U naselju Pobrđe u Banjoj Luci bio je konak sa šadrvanom Fehim-age (Fehima efendije) Đumišića, koji je naslijedio od svojih predaka. U tom konaku djelovala je povremeno i medresa koju su pohađali neki Đumišići, pa i sam Fehim efendija. U haremu Hadži Osmanove (Taline) džamije u Banjoj Luci ukopani su ovi Đumišići: Mehmed, sin Ismaila, 1881. godine; hadži Mehmed-aga, 1896. godine i Sadik efendija, 1913. godine. Ovaj posljednji svakako je spadao u red uleme.

Vjerujemo da su sarajevski Đumišići doselili iz Banje Luke, gdje žive od davnina. Od banjalučkih Đumišića najpoznatiji je Hifzi efendija Đumišić, muftija i mutesellim, a od sarajevskih Muhammed efendija, sarajevski mulla, i njegov sin Abdulkerim efendija, također kadija i utemeljitelj Sarajevske medrese koja je bila poznata kao Đumišića ili Drvenija medresa.

Nije zabilježeno da li su banjalučki Đumišići ostavili kakav vakuf. Tek nedavno, početkom februara 2007. godine, tri sestre Đumišićke: Paša-hanuma, Džehva-hanuma i Emina-hanuma, poklonile su Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu vrijednu kolekciju orijentalnih rukopisa, dokumenata, starih časopisa i knjiga, ono što je preostalo od bogate biblioteke Đumišića. U kolekciji se nalazi tridesetak kompletnih rukopisa, od kojih su neki stari i preko 500 godina; fragmenata rukopisa, dosta dokumenata i ostalog. Sestre su ovu kolekciju uvakufile za sevap roditelja: oca Muhammeda, sina Sadikova (spomenuli smo ga, umro 1913.), sina Ahmedova, i majke Begzade hanume, kćerke hadži Sabit-agine. Prema kazivanju triju sestara, porodica Đumišić čuvala je ove rukopise skoro 300 godina, tamo negdje od Bitke pod Banjom Lukom, 1737. godine, i prenosila ih s koljena na koljeno kao porodični amanet. Iz Đumišića kolekcije potječe jedinstveni rukopis Šerhi kasidei Munferidže (Komentar kaside Munferidže), koji je prepisao, a vjerovatno i napisao, do sada nepoznati Pruščak Abdussamed Ibrahim ibn Muhammed al-Akhisari 1644. godine.

Muhammed efendija Đumišić

Muhammed efendija Đumišić, sin Selimov, sarajevski je kadija s početka 18. stoljeća. Možemo samo pretpostavljati da se školovao u Sarajevu i, eventualno, u Istanbulu. Da je imao visoko obrazovanje, dokazuje to što je bio na položaju sarajevskog kadije ili mulle, što je najviši kadijski položaj u Bosni i Hercegovini. Naime, Muvekkit nam bilježi da je Sim-zade Muhammed efendija, sin Selimov, postavljen za sarajevskog kadiju 2. septembra 1706. godine. Ostao je na tom položaju oko godinu dana, a zamijenio ga je neki Ahmed efendija. Pretpostavljamo da mu je porodična kuća bila u Mehmed-begovoj mahali na Bistriku, jer je tu stanovao i njegov sin, koji je, sigurno, naslijedio porodično imanje. Također pretpostavljamo da je ukopan u manjem heremu kraj turbeta Jedileri u Sarajevu, gdje mu leži i sin, te još dvojica Đumišića.

Muhammed efendija imao je sina Abdulkerima efendiju, nadkadiju i utemeljivača Sim-zade ili Drvenije medrese u Sarajevu. To je, za sada, sve što o njemu znamo.

