Svaki punoljetan čovjek je odgovoran za svako svoje djelo, i svako njegovo djelo podliježe naročitim vjerskim propisima i osudama.
Nauka koja nas uči kakvu osudu (normu) treba izreći za pojedina ljudska djela zove se »ilmi-fikh« ili kraće fikh. Onaj ko se bavi tom naukom zove se fakih. Prema tome je fikh nauka koja pretresa sve postupke punoljetnih ljudi sa šeriatskog gledišta i određuje da li se neko djelo po vjerskim propisima mora ili ne mora, smije ili ne smije činiti, je li ga slobodno činiti, ili je neko djelo pohvalno ili ružno činiti.
Ahkami-šer'ijje (šeriatske presude)
Iz spomenute definicije fikha se vidi da šeriatska osuda (norma) o izvjesnom činu može biti donesena na pet načina: 1) da se neki čin (npr. namaz ili post) mora činiti, i to se zove vudžub a čin je sami »vadžib«. 2) da se određeni čin ne smije činiti (npr. upotreba alkoholnih pića ili krađa). To se zove »hurmet«, a takav čin je »haram« (zabranjen). 3) da se neki čin može bez zamjerke činiti (npr. napraviti izlet ili voditi običan razgovor). Tome se kaže »ibahat«, a takav čin je po šeriatu »mubah«. 4) da je nešto pohvalno činiti (npr. redovito čistiti zube). Tome se kaže »nedb«, a sam čin je »mendub«. 5) da je neki čin nevaljao, ružan (npr. najesti se bijelog luka pa otići u društvo ili džamiju). Tome se kaže »kerahet«, a takav čin je »mekruh«. Prema tome: vudžub, hurmet, ibahat, nedb i kerahet su šeri
Atske presude (ahkami-šer'ijje). One se primjenjuju na sve postupke punoljetnih i pametnih ljudi, a ti postupci zovu se ef'ali mukellefin.
Farz, vadžib
Rekli smo već da se čin koji se po vjerskim propisima mora vršiti zove vadžib. No, vadžiba ima dvije vrste: jedni se zovu farz, a drugi zadržavaju ime vadžib. Farz je onaj čin za koji se sigurno zna da ga je Bog dž. š. zapovjedio, i ko ga takvim ne vjeruje, nije musliman. Vadžib je opet onaj čin za koji nismo posve sigurni da se Božja zapovijed odnosi baš na njega. Zato se ne može reći za čovjeka koji ga kao takvog ne vjeruje da je nevjernik, ali ko ne izvršava i jedno i drugo, griješan je i zaslužuje Božju kaznu.
Prema tome riječ »vadžib« ima dva značenja: 1) znači ono što se po vjerskim propisima mora činiti, znalo se da je baš to (a ne drugo) Bog dž. š.izvjesnom zapovijedi naredio ili ne; 2) ono što se prema vjerskim propisima mora činiti, ali za što se ne zna posve sigurno da li je baš to a ne drugo Bog dž. š. zapovjedio.
Farzi-ajn i farzi-kifaje
Farzove opet dijelimo na: farzi-ajn i farzi-kifaje. Farzi-ajn je onaj farz koji mora vršiti svaki sposoban musliman, kao npr. Pet vakata namaza klanjati ili postiti mjesec ramazan. Farzi-kifaje je onaj farz koji se kao dužnost odnosi na cijelo jedno društvo zajednicu muslimana, pa ako ga neki od njih izvrši, s ostalih spada ta dužnost, a ako ga niko od njih ne izvrši, biće svi kod Boga griješni i odgovaraće pred Njim. Takav je npr. slučaj dužnost klanjanja dženaze umrlom muslimanu ili npr. džihad (braniti vjeru, čast, domovinu itd.).
Sunnet, mustehab
Ono što Allah dž. š. nije zapovjedio da se radi ali je Muhamed a. s. radio ili preporučivao da se radi zove se sunnet.
Sunneta ima dvije vrste: »Sunneti-huda« i »Sunneti-zaide (množina »Suneni-huda« i »Suneni-zevaid«). U prve spadaju postupci i djela u stvarima vjere koje je Muhamed a. s. Redovno radio, kao npr. džemat i klanjanje nekih sunneta. U druge sunete spadaju stvari iz života a tiču se običaja, npr. način nošnje, jedenja i sl. Ovdje mogu unići i postupci u vjerskim stvarima koje Muhamed a. s. nije redovno uobičajio raditi (npr. predugo učenje Kur'ana u namazu, oduljivanje rukju'a i sedžde i sl.).
