Istakao se u tefsiru, hadisu, fikhu, brojnim disciplinama arapskog jezika i pjesništvu. Dugo je bio kadija u gradu Almeriji i proslavio se po pravednosti i istinoljubivosti. Pored doprinosa u raznim naučnim disciplinama, istakao se i u džihadu, pomažući i na taj način odbranu svoje domovine od učestalih napada neprijatelja. Učestvovao je u brojnim bitkama i, radi borbe na Allahovom putu, često je odsustvovao od kuće. Prenosi se da mu je otac jednom prilikom napisao pismo u stihovima u kojem je izrazio želju da ga vidi i tražio od njega da se vrati s ratišta. Ipak, ni takvi pozivi nisu ga odvratili od bereketa džihada na Allahovom putu. Umro je 542/1148. godine u gradu Lurki.

Endelusijevi učitelji i učenici

Ibn Atijje potiče iz ulemanske porodice. Njegovi otac i djed bili su veoma učeni i poznati kao alimi. Prva znanja stekao je od oca Ebu Bekra Galiba, koji je bio izvanredan stručnjak u oblasti hadisa – zbog čega je dobio naziv hafiz hadisa – te u fikhu, arapskom jeziku i drugim znanostima. Proputovao je cijelu tadašnju Španiju da bi došao do najistaknutijih učenjaka i učio pred njima, a kada nije bio u mogućnosti doći do nekog od njih, odgovore je tražio pišući im pisma u kojima bi tražio objašnjenje pojedinih pitanja. Pored oca, učitelji su mu bili sljedeći učenjaci: Ebu Ali el-Gassani, Ebu Ali es-Sadfi, Ebu Muhammed Abdul-Džebbar ibn Sulejman, Ebu Muhammed el-Kajrevani, Ebu Dža'fer ibnul-Kulej'i i drugi.

Još za života postao je čuven i za njega se znalo nadaleko, tako da su i od njega mnogi preuzimali znanje, pa je imao veliki broj učenika. Među njima najistaknutiji su: Ebul-Kasim Abdurrahman ibn Hubejš, Ebu Bekr Muhammed ibn Ebi Hamza el-Mursi, Ebu Dža'fer Ahmed ibn Meda' el-Lahmi, Ebu Bekr Muhammed Hajr el-Išbili, Ebu Bekr ibn Tufejl el-Kajsi i mnogi drugi. Posljednji spomenuti je čuveni filozof, autor poznatog djela "Živi sin Budnoga" (Hajj ibn Jakzan).

Ibn Atijje kao učenjak

Naziv Ibn Atijje potiče od njegovog djeda, tako da je po imenu Ibn Atijje poznat i njegov otac, kojem je bilo ime Galib. Zbog istog imena dešava se da ih ponekad i zamijene. Međutim, Ibn Atijje je autor čuvenog tefsirskog djela i bio je kadija samo u Almeriji, dok je njegov otac bio kadija u Granadi. Činjenica da je neko vrijeme radio kao kadija govori o njegovoj velikoj učenosti, jer se toj dužnosti u to vrijeme pridavala velika važnost, tako da su je mogli obavljati samo oni koji su je bili dostojni, odnosno koji su se isticali svojim znanjem, ponašanjem, vrijednošću i radom.

Ibn Atijje je pripadao tradicionalnom krugu ehli-sunnetskih učenjaka. To znači da je cijenio naslijeđe prethodnih generacija i koristio se njime u svojim radovima. Uz to, poznat je i po izuzetnoj umnoj nadarenosti i sposobnosti razumijevanja, tako da nije tek tako preuzimao naslijeđe prethodnih učenjaka, nego mu je kritički prilazio. Odabirao je ono što je vjerodostojno, a često je donosio i vlastite stavove.

Bio je izvanredan poznavalac više naučnih disciplina. Neki učenjaci navode da je bio stručan u svim disciplinama koje su se tada izučavale. Najpoznatiji je po obimnom tefsiru, koji je nazvao: El-Muharrerul-Vedžiz fi Tefsiril-Kitabil-Aziz. Za njega kao mufessira mnogi su izrekli pohvale, tvrdeći da je među najboljim mufessirima ili da je čak i najbolji komentator Kur'ana uopće. Tako npr. Ebu Hajjan u uvodu u svoj tefsir za Endelusija kaže: "On je najistaknutiji od svih mufessira i najbolji od svih koji su se bavili pisanjem i revizijom tefsirske građe." Čuveni Sujuti, pak, kaže: "On je istaknuti imam i uzor ostalim mufessirima. (...) Bio je izuzetno čestit, iz ugledne ulemanske porodice, krajnje oštrouman, bistar i vrijedan."

Pored tefsira, do danas je preživjelo samo jedno njegovo kompletno djelo, koje se zove El-Bernamedž. To djelo vrijedno je jer sadrži njegova književna ostvarenja i podatke o njegovim učiteljima, ali ni do danas nije štampano. Ostala njegova djela nisu sačuvana, osim nešto poezije koju su zabilježili neki drugi učenjaci. Glas o njemu i njegovoj učenosti brzo se proširio, tako da su za njega znali i mnogi namjesnici i vojskovođe. On je to iskoristio da im, kada god je za to osjetio potrebu, uputi pisma u kojima ih je podsticao na džihad i na oslobađanje tada osvojenih predjela Španije od neprijatelja, te na zaštitu nedužnog stanovništva koje se zadesilo na tim prostorima.

Endelusijev tefsir

Ibn Atijjev tefsir El-Muharrerul-Vedžiz fi Tefsiril-Kitabil-Aziz ubraja se u tradicionalne tefsire, a mnogi stručnjaci za tefsir smatraju ga jednim od najboljih komentara Kur'ana uopće. Neki čak kažu da je najvrjedniji, uzimajući u obzir sve vrste tefsira. Tako npr. Ibn Džuzijj, španski alim iz Granade, za njega kaže: "Tefsir Ibn Atijje ljepši je i ispravniji od svih drugih tefsira. On je uzeo tefsirsku građu do tada napisanu i pročistio je i skratio, čineći to lijepim stilom, razumno i pazeći na sunnet."

Među onima koji su se pohvalno izrazili o njegovom tefsiru jeste i šejhul-islam Ibn Tejmijje, koji je, poredeći njegov i Zamahšerijev tefsir, između ostalog, rekao:

„Ibn Atijjev tefsir bolji je i vjerodostojniji u prenošenju tradicije i istraživačkom radu od Zamahšerijevog tefsira. Njegov tefsir manje je podložan novotarijama, iako ih i u njemu donekle ima. On je puno bolji od Zamahšerijevog tefsira, a možda je najmeritorniji od svih tefsira.“

Poredeći ta dva tefsira, Ebu Hajjan kaže:

„Tefsir Ibn Atijje kompletniji je i prečišćeniji, a Zamahšerijev tefsir je sažetiji i teži za razumijevanje.“

Dr. Zehebi za njegov tefsir kaže:

„Ibn Atijje je uistinu dobro uradio svoj tefsir i unio neke korisne novine, tako da se pročuo nadaleko. Taj tefsir je najbolji dokaz da je njegov autor prvak u disciplinama arapskog jezika, kao i u ostalim naučnim disciplinama. Ipak, i pored toga što je toliko poznato, to djelo do danas je ostalo u rukopisu…“

Zaista je interesantno da taj tefsir toliko dugo nije štampan, iako je tako poznat i iako su se njime mnogi koristili i koriste. Ipak, ovoj informaciji dr. Zehebija treba dopuna, jer je otprilike godinu i po dana nakon pisanja njegovog djela o tefsiru i mufessirima tefsir Ibn Atijje ugledao svjetlo dana – štampan je u Dohi. Naime, u decembru 1977. godine, donacijom emira Katara, taj tefsir je objavljen u vrlo lijepom i kvalitetnom izdanju, u petnaest tomova. Pored toga, Ministarstvo vakufa u Maroku štampalo je vlastito izdanje toga tefsira u šesnaest tomova. Posao u vezi s njegovim izdavanjem trajao je više godina, a posljednji tom izašao je iz štampe 1412. hidžretske godine, odnosno 1991/92. godine po gregorijanskom kalendaru.

Endelusijeva metodologija tumačenja Kur'ana

Endelusijev tefsir obiman je i spada među najduže tefsire. U samom uvodu u tefsir Ibn Atijje naglašava da ga je pisao dugi niz godina. I pored toga, ostao je dosljedan metodologiji rada koju je zacrtao još na samom početku rada na komentaru Kur'ana.

Prije nego što je počeo komentarisati Kur’an, napisao je uvod u kojem objašnjava šta ga je navelo da započne taj rad, šta je postavio sebi za cilj i na koji način namjerava doći do cilja. Nakon toga, piše nekoliko poglavlja iz kur’anskih i tefsirskih znanosti za koje smatra da ih je potrebno poznavati prije nego što se pristupi čitanju tefsira, te ističe da su i prethodni mufessiri uglavnom obrađivali te teme kao uvod u svoje tefsire.

Glavne odlike njegovoga rada na planu tumačenja Kur'ana mogu se sažeti u sljedećem:
1. U samom uvodu u svoj tefsir Ibn Atijje ističe da je tumačenje Kur'ana velika stvar, te da svako ko hoće da se bavi tefsirom treba da bude upućen u sve naučne discipline, kako bi mogao na odgovarajući nacin pristupiti tom odgovornom i značajnom poslu. Kako to nije posao za prosječnog čovjeka i kako to mogu postići samo rijetki, on dalje tvrdi da onaj ko hoće da postigne taj nivo mora minimalno spavati, zabraniti sebi odmor i rahatluk i uporno i ustrajno stjecati znanje, sve dok ne dođe do određenog nivoa. Zatim ističe da je on potrošio puno vremena dok to nije primijenio na samome sebi.
2. Sljedeća što, po njemu svaki ozbiljan učenjak treba da uradi, jeste da odabere jednu islamsku znanost i da se u nju maksimalno uputi, a da mu ostale znanosti budu pomocne. On istice da je sebi odabrao tumačenje Allahove Knjige, zato 'što je to temeljna šerijatska znanost a sve ostale su u odnosu na nju pomoćne. Ona svim ostalim znanostima udara temelje i određuje propise, tako da se prihvata ono u njima što je u skladu sa tom znanošću, a što nije, odbija se. Ta znanost svim ostalim je izvor i porijeklo, blistava svjetiljka i mjesec koji svijetli. Uvjerio sam se da je to znanost koja na najbolji način približava Uzvišenom Allahu, prečišćava nijjete, udaljava od onoga što ne valja i potice na ono što valja – jer to nije jedna od dunjalučkim znanosti...

3. Pri tumačenju Kur'ana služio se najvjerodostojnijim i najvažnijim djelima iz svih oblasti. Međutim, on nije bio samo puki prenosilac stavova njihovih autora, nego se često upuštao u raspravu sa njima, ukazujući na ono što je ispravnije od onoga što je slabo i neprimjereno. Dakle, u svim detaljima vidi se njegova ličnost i njegov doprinos datoj temi. Iz oblasti tefsira najviše se koristio tefsirom Ibn Džerira et-Taberija, koji je prihvaćen kao najvjerodostojniji tradicionalni tefsir, te ostalim poznatim tefsirima. Iz disciplina arapskog jezika koristio se djelima najvećih autoriteta: Halila ibn Ahmeda, Sibevejha, Ferraa, Zedždžadža, Muberrida i dr. Iz fikha koristio se prije svega Malikovim Muvettaom, te ostalim priznatim djelima malikijskog mezheba – jer je i sam pripadao tom pravcu – pa i djelima iz ostalih mezheba. Iz oblasti akaida koristio se djelima čuvenih učenjaka: Bakillanija,
Eš'arija, Džuvejnija i drugih. Isto tako je postupao i sa znanošću o kiraetima kao i ostalim znanostima. 
4. Vrlo bitna odlika njegovog tefsira jeste to što on tefsir ne stavlja u ravan ostalih znanosti, nego je smatra kompendijem svih drugih znanosti. Buduci da je Kur'an objavljen kao pojašnjenje svake stvari, on kroz tefsir uključuje sve potrebne znanosti, ne zapostavljajući ni jednu od njih. Istovremeno, kritikuje postupke dotadašnjih mufessira koji su, u najvećoj mjeri, tumačili Kur'an samo sa jednog aspekta i po mjerilima samo jedne znanosti. Onaj ko je bio stručan u arapskom jeziku tumačio ga je samo sa aspekta te znanosti, a isto su činili i poznavaoci fikha, akaida, kur'anskih kazivanja itd. Na taj način Ibn Atijje uvodi bitnu novinu u tumačenju Kur'ana, pristupajući njegovom tumačenju sa raznih aspekata.


5. I kada su u pitanju israilijjati i priče prethodnih naroda zapažena je uloga Ibn Atijje. Naime, mnogi dotadašnji mufessiri u svojim djelima navodili su veliki broj takvih prica i kazivanja, ne provjeravajući počesto njihovu vjerodostojnost i osnovanost. Na taj nacin u tefsir su se uvukla različita shvatanja pojedinih ajeta, koja nemaju utemeljenja u islamu. On je kritikovao takve postupke prethodnih mufessira, pa cak i Ibn Džerira et-Taberija. On sam vrlo rijetko je navodio takve price, i to 'onda kada se dotični ajet ne bi mogao razumjeti bez njih. Nakon navođenja nekih od tih kazivanja, on bi obično istakao da o toj temi ima još puno prica, ali ih neće navesti zato što nisu vjerodostojne. S obzirom na to, za njega se slobodno može reci da je naučnik u pravom smislu te rijeci, jer ne prihvata ono što nije provjereno, pročišćava i provjerava, za šta zaslužuje pohvalu, pogotovu ako se imaju u vidu vrijeme i okolnosti u kojima je živio i radio.
6. Isto tako, kada se radi o stavovima prethodnih islamskih učenjaka, Ibn Atijje ne prihvata stavove koji im se pripisuju sve dok ne provjeri lanac prenosilaca, pogotovu ako su u pitanju neki stavovi koji odudaraju od poznatih stavova nekih čuvenih alima. Pri tome, on posebno naglašava pitanje simbolike kur'anskih izraza (rumuz) i skrivenog značenja određenih ajeta (batin). On ističe da se na ta dva načina može lahko skrenuti sa ispravnog tumačenja kur'anskih ajeta i općenito zagovara što više doslovnog shvatanja a što manje prenesenog značenja kur'anskih izraza (medžaz).  Zbog toga on se malo služi disciplinama stilistike arapskog jezika, za razliku od nekih drugih mufessira, kao npr. Zamahšerija.


7. Prilikom tumačenja pojedinih ajeta i riječi u njima, on pazi da ih tumači po redu, a ne napreskok, kao što su neki radili, cime su otežavali korištenje njihovim tefsirima. On sam takav nacin kritikuje, ističući da je strogo pazio na red rijeci i ajeta, te da je, gdje god je to bilo moguće, ajet tumačio sljedećim redoslijedom: izvlačenje propisa iz ajeta, gramatika, jezička analiza, značenje rijeci i kiraeti. Kada je jezik u pitanju, treba istaći da se često koristio poezijom i književnošću, te da se, nerijetko, koristio disciplinama arapskog jezika da bi dao prednost jednom značenju u odnosu na drugo. Kada su u pitanju različita shvatanja medu strucnjacima za arapski jezik, on je gotovo uvijek davao prednost Sibevejhu.34
8. Kada bi došao do rijeci koja se različito uči u pojedinim kiraetima, on navodi sve njene varijante, uključujući i vjerodostojne (mutevatir) kiraete i one koji to nisu (šazz). On sam navodi da je time htio ukazati na sva moguća značenja pojedinih rijeci, te da se ne zaboravi nijedan kiraet, pa makar on bio i šazz. Ali, i kada navede kiraet koji je šazz, on onda ukazuje na razloge njegove slabosti i dokaze i sa jezicke strane da nije održiv.