 

Abdulkerim ef. Đumišić (Sim-zade)

Abdulkerim ef. Đumišić (Sim-zade), kadija i vakif, živio u Sarajevu u 18. stoljeću. Sin je sarajevskog kadije Muhammeda efendije, a stanovao je u Mehmed-begovoj mahali na Bistriku. Po zvanju je bio nadkadija (sitte kadija), što govori da je bio veoma obrazovan čovjek i da je dobro poznavao šerijatsko pravo. Nemamo podataka o tome u kojim je mjestima obavljao kadijsku dužnost, vjerujemo da je barem neko vrijeme bio i sarajevski kadija jer mu je i otac Muhammed efendija bio na tom položaju. Umro je 1763/64. godine i ukopan u haremu džamije Za Beglukom, kraj turbeta Jedileri (Sedam braće), blizu Bistričkog potoka. Nad mezarom je imao klesane kamene nišane: uzglavni je bio visok metar i po s ulemanskim turbanom, ali bez natpisa. Prilikom neke gradnje 1939. godine nišani su uklonjeni i ne zna se gdje se danas nalaze. Kasnije je kraj njega ukopan banjalučki muftija Abdullah Hifzi ef. Đumišić i njegov sin Mehmed Nazif efendija.

Abdulkerim efendija Đumišić spada u red istaknutijih sarajevskih vakifa. Naime, on je pred smrt oporučio da se od jedne trećine njegovog pozamašnog imetka (3.000 groša) izgradi medresa u Sarajevu, koja je u narodu bila poznata kao Sim-zade ili Đumišića ili Drvenija medresa. Jedno od imena dobila je po vakifu, a drugo po tome što se nalazila kraj bivšeg drvenog mosta blizu Vijećnice, na lijevoj obali Miljacke. Podignuta je 1775/76. godine. Tim je povodom šerijatski sud obrazovao komisiju koja će ravnati poslovima izgradnje i riješiti imovinsko-pravne odnose. Komisiju su sačinjavali: muderris sejjid Osman efendija, ispred kadije, sarajevski muftija sejjid Muhammed efendija (Čajničanin) i sarajevski mutesellim Abdullah-aga. Nakon dogovora s komšijama iz ove i susjednih mahala, s tabacima s druge strane rijeke i ostalima iz čaršije, počela je gradnja ove medrese.

Mejlija je, povodom dovršetka gradnje, spjevao hronogram u kojem, između ostalog, stoji:

Ovo krasno učilište istok je znanosti,

Odakle će se znanje na sve strane širiti.

Ovdje se stječu razna znanja: sintaksa,gramatika

Šerijatsko pravo, tefsir, hadis, matematika.

Uzvišeni Allah neka je održi do Sudnjeg dana...

Đumišića medresa nije se održala do Sudnjeg dana, već nepunih 120 godina, porušena je 1897. godine, prilikom reguliranja korita Miljacke. Bila je to lijepa prizemna zgrada duga 18, a široka 8 metara, s 9 soba za softe i dershanom. Ulazna vrata bila su na svod, visoka oko 2 metra, a široka približno toliko. U dugoj uzdužnoj avliji bio je bunar Jusuf-paše Ćuprilića, za koga je narod držao da je ljekovit, pa je voda iz ovog bunara mnogo upotrebljavana. Fatima Kanita-hanuma, žena Mustafa-paše Babića, kćerka Mehmeda efendije Hajrića, dogradila je 1848. godine, na spratu medresanske zgrade, prostoriju za džamiju i sobu za muderrisa, te jedan kahvei-odžak. Ona je za ovu medresu uvakufila jedan mlin na Zujevini u Osijeku kod Sarajeva. Medresu je materijalno pomagao i hadži Abdulkadir efendija Muzaferija.

Pedesetak narednih godina, zapravo do njenog rušenja prilikom regulacije Miljacke, zgrada Đumišića medrese nije pretrpjela znatnije izmjene.

Prvi muderris Đumišića medrese bio je Muhammed efendija Čajničanin, sarajevski muftija (u. 1792), a nakon njega Ali efendija, zatim šejh Muhammed efendija Čohadžić; hadži Muhammed Sadik efendija (Rifdi); hafiz Osman efendija, sin Mehmedov; hadži Mehmed Tahir efendija, koga je naslijedio sin Ahmed efendija Tahirefendić.

Medresa je imala bogatu biblioteku kojoj su kasnije pridodate cijele biblioteke hadži Abdulkadira efendije Muzaferije, Osmana efendije, muderrisa ove medrese, hadži Muhammeda sina Fejzullahova, Bičakčića, a spomenuta Fatima Kanita hanuma darovala je jedan vrijedan komplet od 30 džuzova Kur’ana, te šejh Sulejman jedan rukopis Kur’ana.