Suneni-huda treba da vršimo, a suneni-zevaid lijepo je vršiti, ali neće nam se zamjeriti ako ih i ne vršimo.
Sunnete također dijelimo na sunneti-ajn i sunneti-kifaje. Među prve spada npr. čišćenje zuba keficom (ili misvakom), a među druge npr. zatvaranje nekolicine ljudi u i'tikjaf zadnju trećinu ramazana.
Mustehab je ono što je Muhamed a. s. rijetko radio ili je rekao za to da je lijepo raditi, kao npr. klanjati ikindijske sunnete. Ko, dakle, vrši mustehab djela, biće mu to upisano u sevab, a ko ne vrši, neće biti griješan. Kako se vidi, mustehab i sunneti-zaide su gotovo jedno te isto.
Mekruhi-tahrimen, mekruhi-tenzihen
Ona djela koja ne valja raditi a nisu izričito zabranjena, zovu se mekruh.
Mekruhe dijelimo na dvije vrste: mekruhi-tahrimen i mekruhi-tenzihen. Prvi označuje djela koja su veoma važna, sasvim bliska haramu, kao npr, nagomilavanje hrane u doba oskudice u namjeri da se proda po višim cijenama. Mekruhi-tenzihen je manje ružno djelo, kao npr. Jesti lijevom rukom.
Prema farzu stoji haram. Farz su dužnosti koje je Bog dž. š. jasno naredio, a haram stvari koje je jasno zabranio. I jedno i drugo ko zaniječe, ne smatra se muslimanom.
Prema vadžibu stoji mekruhi-tahrimen a prema sunneti-huda mekruhi-tenzihen.
Sunneti-zaide i mustehab su na istom stepenu. Oba se mogu nazvati imenom mendub.
Podjela fikha
Područje fikha je vrlo prostrano. On se dijeli u četiri glavna dijela: »ibádat«, »munākèhāt«, »muāmèlāt« i »ukúbāt.
Ibadat su propisi o vjerskim obredima, munakehat govori o bračnim stvarima, muamelat tretira međusobne odnose ljudi, kao npr. Kupoprodaju, a ukubat govori o kaznama za prekršaje pojedinih vjerskih propisa. U ibadete spadaju uglavnom: namaz, post, zekjat i hadž.
Edillei-šerijje
Osnove ili izvori fikha su: Kur'an, Sunnet, Idžma i Kijas.
Kur'an je Božija knjiga, Sunnet je ono što je Alejhisselam rekao, radio ili šutnjom odobrio (Sunneti-kavlijje, Sunneti-fi'lijje i Sunneti-tekririjje). Id žm a je jednoglasno rješenje nekog šeriatskog pitanja od strane cjelokupne uleme jednog vremena, a Kijas je donošenje neke šeriatske odredbe na temelju analognog rješenja donesenog prije o nekom drugom pitanju koje ima nešto zajedničko i slično s pitanjem o kojem se donosi novo rješenje, kao npr. Odredba da je haram piti rakiju, jer i ona opija kao vino, za koje je već otprije poznato da je zabranjeno.
Kur'an, Sunnet, Idžma i Kijas su, dakle, vrela iz kojih se crpe šeriatske odredbe (ahkjami-šer'ijje) za sve postupke, djela i događaje među muslimanima sve do Sudnjeg dana. Ta vrela zovu se zajednički »Edillei-šer'ijje« (šeriatski dokazi) jer se njima dokazuje ispravnost pojedinih šeriatskih na temelju
Mudžtehid, mukallid
Mudžtehid je onaj učenjak koji, ne povodeći se za dru gim, nastoji ličnim proučavanjem glavnih izvora da dođe do pravilne šeriatske odredbe o nekom pitanju. Onaj, opet, koji nije u stanju ili neće da to potpuno samostalno čini, nego se u svom radu povodi za drugim mudžtehidom, zove se mukallid«. Medžtehid, za kojim se drugi povode u svom radu zove se »imam« i »metbū'«, a onaj koji se u radu povodi za njim je »tabi'« (sljedbenik). Pod
U prvim stoljećima Islama bilo je mnogo mudžtehida; bilo ih je i kasnije i biće ih do kraja svijeta.
