Po definiciji hanefijskih pravnika uvakufiti jednu stvar znači izuzeti je iz običnog prometa za sva vremena, tako da pređe iz vlasništva vakifa u vlasništvo vakufa, kao da je Božije vlasništvo i odrediti njegove prihode tako da se koriste za potpomaganje siromašnih ili neke druge pobožne, humane, dobrotvorne i kulturno-prosvjetne svrhe. Uvakufljenje (vakf) je dopušten, pohvalan i neopoziv dobročini pravni posao.[1] Ova šerijatskopravna institucija svoje uporište i legitimitet crpi iz etičkih smjernica Kur'ana poput riječi Uzvišenog: Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže.,[2] Poslanikovog, a.s. sunneta[3] te tradicije prve generacije muslimana.[4] Kakav je bio odnos Poslanika, a.s., i prve generacije muslimana prema vakufu vidimo iz činjenice da su oni smatrali izgradnju džamije važnijom od vlastite kuće. Muhammed, a.s., u selu Kuba sagradio je prvu džamiju. Po dolasku u Medinu gradi drugu džamiju pa tek onda skromnu kuću za vlastitu porodicu.[5] Vakuf je kontinuirana sadaka.[6] Svako povećanje u supstanci vakufa ima status vakufa. Višak prihoda jednog vakufa se može utrošiti u svrhu održavanja i poboljšanja drugog vakufa.[7] Vakuf je u osnovi vremenski neograničen institut. Islamski pravnici smatraju da će vakuf prestati postojati samo u slučaju da propadne ili se zagubi, ali tek nakon validne ocjene nadležnog suda a na osnovu traženja onih koji se o njemu brinu.

Stapanje i pripajanje vakufa je prema mišljenju šerijatskih pravnika dopušteno samo u onim slučajevima kada je to jedini način da se produži njegova trajnost.[8] Vakuf je u najširem smislu pobožna zaklada i njegovim osnivanjem uvakufljena stvar istupa iz prometa (res esctra comercio). [9] Među dobrotvornim djelima najbolja su ona čije su posljedice najtrajnije, a ta je trajnost kod vakufa neograničena. Uvakufljavanje je i naročita forma ostvarivanja jednog od najbitnijih socijalno-moralnih načela islama, a to je pridonošenje srazmjernih žrtava za opće islamsko dobro. Zahvaljujući ovakvom pristupu vakufu, muslimani su još u srednjem vijeku stvorili kulturu i civilizaciju kojom se ostali svijet ne može podičiti ni mnogo stoljeća kasnije. Kao primjer se mogu navesti zemlje bivše Osmanske države, čije se stanovništvo obilno koristi vakufskim ustanovama. Egipat je također zemlja sa ogromnim vakufskim dobrima. Može se reći da su sve islamske zemlje pune vakufskih ustanova. I muslimani u našoj zemlji su uvakufljavali svoja dobra. Vakufskom imovinom postaju ne samo džamije nego i imareti, musafirhane, bolnice, sirotišta, banje, ceste, mostovi, česme, sebilji itd. Među vakifima nalazimo ljude različitih profila: sandžakbegova, mulla, kadija, muderrisa, pa sve do sitnih zanatlija i trgovaca. Imovinu su uvakufljavali ne samo muškarci nego i žene.[10] Vakifi su značajno utjecali na prosvjetu kod nas. Naime, vakifi su vrlo često uvjetovali da imami i hatibi moraju dobro poznavati šerijatsko pravo i islamsku tradiciju – hadis. U želji da podstaknu hatibe, često su im davali istu plaću kao i imamima a ostavljali su novac i nekretnine zavještajući ih i za održavanje vazova. [11] Navodi se kako su neki vakifi zavještali imovinu za ženske mektebe. Tako je Razi zavještao svoju kuću za ženski mekteb u Sarajevu s naročitom željom da tu jedna sposobna učiteljica poučava žensku djecu Kur'anu i ostalim naukama.[12] Vakifi su zavještali imetak u različite svrhe. Tako nailazimo na podatak da su izdvajali sredstva čak i za zbrinjavanje bolesnih i napuštenih životinja.[13]

Da bi stimulirali polaznike mekteba vakifi su darivali odjeću učenicima. Tako se u Krzlaraginoj vakufnami nalaže da se za 27. noć iz prihoda vakufa dadne 80 odijela vjeroučenicima.[14]

Status vakufa u vrijeme osmanske uprave

 

  O vakufima kao trajnom dobru postoje napisane mnoge studije, članci i knjige na bosanskom jeziku. O ovoj instituciji, vrlo važnoj za opstanak muslimana na ovim prostorima, pisali su autori i na drugim jezicima u vrijeme Osmanske države. Uglavnom je to bilo na arapskom i turskom jeziku.[15] Uloga vakufa za vrijeme osmanske uprave, naročito ranijeg perioda, bila je u toj mjeri značajna da se razvitak gradova ne može odvojeno ni promatrati od historije i uloge vakufa. Vakufski objekti, u kojima je bio skoncentrisan vjerskoprosvjetni, kulturni i privredni život muslimana, činili su urbane temelje svih gradova.[16] Za vrijeme Osmanlija formirana je jedinstvena centralna uprava sa posebnim Ministarstvom vakufa u Carigradu. Posljedica toga je da je ograničena pretjerana samostalnost i nezavisnost mutevelije. Navedeno ministarstvo je vodilo nadzor i sakupljalo viškove. Zakonska regulativa iz te oblasti je bila uspostavljena 1859. godine prvim zakonom koji je dopunjen uredbom 1866., a 1896. godine je objavljen Zakon o postavljanju vakufskih službenika. Na ovaj način osmanska uprava je stvorila posebnu vakufsku hijerarhiju i potčinila je novoosnovanom Ministarstvu, a šerijatskim sudovima oduzela ulogu vrhovnog nadzora nad upravom vakufa ostavivši im jedino rješavanje vakufskih sporova i sastavljanje vakufnama.[17] Spominju se i drugi zakoni (kanuni) i carske naredbe (fermani) pa se tako, npr., navodi Zakon o ukidanju gedik-vakufa 1860. godine, Zakon o upravi vakufa iz 1863. godine, Zakon o redu nasljeđivanja idžaretejin-vakufa iz 1870. godine kao i u Otomanski građanski zakonik – Medžella, gdje su propisi usvajani sukcesivno, i to u periodu od 1869. do 1876. godine. Ovim zakonima je ograničena samostalnost mutevelija jer je osnovano gore spomenuto Ministarstvo vakufa, koje je kontrolisalo rad mutevelija i prikupljalo višak prihoda od vakufa.[18]

 

Prvi popisi zemljišta u Bosni i Hercegovini

 

