Živio je i djelovao u periodu bremenitom problemima i izazovima za bosanskohercegovačke muslimane. To je bio period smjene kulturno-civilizacijskih tokova, u kojem su se tadašnji muslimani – nakon dugog perioda boravka u Osmanskom carstvu - u sastavu Austro-Ugarskog carstva navikavali na zapadnu civilizaciju i vrijednosti, a zatim na život i sistem u okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te Kraljevine Jugoslavije. Pored toga, taj period je obilježen stradanjem velikog broja Bošnjaka u Prvom svjetskom ratu, te odlaskom velikog broja na prostore Osmankog hilafeta, odnosno Turske.

            Posebno je interesantno ukazati na promjene koje su se u tom burnom vremenu dešavale na kulturnom i vjerskom planu, te na odnos tadašnjih vjerskih krugova prema tradicionalnim, duboko ukorijenjenim vrijednostima u bošnjačkom narodu, i modernizmu, koji je nametao nove i drukčije vrijednosti i postulate. Tako se među tadašnjom ulemom diferencira nekoliko struja: tradicionalisti, koji su pokušavali maksimalno zadržati tradicionalne vrijednosti i sistem života – poput Čokića u Tuzli, okupljenih oko časopisa Hikmet; zatim modernisti, koji su pokušavali osavremeniti pristup vjeri i vjersku praksu kod muslimana – poput reisa Džemaluddina Čauševića; te umjereni tradicionalisti – poput Mehmeda Handžića, koji su shvatali nužnost promjene odnosa spram vjerske prakse, ali su pokušavali da i taj novi pristup bude utemeljen na tradicionalnim vrijednostima.[1]

            Budući da je Šukrija Alagić pohađao gimnaziju, zatim orijentalistiku i slavistiku u Beču, te da je radio kao gimnazijski profesor, njegovo zvanično obrazovanje nije vjersko, ali se po njegovom cjelokupnom angažmanu i doprinosu on može svrstati u red Bošnjaka zaslužnih za islam, jer je skoro sve svoje radove posvetio vjeri i vjerskoj praksi bosanskohercegovačkih muslimana. Bio je učenik i bliski prijatelj reisa Džemaluddina Čauševića, što se, između ostalog, vidi i po činjenici da je Čaušević bio suizdavač nekih njegovih djela. Na osnovu toga, te na osnovu radova koje je objavio, jasno je da je Šukrija Alagić pripadao reformističko-modernističkoj struji bošnjačke uleme i intelektualaca.

            Djela koja je Alagić preveo

            Iako je objavio značajan broj djela, članaka i predavanja,[2] interesantno je primijetiti da su to skoro sve prijevodi sa arapskog jezika. Ono po čemu je najpoznatiji jesu prva četiri dijela Tefsiru-l-Menara, koje je izdao u periodu od 1926. do 1934. godine. Zatim, iz istog tefsira preveo je i objavio oko dvadeset kraćih i dužih članaka i rasprava. Pored toga, 1933. godine objavio je Tefsiru džuz-i 'amme, što je sažetak Abduhuovog tumačenja dvadeset tri sure iz zadnjeg kur'anskog džuza.

            Za podučavanje arapskog jezika u  gimnazijama BiH, Zemaljska vlada BiH je 1913. godine izdala dva Alagićeva djela: izbor iz Poslanikovog životopisa od Ibn Hišama (na arapskom jeziku), te Arapsko-srpsko-hrvatski rječnik za taj izbor. Pored toga, Alagić je preveo i u tadašnjim časopisima objavio niz članaka i vazova, od kojih ističemo sljedeće naslove: "Poslušnost djece roditeljima", "Alkohol i Kur'an", "Odnos živih prema mrtvima", "Pokrivanje žene po islamu", "Mladić i djevojka", "Izobraženje žene", "Islam i moderna kultura",[3] iz kojih se vidi da je bio živo zainteresovan za očuvanje islama u novonastaloj situaciji te modernom pristupu vjerskoj praksi Bošnjaka-muslimana.

            Zašto prijevod Tefsiru-l-Menara?

            U vrijeme kada je Šukrija Alagić djelovao, na bosanskom i srodnim jezicima prijevoda Kur'ana skoro da nije ni bilo. Odnosno bio je prisutan samo prijevod Miće Ljubibratića Hercegovca, objavljenog 1895. godine u Beogradu, kojeg je muslimanska kritika osudila kao poprilično slab prijevod, budući da ima dosta grešaka i krivo prevedenih ajeta, te da se radi o prijevodu prijevoda, tj. prijevodu Kur'ana sa francuskog jezika.[4] Imajući to u vidu, te činjenicu da su muslimani tog doba imali potrebu za čitanjem Kur'ana u prijevodu više nego u vrijeme Osmanske carevine, Alagić je odlučio početi posao prevođenja Kur'ana na bosanski jezik.

            Međutim svjestan vremena u kojem je živio, te nivoa obrazovanja tadašnjeg muslimanskog stanovništva, Alagić je bio uvjeren da sam prijevod Kur'ana ne bi bio dovoljan za njegovo ispravno razumijevanje, pa je odlučio da uz prijevod Kur'ana objavljuje i prijevod tada najpopularnijeg tefsira u arapsko-islamskom svijetu. O tome on kaže: „Prijevod samih kur'anskih riječi bio bi nejasan bez dobra komentara, pa bi se mogao i krivo shvatiti, zato sam prijevod kur'anskih ajeta popratio i malim tumačem, a kao najzgodniji komentar za taj posao učinio mi se tefsir koji u arapskoj reviji 'Elmenar' u Kairu iznosi vlasnik i urednik njezin Essejjid Muhamed Rešid Rida.“[5] Dakle, s obzirom na vrijeme i uslove u kojima su tadašnji muslimani živjeli, on je smatrao da klasični komentar Kur'ana ne bi mogao odgovoriti na neka novonastala pitanja, pa se odlučio da uz prijevod Kur'ana objavi i prijevod tefsira Muhammeda Abduhua i Muhammeda Rešida Rida'a,[6] koji su bili poznati po zagovaranju reformi u islamskom učenju i modernom pristupu novonastaloj situaciji i problemima.

            Prvi dio svoga prijevoda Alagić je objavio 1926. godine u Sarajevu, pod nazivom Tefsirul-Kur'anil-kerim, na 164 stranice, a drugi 1927. godine, također u Sarajevu, pod nazivom Tefsirul-Kur'anil-hakim, na 152 stranice. Međutim sam Alagić nije bio zadovoljan sa urađenim poslom, budući da je prevodio cijeli tekst Ridaovog tefsira, zbog čega su oba dijela – prema njegovim riječima – ispala preopširna i na nekim mjestima nejasna, pa ih je preradio i skratio, te ponovo izdao, u jednom svesku, u Tuzli, 1931. godine.[7] O načinu prevođenja Tefsiru-l-Menara, on u predgovoru toga dijela kaže da će se svako uvjeriti „da tumačenja nijesam prevađao, nego sam donio ekscerpt iz Tefsira Elmenarova“.[8] U tom dijelu, koje ima 192 stranice, on je preveo i protumačio suru El-Fatiha i 210 ajeta[9] sure El-Bekare.

            Drugi svezak Alagić je izdao također 1931. godine, ali u Sarajevu, sa istim nazivom, te naznakom da se radi o drugoj knjizi. U njoj je na 180 stranica preveden i protumačen ostatak sure El-Bekare, te četrdeset jedan ajet sure Alu Imran. Treći svezak objavljen je 1932. godine u Sarajevu, sa istim nazivom, na 156 stranica. U njemu je preveden i protumačen ostatak sure Alu Imran.      Četvrti svezak, naslovljen kao  Kur'an s tumačem, objavljen je 1934. godine u Derventi, na 144 stranice, a u njemu je protumačeno 59 ajeta sure En-Nisa'. Dakle, Alagić je tim poduhvatom preveo i objavio nešto preko četiri džuza Kur'ana sa komentarom. Pored toga, Alagić sam kaže da je pripremio i petu knjigu, ali ona nikada nije objavljena.

            Uz to, treba dodati i njegov prijevod oko polovice posljednjeg džuza, sa komentarom Muhammeda Abduhua te prijevode još nekih dijelova Tefsiru-l-Menara, objavljivane u časopisu Novi Behar. Iako je to sveukupno malo više od šestine kur'anskog teksta, ali imajući u vidu da se radi o prvom prijevodu kur'anskog teksta i njegovog komentara direktno sa arapskog jezika, može se reći da je Alagić dao značajan doprinos prevođenju Kur'ana na bosanski jezik i kur'ansko-tefsirskim znanostima na našim prostorima.

            EL-KURANUL-HAKIMU - KURAN  MUDRI (Prijevod i tumač) – knjige I, II i III

            U prvoj knjizi, objavljenoj 1931. godine, Alagić piše malo duži predgovor, na pet stranica. U njemu on objašnjava da islam nije kopija ni jevrejske ni kršćanske vjere, nego da je originalna vjera, sa Kur'anom kao glavnim izvorom, koji sadrži sve propise po kojima čovjek treba da se ponaša. Zatim, on naglašava da je islam vjera razuma i prirodna vjera, da je u potpunosti u skladu sa naučnim dostignućima, da njeni propisi na najbolji način rješavaju socijalna i druga pitanja u ljudskom društvu, te da bi bez islama napredak čovječanstva bio usporen nekoliko stoljeća. Između ostalog, on izražava nadu da će „čitaoci moći iz ove knjige da steknu pravilno, a savremeno tumačenje prevedenih i protumačenih Kuranskih ajeta, pa će i muslimani, a naročito nemuslimani imati potpuno drugo mišljenje i o Kuranu i o islamskoj vjeri. Šta više, uvjeriće se da je mnoga kur'anska odredba u praksi pogrešno primijenjena.“[10] Dakle, i iz toga se vidi Alagićeva želja i trud za ispravljanjem pogrešnog pristupa islamskoj teoriji i praksi.

            U prvoj knjizi Alagić u prvom dijelu navodi latiničnom transkripcijom kur'anski tekst, a uporedo sa njim prijevod, dok u drugom dijelu navodi tumačenje tih ajeta. Uz knjigu, kao prilog štampani su kur'anski ajeti na arapskom jeziku, bez vokalizacije. Na sva četiri mjesta on po jedan ili nekoliko kur'anskih ajeta izdvaja u posebne cjeline, ili „skupine“, kako ih on naziva, kojih u prvoj knjizi ima 85. Iako nije pojasnio, očito je da se radi o grupisanju ajeta u tematske cjeline. U drugoj knjizi Alagić postupa slično, s tim što je arapski tekst ajeta ubacio u prvi dio knjige, tako što je nakon latinične transkripcije jednog ili nekoliko ajeta odmah navodio i originalni tekst na arapskom jeziku, bez vokalizacije. A što se tiče tematskih cjelina, on nastavlja sa brojevima do kraja sure El-Bekare, tako da ih do kraja sure navodi 127, nakon čega počinje sa novim brojanjem cjelina u suri Alu Imran.

            Značajna novina u drugoj knjizi je inovacija u latiničnoj transkripciji arapskog teksta, gdje je Alagić na originalan način označio slova kojih nema u bosanskom jeziku, na šta je ukazao u samom predgovoru. Tako on navodi osamnaest oznaka za specifične harfove. Između ostalog, „krupne harfove“ ص, ض, ط, i ظ piše boldirano (s,d,t,z), „mehke harfove“ ث, ذ, i ه piše kurzivom (s,z,h), a arapsko خ piše kao ch. Možda je najvažniji nedostatak te transkripcije to što dugi vokali nisu označeni ni na kakav način. Doduše, Alagić je predvidio određeni znak iznad dugog vokala (ˆ), ali on nije pisan u drugoj, a samo djelimično je pisan u trećoj knjizi. Ipak, može se zaključiti da je takav način pisanja arapskih slova značajan doprinos na planu precizne transkripcije arapskog teksta u latinični, što je proces koji još nije dovršen u našem jeziku.[11] Na kraju sve tri knjige Alagić navodi riječi stranog porijekla i „popis citiranih ajeta“, tj. za svaki ajet naveden u komentaru, on tu navodi iz koje je sure, koji je broj ajeta i na kojoj stranici je naveden.

            Prijevod bismille

            Bismillu Šukrija Alagić prevodi na sljedeći način: „U ime Boga, Općeg Dobročinitelja, Milostivoga“. Iz toga vidimo da on riječ Allah prevodi riječju Bog, što čini u većini slučajeva u sve tri knjige, odnosno u sva tri dijela prijevoda Kur'ana i tefsira El-Menar. Na pitanje zašto tako postupa, najlogičniji nam se čini odgovor da je u to vrijeme kod bosanskih muslimana bilo uobičajeno koristiti riječ Bog kao inačicu za riječ Allah, koju su rjeđe koristili. To se da vidjeti iz pisanih radova i prijevoda ostalih prevodilaca u to vrijeme, kao što su: hafiz Sejjid Zenunović, Ali Riza Karabeg te Muhammed Pandža i Džemaluddin Čaušević. Prema dostupnom materijalu, Zenunović bismillu nije ni prevodio, ali je u prijevodu ajeta koristio riječ Bog, umjesto Allah.[12]

            Radi lakšeg poređenja, evo kako su bismillu preveli prevodioci Kur'ana na bosanski jezik:

Šukrija Alagić: „U ime Boga, Općeg Dobročinitelja, Milostivoga.“

Ali Riza Karabeg: „U ime Boga, sveopćeg dobročinitelja, milostivoga.“

Pandža-Čaušević: „U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog.“

Besim Korkut: „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.“

Mustafa Mlivo: „U ime Allaha, Milostivog, Milosrdnog.“

Enes Karić: „U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog.“

Esad Duraković: „U ime Allaha svemilosnog i samilosnoga.“

            Iz navedenog se može izvesti nekoliko interesantnih zaključaka. Generalno, mogu se primijetiti sličnosti između prijevoda prije Drugog svjetskog rata, te sličnosti između prijevoda objavljenih poslije. Tako svi raniji prevodioci riječ Allah prevode riječju Bog, dok kasniji prevodioci ostavljaju riječ Allah neprevedenom. Stav kasnijih prevodilaca je, vjerovatno, rezultat rasprave o prevodivosti i neprevodivosti riječi Allah, a mi možemo reći da je njihov stav ispravniji, budući da većina islamskih učenjaka smatra da je Allah vlastito Božije ime.

            Što se tiče riječi Er-Rahman, vidi se da su je raniji prevodioci prevodili u jako sličnoj formi i značenju: Opći Dobročinitelj, ili Sveopći Dobročinitelj – sa razlikom u pisanju velikim ili malim slovom. To je dobar prijevod, s tim što se njime donekle udaljava od osnovnog značenja riječi Rahman, tj. milosti. Od kasnijih prevodilaca dvojica tu riječ prevode kao Milostivi, a dvojica kao: Svemilosni. Možemo reći da su oba prijevoda ispravna, s tim što je precizniji prijevod: Svemilosni. To se temelji na brojnim tefsirskim i drugim djelima, iz kojih se vidi da riječ Rahman ukazuje na jak intenzitet milosti, koja obuhvata sve (na ovom svijetu), dok riječ Rahim označava milost koja je namijenjena samo onima koji priznaju Allaha i oni će je osjetiti na ahiretu.[13]

            A što se tiče riječi Er-Rahim, raniji prevodioci su je preveli kao Milostivi (sa razlikom u velikom i malom slovu), a kasniji najviše kao: Samilosni, dok ju je jedan preveo kao: Milosrdni, što nije velika razlika u značenju. U svakom slučaju, može se zaključiti da je Šukrija Alagić dosta dobro preveo bismillu u vremenu u kojem je živio.

