Ezan terminološki znači oglas o namaskom vremenu određenim riječima.

Šerijatsko-pravna utemeljenost ezana

Ezan je propisan nakon Hidžre, kao što kaže Abdullah ibn Omer: “Muslimani su se, nakon dolaska u Medinu, skupljali i iščekivali namaz, pa su jedan dan razgovarali o tome. Neki su rekli: ‘Uzmite zvono, kao kod kršćana’. Drugi rekoše: ‘Ne, nego rog, kao kod židova.’ Omer je onda rekao: ‘Zašto ne biste poslali nekog čovjeka da poziva na namaz?’ Allahov Poslanik (a.s.) je rekao: Ustani Bilale i pozovi na namaz.” Ne misli se u ovom pozivu na poznati ezan nego na obavijest ljudima o početku namaza.

Poslije toga je propisan poznati ezan, a nakon što ga je Abdullah b. Zejd sanjao. Ovaj ashab kaže: “Sanjao sam čovjeka obučenog u zeleno kako nosi zvono pa sam mu rekao: O Allahov robe, prodaj mi to zvono. On me upita: ‘Šta će ti ono?’ Rekao sam: Da pomoću njega pozivam na namaz. On reče: ‘Hoćeš li da te uputim na ono što je bolje od njega?’ Pitao sam šta je to? On reče: ‘Da kažeš: Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber. Ešhedu en la ilahe illellah, Ešhedu en la ilahe illellah. Ešhedu enne Muhameden resulullah, Ešhedu enne Muhameden resulullah. Hajje ‘ales-salah, Hajje ‘ales-sallah. Hajje ‘alel-felah, Hajje ‘alel-felah. Allahu ekber, Allahu ekber. La ilahe illellah.“ Zatim je Abdullah b. Zejd otišao kod Allahovog Poslanika (a.s.) i obavijestio ga o svome snu. Poslanik (a.s.) je rekao: Vaš prijatelj je usnio san. Idi sa Bilalom u džamiju i kaži mu ga. Neka Bilal uči, jer on ima jači glas od tebe. Abdullah b. Zejd kaže: “Izašao sam sa Bilalom do džamije i rekao sam mu te riječi i on ih je proučio. To je čuo Omer b. El-Hattab pa je istrčao govoreći: ‘O Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, ja sam to isto sanjao”.

Tretiranje ezana i ikameta

Ezan i ikamet su sunnet za pet dnevnih namaza, kod njihovog obavljanja na vrijeme ili naklanjavanja, na putu ili kod kuće, u džematu ili pojedinačno, samo za muškarce. Mekruh su za žene, na osnovu riječi Ibn Omera: "Ezan i ikamet nisu obavezni za žene". To je i zbog toga što je stanje žena u osnovi vezano za stid i oprez.

Ne uči se ezan za bajram-namaz, niti za namaz prilikom pomračenja sunca. Dokaz za to su riječi Džabira b. Semure (r.a.): "Klanjao sam sa Allahovim Poslanikom više puta bez ezana i ikameta". I Abdullah b. Amr b. el-As je rekao: "Kada je bilo pomračenje sunca za vrijeme Allahovog Poslanika pozvani smo na namaz riječima es-salatu džami’ah (namaz će se obaviti zajednički)".

Ne uči se ezan ni za vitr-namaz, jer je onaj za jaciju obavijest o nastupanju njegovog vremena, kao što se ne uči ni za nafile, jer one idu uz farzove. Ako osoba klanja u svojoj kući, u svome mjestu, dozvoljeno joj je da izostavi ezan i ikamet, jer se prenosi da je Ibn Mesud klanjao sa svojim prijateljima u svojoj kući bez ezana i ikameta i rekao je: "Ikamet mjesta je dovoljan".

Ako mu prođe namaz, učit će ezan i ikamet, kada ga bude naklanjavao. Imran b. Husajn prenosi da je Allahov Poslanik bio na putu kada su prespavali sabah-namaz i kada ih je probudila sunčeva toplota. Pomjerili su se malo dok se sunce nije podiglo. Zatim je Poslanik (a.s.) naredio mujezinu da prouči ezan, nakon kojeg su klanjali dva rekata prije namaskog farza. Zatim je proučio ikamet, pa su klanjali sabah (sabahski farz).

Ako je više namaza prošlo, učit će se ezan samo za prvi namaz, a ikamet za svaki posebno, zbog riječi Ibn Mesuda: "Mušrici su zauzeli Vjerovjesnika (a.s.) na dan Hendeka od četiri namaza, tako da je od noći prošlo koliko je Allah htio. Vjerovjesnik (a.s.) je naredio Bilalu da prouči ezan, zatim je proučio ikamet i klanjao podne. Zatim je proučio ikamet i klanjao ikindiju, onda je proučio ikamet i klanjao akšam, a potom je proučio ikamet i klanjao jaciju."

Ako osoba naklanjava u džamiji, neće učiti ezan, jer bi time izazvao zabunu, osim ako bi klanjala sama i učila ezan tako tiho da samo ona čuje. Vrijedi napomenuti da je naklanjavanje propuštenih namaza u džamiji mekruh, jer je izostavljanje namaza grijeh. Zato ne treba da se to javno pokazuje.

Kako se uče ezan i ikamet

Na početku se prouči tekbir četiri puta (Allahu ekber). Na slovu “r“ kod prvog tekbira treba biti sukun (ekber) ili će ga se spojiti s drugim tekbirom. Tada će na glasu “r“ biti vokal “e“. Ne može na glasu “r” doći vokal “i“, jer poslije njega dolazi riječ “Allah“. Ako bi se iza glasa “r” izgovorio vokal “u”, to bi bilo u suprotnosti sa sunnetom, jer se u sunnetu navodi sa sukunom, tojest bez vokala.

Lijepo je uljepšavati glas kod učenja ezana, ali se treba kloniti pjevušenja. Nije dozvoljeno mijenjati riječi dodavanjem konsonanata, vokala, dužine ili nečeg sličnog ni na početku niti na kraju. Kod sabahskog ezana dodaje se poslije hajje ‘ales-salah (dođi na namaz) Es-salatu hajrun minen-nevm (Namaz je bolji od spavanja). (…) Tekst ikameta je kao i tekst ezana. Samo se u njemu poslije riječi hajje ‘ales-salah dodaje kad kametis-salat (namaz je počeo) dva puta. Na to upućuje predaja od Abdurrahman b. Lejla, u kojoj kaže: “Obavijestili su me Muhammedovi (a.s.) ashabi da je Abdullah b. Zejd čuo u snu ezan, pa je došao Vjerovjesniku (a.s.) i obavijestio ga o tome. Poslanik (a.s.) mu je rekao: Pouči Bilala tome. Pa je učio ezan svaku rečenicu po dva puta i ikamet svaku rečenicu po dva puta, a sjeo je (između ezana i ikameta).”

Većina učenjaka smatra da se u ikametu svaka rečenica uči samo jednom, osim Kad kametis-salat. To svoje mišljenje argumentuju predajom od Enesa (r.a.): “Naređeno je Bilalu da ezan uči parno (po dva puta svaku rečenicu), a ikamet neparno (po jednom) osim riječi kad kametis-salat.“ Pod pojmom “neparno” se ovdje misli na “neparno“ u disanju i glasu, a ne u riječima (izrazima), kako bi se ovaj hadis slagao s ostalim hadisima koji upućuju na to da se ikamet uči po dva puta. Ti hadisi su ispravni (sahih) i prenose se od Bilala i Ebu Mahzure.

Prilikom učenja ezana i ikameta, okreće se prema Kibli, jer se to okretanje spominje u nekim predajama Abdullah b. Zejdova hadisa. Mujezin će okrenuti svoje lice udesno kod riječi hajje ‘ales-salah, a ulijevo kod riječi hajje ‘alel-felah u ezanu i ikametu, jer se on tim riječima obraća ljudima i zato treba biti okrenut prema njima. Stavit će po jedan prst u uši prilikom učenja ezana, jer tako može glasnije učiti. Ebu Džuhejfe kaže: “Vidio sam Bilala kako uči ezan i okreće se. Usta je okretao tamo-ovamo, a njegovi su prsti bili u ušima.” (...)

Mujezinu je mekruh govoriti za vrijeme ezana i ikameta. Ako bi mu neko nazvao selam, neće odgovoriti, jer su ezan i ikamet cijenjen govor kao hutba, a priča bi pokvarila to uvažavanje. Isto tako, priča bi pokvarila sklad (red) koji je od sunneta.

Mekruh je učiti ezan sjedeći ili jašući, osim putniku zbog poteškoće putovanja. Konsenzus uleme (učenjaka) postoji da je učenje ezana stojeći sunnet. Mekruh je da ezan uči džunup osoba, a nije pokuđeno da ga uči osoba bez abdesta. Ezan džunupa će se ponoviti. Ezan ne uče žena, pijana osoba, luđak i dijete koje nije svjesno svojih radnji (gajru ‘akil), a ako bi ga oni proučili ezan će se ponoviti.