Znameniti mudžtehidi imami
Mezheb je put ili pravac kojim je neki mudžtehid imam išao rješavajući pojedina pitanja iz fikha. Obično je svaki mudžtehid imao svoj put mezheb. Danas, međutim, postoje samo ovi priznati mezhebi (nazvani po imamima): hanefijski, malikijski, šafi'ijski, i hanbelijski, te donekle i zahirijski koji ima nešto pristaša u Indiji. Ostalih je gotovo sasvim nestalo.
Znameniti mudžtehidi imami bijahu: Hasani Basrija iz Basre (umro 110. g. Po hidžri), Ebu Sevr (Ibrahim ibni Halid) iz Bagdada (umro 240. g. Po hidžri), Ahmed ibni Muhamed ibni Hanbel (umro 261. po h.), Ebu Sulejman Davud ibni Alijjil-Isbihaniz-Zahiriji (umro 270. po h.), Muhamed ibni Džeririt-Taberi (umro 310. po h.) svi iz Bagdada. Muhamed ibni Nasr el Mervezijju, iz Horasana (umro 296. po h.), Abdur-Rahman el Evzaijju, iz Damaska (umro 157. po h.), Ebu Abdillah Mahkjul, iz Damaska (umro (114. po h.), Ibni Ebi Lejla (umro 184. po h.), Ebu Hanife en-Nu'man ibni Sabit (umro 150. po h.), Sufjan es-Severij – svi iz Kufe, Malik ibni Enes (umro 179. po h.), Muhamed ibni Idris eš-Šafi ijju (umro 204. po h.), Ebu Bekr Muhamed ibni Munzir (umro 309. po h.)- svi iz Medine, Ishak ibni Ravijje (umro 239, po h.), Muhamed ibni Huzejme (umro 313. po h.), oba iz Nisabura. Osim njih bilo je još mudžtehida imama kao Ibrahim en-Neh'ijju iz Kufe (umro 96. po h.), El-Lejs ibni Sad, porijeklom iz Isfahana (umro 175, po h.) i dr.
Hanefijski mezheb
Osnivač ovoga mezheba je »Imami-A'zam« Ebu Hanife (rahmetullahi alejhi!). Njegov mezheb je najrašireniji u islamskom svijetu; jugoslavenski muslimani su također pristalice toga mezheba.
Imam Ebu Hanife (kome je ime Nu'man, a ocu mu bilo ime Sabit) rodio se u Kjufi 80. g. Po h. Učio je pred čuvenim učenjakom Hammadom (zvao se Ebu Ismail ibni Sulejman, umro je 120. g. Po h.). Pred njim su učili, pored ostalih, i Ebu Jusuf (Kjufa 113., umro u Bagdadu 182), zatim Muhamed ibni Hasan eš-Šejbani (Vasit 135., umro u Rejju 189.) i Ebu Huzeil Zufer ibni Huzejl (Basra 110-158). Ova trojica učenjaka bili su također imami. Ebu Jusuf, kao glavni kadija u abasovićkoj državi, mnogo je doprinio da se raširi hanefijski mezheb. On je udario temelj hanefijskom usuli-fikhu, a imami Muhamed je svojim mnogobrojnim djelima potkrijepio i učvrstio ovaj mezheb i osigurao mu uvjete za razvoj.
Ova tri imama nisu usvajali uvijek mišljenja Ebu Hanife, ali kako su se držali njegova pravca i načela (usula) u donošenju šeriatskih odluka (propisa), oni se ne smatraju tudim imamima za hanefijski mezheb i zbog toga se i oni ubrajaju u imame hanefijskog mezheba, kojem stoji na čelu Ebu Hanife (imami-a'zam »najveći imam«).
Fetva, mufti
Fetva je rješenje nekog pitanja iz fikha uz koje dolazi objašnjenje na temelju čega je doneseno to rješenje. Vjerski učenjak koji donosi to rješenje zove se mufti (kod nas muftija). Kad se kaže npr. Da je fetva u nekom pitanju donesena prema mišljenju imami Muhameda, to znači da su učeni ljudi to pitanje po fikhu riješili na temelju imami-Muhamedova mišljenja, tj. oni su donijeli tu šeriatsku odluku onako kako ju je donio imami Muhamed, a ne kao Ebu Hanife ili Ebu Jusuf.
Autor: Muhamed Seid Serdarević (Fikhul-ibadat)
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba