Muhamed-ef. je rođen u sarajevskom naselju Vratnik 29. marta 1907. godine u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici. Njegov babo Abdullah-efendi važio je za uvaženog alima te dugogodišnjeg sarajevskog imama, hatiba, muallima i vaiza. Majka Muhamed-ef. Habiba presila je na ahiret dvije godine po rođenju sina Muhameda, nakon tog babo mu se ženi Almasa-hanumom Berberović, te u tom braku Muhamed dobiva dva polubrata i dvije polusestre Osmana i Ahmeda te Fatimu i Aišu.

Po završeku mekteba i osnovnog obrazovanja, Muhamed-ef. upisuje Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu, koju okončava 1927.g. [1]Nakon tog odlazi u Kairo i upisuje se na znameniti fakultet Al-Azhar, kog završava u prvoj generaciji naših studenata nakon Prvog svjetskog rata.[2]

Nakon što smo se ukratko upoznali s biografijom Muhamed-ef. Fočaka, u narednim stavcima ćemo ukratko predstaviti službu Muhamed-ef., dakle njegov radni vijek.

Po okončanju studija, 1931., vraća se u Sarajevo te se nakon odsluženog vojnog roka ženi Hajrija- hanumom, koja mu rađa sinove Junusa i Adnana te kćeri Habibu i Vasviju.

Prvi radni zadatak Muhamed-ef. bio je mjesto muallima – vjeroučitelja, i to u osnovnoj školi u Nemanjinoj ulici, gdje ostaje dvije godine. Kao honorarni nastavnik islamske vjronauke u II. muškoj realnoj gimnaziji u Sarajevu se zapošljava 24.10.1933. god., gdje ostaje do 13.12.1935.[3]

Rješenjem Ministarstva KJ od 29.07.1935. Muhamed-ef. se raspoređuje na zadatke honorarnog nastavnika islamske vjeronauke u Ženskoj gimnaziji u Sarajevu. 08.04.1936. je postavljen za nastavnika Šerijatske gimnazije, gdje ostaje do 1945. godine.

Od školske 1935./36. – 1939./40. god. predaje honorarno vjeronauku muslimanskoj djeci u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom. Također, isti posao je obnašao u periodu 1937.-49. i u Ženskoj medresi u Sarajevu, Nižoj okružnoj medresi i Stručnoj ženskoj zanatskoj školi. Kao muderris u Gazi Husrev-begovoj medresi predaje na predmetima vjersko-orijentalnog karaktera te arapski, maternji jezik i higijenu zaposlivši se u poratnim godinama, dakle od 1945.-1949. Te iste godine (1949.) dobiva otkaz na Medresi, s tim da odmah napusti rad, bez prava na zakonski otkazni rok i tad, de facto, njegov nastavnički rad prestaje.

Kao trgovački radnik provodi dugi niz godina, do penzioniranja, te u kolektivu biješe omiljen i respekovan.

Vršio je dužnost imama u Džamiji hadži Mustafe Hodžića na Musluku u periodu 1945.-46., a kad se god potreba ukazala zamjenjivao je oca Abdullaha na dužnosti imama u Bijeloj džamiji na Vratniku.

Za Muhamed-ef. se veže jedna zanimljivost, a to je da je svakog utorka godinama održavao sijela sa svojim fakultetskim kolegama Trebinjcem i Dobračom, no na tim sijelima su bili prisutni i prof. Handžić, hfz. Trebinjac, hfz. Mušić, Hadžibajrić F., Mujezinović, Korkut, hfz. Silajdžić, hfz. Proho, Kantardžić te prof. Tuzlić.

Kao svršenik Al-Azhara dobro je poznavao arapski jezik te je njemu podučavao i pisao na arapskom. Nije pisao niti objavljivao svoje radove. Jedini objavljen rad prof. Muhamed-ef. Fočaka pronalazimo u Glasniku IVZ-a pod naslovom „Islam i nauka“, koji je referisao na osnivačkoj skupštini Ilmijje za SRBiH u Sarajevu, te drugi, biografski povodom smrti h. Mehmed-ef. Handžića, koji posvećuje ovom znamenitom alimu, u kom opisuje Handžićev srednjoškolski i studentski život, a u spomenutom radu naveo je i neke svoje biografske podatke.[4]

Na pitanje zašto on i drugi nisu ostavljali pisane tragove razlozi mogu biti višestruki: zasigurno jedan od preovladavajućih razloga je i taj da su mnogi od njih zbog svog naučnoistraživačkog djelovanja bili proganjani i zatvarani.

Nadalje, moguće je da su smatrali da izravni sustreti s ljudima su mnogo efektiviji i trajniji, a ovaj metod u islamskoj tradiciji je dugo u upotrebi.

Ovakav metod je bio zastupljen kod mnogih fakulteta, naročito kod učenja Kur' ana napamet, a i do danas se zadržao kod sufija u tekijama te u našim mektebima.

Upravo takav metod pronalazimo kod Mehmed-ef., koji u podučavanju evlada u mektebu nije koristio nikakva pedagoško-nastavnička pomagala jer jedan period je kod nas bila zabranjena mektepska nastava.

Kao što smo spomenuli, nije se koristio nikakvim pomagalima, ali nije ni imao istih, te po potrebi zbog nedostatka mektepske literatute pristupa izradi sufare koju je dijelio svojim učenicima. Ta sufara je pisana lijepim kaligrafskim pismom te je na kraju knjige napisao i Et-Tehijjatu, salavate, dove te Kunut-dovu. Primjerak sufare Muhamed-ef. i danas egzistira kod članova njegove porodice.

U svjetlu tradicije, pisao je i arebicom, što je itekako bilo značajno jer nakon višegodišnje upotrebe arebice kod Bošnjaka, nagli zvanični prelazak na latinicu bio je uzrok onepismenjavanja Bošnjaka, koji su u izgred, i neprihvatali i izbjegavali latinično pismo.

Njegova društvena aktivnost u javnom i društvenom životu je itekako bila poznata, a najviše se manifesirala kroz aktivnosti udruženja El-Hidaje, čiji je bio jedan od osnivača. Kako ističe hfz. Traljić[5], u El-Hidaji je biran u razne odbore, sve dok je ona postojala. Nekoliko godina je vršio sekretarsku dužnost u ovoj organizaciji, kao što je bio i niz godina u Redakcionom odboru istoimenog lista. Biran je i u prvi radni odbor Udruženja ilmijje BiH.

Nalazio se na funkciji drugog blagajnika Udruženja u periodu 1940.-44., a također je bio i jedan od zamjenika u Nadzornom odboru.

Zajedno sa Hamid-ef. Hadžibegićem 31.07.1942. izabran je u Odbor kao revizor. Predsjednik je bio Abdullah Dervišević, a potpredsjednik Fejzullah-ef. Hadžibajrić.[6]

Kao član GO El-Hidaje, zajedno s ocem Abdullahom bio je potpisnik Hidajine rezolucije protiv fašizma donesene u sedam tačaka, 18.10.1941.

Usljed neslaganja na relaciji Mladi muslimani – El Hidaja, 1943. dolazi do raspuštanja GO te formiranja novog. Dogovoreno je da predsjednik bude iz El-Hidaje a zamjenik iz Mladih muslimana. Pomoćnici iz reda Mladih muslimana od članova GO El-Hidaje su između ostalog bili: Handžić, Muhamed Fočak, Mušić, Dervišević, Dobrača i Trebinjac.[7]

Na ahiret Muhamed-ef. Fočak je preselio u nedjelju 21. 05. 1978. u 72. godini života. Kako Alija Nametak navodi[8]: „Kako mu je otac umro od moždane kapi, a i žena mu je nedavno umrla od srčane kapi, i on je umro od kapi, nakon što je prije izvjesnog vremena doživio jedan udar kapi, od čega se oporavio i mogao hodati i govoriti.“

Dženaza je klanjana u utorak 23.05. pred Begovom džamijom. Po želji porodice dženazu je imamio Kasim-ef. Dobrača.