Ezan se uči duže tako što se između rečenica prave pauze (šutnjom), a ikamet će se ubrzati, tojest neće se praviti pauze između rečenica. Mekruh je spajati ezan i ikamet, osim kod akšama, a i tada se oni odvajaju šutnjom koja traje otprilike onoliko koliko je potrebno da se prouče tri kratka ajeta. Prenosi se od Džabir b. Semure da je rekao: “Mujezin Allahovog Poslanika bi proučio ezan, zatim bi sačekao, pa kada bi vidio Vjerovjesnika (a.s.) da dolazi počeo bi s ikametom.” Razdvajanje između ezana i ikameta kod ostalih namaza se postiže sunnetima koji su prije farza, za razliku od akšama kod kojeg nema tih sunneta.

Nije dozvoljeno učiti ezan za neki namaz prije nego što nastupi njegovo vrijeme, jer se time obmanjuju ljudi. Što se tiče ezana kojeg je Bilal učio prije pojave zore, on nije zbog sabah-namaza, nego zbog drugih razloga, kakvi su buđenje spavača, podsjećanje postača na sehur i najava klanjaču skore pojave zore. Na to upućuje kazivanje Ibn Mesuda (r.a.) da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Neka nikoga od vas ne sprječava Bilalov ezan od sehura, jer on uči ezan noću da sjedne onaj koji klanja ili ustane (probudi se) onaj koji spava.

Zato nije dovoljan ovaj ezan, koji je bio prije pojave zore, za sabah-namaz nego je potrebno proučiti drugi nakon pojave zore. Abdullah b. Omer (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Bilal uči ezan noću, pa jedite i pijte dok ne zauči Ibn Ummi Mektum. Ibn Omer kaže: “A on je bio (Ibn Ummi Mektum) slijep čovjek, i nije učio dok mu se ne kaže: ‘Svanulo je, svanulo je’.” Aiša (r.a.) kaže: “Ne bi učili ezan dok se ne pojavi zora.”

Ponavljanje za mujezinom

Ako neko čuje ezan u njegovo vrijeme i u njemu nema greški, a uči ga muškarac koji nije džunup, taj slušalac treba da prestane sa svojim govorom, makar to bilo i učenje Kur’ana i da ponavlja za mujezinom njegove riječi. Kada čuje hajje ‘ales-salah i hajje ‘alel-felah, reći će: La havle ve la kuwete illa billah (nema snage ni moći bez Allaha). Kada čuje na sabahu mujezinove riječi es-salatu hajrun mine-nevm (namaz je bolji od spavanja), reći će: Sadekte ve bererte ve bil-haki natakte (Istinu si rekao, dobro učinio i istinu zborio) ili Ma ša’e Allah kane (Bit će ono što Allah želi). Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Kada čujete ezan, recite isto ono što govori mujezin. Omer b. el-Hatab (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Kada mujezin kaže “Allahu ekber, Allahu ekber“ (Allah je najveći, Allah je najveći), neka jedan od vas to ponovi. Zatim kaže “Ešhedu en la ilahe illallah (Svjedočim da nema drugog božanstva osim Allaha) on to ponovi. Mujezin kaže: “Ešhedu enne Muhammeden resulullah“, on to ponovi; pa on kaže “Hajje ‘ales-salah“, on kaže “La havle ve la kuvvete illa billah“; pa on kaže “Hajje ‘alel-felah“ on kaže “La havle ve la kuvvete illa billah“; on kaže: “Allahu ekber, Allahu ekber“ on to ponovi, pa mujezin kaže “La ilahe illalah“, a on to ponovi iz srca, ući će u Džennet.

Nakon toga treba da donese salavat na Vjerovjesnika (a.s.) i da onda prouči ezansku dovu. Abdullah b. Amr prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Kada čujete mujezina, recite isto ono što on kaže, zatim donesite salavat na mene, jer ko donese na mene jedan salavat Allah će na njega deset. Potom molite Allaha da mi dadne el-vesileh, a to je mjesto u Džennetu i pripast će samo jednom Allahovom robu. Nadam se da ću ja biti taj. Ko bude tražio za mene el-vesileh imat će moje zagovorništvo (šefa’at).

Ezansku dovu prenosi Džabir b. Abdullah (r.a.) od Allahovog Poslanika (a.s.): Ko nakon ezana kaže: “Allahume rabbe hazihid-da’vetit-tameti, ves-salatil kaimeti, ati muhammedenil-vesilete vel-fedilete, veb’ashu mekamen mahmudenillezi vea’dtehu,“ zaslužio je moje zagovorništvo (šefa’at) na Sudnjem danu. U drugoj predaji se dodaje: “Inneke la tuhlifu’l-miad”.