    Zvanične knjige osmanske administracije, svi zapisnici i protokoli kao i svi pojedinačni akti koji imaju karakter nekog popisa, spiska ili obračuna, nazivaju se defteri.[19] Katastarske knjige se nazivaju tahrir-defterleri, popisne knjige. One su nastale kao rezultat rada specijalnih državnih komisija koje su sačinjavali emin, povjerenik, i katib, pisar.[20] Prve začetke formiranja katastra Bosne i Hercegovine srećemo u srednjem vijeku. Tako je sa agrarno-zakonodavnim radom osmanskih careva išao i rad na polju katastarskog popisivanja zemljišta, bez kojeg i najbolji agrarni zakoni ne bi imali praktične vrijednosti. Prvi popis zemljišta je vezan za ime sultana Sulejmana Velikog pod nazivom defteri atik – tj. stara gruntovnica. Sulejmanov nasljednik Selim II je preuredio postojeći i uradio novi katastar poznat po kanunnamama pod imenom defteri džedid – nova gruntovnica. Ove gruntovnice su se čuvale u defterihakaniji u Carigradu pod nadzorom defterdara, tj. ministra finansija a bile su glavna podloga u rasuđivanju svih parnica koje su se ticale zemljišnog posjedovnog prava.[21] Razvoj kapitalizma kao i unutrašnje proturječnosti su prisilile Osmansku državu da izvrši reformu agrarne politike putem reforme zakonodavstva i revizije deftera. Tako je donosen Ramazanski zakonik 1858. godine, Zakonik o tapijskim ispravama 1860. godine, Zakon o tapijskim ispravama vakufskog zemljišta 1864. godine te Zakon o slobodnom vlasništvu na nekretninama 1874. godine. [22] Tapijski sistem u Bosni i Hercegovini je bio u primjeni do uspostavljanja vlasništva po Gruntovničkom zakonu iz 1884. godine.[23] Zanimljivo je da je Osmanska država odlukom Bečkog kongresa zadržala Klek i Sutorinu kao zemljouze koji su spajali Bosanski pašaluk sa morem a sultan je ostao suveren nad ovim teritorijem.[24]

U takvom stanju je bosanskohercegovački teritorij potpao pod upravu Austro-Ugarske, Berlinskim kongresom, 1878. godine. [25]

Prvi popis vakufa u Bosni datira iz 1540. godine a evidentiran je u Bašbakanik Arsivi (BBA), Tapu defter (TD), No 211. To je do sada najraniji pronađeni popis vakufa u bosanskom sandžaku.[26] Osmanska država je vodila urednu evidenciju vakufa i tome posvetila značajnu pažnju, a bili su organizovani prema šerijatskopravnim propisima. Dolaskom Austro-Ugarske vakufi u Bosni i Hercegovini su bili prepušteni sami sebi. Nadzor i kontrola u upravljanju nad vakufima nije postojala. Mutevelije su se ponašale kao pravi vlasnici vakufske imovine. Prilikom zavođenja zemljišnih knjiga vakufske nekretnine su upisivane na ime zakupaca a najčešće i samih mutevelija. Odlukom Austro-Ugarske od 17. oktobra 1882. godine, a na molbu 27 sarajevskih građana da se uspostavi uprava nad vakufima, koja je do tada bila potpuno neorganizovana, predviđena je Zemaljska vakufska komisija koja će upravljati vakufskim poslovima. Obaveza Komisije je bila da ustanovi vakufe u zemlji, nadzire njihovu upravu i izradi plan o definitivnoj organizaciji. [27] Mehmed Begović u separatu Vakufi u Jugoslaviji navodi : „Značaj vakufa Austro-Ugarska vlada je dobro uočila i ocenila, pa nije htela da ih ispusti iz svojih ruku. Ona je uočila da ova ustanova može poslužiti kao zgodno sredstvo i put da se meša u verske poslove muslimana i da drži na uzdi verske službenike koji se izdržavaju iz vakufske imovine.“ [28] Austro-Ugarska vrši novo ustrojstvo zemljišnih knjiga. U tom smislu, u pripremi katastarskog premjera i uspostavi katastra zemljišta Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarska je izdala niz naredbi i uputstava. Tu između ostalog spadaju: Naredba od 04. 07. 1880. godine o prevodu turskih knjiga i njihovom daljem vođenju, Zakon o uvođenju novih posjedovnih listova za nekretnine, slobodnog posjeda zvanog „emelik“, Upute o uvođenju granične linije Hercegovine prema Crnoj Gori, Šematizacija nove političke podjele BiH - juli 1880., Pregledni listovi za katastarsko snimanje BiH, Naredba u vezi sa imovinom izbjeglica koji se još nisu vratili u zemlju, Propisi o uvođenju katastarskog poreza,

Dopunska objašnjenja u vezi sa uvođenjem katastra, Predračun troškova za uvođenje katastra zemljišta, Propis o stvaranju katastra, Operati katastarskih općina i drugi. Prva potpuna evidencija zemljišta u Bosni i Hercegovini uspostavljena je na osnovu premjera koji je izvršila Austro-Ugarska u periodu od 1880. do 1884. godine. Na osnovu premjera i drugih podataka izrađeni su katastarski planovi i katastarski operat. Katastarski planovi su, u pravilu, urađeni u razmjeri 1:6250. Dana 13. septembra 1884. godine donesen je Gruntovnički zakon za Bosnu i Hercegovinu,[29] Naputak za uvođenje Gruntovnice BiH i Naredba u pogledu ustrojstva i djelokruga gruntovničkih povjerenstava i uredovanja kod istih.[30] Sa uvođenjem Gruntovnice se počelo 1886. godine a proces je bio postepen, po kotarima, okruzima i općinama.[31] Godine 1908. Gruntovnica je bila konačno uređena i spremna za javnu upotrebu. U ovom periodu je i Kotar Bihać uredio svoju gruntovnicu. Austrougarska vlada je 1903. godine izvršila katastarski popis u Bosni i Hercegovini prema kojemu je, prije nešto više od jednog stoljeća, 91,1 % bosanskohercegovačke zemlje bilo u vlasništvu Bošnjaka.[32]

 

Devastacija i uništavanje vakufske imovine

u vrijeme Austro-Ugarske monarhije

 

Summum ius, summa iniuria – Najveće pravo, najveća nepravda

 

    Slabljenje vakufa, njihovo uništavanje i devastacija počinje još u drugoj polovini 17. stoljeća. Jedno od najvećih stradanja Bosna je doživjela od Eugena Savojskog. Prvi pokušaj zauzimanja Bihaća Eugen Savojski je pokušao 9. 6. 1697. godine, ali Bošnjaci su iz te bitke izišli kao pobjednici. Krajišnici su 28. juna navedene godine izašli iz tvrđave i u otvorenom protunapadu porazili neprijatelja i natjerali ga na povlačenje.[33] Uništavanje vakufa počinje 24. 10. 1697. godine, kada je Savojski do temelja spalio Sarajevo, koje je imalo oko 40 vakufa prije pojave najvećeg vakifa i dobrotvora Gazi Husrev-bega.

