Vjerski učenjaci (ulema) su bili autori većine pisanih tragova o muslimanskim društvima prije modernoga doba, i njihovi biografski rječnici pružaju detaljne informacije o porijeklu i naučnom doprinosu  hiljada njih. Biografski rječnik je bila prepoznatljiva kreacija  muslimanskih društava. U njima je ulema sebe učinila besmrtnom.  "Koncepcija na kojoj počivaju biografski rječnici", kako zapaža  H.A.R. Gibb, "jeste da je povijest islamske zajednice u suštini doprinos  pojedinačnih ljudi i žena izgradnji i prenošenju njene specifične  kulture; to jeste, ovo su te osobe (a ne politički vladari) koji  predstavljaju i odslikavaju aktivnu snagu u muslimanskome društvu,  svaki u svojoj sferi. Stoga su njihovi pojedinačni doprinosi vrijedni  bilježenja za buduće generacije." Kako je ulema popunjavala vakum  nastao slabljenjem i padom hilafeta, biografski rječnici su dobijali na  popularnosti. Eminentni povjesničari kakav je El-Hatib el-Bagdadi (u.1071), Ibn ‘Asakir (u. 1176), i Ibn Hallikan (u. 1282) su počeli  eksplicitno poistovjećivati biografiju sa historijom. Takvo historijsko  pisanje je historiju ummeta smatralo zbirom života njenih uglednika,  uglavnom uleme. Biografski rječnici sadrže detaljnu sliku intelektualnoga života i  važan materijal za društvenu i ekonomsku historiju. Oni su također i  najbogatiji izvor za historiju žena. Postoje dvije različite grupe žena o  kojima postoji kritična masa informacija.

U prvu grupu spadaju žene  Mekke i Medine prvog islamskog stoljeća, a u drugu ugledne žene Egipta, Sirije i Arabije u kasnom srednjem vijeku (14. i 15. st.). Nekih 3.000 biografija koje razmatramo predstavljaju veliku većinu svih biografija žena u rječnicima, i one su gotovo podjednako podijeljene između dvije grupe. Međutim, narav informacija o ovim dvjema skupinama je potpuno različita. U početku su biografije Poslanikovih drugova bile nužnost jer je priznavanje autentičnosti njihovim izjavama o njegovu životu i riječima zavisila od detalja njihovih osobnih života. Kao i muškarci, žene iz rane povijesti islama su ušle u literaturu zbog svoje bliskosti sa Poslanikom, dakle, kao svjedoci koji su prenosili hadis. Počevši sa Ibn Sa‘dovim djelom (u. 845) Et-Tabekatu-l-kubra (Prve generacije) u 3. islamskom stoljeću, koje sadrži biografije 629 žena (od ukupno 4.250 osoba), a kulminirajući sa Ibn Hadžerovim (u. 1449) El-Isabetu fi temjizi-s-sahabe (Precizna mjera za poznavanje ashaba) u 9. islamskom stoljeću (1.551 žena od 12.043 osobe), sve takve biografske kolekcije su bile historijske u smislu da su obrađivale daleku prošlost. Čak i prva, Ibn Sa‘dova knjiga je bila odvojena sa dva stoljeća od žena koje opisuje. Kasniji autori su pisali uglavnom o istoj grupi žena, preuzimajući podatke od ranijih autora. Vjerovatno je ukupan mogući broj ovih žena u ranome islamu brojka od 1.551 žene koju nalazimo u definitivnom Ibn Hadžerovom djelu El-Isabe. … Drugu skupinu čini gotovo 1.300 žena čije su biografije zabilježene uglavnom za njihova života u 14. i 15. stoljeću od strane njihovih savremenika Ibn Hadžera i njegova učenika Es-Sehavija (u. 1497) u dva velika stoljetna rječnika. Ibn Hadžerovo djelo Ed-Durerul-kamine (Skriveni dragulji) ima 198 žena od ukupno 5.204 uglednika iz 14. stoljeća (4%), a Es-Sehavijev Ed-Dav’u-l-lami‘ (Briljantno svjetlo) o 15. stoljeću sadrži 1.075 žena od 11.691 osobe (9%). Sehavijev dvanaestotomni rječnik bilježi najbrojniju skupinu žena, sa više detalja o njima nego ijedan drugi izvor u islamskoj historiji. On čuva spomen na uglednike 9. hidžretskog (tj. 15. gregorijanskog) stoljeća, uglavnom uleme ali i visoko pozicioniranih službenika memlučkoga establišmenta iz važnih gradova Egipta, Sirije i Arabije - Kaira, Mekke, Medine, Damaska i Jerusalema. Posljednji tom je posvetio ženama istih porodica i klasa, uključujući konkubine, i žene koje su bile trgovci, pjesnici, dadilje i zabavljačice.

