Stradanja muslimana na tlu Evrope
U kazivanjima o njima (dogođenim događajima i prošlim generacijama) pouka je za one koji su razumom i umom obdareni. Kuran nije puka i izmišljena besjeda, već je on ovjera koja priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, on je temelj i platforma objašnjenja za sve, uputa, putokaz i milost svakom narodu koji ispravno vjeruje (Kuran, 12, 111).
Kur’anskim kazivanjem o poslanicima, vjerovjesnicima, njihovim narodima, tokovima, procesima, i sudbinama Allah, dž.š., živim generacijama pruža i dariva pouku i ibret, istinu koju pred ljude podastire (tasdikallezi bejne jedejhi), platformu i teoriju kao osnovu za svako objašnjenje (tefsile kulle šejin), uputu i putokaz (huden), milost (rahmet), savjet (mevizet), i lijek za srca i duše (šifaun lima fissuduri), pod jednim jedinim uvjetom – da se bude čovjek ili narod vjernika. Oko uloge i značaja historije u spoznaji i promicanju u tokove, procese i odnose među ljudima u Evropi postoje dva suprotna i međusobno suprotstavljena i nepomirljiva stajališta: prvo da je historia est magistra vitae (da je historija učiteljica života), i drugo, naprimjer, Hegelovo, da je historija učiteljica života koja nikada nikoga ništa i ničemu nije naučila. Bez obzira na to drugo stajalište oni koji vjeruju prema Kur’anu i žive po sunnetu uvjereni su da se na temelju Allahovog ibreta, tasdika, tefsila, hudena, rahmeta, mevizeta i šifaa u Objavi kao pologu upute i istine, služeći se osnovnom povijesnom metodologijom: komparacijom, analogijom, intuicijom i uživljavanjem istraživača u događaje i procese u svrhu njihovog razumijevanja i smislenog povezivanja, upotrebljavajući sve historijske istraživačke tehnike i koristeći sve darove i mogućnosti u čovjeku: osjetila, razum i um, memoriju i pamćenje, arheološku, etnografsku, etnološku i antropološku građu, čovjek i ljudi se zapućuju u siru – proučavanje historije. U okviru ovih premisa neizmjenjiva je i nezamjenjiva uloga, pa čak i misija, historije da istražuje, sabira, prikuplja, opisuje, klasificira, analizira, sistematizira, komparira, proučava, elaborira i daje izvještaje o svjetskoj populaciji, svjetskom društvu kao cjelini, bilo kada i bilo gdje, o onome što je identično i inherentno – nerazdvojno svojstveno (vjera, etika, život, egzistencija, sloboda, čast i dostojanstvo, imetak, rad i priređivanje, proizvodnja, zanatstvo i trgovina, poljoprivreda i stočarstvo, obrazovanje i školstvo, spoznaja, kretanje i potomstvo, društvo i društvenost, zajednica i zajednički život i zajedničko naseljavanje sela, danas, sve manje, i gradova, sve više, te vlast upravljanje, političko vođenje i organiziranje ljudi) u svakom društvu. Tu ulogu i poslanje povijesti u Mukaddimi namjenjuje Abdurahman ibn Haldun. Da bi to postigla uz neupitne temelje iznutra i povijesni metod izvana (komparaciju, analogiju, intuiciju ili saživljavanje istraživača s događajima iznutra, a istraživanje, a ne projekciju, pamflet, propagandu, konstrukciju i ideologiju) povijest mora izvana bilježiti događaje onako kako su se oni uistinu dogodili, a iznutra tretirati ljude kao gens una sumus – jedan jedinstven i nedjeljiv ljudski rod ili “kullukum ebnau Ademe ve Ademe min turabin” – “svi ste vi ljudi Ademovi potomci, a Adem je od zemlje stvoren”, kaže poslanik Muhammed, a.s. Da bi se to postiglo, događaje moraju bilježiti pouzdana, mjerodavna i kvalificirana lica koja priznaju sve ljude kao ravnopravna, slična a različita, a ne ista, suprotna, nadređena i podređena Božija stvorenja. Zapravo