Učenici Đumišića medrese bavili su se, također, prepisivanjem rukopisa.

Đumišića medresu je, između ostalih, pohađao čuveni pljevaljski muftija Mehmed Vehbi ef. Šemsekadić, te Salih Sidki efendija Hadžihusejnović Muvekkit, historičar i odličan poznavalac astronomije.

U Medžmu‘i br. 3269 (L. 34b-42a) Orijentalnog instituta u Sarajevu nalazilo se i kraće djelo Rasa‘il nasa‘ih al-abrar (Izreke, aforizmi poznatih ljudi), koje je sabrao Abdulkerim ibn Muhammed. Djelo je prepisao sarajevski kaligraf Ibrahim Babić al-Muti‘i 1767. godine. Kako su njih dvojica bili savremenici, vjerovatno i prijatelji, vjerujemo da je ovo djelo Đumišićevo, a da ga je Babić prepisao iz autografa. Našu pretpostavku pojačava i činjenica da se u istoj medžmu‘i nalazi i Mejlijin hronogram za Đumišićevu medresu, a veći dio medžmu‘e prepisao je upravo Ibrahim Babić. U pristupačnim izvorima nismo našli djelo pod ovim nazivom, niti u našim zbirkama orijentalnih rukopisa, pa je ovo djelo bilo jedinstveno. Nažalost, propalo je u požaru posljednjeg rata u Orijentalnom institutu u Sarajevu, pa o njemu ništa konkretnije ne možemo kazati. Abdulkerim Sim-zade (Đumišić) je kao osnivač Medrese i utemeljitelj biblioteke u njoj bio pokrovitelj nauke i ljubitelj pisane riječi. Tako smo saznali i za njegove spisateljske sklonosti.

Hadži Omer efendija Đumišić

Hadži Omer efendija Đumišić kadija je i prepisivač rukopisa iz druge polovine 18. stoljeća. Zahvaljujući jednom njegovom rukopisu znamo da je 1770. godine bio kadija Kamengrada i Bihaća. To, opet, znači da je bio obrazovan čovjek i da je dobro poznavao arapski i turski jezik. Imao je afiniteta za književnost. On je spomenute godine prepisao djelo Sa‘adatnama – Šarhi-Pandnama, prijevod i komentar Attarove Pandame, autora Mevlana Mustafe Šemija iz Prizrena (u. poslije 1600/91.). Ovaj je rukopis hadži Omer efendija Đumišić prepisao lijepim i krupnim ta’lik-pismom na oko 120 stranica srednje veličine, crnom i ponegdje crvenom tintom. Papir je bijel, kvalitetan, a povez kožni, originalan. Rukopis je bio u sastavu kodeksa br. 2710, kao sedmo djelo, Orijentalnog instituta u Sarajevu. Možemo samo pretpostavljati da je Omer efendija prepisivač i ostalih djela ovog kodeksa.

Abdullah Hifzi efendija Đumišić

Abdullah Hifzi efendija Đumišić, banjalučki mutesellim i muftija iz tridesetih godina 19. stoljeća, rođen je u Banjoj Luci 1770. godine, a umro u Sarajevu 1835. godine.

Đumišići su stanovali u Pobrđu, gdje je kasnije i jedna ulica po njima dobila ime: Đumišića ulica. Svakako je bio u tijesnom srodstvu sa sarajevskim Đumišićima, na što ukazuje i činjenica da je ukopan kraj Abdulkerima efendije Đumišića u haremu džamije Za Beglukom kraj turbeta Jedileri u Sarajevu.

O njegovom školovanju ne zna se ništa. Može se samo pretpostavljati da je početno školovanje stekao u Bosni, a više nauke u Istanbulu, kamo je odlazila sva naša vrhunska ulema. Nema podataka o tome kada je postao banjalučki muftija. Kada je Abdurrahim-paša, početkom 1827. godine, uputio Krajišnicima bujuruldiju da mu se priključe u razračunavanju s janjičarima koji su se protivili reformi turske vojske, Abdullah Hifzi ef. Đumišić i Hasan-aga Pećki okupili su vojsku i bili spremni krenuti na Travnik, pa i na Sarajevo, ako ustreba. Bez otpora ušli su u Travnik, gdje im je naređeno da uhvate defterdara, travničkog muftiju i ostale vođe pobune. Ne spominje se ime travničkog muftije, a mi vjerujemo da je riječ o Mahmudu Hamidu efendiji Muftiću, niti ima podataka šta se s njim desilo. Muftija je tih dana hapsio muftiju!?