            Prijevod Fatihe

            Poznata je rasprava među islamskim učenjacima da li se bismilla ubraja u Fatihu, kao njen prvi ajet, ili ne ulazi u sastav te sure, o čemu pišu skoro svi mufessiri komentarišući Fatihu. Zaključak je da većina islamskih učenjaka tu bismillu smatraju sastavnim dijelom Fatihe, osim manjeg broja učenjaka, među kojima su i hanefijski učenjaci. Međutim, budući da je Alagić slijedio Rešida Ridaa, on je bismillu u prijevodu uvrstio kao prvi ajet Fatihe, za razliku od svih gore spomenutih prevodilaca.

            Slijedeći ajet (prvi ili drugi – zavisno od stava prema bismilli) Alagić prevodi: „Hvala Allahu (Bogu), Gospodaru svjetova.“[14] Iz toga vidimo da je on našao srednje rješenje, budući da tadašnji prevodioci riječ Allah prevode riječju Bog, dok noviji prevodioci, bez izuzetka, riječ Allah ne prevode. Ipak, treba reći da Alagić u većini svoga prijevoda riječ Allah prevodi riječju Bog, što je u njegovo vrijeme bilo uobičajeno, a ponegdje ostavlja obje mogućnosti, tj. zadržava i originalnu riječ Allah i njen prijevod riječju Bog.

            Ajet „Maliki jevmi-d-din“ Alagić prevodi: „Gospodaru sudnjeg dana“, što se podudara sa prijevodom Pandža-Čaušević (osim u velikom ili malom slovu riječi Sudnjeg). Za razliku od njih dvojice, ostali prevodioci su riječ Malik preveli kao: „Vladar“, što je bliže izvornom značenju.

            Sljedeća dva ajeta svi prevodioci jako slično prevode, a u predzadnjem ajetu sure El-Fatiha treba ukazati na Alagićev prijevod dijela ajeta „ellezine en'amte 'alejhim“ kao „onih prema kojima si dobar i milostiv“. Najbliži prijevod originalu bio bi „onih kojima si blagodati darovao“ i u tom značenju su preveli većina prevodilaca. Za razliku od njih, od toga značenja donekle su odstupili: Karabeg – prijevodom „onih koje si obasuo dobročinstvom“, Korkut – prijevodom „onih kojima si milost Svoju darovao“, te Alagić, koji glagol „en'amte“ prevodi u značenju dobrote i milosti, izražavjući to značenje pridjevima, a ne glagolom, kao što je u originalu. Možemo zaključiti da taj prijevod nije pogrešan, ali nije precizan, nego ukazuje na šire značenje originalnog teksta, što bi se trebalo naći u komentaru, a ne u samom prijevodu ajeta.

            Jedna mala, fina razlika primjetna je u zadnjem ajetu. Naime, Alagić taj ajet prevodi: „...a ne putem onih na koje se srdiš niti putem onih koji lutaju!“ Ovdje se radi o preciznosti prevođenja, budući da kur'anske riječi „gajri-l-magdubi 'alejhim“ (doslovno: ne onih na koje se rasrdilo) ne otkrivaju vršioca radnje, tj. subjekat, nego samo onoga nad kime se radnja vrši, tj. objekat, za razliku od prethodnog ajeta, u kojem se direktno ukazuje na vršioca radnje: „en'amte 'alejhim“ (blagodati si im darovao – tj. Allah). U mnogim komentarima Kur'ana na arapskom jeziku, ukazujući na tu razliku, navodi se da je to sa određenim razlogom i svrhom, jer Uzvišeni Allah time podučava ljude da ono što je lijepo pripišu Allahu, a ono što nije lijepo (poput srdžbe – iako je zaslužena) da se Njemu ne pripiše – iako je jasno da se to odnosi na Njega. Od navedenih prevodilaca na to je obratio pažnju Korkut, svojim prijevodom: „...a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali“,[15] zatim Mlivo, prevodeći taj dio ajeta: "Ne onih koji izazivaju srdžbu protiv sebe“,[16] te donekle Karabeg, koji je pojašnjenje i ukazivanje na čiju srdžbu se odnosi stavio u zagradu: „Ne onih koji su na sebe navukli gnjev (Tvoj).“[17]

            Prijevod početka sure El-Bekare

            Što se tiče naziva sura, Alagić ih navodi latiničnim slovima, bez prijevoda, bez odvajanja određenog člana, koji piše velikim slovom, a riječ nakon određenog člana malim, npr. „Elbekaretu“[18]. Za razliku od njega, svi ostali prevodioci određeni član odvajaju od riječi, te i prvo slovo riječi pišu velikim slovom. Dakle, većina njih naziv druge kur'anske sure pišu kao „El-Bekare“, osim Korkuta i Durakovića, koji ga pišu naučnom transkripcijom, tj. „Al-Baqara“. Što se tiče naziva treće kur'anske sure, većina prevodilaca ga navodi kao „Ali Imran“, dok ga Alagić navodi kao „Alu Imrane“,[19] a Duraković kao „'Ᾱl ‘Imrān“.

            Prvih pet ajeta sure El-Bekare Alagić prevodi dobro i jasno, s tim što treba ukazati na neke momente. Kao prvo, „slovni početak“ te sure on navodi kao „Elif-lammim“, pri čemu riječ elif crticom odvaja od riječi lam, ali nju ne odvaja ničim od treće riječi, tj. mim, što nije precizno urađeno.[20] Zatim, tim riječima, koje čine prvi ajet sure El-Bekare, on pridružuje i drugi ajet i to sve označava kao prvi ajet te sure, zbog čega u cijeloj prvoj knjizi ajete označava sa jednim brojem manje nego što je navedeno u Kur'anu i ostalim prijevodima. Doduše, on u tzv. „štamparskim greškama“ u prvoj knjizi i na početku druge knjige ukazuje na to da se radi o grešci i da to treba ispraviti, tj. da riječi „Elif-lammim“ treba označiti kao prvi ajet te sure.[21]

            Riječ huden – u drugom ajetu, čije osnovno značenje je uputa, većina prevodilaca tako i prevodi, dok je Pandža-Čaušević prevode kao putokaz, Korkut kao uputstvo, a Alagić kao vodstvo. Nema velike razlike u značenjima tih riječi, iako se može reći da se Alagićev prijevod donekle udaljio od osnovnog značenja te riječi. Riječ salat Karić i Duraković prevode u našem narodu uobičajenom riječju namaz, Mlivo je navodi bez prevođenja: salat, a Karabeg, Pandža-Čaušević i Alagić je prevode riječju molitva. Doduše, Alagić u tom i 83. ajetu sure El-Bekare nakon te riječi u zagradi navodi originalnu riječ salat,[22] dok u ostalim slučajevima koristi samo riječ molitva. Iz toga se vidi da je kod ranijih prevodilaca bilo uobičajeno riječ salat prevoditi riječju molitva, iako je u narodu općeprihvaćena perzijska riječ namaz.