Riječi Allahovog Poslanika kada čujete mujezina, recite isto ono što on govori dokaz su da je ponavljanje za mujezinom obavezno. Sama forma imperativa u rečenici upućuje na obaveznost, a ovdje uz njega nema nikakvih indicija koje bi ukazale da to nije obavezno. Osim ako se njegove riječi zatim donesite salavat na mene… i molite Allaha da mi dadne el-vesileh ne uzmu kao te indicije (karine) koje bi ukazale na to da to nije obavezno, jer takve riječi koje podstiču na sevap i nagradu se u većini slučajeva upotrebljavaju za mustehab, i zato su neki rekli da je ponavljanje za mujezinom mustehab.

Peti: Okretanje prema Kibli

Da je okretanje prema Kibli farz, upućuju riječi Uzvišenog: Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš! Okreni zato lice svoje prema Časnom hramu! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu.

Ko je u Meki dužan je da se okrene prema samoj Kabi, tako da njegovo lice bude okrenuto u tome pravcu. Čak i ako bi klanjao u svojoj kući, treba da klanja tako da, kada bi se uklonili zidovi, njegovo lice bude okrenuto prema jednom dijelu Kabe. Ko klanja izvan Meke dužan je okrenuti se u njenom pravcu, jer je ova zaduženost postavljena prema mogućnostima. Kaba je naziv za mjesto na kojem je ona izgrađena, pa ako bi se zidovi prenijeli negdje drugdje i prema njima se okretalo, namaz ne bi bio ispravan.

Ako bi klanjač bio okrenut samo prema El-Hatimu[1], namaz nije ispravan, jer tvrdnja da je on dio Kabe je potvrđena pojedinačnom predajom (haber ahad), a obaveznost okretanja prema Kibli je potvrđena kur’anskim tekstom. Zato iz predostrožnosti kažemo da ono što je utvrđeno pojedinačnom predajom ne može biti na nivou onoga što je potvrđeno časnim Kur’anom.

Onaj ko nije u stanju da se okrene prema Kibli, klanjat će kako može, jer je zaduženost ustanovljena prema mogućnostima. Zbog teškoće to okretanje se prašta, kao kada bi klanjač bio bolestan toliko da se ne može okrenuti prema Kibli, a nema s njim nikoga ko bi ga mogao okrenuti prema njoj. Ili je zdrav i može se okrenuti prema njoj, ali se plaši da bi mu u tom slučaju mogao neprijatelj ili zvijer prići sa druge strane. U takvim situacijama klanjač nije obavezan da se okrene prema Kibli. Abdullah b. Omer (r.a.) kaže, prilikom opisivanja namaza u strahu (salatul-havf): “Ako strah bude veći od toga, klanjajte hodajući na nogama ili jašući, okrenuti prema Kibli ili ne okrenuti prema njoj.”

Obaveznost okretanja prema Kibli spada s onoga ko klanja nafilu jašući, izvan svoga mjesta boravka (putnik), na osnovu hadisa kojeg prenosi Ibn Omer (r.a.) da je Allahov Poslanik (a.s.) klanjao nafilu kud god bi se okrenula njegova deva. U drugoj predaji kaže: “Allahov Poslanik (a.s.) je klanjao na svojoj jahalici kuda god bi se ona okrenula, i vitre je klanjao na njoj, ali nije farzove.”

Pravac Kible se može odrediti pomoću mihraba u džamijama, a ako njih nema onda pitajući nekog od mještana koji zna pravac, s tim da on bude od onih čije se svjedočenje prihvata. Ne prihvata se vijest (kazivanje) nevjernika, velikog griješnika (fasik) i malog djeteta zbog toga što se njihovo svjedočenje ne prihvata u vjerskim pitanjima, osim ako bi kod klanjača preovladalo mišljenje da oni govore istinu.