Nije ovo jedini Đumišićev vojni angažman. Kasnije je promijenio stranu i opredijelio se za Bošnjake, a protiv sultana i njegovog bosanskog valije Namik-paše. Za sada znamo da je bio na položaju banjalučkog muftije 1831/32. godine u vrijeme pokreta Husein-kapetana Gradaščevića za samostalnost Bosne, i da je u tom pokretu igrao jednu od ključnih uloga. Uz Gradaščevića su bili i sarajevski mulla, Abdulkerim ef. Jusufkadić, Sulejman Nedžib ef. Isević i drugi. Apel tadašnjeg šejhu-l-islama na ulemu i vjernike da napuste pokret ostao je bez većeg rezultata. Čak je Bosna bila proglašena nevjerničkom zemljom u kojoj više nisu valjani ni džuma ni bajram-namazi. Treba reći da ulema nije bila jedinstvena u podršci Husein-kapetanu i plemićima da se odvoje od Carigrada. Protiv pokreta bio je, naprimjer, sarajevski muftija Muhammed Šakir ef. Muidović, prusački kadija Ibrahim Hasib ef. Muftić i drugi. Muftija Muidović bio je čak primljen i u audijenciju kod turskog suverena, gdje je pokušao objasniti stanje Bosne i svijest Bošnjaka u tim sudbonosnim trenucima.

Izgleda da je muftija Đumišić bio duša Gradaščevićevog pokreta, glavni duhovni predstavnik, ali nije bila zanemarljiva ni njegova vojna uloga. Bio je svjestan značaja pokreta i njegovih implikacija na međunarodnom planu. Izjavljivao je da bi se za njihova pregnuća mogla tražiti i međunarodna podrška, ali su Bošnjaci uvjereni da stvar mogu i sami dovesti do željenog cilja. O ovome je bila obaviještena i Porta. Po svemu sudeći Đumišić je u “vladi” Gradaščevića vodio vanjsku politiku, kontaktirao je s predstavnicima Porte i drugima. Jednom prilikom izjavio je: “Mi sada pišemo pisma Muhammedu Aliju u Egipat i evropskim zemljama, ako bude ustrebalo. Ali mi to nećemo uraditi, jer svoj posao možemo dovesti sami do kraja.”

Muftija Abdullah Hifzi ef. Đumišić je, uz Hasan-agu Pećkog, čak predvodio Krajišnike u pohodu na Travnik. Bili su spremni potući se s Ibrahim-begom Sulejmanpašićem od Bugojna i njegovim pristalicama, koji je bio na strani Namik-paše i zvanične vlasti, ali do toga nije došlo jer se Sulejmanpašić povukao pred mnogo moćnijom vojskom ostalih Bošnjaka predvođenom muftijom Đumišićem i drugim prvacima. Nije pozanto da li je muftija Hifzi efendija izdao koju fetvu u vezi sa Gradaščevićevim pokretom.

Hifzi efendija Đumišić bio je i član Gradaščevićevog, odnosno bosanskog Divana.

