Imao je nadimak Zun-nur, što znači Vlasnik svjetla. Islam je primio u Mekki prije Hidžre, pa kada je krenuo nazad u svoje selo da ih poziva u islam tražio je od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da mu dadne neki znak/ajet od Allaha, da mu to bude pomoć u pozivanju u novu vjeru. Tada je Poslanik, s.a.v.s., proučio ovu dovu: „Allahu moj, osvijetli mu!“ Tada mu je Svevišnji Allah dao svjetlost na čelu koja mu je osvjetljava put. Tada se Tufejl poboja da će njegov narod reći da mu je ta svjetlost na čelu kazna zato što je promijenio svoju vjeru, te zamoli Allaha, dž.š., da mu je dadne na drugom mjesto. Allah mu je tu dovu ukabulio i dao mu je tu svjetlost na vrhu njegovog biča, pa mu je osvjetljavala put poput kandilja. Zbog toga su ga zvali Zun-nur, što znači Vlasnik svjetla. 

S obzirom da je Tufejl bio poznati pjesnik često je dolazio na skupove pjesnika na trgu Ukaz gdje se isticao svojom oštoumnošću i govorništvom. Kada je Muhammed, s.a.v.s., počeo svoju poslaničku misiju onda su se Mekkelije pobojale da će on zbog svoje inteligentnosti i pronicljivosti primiti islam, što bi mnogo ojačalo muslimane, pa su ga na vrijeme počeli upozoravati da se ne sreće s njim, jer ga on može zavesti u novu vjeru u koju poziva. 

Tufejl, r.a., ovako priča o tom događaju: Slovio sam kao poznati pjesnik u svom narodu. Kada sam jednom prilikom došao u Mekku ugledni ljudi iz Mekke mi rekoše: -Ti si ugledni pjesnik u svom narodu pa se bojimo da te sretne ovaj čovjek (Muhammed) i da te zavede sa svojim govorom, jer je njegov govor obmanjujući. Dobro se čuvaj da u tvoj narod ne ubaci ono što je ubacio među nas. On je rastavio brata od brata, čovjeka od žene, oca od sina. Oni su mi toliko govorili o tom čovjeku i upozoravali me da se s njim ne sretnem, tako da sam odlučio otići kod Kabe da obavim tavaf a svoje uši ću začepiti pamukom, tako da ne čujem njegov govor. Kada sam ušao u harem vidio sam Muhammeda kako klanja i primjetio sam da se njegov način molitve razlikuje od onog našeg obraćanja kipovima. Kada sam mu se malo primakao Allah, dž.š., je odredio da sam čuo nešto od onoga što on izgovara pa sam sebi rekao: -Jadan ne bio, Tufejle, pa ti si pismen i razuman čovjek. Pa valjda znaš razlučiti lijepo od ružnoga. Pa što da ne poslušaš šta taj čovjek govori. Ako to bude nešto lijepo, prihvati ćeš to, a ako bude ružno. to ćeš odbaciti. Tada izvadih pamuk iz svojih ušiju i poslušah. Nikada u životu nisam čuo ljepši govor od ovoga što sam čuo od Muhammeda. Kada je Muhammed završio sa svojom molitvom ja sam krenuo za njim sve dok nisam ušao u njegovu kuću, i tada mu ispričah sve ono što su ljudi govorili o njemu. Allah je dao da sam čuo tvoj govor i ja smatram da je to istina, pa mi izloži svoju vjeru. Kada mi je on izložio svoju vjeru ja sam prihvatio islam i onda sam rekao Poslaniku: -Meni je moj narod u mom selu Devs pokoran pa ja želim da se vratim njima i da ih pozivam u islam. Zamoli Allaha da mi dadne neki znak koji će mi pomoći prilikom pozivanja u Njegovu vjeru. Tada Poslanik, s.a.v.s., zamoli Allaha ovim riječima: „Allahu moj, dadni mu neki znak koji će mu pomoći!“ Kada sam stigao u svoje pleme, i kada sam bio na nekom uzvišenju iznad njihovih kuća, ispred mojih očiju zasvijetli neko jako svjetlo poput svjetiljke. Ja rekoh: -O Allahu, učini da ovo svjetlo ne bude na mom licu jer se bojim da će kazati kako je ovo kazna koja je obilježila moje lice zbog napuštanja njihove vjere! Tada se svjetlo premjesti na vrh moga biča te ljudi počeše promatrati tu svjetlost dok sam ja jahao među njima. Ta svjetlost mu je obasjavala put u tamnoj noći. Tada su islam primili njegov otac, majka i supruga. Nakon toga je on pozivao ostale svoje sugrađane iz plemena Devs u islam ali ga oni ne poslušaše, osim Ebu Hurejre, r.a., koji će kasnije postati poznati prenosilac Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa. Nakon toga je Tufejl otišao kod Poslanika, s.a.v.s., i požalio mu se na svoje pleme te je rekao da su oni ogrezli u griješenju, nemoralu, kamati i ostalim grijesima. On je tražio od Poslanika, s.a.v.s., da ih prokune, zato što neće da prihvate islam. Tada Poslanik, s.a.v.s., koji je poslao kao milost svim svjetovima, podiže ruke i prouči ovu dovu: „Allahu moj, uputi pleme Devs na pravi put!“ Nakon toga se Tufejl ponovo vratio u svoje selo i nastavi ih blago pozivati u islam. U međuvremenu je Poslanik, s.a.v.s., sa svojim ashabima učinio Hidžru u Medinu, desile su se poznate bitke na Bedru, Uhudu, Hendeku. Nakon tog relativno dužeg perioda, Tufejl je sa devedeset porodica iz svog sela, koje su primile islam stigao u Medinu, nakon što je Poslanik osvojio Hajber. Među njima je bio i Ebu Hurejre, r.a. Tufejl kaže: „Tada me je Ubejj ibn Keab, r.a., podučio učenju Kur'ana i ja sam mu na poklon dao svoj luk za strijele.“ 