Mnogi od tih prvih vakufa su potpuno uništeni.[34] Nastavak uništavanja vakufa dolazi u periodu okupacije Bosne od strane Austro-Ugarske, 1878. godine. Ilustracije radi navest ćemo samo nekoliko primjera. U Travniku su jezuiti srušili novu i svu od kamena zidanu Tophane džamiju a na njeno mjesto postavili samostan i crkvu. U Zvorniku su katolici srušili Fethiju džamiju i pretvorili je u crkvu, premda je u to vrijeme bilo nekolicina katolika među činovnicima i vojskom u tom gradu. U Sarajevu na lokalitetu Ajas-pašine džamije je podignuto svratište a na Atmejdan-džamiji skladište drva. U Konjicu je na lokalitetu Repovačke džamije napravljen vojnički magacin, ista sudbina je zadesila i stolačku džamiju.[35] U Sarajevu je na lokalitetu nekadašnje Musalle sagrađena zgrada današneg Predsjedništva Bosne i Hercegovine te zgrada Kantona Sarajevo i Općine Centar.[36] Istu sudbinu doživjela su i muslimanska greblja. Tako je greblje Čekrčinica u Sarajevu pretvoreno u gradski park. U Trebinju je na muslimanskom greblju, zvanom Stari mezari, napravljen park Kalaj Garten. U Tuzli je na muslimanskom greblju površine 18 dunuma napravljena željeznička stanica a u Doboju zgrada općinskog ureda. Na Musalli u Mostaru je napravljen hotel i općinski park. U Bihaću je od greblja napravljena javna stočna pijaca, a na onom kod Ićhisar-džamije šetalište. Nema grada u Bosni i Hercegovini koji nije pretrpio oštećenje ili kompletno zatiranje bošnjačkih svetišta.[37] Vakuf je defacto preko noći postao „res nullius“, a Bošnjaci postali svjesni da se u njihovoj zemlji ne poštuje niti jedno njihovo pravo.[38] Sve je to rađeno u skladu sa „zakonom“ i načelom pravde, ali ne i pravičnosti. Jer kada je u pitanju ovo načelo, tu se često dešavala zloupotreba i to sve u ime pravde u skladu sa sentencom iz rimskog prava: „Summum ius, summa iniuria – Najveće pravo, najveća nepravda.“ Međutim očigledna je činjenica da pravo može doći u sukob sa pravičnošću. Samo primjenom principa pravičnosti se može očuvati pravna sigurnost.[39] S druge strane, imamo primjera gdje su muslimani u ta turobna vremena poklanjali zemlju za potrebe drugih vjerskih zajednica.

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je nakon imenovanja za člana Vakufskog povjerenstva maja mjeseca 1884. godine određen za člana Komisije za izdavanje tapija na šumska zemljišta.[40] On je poklonio zemljište Srpskoj pravoslavnoj opštini u Pritoci kod Bihaća i Majkić-Japri kod Sanskog Mosta za građenje crkava, odnosno svešteničkih stanova u tim mjestima.[41] Begovi Kulenovići su darovali zemlju za crkvu u Bosanskom Petrovcu a Filipovići u Ključu.

Austro-Ugarska je sve vrijeme pokušavala da vakufe zadrži pod svojom kontrolom. Muslimani su tražili da im se isti predaju pozivajući se na odredbe Konvencije od 21. aprila 1879. godine zaključene između Osmanske države i Austro-Ugarske.[42] Nakon što je 1882. godine imenovan reisu-l-ulema i ustanovljena institucija Rijaseta IZ-e, naredne godine je uspostavljena Zemaljska vakufska komisija, koju je imenovalo zajedničko ministarstvo u Beču a vodila je brigu o vakufima.[43] Austro-Ugarska donosi niz upravno-pravnih propisa vezanih za sređivanje vakufske imovine. Godine 1894. je osnovano Zemaljsko vakufsko povjerenstvo kao savjetodavni organ te Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo (Direkcija), koje je nadziralo rad svih vakufskih zavoda, odlučivalo o upotrebi vakufskih sredstava te odobravalo vakufski budžet. Obrazovana je i vakufska zaklada čija je primarna zadaća bila prikupljanje viška prihoda. Ova institucija se zadržala sve do 1945. godine.[44] Kako su se muslimani odnosili prema vakufu i mektebima kao temeljnim institucijama tadašnjeg obrazovanja vidimo iz pisanja sarajevskog Bošnjaka iz 1891. godine. U ovom listu stoji: „Iz daleka oćutih nekakvu vrevu, te prepoznah da je mekteb. Kad sam se prikučio vidio sam nagetu stolicu, rasklimana vrata, pod hasurom prah za prst debeo, za hodžom deme štapova i falake a pred njim čibuk preko sve sobe. Preko svega toga zrak unutra da nije moguće živjeti.“[45] Odnos naspram vakufa je bio ključan razlog formiranja Pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju.

To zorno svjedoči Predstavka upućena ministru Kalaju 19. decembra 1900. godine u kojoj stoji: „Poslije dvadesetogodišnje okupacione vlade vidio je islamski narod oko sebe porušene džamije, razrovana i razgrabljena islamska greblja, uništene zadužbine pobožnih muslimana, džamije prerušene u katoličke crkve, na islamskim grebljima podignute samostane, šetališta i marvinska sajmišta, a sa islamskim nadgrobnim kamenima kaldrmisane drumove.“ [46] Također je 10. juna 1901. godine upućen i Memorandum, kojeg su najugledniji predstavnici Bošnjaka lično predali caru Franji Josipu.[47] Posljednji Zakon o vakufima u Bosni i Hercegovini donesen je 15. 06. 1909. godine. Tada je proglašen Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih (školskih) poslova u Bosni i Hercegovini. Ovim Statutom je priznata relativno široka autonomija u domenu upravljanja vakufskom imovinom i obavljanju vakufskih poslova a bio je u primjeni do 1930. godine. Nakon ukidanja šerijatskih sudova, 1946. godine, uvakufljenje je prešlo u nadležnost Islamske zajednice. Ustavom Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini od 13. 07. 1959. godine propisano je da odluku o osnivanju vakufa u smislu člana 25, stav 9 donosi Starješinstvo IVZ-e na prijedlog nadležnog džematskog odbora i izdaje vakufnamu na bosanskom jeziku.

 

Period Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije

 

    Otimačina vakufa se nastavlja i u vrijeme Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Primjetno je da ovdje nema muslimana, oni su tretirani nacionalno neopredijeljenima. Tako je vođa Radikalne stranke bosanskih Srba Milan Srškić na pitanje zašto u najvišim vlastima nisu zastupljeni bosanski muslimani odgovorio: „Istina, trebalo bi, ali naši su muslimani nacionalno neopredijeljeni, a naša je država nacionalna. To je država Srba, Hrvata i Slovenaca i oni trebaju da je reprezentuju.“[48] Stevan Protić, srbijanski radikal, netom je prije kraja Prvog svjetskog rata izgovorio sljedeće riječi: „Mi ćemo dati Turcima 24 sata, makar i 48 sati da se vrate u pradedovsku veru. A što ne bude htelo to poseći, kao što smo svojevremeno uradili u Srbiji.“[49] S tim u vezi je i ekonomsko uništavanje muslimana.

Kraljevina SHS je provela agrarnu reformu kojom je samo od bosanskih muslimana oduzeto 1.076.685 hektara zemljišta. Tu zemlju vlada je podijelila na 249.518 srpskih porodica bivših kmetova, bezemljaša, ratnih dobrovoljaca, invalida i drugih.[50] Ovom reformom oduzete su gotovo dvije trećine ukupne zemljišne površine iz posjeda bosanskih muslimana. Inače, kralj Aleksandar je bio upamćen kod muslimana po mnogim potezima kojima je obespravljen muslimanski narod.[51] Zakonom o Islamskoj vjerskoj zajednici od 31. januara 1930. godine ukinuto je pravo bosanskih muslimana na autonomno vođenje vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH. Nakon toga je proglašena Uredba o privremenoj organizaciji IVZ, po kojoj je ministar pravde postao najviša upravna vlast, koja neposredno nadzire rad svih vjerskih i vakufskih organa u koje su istovremeno uvedeni i posebni vladini povjerenici. Kada je reisu-l-ulema Čaušević zatražio da se ta Uredba ukine, vlasti Kraljevine SHS su to odbile a njega iste godine penzionisale.[52] Zakon i Ustav Islamske vjerske zajednice su zamijenili Statut o autonomnoj upravi iz 1909. godine i Privremenu uredbu o upravi vakufa od 12. aprila 1919. godine za južnu Srbiju i Crnu Goru.[53] Kao što je poznato, Kraljevina SHS je nedemokratskim i nasilnim putem donijela Mjere o agrarnoj reformi, kojima je u periodu od 1918. do 1939. godine oduzeto oko četiri miliona dunuma vakufske zemlje te dvanaest i po miliona dunuma beglučke zemlje. U to vrijeme vlasnicima velikih posjeda je oduzeto oko 95% njihove imovine. Spomenuti navodi su utemeljeni na Memorandumu udruženja bivših posjednika kmetsko-beglučkih zemalja u Sarajevu, koji je upućen kraljevskom namjesniku Pavlu 27. 09. 1938. godine. Napomenimo i to da je samo jednom odlukom Banjalučkog kotara oduzeto od Gazijinog vakufa 107.000 dunuma vakufske zemlje na prostoru Tešnja i Teslića, i to 1/3 obradivog zemljišta i 2/3 šume.[54] Mustafa Imamović u izlaganju na ratnom Kongresu bosanskomuslimanskih intelektualaca, održanom u Sarajevu 22. decembra 1992. godine navodi: „Od cjelokupnoga zemljišta koje je tada zahvaćeno agrarnom reformom u cijeloj državi na Bosnu i Hercegovinu je otpadalo 66,9%. To znači da je Bosna i Hercegovina bila glavna meta, a razvlašćivanje Muslimana glavni cilj agrarne reforme. Naknada je isplaćivana u minimalnom iznosu od 30 dinara po dunumu, što je osiromašilo mnoge porodice.“[55]

U Sarajevu su, također u vrijeme Kraljevine SHS, porušene 24 džamije, dvije medrese, 108 dućana, 118 kuća i dvorišta, 90 voćnjaka, oranica i livada.[56] Bošnjački prvaci su smatrali da je više zla učinjeno u prvih četrnaest mjeseci Kraljevine SHS nego u prethodnih četrdeset godina vladavine Austro-Ugarske.[57]

 

Vakufi u socijalističkoj Jugoslaviji

 

    Tokom Drugog svjetskog rata unišena je dokumentacija katastra zemljišta i zemljišne knjige za 24 od ukupno 77 katastarskih srezova, a po završetku rata pristupilo se obnovi katastra zemljišta i zemljišnih knjiga. Novi premjer je izvršen 1953. godine te uspostavljena nova evidencija o zemljištu.[58] U ovom periodu vakufska imovina je skoro potpuno uništena a pogotovo u prvih četrnaest godina nakon II svjetskog rata, od 1945. do 1959. godine. Te 1959. godine gasi se Vakufska direkcija kao ustanova koja nije imala potrebe za daljim postojanjem jer je vakufska imovina bila skoro sva opljačkana.[59] Već 1945. godine je donesen Zakon o raspolaganju stanovima i poslovnim prostorima te njegove izmjene i dopune 1947. i 1948. godine kojim je, blago rečeno, razrušena ekonomska osnova Islamske vjerske zajednice. Naime, tim Zakonom je određeno da se vjerskim zajednicama oduzmu objekti u kojima se ne služe vjerski obredi.[60] Na taj način država je oduzela skoro sve stanove i poslovne prostore koji su bili u vlasništvu Islamske zajednice. Smatra se da je vrijednost oduzete vakufske imovine Islamskoj zajednici oko deset milijardi dolara.[61] Posebno štetne posljedice po vakufsku imovinu je izazvao Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta od 26. decembra 1958. godine. U Sarajevu su socijalističkom nacionalizacijom porušene 24 džamije i ekshumirano i u različite svrhe iskorišteno 204 dunuma muslimanskih mezarja te porušen veliki broj vakufskih dućana i magaza. Sarajevski vakuf je u doba socijalizma osiromašen i za dva hana, oko 400 kuća i stanova, 524 dućana, 103 parcele građevinskog zemljišta te 536.000 m² vakufskih bašči.[62]

U Sarajevu su također nakon Drugog svjetskog rata ukinuti svi mektebi, odnosno njihov rad je zabranjen a objekti su promijenili namjenu.[63] Na ovaj način se pokušalo ateizirati društvo, jer se vjerovalo da će vjerske zajednice potpuno iščeznuti kad presuše izvori materijalnih prihoda.[64] Takozvanom nacionalizacijom nacionalizovana dobra su se davala u obveznicama koje su glasile na donosioca.[65] Ustavom Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, od 13. 07. 1959. godine propisano je da odluku o osnivanju vakufa u smislu člana 25, stav 9 donosi Starješinstvo IVZ-e, na prijedlog nadležnog džematskog odbora i izdaje vakufnamu na bosanskom jeziku. Ustavom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, 0d 26. 11. 1997. godine određeno je da shodno članu 52, stav 1, alineja 9, Rijaset Islamske zajednice odobrava osnivanje vakufa za vjerske potrebe, a članom 32 ovog Ustava je definirano da vakufskom imovinom upravlja Vakufska direkcija. Članom 28 je definirano šta čini imovinu Islamske zajednice; vakufska dobra i druge stvari, novčana sredstva, dok član 31 definira da svako fizičko i pravno lice može osnivati vakuf u duhu šerijatskih propisa.[66] Na osnovu Ustavnih ovlaštenja, Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je na svom zasjedanju održanom 22. maja 1999. godine donio Statut Vakufske direkcije. Ovim Statutom je utvrđeno da su organi koji sudjeluju u upravljanju vakufskom imovinom medžlisi IZ-e, posebni samostalni vakuf i mutevelije. Shodno članu 32 vakufskom imovinom upravlja Vakufska direkcija.[67]

 

Stradanje vakufa u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu

 

    Agresija na našu domovinu je donijela stradanje mnogih objekata Islamske zajednice. Od 1.144 džamija, koliko ih je bilo prije rata, Srbi su srušili 534 a Hrvati 80, ukupno 614, dok je značajna oštećenja pretrpjelo 307 džamija. Od 557 mesdžida, 175 su uništili Srbi a Hrvati 43, ukupno 218, dok je oštećen ukupno 41 mesdžid. Od 954 prijeratna mekteba 55 su srušili Srbi a Hrvati 14, ukupno 69, oštećenja je pretrpjelo 18 mekteba. Od 15 prijeratnih tekija u BiH, Srbi su srušili 3 a Hrvati 1, ukupno 4, dok ih je 5 oštećeno.

Od 90 turbeta, Srbi su srušili 34 a Hrvati 3, ukupno 37, dok ih je 7 oštećeno. Od 1.425 prijeratnih vakufskih objekata, 345 su srušili Srbi a 60 Hrvati, ukupno 405, oštećenja je pretrpjelo 149 vakufskih objekata.[68] U toku agresije na našu domovinu 537 džemata je prognano, a njihova infrastruktura je uništena ili devastirana. Šteta usljed nacionalizacije vakufskih stanova od 1996. godine do danas iznosi 64.350.000 KM. a usljed nacionalizacije poslovnih prostora koji su nekada bili u vlasništvu vakufa iznosi 221.650.000 KM. U prosjeku godišnja šteta nanesena vakufima u Bosni i Hercegovini iznosi 25.500.000 KM. [69] Od 195 prijeratnih krajiških džamija, 87 je uništeno, a 10 teško oštećeno. Od 49 mekteba srušeno je 12. Od 191 imamske kuće do temelja je srušeno 86, a 5 je pretrpjelo teža oštećenja. Uništeno je 7 poslovnih zgrada odbora IZ-e.[70]

 

Aktivnosti oko statusa i povrata vakufske imovine

 

Ova borba na neki način traje još od Predstavke ministru Benjaminu Kalaju te Memoranduma upućenog caru Franji Josipu. [71] Borba je nastavljena preko Pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju, zatim angažiranja reisu-l-uleme Čauševića protiv takozvane agrarne reforme u vrijeme Kraljevine SHS te napori Islamske zajednice da se sačuva makar dio vakufa u vrijeme socijalističke Jugoslavije.[72] Pljačka vakufske imovine u prethodnom sistemu je vršena takozvanom eksproprijacijom eksproprijatora,[73] a najsnažniji primjer ataka na vakufsku imovinu je bio u formi nacionalizacije vakufa. [74] Ratne 1993. godine Rijaset Islamske zajednice pokreće inicijativu za reprivatizaciju prinudno oduzete imovine. Posljedica toga je stav Vlade Republike Bosne i Hercegovine sa 137. sjednice, održane 14. 04. 1993. godine, gdje se izražava spremnost za rješavanje pitanja denacionalizacije vjerskih objekata, ali i nemogućnost regulisanja denacionalizacije imovine vjerskih zajednica u ratnom stanju izvan postupka denacionalizacije cjelokupne nacionalizovane imovine. Rijaset IZ-e se ponovo obratio Vladi Republike BiH 12. 08. 1994. inicijativom za donošenje Zakona o vraćanju vakufske imovine, imovine vjerskih zajednica i zadužbina.

Na osnovu toga Vlada R BiH donosi Zaključak da se reprivatizaciji pristupi selektivno u prvoj fazi, te da se pripremi Zakon o vraćanju imovine vjerskim zajednicama, bogomoljama, tekijama, vakufima, samostanima i manastirima. Temeljem ovog Zaključka sačinjen je Zakon o vraćanju stvari vjerskim zajednicama i zadužbinama, a na sjednici Skupštine Republike BiH održanoj 28. 02. 1995. godine ukazano je od strane većeg broja poslanika na složenost materije te da ne treba donositi parcijalna rješenja. Istu primjedbu je imala i Zakonodavno-pravna komisija. Presudnu ulogu u odbacivanju nacrta navedenog Zakona je odigrao tzv. Ekspertni tim Vlade R BiH, koji je između ostalog konstatovao da je moguće izdvojeno rješavati restituciju vjerskim zajednicama kroz LEX SPECIALIS, i to nakon donošenja općeg Zakona o restituciji koji će upućivati na donošenje posebnog Zakona za vjerske zajednice, izrazivši pri tome bojazan da država neće imati sredstava za plaćanje nadoknade za imovinu koja se ne može vratiti u naturalnom obliku. Međutim Ekspertni tim Vlade R BiH ne samo da nije ispoštovao načelo LEX SPECIALIS kojim bi se riješila restitucija imovine vjerskim zajednicama nego je potpuno zanemario specifičnost ovakve imovine kao zadužbinske, poklonjene od strane dobrotvora Bogu da vječno traje a prihodima da se koriste ljudi shodno vakufnami. Također je zanemarena činjenica da se imovina poklonjena u ime Boga ne može otuđivati, prodavati ili otkupljivati. Na taj način vakufska imovina je izjednačena sa svom ostalom imovinom. Nije navedena niti mogućnost da se devastirana imovina vjerskih zajednica može i mora kompenzirati državnom imovinom (objekti i zemljišta) adekvatne tržišne vrijednosti. Zbog svega gore navedenog, Koordinacioni odbor za povrat i kompenzaciju uzurpirane i devastirane imovine vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini je dana 28. 04. 1997. godine uputio Zahtjev za povrat i kompenzaciju imovine vjerskih zajednica Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i drugim relevantnim institucijama, u kojem su stavljene primjedbe na Zakon o restituciji te maćehinski odnos poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta BiH naspram imovine vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. [75] Općepoznata je činjenica da nadležni organi države Bosne i Hercegovine, kao i njenih entiteta, nisu do danas skoro ništa uradili u vezi s pitanjem povrata imovine ili pravične naknade vjerskim zajednicama za oduzetu imovinu u našoj zemlji.