Nakon sloma Gradaščevićevog pokreta polovinom 1832. godine, Hamdi-paša je, po nalogu velikog vezira, pohapsio prvake ovog pokreta i otpremio ih u progonstvo u Solun u Grčku. Osim muftije Hifzi ef. Đumišića, u toj grupi bili su: Mahmud-paša Fidahić, Mahmud-beg Tuzlić, Mahmud-beg Begzadić, Ahmed-beg Vilić, braća Sijerčići iz Goražda i drugi. Kasnije je Ali-paša Rizvanbegović tražio da se ovi ugledni Bošnjaci puste iz progonstva, a naročito se založio za muftiju Đumišića. Nije poznato koliko je ostao u progonstvu i kada se vratio u Bosnu, ali se zna da je bio u Bosni u ljeto 1835. godine, jer se te godine spominje kao banjalučki mutesellim. Baš nekako u to vrijeme Krajišnici su se zbog nečega opet pobunili, pa je, izgleda, uz njih pristao i Đumišić, ili je barem bio osumnjičen za podršku pobunjenicima. Mehmed Salih Vedžihi-paša je, po uhodanom običaju, pozvao bosanske prvake u Sarajevu na savjetovanje, pa kada im je dato odobrenje da se vrate, dvojica su zadržana: banjalučki mutesellim Abdullah Hifzi ef. Đumišić i njegov prijatelj Travničanin Mustafa-beg Kapetanović “Duvnjak”, kasnije poznat kao Teskeredžić. Iz konaka su odvedeni u hazine odaje (riznicu) i tu zadavljeni. Izgovor je bio da su oni razmjenjivali pisma s namjerom da ponovo uspostave janjičarski odžak. Obojica su ukopani u haremu pokraj turbeta Jedileri u Sarajevu. Teskeredžić je bio punac Abdullah Hifzi efendijinog sina, hadži Mehmeda Nazifa efendije.

Na Đumišićevom nišanu bio je ovaj tarih, zabilježen kod Kemure:

On (Bog) vječni je Tvorac.

Umrli, Božijoj milosti potrebni 

Abdullah Hifzi efendija Sim-zade, Banjalučanin.

Za njegovu dušu, Fatiha. Godina 1250. (1835.)

Hadži Mehmed Nazif efendija Đumišić

Hadži Mehmed Nazif efendija (Nazif-aga), sin banjalučkog mutesellima i muftije Abdullaha Hifzi efendije, rođen je u Banjoj Luci u drugoj polovini 18. stoljeća. U rodnom mjestu pohađao je mekteb i medresu, a više nauke u Istanbulu. Nakon toga uključio se u dvorsku službu. Bio je dvorski komornik (kapudži-baša) sultana Mahmuda II i sultana Abdu-l-Medžida. Godine 1830., u vrijeme kada mu je otac Hifzi efendija predvodio Bošnjake u borbama protiv sultanovih pristalica, u vrijeme pokreta Husein-kapetana Grdaščevića, Mehmed Nazif ef. bio je interniran u Brusu. Kasnije se vratio u Bosnu, ali ga je Mehmed Salih Vedžihi-paša ponovo protjerao iz Bosne 1835. godine, a za njim je kasnije u progonstvo poslao i njegovu ženu. U progonstvu u Turskoj rođen mu je sin Muharem. Od viđenijih Bošnjaka tada su prognani i Šakir ef. Karabegović, livanjski muftija, Hasan-beg Kulenović i Abdi efendija, kadija iz Đol-hisara.

Očito je opet bio pomilovan, jer ga već 1838. godine vidimo kao člana Krunskog savjeta sultana Abdu-l-Medžida, gdje radi na donošenju poznatog Hati-šerifa. Iza toga se opet vraća u Bosnu i živi u Banjoj Luci u velikom bogatstvu i raskoši. Tu ga je posjetio Ivan Kukuljević 1857. godine i za njega rekao da je “najglasovitiji spahija u banjalučkom kraju”.

Umro je, kako piše Kemura, slučajno, u Sarajevu 1870. godine. Ukopan je pored oca u haremu Čohadžića džamije kraj turbeta Jedileri. Nišani su mu zagubljeni prilikom izgradnje vakufske zgrade. Mehmed Sulejmanpašić pogrešno piše da je hadži Nazif ef. Đumišić, zajedno s puncem Mustafa-begom Kapetanovićem, po nalogu vezira Mehmeda Saliha Vedžihi-paše, zadavljen u Sarajevu 1840. godine. A riječ je, zapravo, o njegovom ocu Hifzi efendiji, kao što smo vidjeli. Ni godina pogubljenja nije tačna.

Nazif efendija bio je oženjen Hatidžom Hafiza hanumom, kćerkom Mustafa-bega Kapetanovića Duvnjaka (Teskeredžića), timarskog teskeredžije Bosanskog vilajeta, sestrom Derviš-bega Teskeredžića. Mustafa-beg bio pročelnik travničkih Teskeredžića, koji spadaju u najviđenije Travničane i velike vakife toga grada. Hatidža Hafiza hanuma umrla je 1861/62. godine i ukopana u haremu Hadži Osmanove (Taline) džamije u Banjoj Luci, gdje su se inače ukopavali Đumišići. Nad njenim mezarom podignuti su lijepo klesani ženski nišani, bogato ukrašeni ornamentima i arabeskama. Ne može se utvrditi da li riječ “Hafiza” znači njenu titulu, tj. da je ova žena znala cijeli Kur’an, napamet ili je to njeno drugo ime.