            Kraj trećeg ajeta sure El-Bekare: وَمِمَّا رَزَقْنَاهُمْ يُنْفِقُونَ prevodioci Kur'ana prevode riječima sličnog značenja, s tim što ima razlika u odabiru odgovarajućih riječi. Tako Karić taj dio ajeta prevodi: „...i koji iz onoga čime ih Mi opskrbljujemo udjeljuju“ – što je blizu doslovnog prijevoda kur'anskih riječi, dok to Alagić prevodi: „...i troše od onog što smo im dali za svakidašnje izdržavanje.“ Iz toga se vidi da je Alagić pokušao precizirati značenje riječi rezakna, dodatnim riječima, što – po našem mišljenju – nije trebao raditi, naročito zato što on nije samo prevodilac kur'anskog teksta nego i komentara Ku'rana, u kojem se može navesti detaljnije pojašnjenje te, kao i drugih riječi.

            Kraj petog ajeta: وَأُولَئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ prevodioci Kur'ana prevode riječima sličnog značenja, ali ima i određenih razlika. Pandža-Čaušević te riječi prevode: „i ti su spaseni“, Karabeg koristi riječ “i samo takovi su spašeni“, Mlivo „a ti takvi su oni koji će uspjeti“, Duraković „i upravo takvi uspjeti će“, Korkut „i oni će ono što žele ostvariti“, Karić „i samo takvi su postigli što su željeli“, a Alagić „i ti su srećni i spaseni“. Dakle, prva razlika uočljiva je u prevođenju riječi ulaike, koju jedni prevode u značenju isključivosti (samo takvi su...), a drugi bez te isključivosti (ti su...). Druga razlika je u prevođenju riječi muflihun, koju jedni prevode u značenju spasa, drugi uspjeha – što jesu značenja riječi muflihun, treći postizanja ili ostvarivanja onog što se želi – što je opisno prevođenje, a jedino Alagić navodi dva značenja: sreće i spasa. Vjerovatno želeći u naš jezik prenijeti potpunije značenje riječi muflihun, budući da ona ukazuje na oboje, on je prevodi u značenju i sreće i spasa. Ipak, radi blizine originalu – po našem mišljenju – trebao se opredijeliti za jedno od tih značenja, a ostalo, ili ostala navesti, odnosno prevesti u komentaru tog ajeta.

            Primjeri prijevoda ostalih ajeta sure El-Bekare

            U 35. ajetu sure El-Bekare, u kojem se govori o Ademovom i Havinom boravku u Džennetu, riječ el-džennet većina prevodilaca zadržava i u našem jeziku (s tim što je samo Duraković piše sa velikim početnim slovom), Karabeg je prevodi riječju raj[23], a Alagić je prevodi riječju bašča[24]. On je tako postupio da bi taj prijevod bio u skladu sa komentarom toga ajeta u Tefsiru-l-Menaru, čiji autori tvrde da Adem i Hava nakon stvaranja nisu bili smješteni u Džennetu, nego na Zemlji, u jednoj bašči.[25] Osnovno značenje riječi džennet jeste bašča, ali se ovdje radi o poznatoj akaidskoj raspravi o mjestu boravka Adema i Have nakon stvaranja, gdje većina komentatora Kur'ana zastupa stav da se radi o Džennetu, a ne o nekoj bašči na Zemlji.

            U 143. ajetu sure El-Bekare govori se o promjeni kible, tj. pravca okretanja u namazu. Naime, radi se o tome da su se muslimani osamnaest mjeseci u namazu okretali prema El-Mesdžidu-l-aksa u Jerusalimu, pa im je ovim i sličnim ajetima naređeno da se okreću prema Kabi u Mekki. Ta promjena nije bila lahka stvar i na to Uzvišeni ukazuje dijelom toga ajeta: وَإِنْ كَانَتْ لَكَبِيرَةً إِلَّا عَلَى الَّذِينَ هَدَى اللَّهُ. Korkut to prevodi riječima: „...nekima je to bilo doista teško, ali ne i onima kojima je Allah ukazao na pravi put”,[26] a slično ga prevode i ostali prevodioci, osim Alagića, koji te riječi prevodi na sljedeći način: „...premda promjena kible bi važna za sve druge osim za one koje je Bog upravio pravom stazom.“[27] Kao prvo, on tu spominje promjenu kible, iako se na nju u originalu ukazuje samo zamjenicom, što predstavlja njegovo objašnjenje, koje je trebao makar u zagradi navesti, jer se na ovaj način može razumjeti da je u tom dijelu ajeta promjena kible izričito spomenuta. Drugo, riječ kebireten svi prevodioci prevode u značenju teškoće, dok je Alagić prevodi u značenju važnosti, što daje drugo značenje, tako da se taj dio ajeta u njegovom prijevodu može pogrešno razumjeti.

            Početak 148. ajeta sure El-Bekare: وَلِكُلٍّ وِجْهَةٌ هُوَ مُوَلِّيهَا većina prevodioca prevodi jako slično, otprilike poput Karićevog prijevoda: „Svako ima pravac prema kome okreće se“,[28] što odgovara značenju ajeta u originalu. Međutim Alagić to prevodi riječima: „Svaka vjerska zajednica ima jednu stranu (kao kiblu) prema kojoj ih On (Bog) okreće.“[29] Na taj način on riječ kull prevodi konstrukcijom svaka vjerska zajednica, čime u značenje te riječi umeće dodatno značenje, koje se ne može razumjeti iz te riječi, pa ga u prijevodu ne treba ni navoditi. Zatim, on svojim prijevodom ukazuje na to da Bog okeće pripadnike svake vjerske zajednice prema njihovoj kibli, što je diskutabilno, jer bi to onda mogao biti izgovor nekima da se tako okreću po Božijoj volji.

            U 238. ajetu sure El-Bekare upotrijebljen je termin es-salatu-l-vusta, koji doslovno znači srednji namaz. U tom značenju ga prevode svi naši prevodioci, izuzev Korkuta, koji ga prevodi kao molitvu „krajem dana“[30] – što se navodi u mnogim tefsirima, te Alagića, koji taj dio ajeta prevodi: „Trudite se da brižno i neprestano čuvate molitve (namaze) i da brižno čuvate najbolji način (vršenja) molitve...“[31]. Dakle, konstrukciju es-salatu-l-vusta on prevodi kao najbolji način molitve, što poprilično odstupa od značenja te konstrukcije u ajetu na arapskom jeziku.

            Primjeri prijevoda ajeta iz sure Alu 'Imran

            U sedmom ajetu sure Alu 'Imran govori se o jasnim i nejasnim, odnosno manje jasnim kur'anskim ajetima. Poznata je rasprava među islamskim učenjacima o tome da li samo Allah zna tumačenje manje jasnih ajeta, ili to poznaju i neki učenjaci – što zavisi od načina čitanja toga ajeta, odnosno pravila gdje je kraj cjeline značenja i gdje treba staviti tačku kao oznaku za kraj rečenice. Šukrija Alagić, kao racionalista i modernista te izraziti sljedbenik Abduhuovih i Ridaovih ideja, taj dio ajeta prevodi kako se od njega i očekuje: „I na što se odnosi to (alegorične rečenice) ne zna niko osim Boga i onih koji posjeduju čvrsto i sigurno znanje...“[32], dakle u značenju da pored Boga, značenje manje jasnih ajeta poznaju i određeni učenjaci. Međutim on ide dalje, pa kraj toga ajeta: وَمَا يَذَّكَّرُ إِلَّا أُولُو الْأَلْبَابِ prevodi na način kojim dodatno potvrđuje to značenje: „I samo oni koji su razumni mogu to shvatiti i pojmiti.“ Time je značenje tih riječi usmjerio u željenom pravcu, te donekle odstupio od pravog značenja tih riječi, za razliku od ostalih prevodilaca. Tako, npr., Korkut taj dio ajeta prevodi: „A samo razumom obdareni shvaćaju.“[33]

            Početak 104. ajeta sure Alu 'Imran naši prevodioci uglavnom prevode u značenju da treba biti jedna grupa ljudi koja će druge pozivati dobru i odvraćati od zla. Tako, npr., Pandža-Čaušević taj dio ajeta prevode: „Neka među vama bude jedna skupina (ljudi) koji će pozivati na dobro...“[34] Međutim Alagić te riječi prevodi: „I budite vjerska zajednica koja će zvati dobru (u islam), zapovijedati da se dobro čini...“[35] Pored toga što ubacuje riječ „vjerska“, Alagić te kur'anske riječi prevodi tako da se odnose na sve muslimane, što se ne može razumjeti iz samog kur'anskog teksta.