Na koncu, navest ćemo natpis na nišanu rahmetli prof. Muhamed-ef. Fočaka kog je napisao prof. Kjamil Silajdžić za vrijeme života Muhamed-ef., a kaligrafski je dotjerao Ešref Kovačević:
Došao ti je , o Gospodaru, u Tvoje susjedstvo Muhammed Fočak.

Dobro je kod Boga, a ono što je kod Boga, to je vječno.

Prezirao je licemjerstvo, a žudio za istinom,

Držao se pravednosti do posljednjeg daha.

Bio je jedan od ezherskih alima, vrijedan i čestit profesor.

Njegov prijatelj Kjamil (Silajdžić) izskaza datum njegove smrti (stihom):

Muhammed moli Tvoju plemenitost za oprost na Dan sveopćeg susreta (skupa).

 

 

Umjesto zaključka

Kroz bošnjačku literaturu u prilici smo upoznati se sa znamenjima koja su prisutna na našim krajevima, o tradiciji koja je godinama održavala bošnjački duh, a, nažalost, koja pred modernizmom polahko gubi onaj smisao i značaj koji je nekad imala, kao i biografijama znamenitih učenjaka čija intelektualna ostavrština zavređuje pažnju istraživača.

Jedan od tih je i rahmetli Muhamed-ef. Fočak. Izučavajući njegovu biografiju, i ono što smo u prilici bili pronaći kao materijal za ovaj rad, možemo kazati slobodno da je Muhamed-ef. bio skroman, nije bio pohlepan, volio je druženja te je svojim humorom na prisutne ostavljao ugodan dojam i lijepo osjećanje.

Kao vjernik radovao se i najmanjem uspjehu Islamske zajednice, a teško je prihvatao nedaće koje su pogađale Islamsku zajednicu i bošnjački narod. „Bio je iskren i otvoren; iza leđa nikom nije ništa prigovorio niti dobacio“, ističe njegov prijatelj rahmetli hafiz Mahmud Traljić, te nastavlja: „Želio je iskrenu i otvorenu riječ, kao što je uvjek zastupao čisto i ničim natrunjeno islamsko učenje i uvjerenje. U tome je bio doslijedan do kraja. I to mu je u očima dobronamjernih samo podizalo ugled i poštovanje. Bio je, slobodno se može reći, primjer dosljedna i nepokolebljiva vjernika-muslimana.“

Nadamo se da će i današnja kao i buduća ulema slijediti primjer naših dobrih predaka, neka je na njih Božija milost i oprost, a na nas Uputa.

Autor: Haris Islamčević

Glasnik br. 11-12, 2014

[1] Opš. vidjeti u: Mujezinović, Mehmed, „Merhum Abdulah ef. Fočak /1882. – 1964./“, Glasnik VIS-a, 1964. str 193.

[2] Dobrača Kasim, „Muhamed-efendija Fočak“, Glasnik IVZ-a, 1978., br. 4, str. 401 -403.

[3] ABH, lični dosje.

[4] Rad je objavljen u El-Hidaji br. 2-3, 1944. god.

[5] Traljić Mahmud, Istaknuti Bošnjaci, str. 88

[6] El-Hidaje, 1940.-1944.

[7] Opširnije: Bakšić, Ešef, Behmen, Omer, Čampara, Ešref, Kasumagić, Ismet, Nakičević, Omer, Serdarević, Ismet, Veklagić, Teufik: Udruženje građana Mladi muslimani, Sarajevo, 2001., str. 33.

[8] Glasnik VIS-a XLI/1979.