mu već oprostio, a poništit ću djelo onog koji se zaklinje! (Možda je rekao i nešto slično.)
ARAPSKI
﴾ عن جندب–رضى الله عنه– أن رسول الله– صلى الله عليه و سلم– حدث أن رجلا قال: ﴿"و اللهِ لا يَغْفِرُ اللهُ لِفُلان!" و إنَّ اللهَ تعالى قال: "مَنْ ذَا الذى يَتَأَلَّى عَلَىَّ أَنْ لا أَغْفِرَ لِفُلان، فَإنِّى قَدْ غَفَرْتُ لِفُلان و أَحْبَطْتُ عَمَلَكَ!"، أو كَمَا قال."
Komentar hadisa iz En-Nevevijevog komentara Muslimovog Sahiha
Imam En-Nevevi, Allah mu se smilovao, kaže:
- U izjavi: Zaista je neki čovjek rekao: Tako mi Allaha, neće Allah oprostiti tom i tom. Allah Uzvišeni je rekao: Ko je to ko se zaklinje Mnome da Ja neću oprostiti tom i tom, a zaista sam mu Ja već oprostio i poništio djela onog koji se zaklinje dio on se zaklinje je upotrijebljeno u značenju: on priseže, kao davanje zakletve. A kaže se u El-Kamusu: - Riječ الألوة je od treće vrste glagola, a riječi الألية i الأليا znače: prisega. Glagoli ائتلى i تألى imaju značenje glagola أقسم zakleti se.
En-Nevevi kaže da u ovom hadisu ulema Ehlu es-sunneta nalazi dokaz za oprost grijeha bez pokajanja, ako to Allah bude htio. Mu’tezile[1] na ovom hadisu temelje svoj stav o poništenju djela velikog griješnika, dok pripadnici Ehlu es-sunneta drže da poništenje djela dolazi samo kao posljedica nevjerovanja (kufra). Oni smatraju da poništenje propalih djela, spomenuto u hadisu, dolazi zbog čovjekovih ranijih nedjela i nazivaju to prenesenim značenjem poništenja. Moguće je i da je nešto drugo u pitanju, nešto što uzrokuje nevjerovanje (kufr), kao i to da je moguće da se sve ovo odnosi na šeri’at onih prije nas i da su to bili njihovi propisi
[1] Mu'tezile (oni koji su se odvojili, Ehlu et-tevhid vel-'adl -ljudi Jedinstva i Pravičnosti) su grupacija unutar islama koja se pojavila početkom II stoljeća po hidžri (8. po rođenju Isaa a.s.) i predstavljaju krajnje racionaliste. Njihov naziv veže se za slučaj koji se desio u Basranskoj džamiji za vrijeme imama El-Hasana el-Basrija. Naime, jednom prilikom dok je imam El-Hasan el-Basri držao predavanje prisutnima u džamiji neko od prisutnih mu uputi slijedeće pitanje: „Sada, u naše vrijeme pojavila se sekta (Ehlul-vā'id) čiji članovi kažu da je počinlac teškog grijeha nevjernik i smatraju ga izopćenim iz islama. Upravo se pojavila i druga grupa ljudi (murdžije) koji pak kažu da postoji nada u spas za počinitelja teškog grijeha. Oni tvrde da takav jedan grijeh ne može povrijediti pravog vjernika. Oni nisu nikako smatrali 'čin' djelom vjerovanja i smatrali su da, kao što obožavanje ne koristi nevjerniku, tako grijeh ne može škoditi onome ko vjeruje u jednoga Boga. Šta je po takvom mišljenju istina i koje vjerovanje treba da prihvatimo?“ Prije nego je Hasan el Basri odgovorio na navedeno pitanje iz ugla džamije je ustao jedan od njegovih učenika (Vasil b. 'Ata) i odgovorio: „Počinilac teških grijeha nije pravi nevjernik niti savršen vjernik; on zauzima srednje mjesto između vjere i nevjere- jedan srednji položaj (menziletu bejne menziletejn).“ Nakon što je dao ovakav odgovor odvojio se je u jedan ugao džamije i prisutnima počeo objašnjavati svoje stavove. Nakon toga ga je imam Hasan el Basri pogledao štrim pogledom i rekao: „On se odvojio od nas!- i'tezale anna!“ (Historija islamske filozofije, M.M. Sherif, Zagreb 1990., I tom, str.221-222) Muslimani od tog vremena sljedbenike Vasila b. 'Ata'a nazivaju mu'tezilama- onima koji su se odvojili od Ehlu es-sunneta, a koji sebe nazivaju 'ljudima Jedinstva i Pravičnosti“- 'Ehlut-tevhid vel-'adl. Ovaj gornji stav mu’tezila predstavlja samo jedno od vjerovanja u kojima se oni razlikuju od vjerovanja Ehlu es-sunneta. Neka od tih razlika u vjerovanju su: 1. Njihovo poricanje kazne u zagrobnom životu (berzah) i ispitivanja od strane meleka Munkira i Nekira; 2. Odbijanje određenja Sudnjeg dana, Je'džudža i Me'džudža i pojave Dedždžala; 3. Većina ih poriče i postojanje Mizana (vage) kao stvarne pojave; 4. Njihovo negiranje postojanja Kiramen kātibina (meleka, plemenitih pisara); 5. Negiranje postojanja Havda (Poslanikovog izvora) i Sirata (ćuprije na) Sudnjem danu; 6. Negiraju zavjet (mīsak) kojeg su naše duše dale Allāhu dž.š. još u ezelu-prapočetku; 7. Vjerovanje da će veliki griješnici vječno ostati u Džehennemu; 8. Oni odbacuju čuda (keramete) evlija; 9. Oni poriču i mirādž (uspinjanje Allahovog Poslanika s.a.vs. u više sfere); itd. Uglavnom, mu'tezile i suniti se razlikuju u pet bitnih stavki: 1. Problem atributa; 2. Problem 'Lijepe vizije' –viđenja Allaha na Ahiretu; 3. Problem obećanja i prijetnje; 4. Problem kreacije ljudskih djela; 5. Problem Božije volje. Na narednim stranicama, prilikom komentara pojedinih hadisa bit će istaknuta njihova razilaženja po pojedinim gore navedenim problemima. (vidi šire: Historija islamske filozofije, M.M. Sherif, Zagreb 1990., I tom, str.221-222) (op.prev.)