Imali su četiri sina: Hifzi-bega, Muharema, Ibrahima Fehima efendiju (Fehim-agu) i Mustaj-bega. Hifzi-beg rođen je oko 1840. godine. Bio je poznati junak, opjevan u našim narodnim pjesmama, a Ekrem Šahinović je o njemu napisao dramu Hifzi-beg.

I njegova ženidba opjevana je, i kaže se da “takvu svadbu Banja Luka ni prije ni kasnije nije doživjela”.

On se, kad je Dževdet-paša 1864. godine pozivao plemićke sinove u nizam, skupa s daidžom Derviš-begom Teskeredžićem, među prvima javio u vojsku i došao do čina majora. Junački je poginuo između Rače i Bijeljine u borbi sa srpskim ustanicima uoči 24. juna 1875. godine. Ukopan je u Trnjacima kod Bijeljine, gdje mu je kasnije nad mezarom podignuto jednostavno turbe. Jedna mahala u Banjoj Luci dobila je ime ili po njemu ili po njegovom djedu.

Ibrahim Fehim efendija Đumišić

Ibrahim Fehim efendija, sin hadži Mehmeda Nazifa efendije Đumišića i Hatidža hanume, kćerke Mustafa-bega Kapetanovića Duvnjaka (Teskeredžića), rođen je u Banjoj Luci u prvoj polovini 19. stoljeća. U roditeljskom konaku završio je mekteb i medresu, pa još u ranoj mladosti stupio u javni život. U vrijeme Mazhar-paše (ili Midhat-paše), 1878. godine, bio je član Vilajetske skupštine. Kreševljaković ga opisuje kao “poznatog fanatika iz Banje Luke”, a za njegovog oca Hadžijahić tvrdi da je bio “strašan zulumćar”. Ove ocjene i ne moraju biti tačne. Još marta mjeseca 1876. godine, nakon sprovedenih izbora, izabran je “prvak iz Banje Luke Fehim efendija Đumišić” za narodnog zastupnika banjalučkog okružja u prvi turski parlament. Bio je izvjestitelj većine za resor vanjskih poslova, dok su taj resor vodili šefovi turske diplomatije Safvet-paša, Ruždi-paša i Mehmed Rešid-paša. Bio je veoma zapažen u Plenumu Turskog parlamenta i odborima za vanjske poslove, proračun i zakonodavstvo.

Iako je sultan Abdu-l-Hamid tri puta kresao Turski parlament, u sva tri saziva bio je stalni i istaknuti član naš Ibrahim Fehim efendija Đumišić. I nakon raspuštanja Turskog parlamenta Đumišić je ostao kao član Savjeta za vanjsku politiku pri Visokoj porti. U maju mjesecu 1875. godine izabran je, ispred Dvora u Istanbulu, za člana jedne komisije za razgraničenje s Austro-Ugarskom monarhijom u području graničnog dijela Bosanske krajine. Članovi te komisije bili su i Mehmed-beg Ćemerlić, Husejn efendija Karabegović i još neki turski dostojanstvenici. Sve ovo govori o njegovom ugledu u Bosni i Istanbulu.

Fehim efendija aktivno je učestvovao u suzbijanju ustanka u Bosni i Hercegovini u ljeto 1877. godine. O tome piše Muvekkit: “U to vrijeme je prvak Banje Luke Fehim efendija Đumišić, s jednim odredom pomoćne vojske koju je vodio, stupio u boj sa četom odmetnika na koju je naišao u krajevima Gornje Zmijanje, i jednog odmetnika je ubio. Kako je bila noć, nije ih mogao dalje tjerati, a ne zna se ni koliko ih je bilo.”

Fehim efendija Đumišić preselio je na ahiret u Istanbulu 1909. godine, gdje je i ukopan.

 

Autor: Ahmed Mehmedović