Nakon toga je Tufejl skupa sa Poslanikom, s.a.v.s., učestvovao u oslobođenju Mekke. Kada se to završilo onda je on tražio od Poslanika odobrenje da ode zapaliti kip zvani Zul-kefejn kojeg su obožavali njegovi sunarodnjaci, kako bi im praktično pokazao da to obožavanje ništa ne koristi. Kako je idol dogorijevao, s njim su dogorijevali i posljednji ostaci širka - idolopoklonstva plemena Devs. Tada su svi stanovnici plemena Devs primili islam. 

Tufejl, r.a., se družio sa Poslanikom, s.a.v.s., sve do njegove smrti. Kada je Ebu Bekr, r.a., preuzeo hilafet krenuo je u odlučujuću bitku protiv lažnog poslanika Musejleme/Kezzaba. I Tufejl, r.a., je krenuo skupa sa svojim sinom Amrom. 

Tufejlov, r.a., san i njegovo tumačenje

Na putu prema Jemami gdje će se desiti odlučujuća bitka protiv Musejleme, Tufejl, r.a., reče svojim saputnicima: -Sinoć sam usnio san, pa mi ga protumačite. Oni ga upitaše: -A šta si sanjao? On im ispriča: -Sanjao sam kako mi je glava potpuno obrijana, i kako ptica izljeće iz mojih usta, te kako me neka žena strpa u svoj stomak. Onda sam vidio kako me moj sin Amr traži, ali uzalud, jer je pred njega stavljena neka prepreka koju nije mogao savladati. -Drugovi mu rekoše: -Hajr (dobro) je to što si sanjao i sustegoše se od daljnjeg komentara. Onda Tufejl nastavi: -Što se mene tiče, ja sam ovaj san sebi već protumačio. 

Što se tiče brijanja glave, to znači da će biti odsječena; ona ptica što izlazi iz mojih usta - to je moja duša, a ona žena što me je sakrila u svoj stomak - to je zemlja u koju ću se ukopati. Nadam se da ću poginuti kao šehid. A što se tiče mog sina koji traga za mnom, on će težiti za šehadetom - pogibijom na Allahovom putu, što ću ja uspjeti uz Allahovu dozvolu, ali, on će to postići nekom drugom prilikom. Tako je i bilo. 

U bici na Jemami, ovaj ugledni ashab je pao kao šehid, nakon što je pokazao veliko junaštvo i hrabro se borio protiv neprijatelja u ovoj presudnoj bici za muslimane. Tufejlov sin Amr, ugledavši se na oca, neprestano se borio, sve dok ga rane i umor nisu savladali ostavši u toj bici bez desne šake. Tako se on vratio u Medinu nakon bitke ostavljajući na poprištu Jemame oca i svoju ruku. 

Nakon rastanka sa ocem Amr ibn Tufejl je stalno priželjkivao šehadet dok mu se ta želja nije ispunila u bici na Jermuku, između muslimana i Bizantinaca u vrijeme Omerove, r.a., vladavine. Tako se i ovaj vrijedni sin, kao šehid priključio svome ocu šehidu. Neka Allah, dž.š., bude s njima zadovoljan. 

 

Autor: Fuad Sedić