Ako bi klanjač bio u pustinji ili na moru, pomoći će se pri određivanju pravca Kible zvijezdama. Uzvišeni je rekao: On vam je stvorio zvijezde da se po njima po mraku upravljate, na kopnu i moru. Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju. Isto tako, može se pomoći i instrumentima izrađenim za to. Ako ne pronađe sredstvo za određivanje pravca, potrudit će se da ga odredi i klanjat će prema strani koju smatra pravcem Kible. Ako bi nakon namaza saznao da je pogriješio u svom određivanju (idžtihadu), neće ponavljati namaz, jer je uradio što je bilo u njegovoj mogućnosti. Mu’az b. Džebel kaže: “Klanjali smo s Allahovim Poslanikom (a.s.) jednog oblačnog dana na putovanju i nismo dobro odredili pravac Kible. Kada je Poslanik (a.s.) završio namaz i predao selam, sunce se ukazalo pa smo rekli: ‘Allahov Poslaniče, nismo klanjali prema Kibli.’ On je odgovorio: Vaš namaz je potpun, uzdignut Allahu (dž.š.)”

Ako bi klanjač u toku namaza saznao da je pogriješio, okrenut će se prema Kibli i neće prekidati namaz. Abdullah b. Omer kaže: “Dok su ljudi u Kuba’u bili na sabah-namazu došao im je čovjek i rekao: ‘Ove noći Allahovom Poslaniku je objavljen Kur’an i naređeno mu je da se okrene prema Kabi.’ I oni su se okrenuli. Prije toga njihova lica su bila okrenuta prema Šamu, pa su se okrenuli prema Kabi.

Ako bi klanjač pokušao odrediti pravac Kible i odabrao jednu stranu, zatim je napustio, pa klanjao prema drugoj, namaz mu neće biti ispravan, čak kada bi i saznao kasnije da je pogodio pravac Kible. To je zato jer je obavezan da se okrene prema strani koju je odredio nakon procjene (idždihada), a on ju je napustio i zato je njegov namaz neispravan. A to što je u drugom slučaju klanjao prema Kibli, što je u osnovi farz, tretira se kao da je klanjao prema Kabi prije nego što je naređeno da se okreće prema njoj. Nakon toga, naređeno mu je okretanje prema Kabi i obavezan je ponovno klanjati taj namaz, jer je ispustio ono što je u tom trenutku bio obavezan učiniti. .

Ako klanjač ne zna gdje je Kibla, a počeo je klanjati namaz i učinio je to bez istraživanja i pitanja, namaz mu nije ispravan, jer je istraživanje (idžtihad) za njega farz, a on ga je ostavio i zato je dužan ponoviti taj namaz. Nije pogriješio ako sazna da je pogodio pravac Kible, zbog toga što je postigao ono zbog čega je istraživanje (idžtihad) naređeno, jer istraživanje nije samo sebi cilj nego je naređeno zbog onog što je ostvareno. Za razliku od prethodne situacije, gdje je ostavio pravac do kojeg je došao istraživanjem, proizlazi da on smatra kako je njegov namaz pokvaren, pa je ispalo kao da je klanjao u odjeći koju smatra nečistom, a zatim se ispostavilo da je čista; ili da je klanjao smatrajući da vrijeme namaza još nije nastupilo, ili da on nema abdesta a zatim se ispostavilo suprotno tome. Namaz u svim ovim situacijama nije ispravan.

Ako bi jedna grupa istraživala i razišla se u pitanju pravca Kible; ako klanjaju pojedinačno, namaz svih će biti ispravan, a ako bi klanjali u džematu neće onog ko ima drukčije mišljenje od svog imama pod uslovom da on u toku namaza bude svjestan te razlike. Od Džabira se prenosi da je rekao: “Klanjali smo s Allahovim Poslanikom (a.s.) na putovanju i prekrili su nas oblaci. Istraživali smo pravac Kible i razišli se u tome pa je svako klanjao posebno. Svako od nas je stavio crte ispred sebe da bismo znali naš položaj. Spomenuli smo to Vjerovjesniku (a.s.) i nije nam naredio da ponovimo namaz. “

Ko klanja na brodu mora se okrenuti prema Kibli, ako je u mogućnosti i nije dozvoljeno da klanja kako god se okrene brod, nego se mora okrenuti prema Kibli, kad god se brod okrene jer je to moguće bez poteškoća, a zaduženost je prema mogućnostima.Ako bi slijepac istraživao pravac Kible pa počeo namaz u odabranom pravcu, a zatim mu prišao neki čovjek i okrenuo ga prema Kibli, nije dozvoljeno tom čovjeku da pristupi i klanja za slijepcem, jer on smatra da je njegov imam (slijepac) pogriješio na početku namaza i svoj namaz je nadgradio na neispravnosti.

Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, I, preveli: mr. Zuhdija Hasanović, (...), Haris Grabus, Sarajevo, 2002, str. 220-247.

[1] To je zid uz Kabu, tzv. Ismailov zid (prim. prev.).