            Riječi ad'afen muda'afeten na početku 130. ajeta sure Alu 'Imran naši prevodioci uglavnom prevode u značenju višestruke zarade pomoću kamata. Tako, npr., Karić taj dio ajeta prevodi: „O vjernici! Ne jedite kamatu mnogo puta udvostručenu!“[36] Za razliku od njih, Alagić taj dio ajeta prevodi na sljedeći način: „Vi koji vjerujete, ne uzimajte lihvarske kamate, tako da budu stopostotne podvostručene...“[37], čime jer kur'anske riječi a'd'afen muda'afeten preveo nespretno, odnosno neprecizno. Naime, te riječi jasno ukazuju na višestruku zaradu putem kamate, tj. nekoliko puta uvećanu, za razliku od Alagićevog prijevoda, koji ukazuje na samo stopostotnu, tj. duplu zaradu. Iz tog i sličnih primjera može se zaključiti da Alagić u nekim detaljima, odnosno prevodeći neke kur'anske riječi, nije obraćao dovoljno pažnje na preciznost izraza u bosanskom jeziku.

            Još neke karakteristike prevođenja ajeta

            Što se tiče načina pisanja prevedenih kur'anskih ajeta, treba reći da je to Šukrija Alagić generalno dosta dobro uradio, ali da tu ima i određenih nedostataka. Prije svega, već smo spomenuli primjer gdje on u prijevodu proširuje značenje kur'anskih riječi, odnosno pojašnjava ih dodatnim riječima, koje ne stavlja u zagradu. Sljedeći nedostatak ogleda se u neispravnom pisanju upravnog govora, tj. u nenavođenju navodnih znakova ispred i iza riječi koje se citiraju u ajetima. Na taj način čitalac na bosanskom jeziku može doći u nedoumicu da li su neke riječi u tim ajetima Božije, ili su citat nekoga drugog: ljudi, šejtana, itd. Primjera za to ima više, a može poslužiti i maloprije citirani ajet u prijevodu.

Zatim, u prijevodu više ajeta može se primijetiti da Alagić puno više nego što je neophodno dodaje pojašnjenja, stavljajući ih u zagrade. Evo jednog primjera za takav postupak: „Želite li da vama (Jevreji) vjeruju, premda je jedan dio između njih (u vrijeme Musa-alejhisselama) čuo Božji govor (s Musaom) i poslije, pošto ga razumješe i shvatiše, izvrnuše ga, a oni to znaju.“[38] Mišljenja smo da većina takvih pojašnjenja nije neophodna u prijevodu ajeta, nego ih treba navoditi u komentaru tih ajeta, što je Alagić imao priliku uraditi, budući da je uz Kur'an prevodio i njegovo tumačenje.

            Treba ukazati na još dvije karakteristike Alagićevog prijevoda kur'anskih ajeta, odnosno pojedinih riječi. Naime, neke riječi, za koje je očekivati da ih je prevodio, ostavljao ih je u originalu, i obrnuto, neke riječi je prevodio, a možda bi bolje bilo da ih je ostavljao u originalu, jer su kao takve u masovnoj upotrebi kod našeg naroda. Tako, npr., on na nekoliko mjesta ne prevodi riječ mu'minun, nego je navodi u verziji na našem jeziku: mumini. Za razliku od toga, on riječi džennet, džehennem i en-nar (Vatra) prevodi riječima koje su na našim prostorima daleko više u upotrebi kod kršćana, a muslimani ih skoro nikako ne koriste: raj, pakao, paklena kazna. Za obje karakteristike imamo primjer u njegovom prijevodu 221. ajeta sure El-Bekare: „I nemojte muminke vjenčavati za pagane dok ne postanu mumini, jer i rob mumin bolji je od paganina, pa makar vas on i zanio. Oni (pagani) zovu u pakao, a Bog zove Svojom uputom u raj i oprost od grijeha...“[39]

            Prijevod djela Tefsiru-l-Menar

            U predgovoru prve knjige prijevoda i tumačenja Kur'ana Šukrija Alagić ukazuje na to da je u prve dvije knjige (izdane 1926. i 1927. godine) prevodio cijeli tekst Ridaovog komentara Kur'ana, te da je to ispalo preopširno i mjestimice „teško razumljivo“, zbog čega je odlučio da u novoj prvoj knjizi skrati prijevod tumačenja Kur'ana: „Tumač sam znatno skratio izostavivši sve što nije bilo potrebno za zgoljno razumijevanje pojedinih ajeta.“[40] Koliko je originalni tekst u prijevodu skraćen vidi se, npr., iz tumačenja sure El-Fatiha, koje je u originalu na arapskom jeziku objavljeno na sedamdeset tri stranice,[41] dok u Alagićevom prijevodu iznosi svega šest stranica. Drugi primjer: tumačenje prvih devet ajeta sure Alu 'Imran u originalu je navedeno na skoro osamdeset stranica,[42] a u Alagićevom prijevodu na nepunih devet stranica.[43]

            Dakle, Alagić nije autor tumačenja Kur'ana, nego je on birao određene dijelove Abduhuovog i Ridaovog komentara Kur'ana i prevodio ih. Na to je ukazivao nekoliko puta, naročito nakon kritike Ahmeda Lutfija Čokića, objavljenoj u nekoliko brojeva časopisa Hikjmet, koji je izdavan u Tuzli.[44] Nakon Čokićeve kritike, Mehmed Handžić je u Novom Beharu uradio prikaz Alagićevog prijevoda i pohvalio ga, te ukazao na to da je Alagić prevodilac tefsira, a ne sami mufessir, što znači da su eventualne greške Ridaove, a ne Alagićeve.[45] Slično je postupio A. Korkut, također u Novom Beharu.[46]

            Neke teme Alagić nije uopće prevodio, npr. odlike mekkanskih i medinskih ajeta i sura – što je u originalu opširno navedeno, vjerovatno smatrajući da ta tema nije važna za čitaoce na našem području. Zatim Rida na stranici i po navodi mišljenja islamskih učenjaka da li se i koja bismilla ubraja u kur'anske ajete,[47] a Alagić to skraćuje tako što navodi samo odabrano mišljenje, tj. da bismilla spada u Kur'an.[48] I u tom slučaju vidi se da nije htio čitaoce na našem jeziku opterećivati temom koja im nije bitna, a u vezi sa kojom bi moglo biti nerazumijevanja i pogrešnog shvatanja.

            Kada je u pitanju početak tumačenja sure El-Bekare, Rešid Rida navodi opširan uvod u tu suru, na sedamnaest stranica,[49] što Alagić u cijelosti preskače, iako su tu obrađene neke značajne teme, poput: sažetak značenja sure, preko dvadeset propisa koji se navode u toj suri, preko trideset općih šerijatskih pravila koja ta sura uspostavlja itd. Prvih pet ajeta sure El-Bekare Rida tumači na skoro osamnaest stranica,[50] a Alagić to u prijevodu skraćuje na tri stranice.[51] Takvih primjera ima puno, iz kojih se može zaključiti da je Alagić puno skraćivao prijevod, izostavljajući ne samo ono što je smatrao da je suvišno za čitaoca na našim prostorima, nego i dosta korisnih informacija, smatrajući da bi djelo u suprotnom bilo preopširno na našem jeziku.

            Za razliku od sure El-Bekare, Rešid Rida piše kraći uvod u suru Alu 'Imran – na samo jednoj stranici,[52] a Alagić nešto od toga iznosi u jednom pasusu od desetak redova.[53] Što se tiče slovnog početka ove sure (Elif-Lam-Mim), Rida ga tumači u jednom pasusu, gdje ukazuje na to da je odabrano mišljenje da se radi o nazivu sure, dok Alagić – kao i u prethodnoj suri – navodi samo to mišljenje, bez ukazivanja na to da ima i drugih stavova. Sedmi ajet sure Alu 'Imran, u kojem se govori o muhkem (jasnim) i mutešabih (nejasnim ili manje jasnim) ajetima, Rida tumači opširno, na skoro sedamdeset stranica,[54] što Alagić skraćuje na nepune tri stranice.[55]

            Prilikom prevođenja Tefsiru-l-Menara, skraćujući originalni tekst, Šukrija Alagić je ponekad napravio i poneku grešku. Tako, npr., kod tumačenja desetog ajeta (kod njega navedenog kao devetog) sure El-Bekare, on kaže: „Iz ovog se ajeta jasno vidi da je laž po naučavanju islama ponajteži grijeh što ga čovjek može počiniti. Šta više, laž je gora i od nevjerovanja (kjufrun), jer je u njoj nevjerovanje sadržano.“[56] Da to nije ispravan prijevod vidi se iz originalnih Ridaovih riječi, u kojima govori o munaficima: وهؤلاء في باطنهم شر من الذين كفروا عنادا من رؤساء قريش...,[57] što znači: „Oni su u suštini gori od kurejšijskih prvaka koji nisu vjerovali iz inata...“ Dakle, u originalu se ne govori da je laž općenito gora od nevjerovanja – kao što je to Alagić preveo, nego da su munafici gori od nevjernika, što je općepoznato u islamskim naukama. Laž općenito ne može biti gora od nevjerovanja, jer laž – iako veliki grijeh – ne izvodi iz vjere.

            Isticanje određenih ideja u Tefsiru-l-Menaru

            Već je rečeno da su Alagiću neki prigovarali zato što plasira određene ideje u komentaru kur'anskih ajeta, te da su on te Mehmed Handžić i Korkut Ibnu-l-Ajn odgovarali da se tu ne radi o njegovim idejama, nego da on samo prevodi ono što je Rešid Rida napisao u svome tefsiru. Međutim ono što je sasvim jasno jeste da je Alagić bio zadivljen idejama Ridaa i Abduhua, zbog čega je i odabrao baš taj komentar Kur'ana za prevođenje. Pored toga, u drugoj i trećoj knjizi Alagić je na mnogo mjesta povećanim i boldiranim slovima isticao određene ideje i tumačenja, želeći da ukaže na njihovu važnost i za naše prostore.

            To su, uglavnom, ideje o nužnosti odbacivanja slijepog slijeđenja prethodnih učenjaka (taklid) i uspostavi novog pristupa rješavanju savremenih pitanja (idžtihad), o neophodnosti promjene i aktiviranja od strane muslimana, o popravljanju položaja žene itd. Tako, npr., prevodeći Ridaove riječi protiv taklida, Alagić ističe sljedeće riječi: „Kur'an nam, dakle, zabranjuje slijepo imitiranje (taklid) i podražavanje drugih.“[58] Na drugom mjestu on ističe Ridaovu ideju o nužnosti odbacivanja taklida i posredništva: „Kod koga ovoga nema, on nije pravi sljedbenik islama, jer mu neće ništa vrijediti taklidi i vjerski obredi, a niti će mu moći pomoći posrednici i razni protektori.“[59]

            Zatim, ukazujući na neophodnost promjene stanja muslimana nabolje i pokretanje iz učmalosti, on ističe sljedeću Ridaovu ideju: „Svevišnji neće dati nekome narodu moć, bogatstvo, slavu i vlast dok to taj narod sam svojim postupkom ne zavrijedi.“[60] U istom smislu, na drugom mjestu on ističe sljedeće: „Te opće svrhe jesu: širiti prosvjetu, potpomagati nemoćne i slabe, podizati obrt i narodnu privredu, graditi bolnice i sirotišta i služiti vjeri koja čisti duše ljudi. U kojoj se zajednici ovako radi, ona će biti sretna, moćna i poštovana.“[61] Slično tome, u kontekstu govora o opravdanosti šerijatske zabrane alkohola, Alagić ističe riječi jednog njemačkog ljekara, koje Rida navodi u svome tefsiru: „Zatvorite mi polovinu birtija, jamčim vam da nećete trebati polovinu bolnica, ludnica i tamnica.“[62]

            Svjestan činjenice da je žena muslimanka u to vrijeme bila marginalizirana, u nekim pitanjima obespravljena i slabo pismena – što je sve suprotno kur'anskim uputama – on na više mjesta ističe Ridaove ideje o potrebi vraćanja statusa ženi muslimanki koji treba imati. Tako, npr., dajući doprinos nastojanjima da se muslimanke ne udaju za osobe za koje ne žele, on ističe Ridaove riječi: „Iz sveg se ovog vidi da se ženskinje ne smije siliti na udaju protiv njihove volje.“[63] Zatim, zagovarajući uključivanje muslimanke u društveni život, on ističe ideju: „...da u javnim poslovima zajednice treba i ženu uzimati jednako u obzir kao i muškarca.“[64] To su ideje koje je Alagić, kao reformator i zagovornik novog pristupa rješavanju problema u koje su zapali muslimani širom svijeta, zagovarao i u drugim člancima, uglavnom prevođenim iz Tefsiru-l-Menara i objavljivanim u tadašnjim časopisima.[65]

            Tefsiru džuz-i 'Amme

            Kao što je već rečeno, Šukrija Alagić je 1933. godine u Derventi objavio Tefsiru džuz-i 'amme, što je sažetak Abduhuovog tumačenja dvadeset tri sure iz zadnjeg kur'anskog džuza: sure 'Amme, te od sure Ed-Duha do kraja džuza, tj. do sure En-Nas. Zašto je baš te sure preveo on objašnjava u predgovoru: „Da bi naš islamski svijet mogao znati bar one dijelove Kur'ana koje ponajviše na namazu uči, preveo sam iz gornjeg džuza 23. sure...“[66] Dakle, on je i na taj način htio doprinijeti osvješćenju bosanskohercegovačkih muslimana, pomažući im da razumiju sure koje svakodnevno uče, te da znaju njihovo tumačenje, kako bi mogli živjeti u skladu sa poukama tih sura.

            On je prijevod ovog džuza uradio na sličan način kao i prijevod prve četiri knjige Tefsiru-l-Menara, sa dvije razlike. Prva je to što se ovaj put nije ograničio na samo jedan tefsir, nego je koristio – u manjoj mjeri – i tefsire nekih drugih autora. O tome on kaže: „Tumačenje tim surama preveo sam iz Tefsira Šejha Muhammeda Abduhua, a pri tome radu sam upotrebljavao još ove tefsire: El-Keššaf od Zamahšerije, Ruhu-l-Me'ani od Alusije, Fethu-l-Bejan od Sejjida Siddika Hasan-hana, Ibn Kesirov Tefsir i Tibjan Tefsir na turskome jeziku.“[67] Druga razlika je u tome što prilikom prevođenja nije puno skraćivao tekst. Ustvari, prevodio je skoro sav tekst, a nije uvrštavao neke manje bitne podatke. Još treba reći da nije prevodio doslovno, nego je prevodio slobodnije, čime je prijevod na našem jeziku tečniji i razumljiviji.

