Nakon što smo pročitali ovo mjesto iz Kurʼāna nađemo se u čuđenju: Zar to Božija Objava spominje ovakav susret Kraljice od Sabe i  Sulejmana, Božijeg poslanika, također i velikog Izraelićanskog Kralja?!

Dakako, i ovdje je posrijedi nekoliko detalja, neke Kurʼān iznosi, za druge očekuje da ih njegovo čitateljstvo, njegovi recipijenti,  raskriju i domisle im tumačenja uzimajući iz svega pouku. Zrela kultura čitanja Kurʼāna uvijek je ohrabrivala zahvatanje mnogolikih smislova iz redaka  Knjige. 

Prvo, Kurʼān ovdje govori o visokom protokolarnom susretu - zašto ne kazati visokoj audijenciji?! – naime, Kraljica od Sabe iz Jemena dolazi Kralju Sulejmanu u Jerusalem, prijem je veličanstven. 

Drugo, Kurʼān, ali i komentari Kurʼāna,   izvještavaju nas da je Kraljica od Sabe bila obožavateljka Sunca, kao i njezin narod. Njezin dolazak u Jerusalem značio je dolazak u tada glavni grad monoteizma na zemaljskoj kugli. Ovaj dolazak u Jerusalem bila je prilika da se Kraljica od Sabe približi jednoboštvu, možda ga i prigrli.

Treće, na pomolu je i brak koji će Kraljica od Sabe sklopiti sa Kraljem Sulejmanom, Božijim poslanikom. 

I tako dalje. Sve su ovo detalji koji se nude, treba ih radoznalo i dostojanstveno plijeviti sa ove stranice Kurʼāna.

Ali, zašto se ovdje – tekstom i riječju Kurʼāna – ističu bedra Kraljice od Sabe uz koje ona zadiže haljine svoje? To je pitanje mučilo komentatore Kurʼāna dva ili tri stoljeća.

Česta su mjesta u Kurʼānu koja ukazuju na onu ljudsku, odveć ljudsku narav i dimenziju Božijih poslanika. I u ovom pasažu Kurʼāna je takav slučaj. Komentatori Kurʼāna kažu da su džini koji su dvorili kralja Sulejmana bili informirali, dakako pogrešno, da su bedra Kraljice od Sabe prekrivena maljama i dlakama. I da se ne vide u gracioznoj ljepoti za koju se u svim vremenima, kulturama i civilizacijama pretpostavlja da u izobilju prebiva na ženskim bedrima.

Da bi te ružne vijesti provjerio, Kralj Sulejman je sagradio dvoranu od stakla, ispod stakla je bila dovedena čista voda, izgledalo je kao da stakla i nema, ko god htjedne zakoračiti osjetiće strepnju da će zagaziti u duboku vodu...

U spomenutoj audijenciji su Kraljica i Kralj trebali preći preko te dvorane, tako je i bilo. Kraljica je  - iz bojazni da će skvasiti odjeću – zadigla haljinu uz noge svoje. Kralj Sulejman je tada vidio, kao u najljepšem ogledalu,  svu ljepotu i svu zadivnost Kraljičinih bedara. Sav sretan, Kralj Sulejman je povikao: “Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!“

I ovo mjesto iz Kurʼāna nam govori da se vjera u Boga uvijek odvija posred života i njegovih nepredvidivosti. Uz visoke istine vjere, uz načela i principe vjere, javlja se život sa svojim spontanitetom, sa svojim neočekivanim obrtima i zanosima. 

Kurʼān nas svjetuje da se tih obrta ne plašimo, već da ih mirno riješimo, s pouzdanjem u dragoga Boga.

(...)

Autor: Enes Karić