Rođen je četrdesete godine prije Hidžre i bio je među prvim ashabima koji su primili islam. Spominje se da je on bio sedmi Muhammedov, s.a.v.s., sljedbenik. Bio je među drugom skupinom onih koji su bili prisiljeni iseliti se u Abesiniju, pete godine po poslanstvu. Nakon povratka iz Abesinije slijedila je njegova druga hidžra i to u Medinu, tako da je bio od učesnika obje hidžre. Bio je među hrabrim borcima i poznatim strijelcima u bici na Bedru kao i ostalim bitkama. 

Za vrijeme Omerovog, r.a., hilafeta bio je poslan sa vojskom da osvoji poznato uporište Perzijanaca, na jugu današnjeg Iraka, koje se zvalo El-Ubulla. Nakon što je to mjesto bilo osvojeno s Božijom pomoći, Utbe je pored njega izgradio novi grad Basru. To je bilo 14. h.g. Kaže se da je nazvana Basra zbog crnog kamenja koje je tamo bilo. On ju je lično rasplanio i izgradio, nakon što je za to dobio odobrenje od halife Omera, r.a. Među prvim građevinama koje je napravio bila je džamija u kojoj su se sakupljali muslimani. Nakon toga su napravljene i ostale građevine. 

Za razliku od mnogih drugih Utbe ibn Gazvan, r.a., je živio vrlo skromno i nije se odavao dunjalučkim uživanjima kojih je bilo na pretek. Uvijek se prisjećao teškog i tegobnog života kojeg je proživio skupa sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Jednom prilikom je održao hutbu i to je bila njegova prva hutba u Basri, u kojoj je između ostalog rekao: „O ljudi, zaista je dunjaluk najavio svoj brzi završetak i od njega je ostalo poput nešto što ostane u čaši da se popije. Vi ćete se uskoro preseliti u kuću vječnosti pa zato pripremite ono najbolje što imate. Nama je rečeno da je kamen bačen sa ivice Džehennema i da je padao sedamdeset godina sve dok nije pao na dno Džehennema, a tako mi Allaha, on će biti napunjen, pa makar to bilo i čudno vama. Također nam je spomenuto da je širina džennetskih vrata kao udaljenost od četrdeset godina hoda, a doći će dan pa će biti na njima gužva od velikog broja ulaznika. Ja se sada sjećam dok sam, kao sedmi sljedbenik Resulullaha, s.a.v.s., živio, a nismo imali šta jesti osim lišća sa drveta od kojeg su nam usne popucale. Jednoga dana sam našao na zemlji neki ogrtač pa sam ga prepolovio između sebe i Seada ibn Ebi Vekkasa, te se on ogrtao jednom, a ja drugom polovicom. A danas smo svi vladari (namjesnici) na jednoj određenoj teritoriji. Zato se utječem Allahu od toga da budem u svojim očima velik a kod Allah malen. Sva ranija poslanstva su prošla i nakon poslanstva bude vladavina, pa vidjećete i isprobaćete kakvi će biti vladari poslije nas.“ 

Bojeći se za svoj iman od dunjalučkih iskušenja Utbe ibn Gazvan, r.a., je tražio od halife Omera da ga oslobodi funkcije i odgovornosti namjesnika, koju je obnašao u Basri. Međutim, Omer, r.a., je mnogo uvažavao Utbu i priznavao mu njegovu ulogu u islamu. Želio je da njegovi ostali nasljednici budu poput Utbe te mu je naredio da i dalje ostane namjesnik u Basri. I protiv svoje volje Utbe se povinovao halifinoj naredbi, uzjahao devu i krenu nazad u Basru, učeći ovu dovu: „Moj Allahu, ne daj da se tamo vratim!“ Allah mu je uslišao njegovu dovu i ubrzo nakon toga došao mu je edžel i on je preselio na bolji svijet. To je bilo 17. h.g., tj. 638. i on je tada imao pedeset i sedam godina. 

 

Autor: Fuad Sedić