            Kod prijevoda sure Ed-Duha – kao i kod drugih sura – vidljivo je da Alagić nastoji prijevod uskladiti sa Abduhuovim tumačenjem. To se, npr., vidi kod prijevoda riječi el-ahiret i el-ula, koje on prevodi kao svršetak i početak: „A zaista svršetak (tvoga posla) bit će za te bolji negoli početak.“[68], što je pokušaj prevođenja u skladu sa Abduhuovim tumačenjem. Naime, u mnogim komentarima Kur'ana te dvije riječi protumačene su kao ahiret i ovaj svijet – što je logičnije tumačenje, u skladu sa kojim su skoro svi naši prevodioci te riječi preveli. Doduše, Alagić je kod prijevoda tumačenja toga ajeta naveo da ima i „mišljenje, da riječ ahiret u ovome ajetu znači drugi, vječni svijet, a riječ ula znači ovaj svijet“,[69] što nema u originalnom Abduhuovom tumačenju. Dakle, tu se radi o primjeru Alagićevog mjestimičnog uvrštavanja i drugih mišljenja, od spomenutih mufessira.

            Na nekim mjestima Alagić precizno prevodi ajete, a onda u komentaru navede dodatno značenje (koje Abduhu u originalu navodi), koje ne mora biti potpuno u skladu sa značenjem ajeta u prijevodu. Takav je, npr., slučaj sa prvim ajetom sure El-Kadr: „Mi smo ga (Kur'an) objavili u noći 'El-kadr'.“[70] Naime, u tom ajetu – kao i u prijevodu – jasno je rečeno da je Kur'an objavljen u jednoj noći, a o tome kako uskladiti tu činjenicu sa periodom od dvadeset tri godine objavljivanja Kur'ana, postoji više mišljenja komentatora Kur'ana, o čemu postoji poznata rasprava. Abduhu je odabrao stav da se u ovom ajetu ne misli na objavljivanje Kur'ana u cijelosti, nego samo na početak objavljivanja,[71] što je Alagić korektno preveo. To je puno bolje rješenje u odnosu na ono koje imamo kod nekih prevodilaca, poput Korkuta, koji je to tumačenje ugradio u tekst ajeta u prijevodu: „Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr.“[72]

            Još jedan primjer dosta dobrog Alagićevog prijevoda imamo kod prevođenja četvrtog i petog ajeta sure El-Felek: „Od zla onih koji pušu u čarobnjačke uzlove (klevetnika i opadača). I od zla zavidnika, kada pozavidi.“[73] Naime, riječ neffasat dolazi od glagola nefese-jenfusu, koji znači puhati (ustima), tako da se ovim ajetom traži zaštita od onih koji pušu u uzlove. Doduše, Alagić je tu ubacio riječ čarobnjačke, što bi bilo bolje da je stavljeno u zagradu. Pored toga, on je riječ neffasat preveo u muškom rodu - iako je ona ženskog roda, jer Abduhu u svome komentaru kaže da ta riječ može biti i muškog i ženskog roda. Zatim, dobro je da je Alagić pojašnjenje na koga se misli izrazom onih koji pušu u uzlove stavio u zagradu (klevetnika i opadača), jer je to već tumačenje, a nije sami kur'anski tekst.

            Zaključak

            Iako po formalnom obrazovanju profesor orijentalistike i arapskog jezika, Šukrija Alagić je svoj radni vijek posvetio radu na planu vjerskog, kulturnog i obrazovnog napretka bosanskohercegovačkih muslimana. Vidjevši zaostalost i slabu pismenost kod naših muslimana, te neadekvatan položaj žene muslimanke – što je sve u suprotnosti sa osnovnim islamskim principima, on je, shodno svojim mogućnostima, dao značajan doprinos na planu osvješćenja muslimana, njihovom redefiniranju odnosa spram vjere i života, te naporima za poboljšanje uvjeta života u kojima su živjeli. Znajući za njihovu tradicionalnu privrženost vjeri, on im je – zajedno sa Džemaludinom Čauševićem i drugim – pokušavao dokazati da islam nije uzrok slabom stanju muslimana, nego naprotiv, kada se muslimani budu pridržavali islamskih propisa, to će biti razlogom promjene njihovog stanja i sveobuhvatnog napretka. S tom namjerom on je prevodio s arapskog jezika birana djela i članke, najviše od Muhammeda Rešida Ridaa i Muhammeda Abduhua, koji su poznati kao reformatori i modernisti i koji su zagovarali obnovljeni pristup vjeri i životu, radi promjene stanja muslimana nabolje. U tom smislu on je, prevodeći takva djela, aktuelizirao teme neophodne za promjenu stanja nabolje: prekidanje prakse taklida a uvođenje idžtihada, obrazovanje općenito a posebno obrazovanje žene, uključivanje žene u društvene tokove, progres, napredak itd.

            Što se tiče samog prevođenja, iz izloženog se vidi da je Šukrija Alagić bio dosta dobar prevodilac, te da je prijevod djela nastojao prilagoditi stanju i potrebama društva u kojem je živio. Uglavnom nije prevodio doslovno, nego je davao prednost prevođenju značenja, čime je prijevod mogao ljepše izraziti na bosanskom jeziku. Kod prevođenja kur'anskih ajeta može mu se prigovoriti da nije uvijek birao najpodesnije riječi, te da je prijevod nekih ajeta pojašnjavao dodatnim riječima a nije ih stavljao u zagradu, tj. nije ukazivao na to da se radi o pojašnjenju, a ne o kur'anskim riječima Također mu se može prigovoriti da prilikom prevođenja nekih kur'anskih riječi nije obraćao dovoljno pažnje na preciznost izraza u bosanskom jeziku. Ipak, Alagić je učinio pionirske, ali izuzetno značajne korake na planu prevođenja i tumačenja Kur'ana, jer je njegov prijevod bio prvi prijevod (dijela) Kur'ana sa arapskog jezika i drugi objavljeni prijevod na bosanski i srodne jezike, a njegov prijevod (dijela) Tefsiru-l-Menara je prvi prijevod komentara Kur'ana na bosanski jezik.

Autor: dr. Ahmed Adilović 

Glasnik br. 7-8, 2015

[1] Više o bošnjačkoj ulemi i njihovim idejnim kretanjima u tom periodu vidjeti: Enes Karić,  Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini XX stoljeća, El-Kalem, Sarajevo, 2004.

[2] Bibliografiju većine njegovih radova vidjeti: Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, str. 6-11.

[3] Članke je najviše objavljivao u Novom Beharu, zatim u Glasniku IVZ, kalendaru „Gajret“, kalendaru „Narodna uzdanica“ i u „Islamskom svijetu“.

[4] Vidjeti: Mehmed Handžić, Prijevod Kur'ana od Hadži Ali Riza Karabega, objavljeno u: Izabrana djela Mehmeda Handžića, Ogledalo, Sarajevo, 1999., I, str. 758.

[5] Isto, str. 5, 6.

[6] Naziv njihovog komentara Kur'ana je Tefsiru-l-Kur'ani-l-Hakim, ali zbog njegovog objavljivanja u časopisu El-Menar, mnogi ga nazivaju Tefsiru-l-Menar.

[7] Više o tome vidjeti: Šukrija Alagić, ELKURANUL-HAKIMU KURAN – MUDRI (Prijevod i tumač), vlastita naklada, Tuzla, 1931., I knjiga, str. 6.

[8] Isto, str. 6.

[9] Zbog različitog brojanja ajeta, odnosno zbog ugledanja na Ridaa, kod Alagića je navedeno da se radi o 209 ajeta. Ipak, u uvodu u drugu knjigu on objašnjava da se radi o grešci, te da je tražio da se to ispravi.

[10] Šukrija Alagić, ELKURANUL-HAKIMU KURAN – MUDRI (Prijevod i tumač), I knjiga, str. 6, 7.