Pokušaj devastacije vakufa se ogleda i kroz različite pritiske na vjerske zajednice od strane OHR-a[76] te pokušaj visokog predstavnika da ova institucija donese Zakon o restituciji, što bi značilo gašenje vakufa.[77] Posebno veliku štetu vakufima je nanijela Odluka Ustavnog suda Federacije BiH od 29. 05. 2007. godine kao i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Takav Zakon je u suprotnosti sa osnovnim principima neotuđivosti i nepovredivosti vakufa. U Preprodu broj 23/865 od 1. decembra 2007. godine Nezim Halilović – Muderris navodi: „Na području Federacije BiH ima oko 900 vakufskih stanova čija je vrijednost oko 216 miliona KM.“ Usvajanje ovog Zakona značilo bi najveću pljačku vakufske imovine u Bosni i Hercegovini i potpuno osiromašenje institucije vakufa što, ustvari, i jeste pravi razlog takve kampanje. Praveći povijesni presjek devastacije vakufske imovine dolazimo do zaključka da se vakufi sistematski uništavaju više od trinaest decenija. Pljačka je nedvojbeno vršena organizirano sa državnih nivoa prethodnih sistema u ovoj zemlji. Otuda je jako teško, u nekim slučajevima skoro i nemoguće, rasvijetliti okolnosti pod kojima su određeni vakufi nestali. U kontekstu zadate teme možemo primijetiti da se na taj način krši jedno od temeljnih ljudskih prava – pravo na nepovredivost vlasništva, spomenuto u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina u Francuskoj davne 1789. godine, gdje u članu XVII stoji: „Vlasništvo je nepovredivo i sveto pravo.“ Nažalost, nepovredivost i svetost vlasništva je u našoj zemlji grubo narušena kada je u pitanju vakufska imovina u posljednjih skoro četrnaest decenija. Mehmed-beg Kapetanović – Ljubušak je davne 1893. godine zapisao da „budućnost jednog naroda ovisi o njegovom odnosu prema vakufu“. Ne smijemo zaboraviti da i naša budućnost ovisi o odnosu prema vakufu kao Božijem vlasništvu.

Autor: Suad Mahmutović

Glasnik br. 7-8, 2014

[1] Enes Ljevaković, „Neopozivost i neotuđivost vakufa“, Takvim IZ-e u BiH, Sarajevo, 2001. godine, strana 37 – 49.

[2] Ali 'Imran, 92. Kada je čuo ovaj ajet Ebu Talha je izrazio želju da uvakufi svoj najdraži dio imetka, zemljište zvano „Bejruha“.

[3] Navodi se veliki broj hadisa (riječi Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.) koji govore o pravnoj utemeljenosti vakufa. U tom smislu je hadis kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejre da je Muhammed, a.s. (alejhi-s-selam – Bog ga blagoslovio i milost mu ukazao) rekao: „Kada umre čovjek prestaje i njegovo djelo osim u tri slučaja: kada iza sebe ostavi djelo trajne vrijednosti, ili naučno djelo koje je od koristi, ili čestito dijete koje za njega dovu čini.“ Također se navodi da je Poslanik, a.s., rekao Omeru, r.a., koji je želio uvakufiti zemlju u Hajberu: „Ako hoćeš uzapti/uvakufi glavnicu i daruj njene plodove.“ Omer, r.a., učinio ju je vakufom tako da se ona ne može prodati niti pokloniti niti naslijediti. Shodno navedenom Tirmizija veli: „Učenjaci postupaju prema ovom hadisu a postoji i konsenzus ashaba po tom pitanju.“ (Sahihu-t-Tirmizi, 5/ 352-353 )

[4] Općepoznato je da su se ashabi, r.a., složili u vezi s pitanjem šerijatskopravne utemeljenosti vakufa. Poznati ashab Džabir b. Abdullah kaže: „Nije mi poznato da je neko od muhadžira i ensarija imao imetak a da nije uvakufio njegov dio kao trajnu sadaku, tako da se on ne može nikada otkupiti niti pokloniti niti naslijediti.“

[5] Muharem Omerdić, „Vakuf u službi vjerskoprosvjetnog života muslimana“, Takvim IZ-e u BiH za 1996. godinu, strana 87.

[6] Djelo trajne vrijednosti od kojeg čovjek po učenju islama ima koristi i ovoga i onoga svijeta.

[7] Enes Ljevaković, „Institucija vakufa u šerijatskom pravu“, Povijest, pravo i perspektive vakufa, Okrugli sto, Sarajevo, 19. 03. 2008. godine

[8] Senad Ćeman, „Vakufi i fondacije u svijetu i kod nas, sličnosti i razlike“, Povijest, pravo i perspektive vakufa, Okrugli sto, Sarajevo, 2008. godine

[9] Juraj Filipović, službeni prislušnik, Imobilarno pravo (rukopis ), Bihać, 1912. godine, strana 125. Gospodin Filipović je krasnim rukopisom prepisao kompletan Ramazanski zakon, donesen 07. ramazana 1274. h. godine/1858. godine. Na strani 93. ovog rukopisa nalazi se zanimljiv stavak Ramazanskog zakona. Naime, u članu 108. i 109. stoji: „Muhamedanca nekretnine ne mogu nemuhamedanci nasljeđivati i obratno. Isto tako Crnogorci u Bosni i Hercegovini ne mogu nasljeđivati nekretnine.“

[10] Hasan Bajraktarević, „O vakufu“, Glasnik Islamske vjerske zajednice broj 6 i 7, Sarajevo, 1941. godine, strana 183.

- Rad gospodina Bajraktarevića je po osnovi ocjene Komisije proglašen najboljim, početkom ožujka 1941. godine i nagrađen od strane Vakufske direkcije.

[11] Dževad Hodžić, „Vakuf i islamska prosvjeta u našim krajevima“, Islamska misao br. 66, Sarajevo, 1984. godine, strana 30.

[12] Vojislav Bogićević, Istorija razvitka osnovnih škola u BiH od 1463. do 1918., Sarajevo, 1965. god., strana 117.

[13] Muharem Omerdić, „Vakuf u službi vjerskoprosvjetnog života muslimana“, Takvim IZ-e u BiH za 1996. godinu, strana 85.