Jedinstvena vrijednost Sehavijeva rječnika postaje jasna kada shvatimo da, iz razloga koje ne razumijemo, žene praktično iščezavaju iz stoljetnih biografskih rječnika koji su slijedili. El-Gazzi (u. 1651), koji je pisao o 16. stoljeću, uključio je samo dvanaest žena među svojih 1.647 biografija. El-Muhibbi (u. 1699) nije uključio nijednu u svoj rječnnik koji ima 1.289 biografija njegova stoljeća. El-Muradi (u. 1791) je našao mjesta za samo jednu ženu među 753 ugledne ličnosti 18. stoljeća, dok je biograf 19. stoljeća El-Bejtar (u. 1918) našao mjesta za samo dvije žene među 777 osoba. Sehavi je u principu slijedio standardni format srednjevjekovnih biografskih rječnika. Nakon identificiranja osobe i genealoške bilješke, daje se datum rođenja, ako je poznat. Potom, u slučaju prenosilaca hadisa, slijede informacije o njenom obrazovanju, diplomama (idžazat) i detalji o njenim putovanjima i hodočašćima. Dodatne informacije su uključivale podatke o imetku, društvenom statusu, i ponekad, kroz anegdotu, osobni karakter. Većina biografija sadrži datum i mjesto smrti, i, vrlo često, njen uzrok. Sehavi je odstupio od standarda odlučujući da zabilježi sve detalje o brakovima žena. Dužina biografija je različita, i većina vrlo kratkih su, ustvari, nepotpune. Sehavi je na biografijama radio decenijama ne uspjevši ih sve završiti. Mnoge od žena su bile još žive kada je on umro, tako da njihove biografije ne sadrže datume njihove smrti niti informacije koje nije stigao zabilježiti dok je bio živ. Biografija Umm Hani (br. 980, vidi okvir) je reprezentativna kompletna biografija. Ovdje je samo duga lista njenih učitelja izostavljena. Vrijedi primijetiti precizne datume njenoga rođenja i smrti; povijest obrazovanja brižno nadgledanog od sedme godine od strane njenog djeda po majci, poznatog suca; njena dva braka, i sedmero imenovane djece; njen doprinos kao učitelja prenošenju islamskoga nauka (bila je jedan od Sehavijevih cijenjenih učitelja hadisa); njeno učešće u čaršiji kao vlasnika trgovine tekstilom; i njenu blisku vezu sa njenim sinom koji se o njoj brinuo tokom njene duge i teške starosti. Ekstremna mobilnost uleme se upečatljivo pokazuje u njenih trinaest hodočašća u Mekku i Medinu. U 14. i 15. stoljeću žene su visoko figurirale među učiteljima poznatih muških učenjaka. Umm Hani je bila samo jedna od šezdeset osam žena eksperata od kojih je Sehavi učio hadis. Ibn Hadžer imenuje pedest tri žene kao svoje direktne učitelje, a Es-Sujuti trideset tri.

Nakon prvog islamskog stoljeća ženski ekperti u hadisu su postali rijetki do njihova upadljiva procvata u periodu Ibn Hadžera i Sehavija. Malo je vjerovatno da je ova renesansa u ženskoj vjerskoj naobrazbi samo trik povijesnih izvora. Ona koincidira sa novim pozitivnim promoviranjem Aiše, žene Poslanika i kćerke prvog halife Ebu Bekra, kao prvog i najvažnijeg ženskog izvora hadisa, i kao izvora hadisa o ženi i ženskim pitanjima koji nema premca, od strane sirijske i egipatske uleme. Ona je, posebno, bila priznata kao ekspert za obrednu čistoću, tematiku koja je, prema Sehaviju, posebno interesirala Umm Hani i druge žene-ulemu. … Biografski rječnici sadrže informacije potrebne za razumijevanje uloge žena kasnog srednjega vijeka u muslimanskom obrazovanju. Podaci koje nude o ženskom direktnom participiranju u ekonomskom životu, imetku, vjerskim zakladama je samo mali dio onoga što se stvarno dešavalo. Naprimjer, sačuvani registri osmanskih dobrotvornih zaklada (vakufa) pokazuju njihovu veću uključenost nego što same biografije sugeriraju. Žene su nekada zavještale oko 40% svih zaklada. Personalne informacije koje bilježi Sehavi su te koje su se pokazale neumoljivima. Međutim, Sehavi je kompletirao povijest brakova za 501 ženu. Svakako je nemoguće ne primijetiti da 465 ovih biografija nudi pune podatke o broju brakova i imena svih muževa (ostatak od tridesetak brakova su serijski brakovi u kojima nedostaje ime jednog ili više muževa). Analiza ovog uzorka polučuje važne informacije o obrascima udaje, razvoda, ponovne udaje i poligamije, odnosno, dominantnom obrascu bračnoga života. Očito, analiza ima smisla jer su žene dijelile istu pozadinu/background, povijesni period, i društvene i političke uvjete.

Trećina svih žena, 167 od njih 501, udavala se više od jedanput, ponekad ubrzo. Jedna od njih po imenu Feredž (br. 696) je postavila rekord sa najmanje osam brakova. Odlučujući faktor u frekventnosti udaje je, svakako, bila frekventnost razvoda. Ponekad Sehavi bilježi da je neko dijete odraslo u domu sa oba roditelja. Odrastanje uz oba roditelja očito nije moglo biti uzeto za garantovano: autor se potrudio da to zabilježi. Ekstremna fizička mobilnost urbane elite među ulemom i trgovcima je takođe podrivala porodični život. Uvjetni brak, koji bi davao ženi automatski razvod ako se muž ne bi vratio nakon određenog roka, bio je uobičajen. Takav je slučaj, naprimjer, sa Šerifom (br. 409). Sehavijeva vlastita rodica je izvršila pritisak preko svoje familije na svoga muža dok ovaj konačno nije pristao na razvod (br. 407). Ekonomski samoodrživa žena je bila u stanju zadobiti razvod od muža koji joj se nije sviđao (br. 291). Jedna je izbacila svoga muža iz kuće nepopustljiva čak i na posredovanje za njegov povratak od strane šerifa (namjesnika) Mekke (br. 388). Visoka stopa smrtnosti muževa, posebno memlučkih muževa, također je doprinosila prekidu mnogih brakova. Tako se pitanje drugoga ili trećega braka pojavljivalo u životu mnogih žena u društvu gdje je univerzalni brak bio norma. Razvod i poligamija su bila dva obilježja klasičnog muslimanskog bračnog prava, ali je u praksi razvod bio mnogo češći. U ovom registru 501 žene postoji samo devet jasnih slučajeva (2%) gdje je muž uzeo ili pokušao da uzme drugu ženu u isto vrijeme. Svi su bili vrlo problematični i pažljivo zabilježeni od strane Sehavija: prva žena bi prisilila muža ili da se razvede od druge žene, ili bi osigurala razvod za sebe, ili bi, u slučaju da joj ne pođe za rukom nijedno, poludila! … Mnogo uobičajeniji obrazac među uglednim ženama 15. stoljeća je bio onaj serijskih monogamnih brakova (iznenađujuće sličan modernim zapadnim obrascima braka i razvoda). Islamsko pravo je podjednako dozvoljavalo lahak razvod i poligamiju. Čovjek je, pod uslovom da ispunjava određene uvjete, mogao oženiti do četiri žene istovremeno, a razvod je bila jednostavna procedura, u najmanju ruku za muškarce. Sehavijeve biografije žena pokazuju da je bračni obrazac egipatskog i sirijskog urbanog društva u 15. stoljeću bio pod jakim utjecajem lahkog razvoda, i praktično netaknut poligamijom. Raniji egipatski dokumenti od 11. do 13. stoljeća također pokazuju sličan, ali mnogo ekstremniji obrazac: u uzorku od 273 žene, 118 (45%) su se udavale po drugi ili treći put. Opservacije Edwarda Lanea o urbanom Egiptu u ranom 19. stoljeću sugeriraju da je isti režim čestih razvoda i rijetke poligamije još uvijek opstojao u ovim posljednjim danima tradicionalnog društva. Rijetkost poligamije i duboki poremećaji i agonija koji bi se opipljivo useljavali u živote onih koji bi bili uključeni u takve brakove sugeriraju da društvo, ustvari, nije odobravalo takvu praksu. Ideal monogamnog i permanentnog braka jednog čovjeka i jedne žene se pomalja jasno i upečatljivo u nekim biografijama.

Naprimjer, kada je Amaim (br.. 518) umrla, njen ju je muž duboko žalio i oplakivao i odbio je da uzme drugu ženu kao suprugu ili čak konkubinu. Sehavi bilježi da su joj 'sve žene bile zavidne'. Umm Hani nije bila jedino žensko dijete čijem su obrazovanju brižni djed, otac ili majka posvetili nesvakidašnju pažnju. Vrijednost djece nas na najdirljiviji način pogađa u Sehavijevom uključivanju 'biografija', istina vrlo kratkih ali kompletnih, za trideset devet djevojčica koje su umrle u maloljetnosti ili ranom djetinjstvu. Po bilo kojoj prihvaćenoj definiciji svrhe biografskih rječnika ove zabilješke su neočekivane. Dvije takve bilješke se odnose na Sehavijeve kćerke (br. 275 i 98): "Zejneb, prvorođenče svojih roditelja, kći pisca ovih redova, Muhammeda ibn Abdurrahmana es-Sehavija. Umrla je prije negoli je napunila svoj prvi mjesec u zu-l-ka‘detu 849. god." A dvadeset osam godina kasnije: "Džuvejrijja, kćerka autora ovoga djela Muhammeda ibn Abdurrahaman es-Sehavija. Umrla je nekoliko mjeseci nakon rođenja 4. zu-l-hidždžeta 877. god. i bila ukopana pored svoje braće i sestara. Neka ih Allah nagradi Džennetom." U biografiji Sehavijeve žene i dugogodišnjeg saputnika, Ummu-l-hajr (br. 895), čitamo da su njih dvoje izgubili najmanje desetero djece u djetinjstvu.

Autor: Basim Musalam