[11] Više o toj transkripciji vidjeti: Šukrija Alagić, ELKURANUL-HAKIMU KURAN MUDRI (Prijevod i tumač), II knjiga, str. 6, 7.

[12] Vidjeti: Hafiz Sejjid Zenunović i njegov prijevod Kur'ana, priredio dr. Omer Nakičević, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2002.

[13] Vidjeti, npr., tefsire Ibn Kesira, Kurtubija i drugih.

[14] Šukrija Alagić, ELKURANUL-HAKIMU KURAN – MUDRI (Prijevod i tumač), I knjiga, str. 9.

[15] Kur’an s prevodom, preveo: Besim Korkut, izdanje kralja Fahda, Medina, 1412. h.g., str. 1.

[16] Kur'an, sa arapskog preveo Mustafa Mlivo, Bugojno, 1995., str. 1.

[17] Kur'an, prijevod: Ali Riza Karabeg, komentar: Enes Karić, IP August Cesarec, Zagreb, 1991., str. 3.

[18] Vidjeti, npr.: Šukrija Alagić, ELKURANUL-HAKIMU KURAN – MUDRI (Prijevod i tumač), I knjiga, str. 10, te II knjiga, str. 5.

[19] Vidjeti II knjigu Alagićevog prijevoda Tefsiru-l-Menara, str. 35., te III knjigu, str. 5.

[20] Vidjeti I knjigu Alagićevog prijevoda Tefsiru-l-Menara, str. 10.

[21] Vidjeti „Štamparske greške“ u I knjizi, te II knjigu Alagićevog prijevoda Tefsiru-l-Menara, str. 4.

[22] Vidjeti I knjigu Alagićevog prijevoda Tefsiru-l-Menara, str. 10. i 24.

[23] Vidjeti: Kur'an, prijevod: Ali Riza Karabeg, str. 5.

[24] Vidjeti I knjigu Alagićevog prijevoda Tefsiru-l-Menara, str. 15.

[25] Vidjeti I knjigu Alagićevog prijevoda Tefsiru-l-Menara, str. 78, 79.

[26] Kur’an s prevodom, preveo: Besim Korkut, str. 22.

[27] Vidjeti I knjigu Alagićevog prijevoda Tefsiru-l-Menara, str. 38.

[28] Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, preveo: Enes Karić, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995., str. 23.

[29] Vidjeti I knjigu Alagićevog prijevoda Tefsiru-l-Menara, str. 39.

[30] Kur’an s prevodom, preveo: Besim Korkut, str. 39.

[31] Vidjeti II knjigu Alagićevog prijevoda Tefsiru-l-Menara, str. 16.

[32] Vidjeti: Isto, str. 36.

[33] Kur’an s prevodom, preveo: Besim Korkut, str. 50.

[34] Kur’an Časni, preveli: hfz Muhammed Pandža i Džemaluddin Čaušević, Human Appeal Int., bez godine i mjesta izd., str. 87.

[35] Vidjeti III knjigu Alagićevog prijevoda Tefsiru-l-Menara, str. 56.

[36] Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, preveo: Enes Karić, str. 66.

[37] ELKURANUL-HAKIMU KURAN – MUDRI (Prijevod i tumač), s arapskog prevodi: Šukrija Alagić, III knjiga, str. 79.

[38] ELKURANUL-HAKIMU KURAN MUDRI (Prijevod i tumač), III knjiga, str. 23. Radi se o 75. ajetu sure El-Bekare.

[39] ELKURANUL-HAKIMU KURAN  MUDRI (Prijevod i tumač), I knjiga, str. 9.

[40] ELKURANUL-HAKIMU KURAN  MUDRI (Prijevod i tumač), I knjiga, str. 6.

[41] Vidjeti: Muhammed Rešid Rida, Tefsiru-l-Kur'ani-l-Hakim, I dio, str. 32-104.

[42] Vidjeti: Isto, III dio, str. 153-231.

[43] Vidjeti: ELKURANUL-HAKIMU KURAN  MUDRI (Prijevod i tumač), s arapskog prevodi: Šukrija Alagić, II knjiga, str.142-150.

[44] Više o Čokićevoj kritici i Alagićevim odgovorima vidjeti: Ferid Dautović, Šukrija Alagić – život i djelo, El-Kalem i Medžlis IZ-e Sarajevo, Sarajevo, 2008., str. 191-224.

[45] Vidjeti: Mehmed Handžić, Kur’an mudri (prijevod i tumač), treća knjiga, Novi Behar, VI, 24, 350-351.

[46] Vidjeti:Ferid Dautović, Šukrija Alagić – život i djelo, str. 201-204; Korkut ibnul-Ajn, “Riječ-dvije (povodom kritike g. Čokića)“, Novi Behar, V./1931./32., br. 21 i 22, str. 300.

[47] Vidjeti: Muhammed Rešid Rida, Tefsiru-l-Kur'ani-l-Hakim, I dio, str. 35.

[48] ELKURANUL-HAKIMU KURAN  MUDRI (Prijevod i tumač), I knjiga, str. 54.

[49] Vidjeti: Muhammed Rešid Rida, Tefsiru-l-Kur'ani-l-Hakim, I dio, str. 105-121.

[50] Vidjeti: Muhammed Rešid Rida, Tefsiru-l-Kur'ani-l-Hakim, I dio, str. 122-139.

[51] ELKURANUL-HAKIMU KURAN  MUDRI (Prijevod i tumač), I knjiga, str. 59-62.

[52] Vidjeti: Muhammed Rešid Rida, Tefsiru-l-Kur'ani-l-Hakim, III dio, str. 153.

[53] ELKURANUL-HAKIMU KURAN  MUDRI (Prijevod i tumač), II knjiga, str. 142.

[54] Vidjeti: Muhammed Rešid Rida, Tefsiru-l-Kur'ani-l-Hakim, III dio, str. 161-229.

[55] ELKURANUL-HAKIMU KURAN  MUDRI (Prijevod i tumač), II knjiga, str. 148-150.

[56] Vidjeti: Muhammed Rešid Rida, Tefsiru-l-Kur'ani-l-Hakim, III dio,  str. 63.

[57] Muhammed Rešid Rida, Tefsiru-l-Kur'ani-l-Hakim, I dio, str. 155.

[58] ELKURANUL-HAKIMU KURAN  MUDRI (Prijevod i tumač), II knjiga, str. 90.

[59]ELKURANUL-HAKIMU KURAN  MUDRI (Prijevod i tumač), III knjiga, str. 29.

[60]ELKURANUL-HAKIMU KURAN  MUDRI (Prijevod i tumač), II knjiga, str 47.

[61]Isto, str. 116.

[62]Isto, str. 60.

[63]Isto, str. 80.

[64]ELKURANUL-HAKIMU KURAN MUDRI (Prijevod i tumač), III knjiga, str. 21.

[65]Više o tim idejama vidjeti: Ferid Dautović, Šukrija Alagić – život i djelo, str. 67-105., te u časopisima u kojima je Alagić objavljivao prijevode tih članaka.

[66] Muhammed Abduhu, Tefsir 'Amme džuza, komparativna analiza prijevoda sura i tefsira, preveo Šukrija Alagić, priredio Ferid Dautović, El-Kalem i Medžlis IZ-e Sarajevo, Sarajevo, 2007., str. 57.

[67] Isto, str. 57.

[68] Muhammed Abduhu, Tefsir 'Amme džuza, preveo Šukrija Alagić, priredio Ferid Dautović, str. 71.

[69] Isto, str. 74.

[70] Isto, str. 102.

[71] Vidjeti: Muhammed Abduhu, Tefsiru-l-Kur'ani-l-'Azim – džuz' 'Amme, str. 128.

[72] Kur’an s prevodom, preveo: Besim Korkut, str. 598.

[73] Isto, str. 183.