[14] Muharem Omerdić, „Vakuf u službi vjerskoprosvjetnog života muslimana“, Takvim IZ-e u BiH za 1996. godinu , str.92.

[15] Mehmed Begović, Vakufi u Jugoslaviji, Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja, knjiga CCCLXI, Odeljenje društvenih nauka, knjiga 44, Beograd, 1963. godine, strana 1-3.

[16] Adem Handžić, „O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću“, Prilozi za orijentalnu filologiju, XX-XXI / 1970-71., Sarajevo, 1974. godine, strana 133.

[17] Vejsil Godinjak, „Neka zapažanja o vakufskoj upravi kod nas“, Glasnik Rijaseta IZ-e u SFRJ br. 3, Sarajevo, 1991. godine, strana 274.

[18] Esad Hrvačić, „Pravno utemeljenje vakufa u Bosni i Hercegovini“, izlaganje na Okruglom stolu – Povijest, pravo i perspektive vakufa, Sarajevo, 19. 03. 2008. godine

[19] Riječ defter ili tefter potječe od grčke riječi diphtera, koža, koju su, u nedostatku papirusa, upotrebljavali za pisanje mnogi istočni narodi još u doba Herodota. Tako je grčka riječ diphtera ušla u perzijski jezik u obliku defter, u značenju pergament, ali je ona još u starom vijeku u perzijskom označavala posebnu vrstu zvaničnih spisa, a zatim svaki popis i spisak. U tom smislu ona je kasnije iz perzijskog ušla prvo u arapski, a zatim u turski i sve mongolske jezike, gdje je dobila još šire značenje, tako da u savremenom turskom jeziku znači svaku svesku ili bilježnicu.

[20] Hazim Šabanović, Turske katastarske knjige, Krajište Isa-bega Ishakovića, Zbirni katastarski popis iz 1455. godine, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1964. godine, Uvodni tekst, nema broja stranice.

[21] Mustafa Begić, „110 godina Katastra zemljišta Bosne i Hercegovine“, Geodetski glasnik broj 32, godina XXXII, Sarajevo, maj 1998. godine, strana 10 – 20.

[22] Mustafa Begić, „110 godina Katastra zemljišta Bosne i Hercegovine“, Geodetski glasnik broj 32, godina XXXII, Sarajevo, maj 1998. godine, strana 14.

[23] Turske tapije za osnovu nisu imale detaljan premjer zemljišta, bile su označavane približno u dunumima a granice posjeda opisivane površno. Stalna tapija je sadržavala tugru, podatke o mjestu u kome se nekretnina nalazi, o granicama zemljišta, površini i titularu prava, kao i samom pravu na nekretnine.

[24] Područje Sutorine i Kleka (Neuma) je bilo predmet posebnog premjeravanja i popisa zemljišta jer se radilo o dva izlaza Bosne i Hercegovine na more. Poseban interes je u tome iskazivala Austrija radi povezivanja dijelova bivše Mletačke republike kopnenim putem. Iz tog popisa je vidljivo da su vlasnici zemljišnih parcela u Neumu: Mahmut Tosović iz počiteljske kapetanije, Lugović-beg iz Nevesinja, Lizja-beg i Tupac-beg iz Mostara, Mehmed Bašić, Šćiarić-aga i Rizvanbegović-beg iz Stoca.

[25] Mustafa Begić, „110 godina Katastra zemljišta Bosne i Hercegovine“, Geodetski glasnik broj 32, godina XXXII, Sarajevo, maj 1998. godine, strana 10-20.

[26] Behija Zlatar, „Popis vakufa u Bosni iz prve polovine XVI vijeka“, Prilozi za orijentalnu filologiju, XX-XXI / 1970 – 71., Sarajevo, 1974. godine, strana 109.

 - Behija Zlatar u ovom pregledu daje hronologiju nastanka određenih vakufa u Bosni i Hercegovini, strana 109 -154.

[27] Vejsil Godinjak, „Neka zapažanja o vakufskoj upravi kod nas“, Glasnik Rijaseta IZ-e u SFRJ broj 3, Sarajevo, 1991. godine, strana 274.

[28] Rad Mehmeda Begovića Vakufi u Jugoslaviji objavila je Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja, knjiga CCCLXI, Odeljenje društvenih nauka, knjiga 44, Beograd, 1963. godine, strana 8.

[29] Gruntovničkim zakonom za Bosnu i Hercegovinu Austrija je zadržala upisana prava po turskim zakonima pa tako u paragrafu 1. tog Zakona utvrđuje: „Pravna narav u gruntovnici upisanih nekretnina i na istim nalazećih zdanja, stabala i građevina kao i valjanosti pravnih poslova odnoseći se na iste prosuđuje se po ustavnom zakonu od 7. ramazana 1274/1858. godine“.

[30] Mustafa Begić, Zemljovlasnici Bosne, Polygraph d.o.o. Sarajevo, Sarajevo, 1997. godine (Gruntovni zakon za Bosnu i Hercegovinu se nalazi na strani 111., objavila ga je Zemaljska štamparija, 1886. godine.)

[31] Riječ grunt potječe iz njemačkog jezika – grund, što znači zemlja, posjed, zemljišni posjed, imanje. Gruntovnica – Ured u kojem se vode zemljišne knjige.

[32] Rešid Hafizović, „Srebrenica – lekcija iz koje nismo ništa naučili“, Novi Horizonti broj 106, godina 9, Zenica, juni, 2008. godine

[33] Esad Hrvačić, Vakuf – trajno dobro, sa posebnim osvrtom na vakufe u Bosni i Hercegovini, Izdavački centar Rijaseta IZ-e u BiH El-Kalem, Sarajevo, 2001. godine, strana 60.

[34] Nezim Halilović – Muderris, „Vakuf i ljudska prava“, Glasnik IZ-e u BiH broj 9-10, Sarajevo, 2000. godine, strana 768.

[35] Ramiza Smajić, „Povijest pod nogama, fragmenti iz historije otimanja vakufa“, Novi Muallim br.3., Sarajevo, oktobar, 2000. godine, strana 161.

[36] Nezim Halilović – Muderris, „Historijat vakufa u Bosni i Hercegovini, trenutno stanje i perspektive“, izlaganje na Okruglom stolu – Povijest, pravo i perspektive vakufa, Sarajevo, 19. 03. 2008. godine

[37] Ramiza Smajić, „Povijest pod nogama, fragmenti iz historije otimanja vakufa“, Novi Muallim br.3., Sarajevo, oktobar, 2000. godine, strana 161 - 162.

[38] Isto, strana 162.