9. Ibn Atijje bio je malikijskoga mezheba, ali ne po svaku cijenu, odnosno on nije bio pristrasan. Naime, kao i veliki broj drugih islamskih učenjaka, pogotovu onih koji su stekli stepen idžtihada, i on je u fikhskim pitanjima tragao za najispravnijim rješenjem, bez obzira kojem mezhebu to rješenje pripadalo. Za to ima više primjera u njegovome tefsiru. Inače, on nije opširno izlagao fikhska pitanja i nije ulazio u sve detalje.36
10. Kao dosljedni tradicionalni mufessir, Ibn Atijje Kur'an prvo tumači samim Kur'anom, ako je to ikako moguće. On naglašava da nijedan mufessir ne bi smio donijeti zaključak i izvesti bilo koji propis dok ne provjeri da li dotični ajet može biti protumačen nekim drugim ajetom.37 Nakon tumačenja samim Kur'anom, on ajete tumači sljedećim redoslijedom: hadisima, riječima ashaba i tabiina, te riječima ostalih čuvenih islamskih učenjaka. Prilikom navođenja njihovih stavova on ne navodi lance prenosilaca tih riječi, želeći da ne odulji puno sa svojim tefsirom.38 Jasan primjer tumacenja Kur'ana Kur'anom imamo u slučaju tumačenja zadnjeg ajeta iz sure El-Fatiha. Naime, poznato je da postoji vjerodostojan hadis da su jevreji oni na koje se Allah rasrdio a kršćani oni koji su zalutali. Međutim, i pored toga, u nekim tefsirima može se naci desetak različitih mišljenja na koga se odnose te riječi. Ibn Atijje uporište za taj hadis nalazi i u samim ajetima, pa nakon što sam iznese da se te riječi odnose na jevreje i kršćane, on kaže: 'To je jasno iz samoga Kur'ana, jer se u njemu na više mjesta spominje Allahova srdžba naspram jevreja, kao npr. u ajetu: '...i Allahovu srdžbu na sebe navukoše'39 (...), a što se tiče kršćana: '...i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s pravoga puta skrenuli!'40...'41


11. Neki učenjaci, medu kojima su i Ibn Tejmije i dr. Zehebi prigovarali su Ibn Atijji da je u nekim pitanjima bliži mu'tezilijama nego ehlisunnetskim stavovima. Za to, donekle, povod imaju u njegovom tumačenju nekih ajeta. Međutim, ako se to pitanje temeljito prouči, doci ce se do zaključka da to nije tačno i da je on bio na pravcu ehli-sunneta u svim pitanjima koja su poznata kao tacke razilaženja mu'tezilijskog i ehlisunnetskog pravca. Tako npr. on potvrđuje sva Allahova svojstva i otvoreno kritikuje mu'tezilije zbog njihovih stavova u vezi s tim pitanjem, decidno iskazuje uvjerenje da će vjernici vidjeti lice Uzvišenog Allaha u Džennetu itd. Stvar je samo u tome što je on prihvatao stavove ehli-sunneta iz ubjeđenja a ne slijepim oponašanjem, pa je ulazio u rasprave o tim pitanjima.

Utjecaj na kasnije mufessire

Buduci da je Ibn Atijje ustanovio odredene principe u tefsiru i trasirao pravac i način vjerodostojnog tumacenja Kur'ana, nije cudo da je mnogim mufessirima njegova metodlogija bila urnek prilikom pisanja tefsirskih djela. To govori i o vrijednosti njegovoga tefsira. Budući da je, uglavnom, živio i radio u Španiji, logično je da su se na njega najviše ugledali mufessiri iz Španije i zemalja Magreba, a medu najpoznatijim su:


· Muhammed ibn Ahmed el-Kurtubi iz Kordove u Španiji (umro 671.h.g.). To se lahko može uočiti ako se uporede ta dva tefsira, što svjedoče i mnogi ucenjaci. Tako Ibn Haldun kaže da je Kurtubi skoro u potpunosti slijedio metod Ibn Atijje, s tim što je više poklanjao pažnju vjerodostojnosti hadisa, ali je navodio više israilijjata.


· Ebu Hajjan el-Garnati iz Granade u Španiji (umro 745.h.g.). On, u uvodu u svoj tefsir, ističe da se posebno koristio tefsirima Ibn Atijje i Zamahšerija.
· Abdurrahman ibn Muhammed es-Sealibi iz Alžira (u. 875.h.g.). On u uvodu i na kraju svoga tefsira ističe da je za osnovu uzeo tefsir Ibn Atijje, te da ga je skratio i dopunio korisnim detaljima iz nekih drugih tefsira. Dakle, njegov tefsir je, ustvari, sažetak Endelusijevog tefsira, a nazvao ga je: El-Dževahiru-l-hisan fi tefsiri-l-Kur'an.

Autor: Esmir Halilović