[39] Genc Trnavci, Obligaciono pravo, udžbenik na Pravnom fakultetu u Bihaću, Grafis, Cazin, 2002. godine, strana 26.

[40]Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je na izborima za gradsko zastupništvo nakon smrti Mustaj-bega Fadilpašića 13. marta 1893. godine imenovan za gradonačelnika Sarajeva.

[41] Munib Maglajlić, „Knjižvena djelatnost Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka“, Predgovor knjizi Narodno blago, M. Kapetanović Ljubušak, Svjetlost, Sarajevo, 1988. godine, strana 11.

[42] Mehmed Begović, Vakufi u Jugoslaviji, Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja, knjiga CCCLXI, Odeljenje društvenih nauka, knjiga 44, Beograd, 1963. godine, strana 8.

[43] Hrvačić, Esad, „Pravno utemeljenje vakufa u Bosni i Hercegovini“, izlaganje na Okruglom stolu – Povijest, pravo i perspektive vakufa, Sarajevo, 19. 03. 2008. godine

[44] Esad Hrvačić, „Pravno utemeljenje vakufa u Bosni i Hercegovini“ , izlaganje na Okruglom stolu – Povijest, pravo i perspektive vakufa, Sarajevo, 19. 03. 2008. godine

[45] Abduselam Balagija, Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših Muslimana, Štamparija Drag. Gregorića, Beograd, 1933. godine, strana 72.

[46] Ramiza Smajić, „Povijest pod nogama, fragmenti iz historije otimanja vakufa“, Novi Muallim broj 3, Sarajevo, oktobar 2000. godine, strana 160.

[47] Salko Čampara, Bošnjački Memorandum, nepoznati dokument, DES, Sarajevo, 1998. godine, strana 11.

[48] Mehmedalija Bojić, „Položaj muslimana u doba monarhističke diktature“, Historija Bosne i Bošnjaka, Sarajevo, 2001. godine, strana 164.

[49] Isto, strana 161.

[50] Isto, strana 164.

[51] Isto, strana 173.

[52] Isto, 173 - 175.

[53] Vejsil Godinjak, „Neka zapažanja o vakufskoj upravi kod nas“, Glasnik IZ-e br. 3, Sarajevo, 1991. godine, strana 276.

[54] Nezim Halilović – Muderris, „Vakuf i ljudska prava“, Glasnik IZ-e u BiH, broj 9-10, Sarajevo, 2000. godine, strana 768.

[55] Mustafa Imamović, „Osnovne historijske naznake bosansko-muslimanskoga nacionalnog identiteta“, Ratni Kongres bosansko-muslimanskih intelektualaca, Bosnagraf, Visoko, 1994. godine, strana 15.

[56] Nezim Halilović – Muderris, „Historijat vakufa u Bosni i Hercegovini, trenutno stanje i perspektive“, izlaganje na Okruglom stolu – Povijest, pravo i perspektive vakufa, Sarajevo, 19. 03. 2008. godine

[57] Muhidin Pelesić, Bošnjaci na svjetskim ratištima, Press-centar Armije R BiH, Sarajevo, 1996. godine, strana 74.

[58] Mustafa Begić, „110 godina Katastra zemljišta Bosne i Hercegovine“, Geodetski glasnik broj 32, godina XXXII, Sarajevo, maj 1998. godine, strana 16.

[59] Nezim Halilović – Muderris, „Vakuf i ljudska prava“, Glasnik IZ-e u BiH, broj 9-10, Sarajevo, 2000. godine, strana 768.

[60] Vejsil Godinjak, „Neka zapažanja o vakufskoj upravi kod nas“, Glasnik IZ-e br. 3, Sarajevo, 1991. godine, strana 277.

[61] Isto, strana 277.

[62] Nusret Hodžić, „Otimačina bošnjačkog blaga“, Saff br. 94., strana 16 i 17.

[63] Nijazija Koštović, Sarajevo imeđu dobrotvorstva i zla, Izdavačka djelatnost IZ-e El-Kalem, Sarajevo, 1995. godine, strana 232.

[64] Ibrahim Begović, „Uz predstojeći simpozijum o vakufu u Mrkonjić- Gradu“, Muallim broj 3, Sarajevo, 1990. godine, strana 15.

[65] Fikret Karčić, „Vakufi i reprivatizacija“, Glasnik IZ-e broj 3, Sarajevo, 1991. godine, strana 267.

[66] Esad Hrvačić, „Restitucija i njeno pravno utemeljenje“, Hikmet, br. 9-12, Tuzla, decembar 2000. godine, strana 265.

[67] Muhamed Salkić, Ustavi Islamske zajednice, El-Kalem, Sarajevo, 2001. godine, strana 352.

[68] Muharem Omerdić, Prilozi izučavanja genocida nad Bošnjacima (1992-1995), Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo 1999. godine: Stradanje službenika i vjerskih objekata Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini 1992 – 1995. Grafikon VP Službe Rijaseta IZ-e u BiH.

[69] Nezim Halilović – Muderris, „Historijat vakufa u Bosni i Hercegovini, trenutno stanje i perspektive“, izlaganje na Okruglom stolu – Povijest, pravo i perspektive vakufa, Sarajevo, 19. 03. 2008. godine

[70] Arhiva Bihaćkog muftijstva pod brojem: 101 / 94 – Dopis Timu Evropske zajednice Bihać.        

[71] Cjeloviti sadržaji oba dokumenta se nalaze u knjizi: Bošnjački Memorandum, nepoznati dokument, DES, Sarajevo, 1998. godine, strana 11. (Priredio Salko Čampara)

[72] Nusret Hodžić, „Otimačina bošnjačkog blaga“, Saff br. 94, strana 16-17.

[73] Fikret Karčić, „Vakufi i reprivatizacija“, Glasnik IZ-e u BiH broj 3, Sarajevo, 1991. godine, strana 267.

[74] Ibrahim Begović, „Zajednica, vakuf i zakon“, Muallim broj 42, Sarajevo, 1996. godine, strana 9.

[75] Memorandum Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 1997. godine, strana 6-8.

U Zaključku ovog Memoranduma se konstatira: „Vakufi kao značajna oblast u našem pravu nisu u posljednjih 50 godina spominjani a pogotovo izučavani.“ Navedena konstatacija je izrečena na promociji knjige advokata Hajrudina Mulalića Pravni pojam i značaj vakufa u Bosni i Hercegovini.

[76] Nezim Halilović- Muderris, „Hoće li se otimačina vakufske imovine prošlih režima u ovome i ozakoniti“, Saff broj 55, 2000. godine, strana 34.

[77] Nezim Halilović – Muderris, „Ako OHR donese zakon o restituciji, to će značii gašenje vakufa“, Saff broj 53, 2000. godine, strana 25.