u svakom vremenu i na bilo kom prostoru ljudi mogu živjeti ili žive u šest osnovnih odnosa: koegzistenciji, dominaciji, asimiliaciji, integraciji, akulturaciji i diskriminaciji sa segregacijom. Alternativa koegzistenciji jeste dominacija, integraciji – diskriminacija i segregacija a akulturaciji – asimilacija. Ispravni i sa stajališta čovjekovog i ljudskog dostojanstva, identiteta, digniteta i integriteta jesu odnosi koegzistencije, integracije i akulturacije, a ne dominacije, asimilacije i diskriminacije sa segregacijom. Nažalost i na sramotu, povijest to neumitno i nepobitno svjedoči, ono što Evropa nudi muslimanima kao egzotičnoj manjini jesu odnosi dominacije, asimilacije i diskriminacije sa segregacijom. Ta činjenica dodatno obavezuje istraživača da se u zapisivanju događaja treba kloniti kojekakvih, po sistemu čula-kazala, priča, legendi, osoba slabog pamćenja i karaktera, koje su sklone senzacionalizmu, fascinaciji, spektaklu, utopiji i mašti koja nije prerasla u viziju. Čak nije dostatno samo bilježiti događaje onako kako su se dogodili (što je ideal pozitivizma i scientizma, jer nije isto kada se kamen iz obale sam od sebe otkotrlja niz stranu i ubije čovjeka ili kad taj isti kamen uzme u ruke čovjek pa ubije drugog čovjeka), nego u razumijevanju i smislenom povezivanju događaja, procesa, tokova i odnosa treba, koliko je moguće u ljudskim granicama, tražiti njihove razloge, pozadinu, uzroke, pobude, povode i posmatrati, ali i naslućivati i anticipirati (Allahu ealemu – Allah najbolje zna), rezultate i posljedice, te negativne otklanjati. “Ne smije se dopustiti da nas ista zmija dva puta ujede iz iste rupe na isti način”, kaže Muhammed, a.s., a pozitivne afirmirati, promovirati i promicati u životu. Suhoparno nabrajanje događaja, tokova i procesa izvan povijesnih koordinata, kulturno-civilizacijskog oblika, društveno-političkog konteksta, državnopravnog okvira, i ukupnih okolnosti (tradicijskih, socijalnih, odgojo-obrazovnih, ekonomskih, privrednih, vojnih, civilizacijskih) u kojima su se događali izvana i unutrašnjih motiva, pobuda, mentalnog sklopa svijesti, htijenja i namjera koje su ljude vodile i podsticale iznutra – samo ljude zbunjuje i zavodi na krivu orijentaciju. Zašto? Zato što su događaji, procesi i tokovi u ljudskom životu neponovljivi, ireverzibilni, i neprenosivi u nove okolnosti (što po pravilu previđaju i ignorišu pozitivisti, scientisti, mehanicisti, revivalisti, marksisti, i vulgarni fundamentalisti) u drugo vrijeme i na nove generacije i različite ljude. Kad je riječ o vjeri, samo njeni izvori i ciljevi ostaju isti, a okolnosti i uvjeti primjene se mijenjaju. Osnovne istine koje se nadaju i spoznaju iz kur’anskog kasasa, svjedočenja i kazivanja, jesu: Allah je Jedan Jedini Stvoritelj, Gospodar, Ravnatelj i Sudac svjetova. On nema sudruga ni u kome i ni u čemu, Kur’an je Objava svjetova, Islam je od Allaha religija ljudi i svjetova, Muhammed, a.s., je poslanik svjetova, Sloboda s odgovornošću je okvir života ljudi i Allah je jedini izvor apsolutne istine, vjere, vrijednosti, etike, norme, zakona i ljepote života, kulture. Da bi se u historiji ostalo na tragu istine, u tretiranju događaja, sa stajališta islama, mora se na temelju kur’anskog kasasa, svjedočenja i kazivanja o njima, imati ispravno poimanje u globalu, posebno i pojedinačno, ali znati i umjeti proniknuti u ljudske motive, unutrašnja htijenja i poticaje koji su ljude vodili ka tim događajima, akcijama i aktivnostima, tokovima i procesima, biti u bilježenju, sjećanju, svjedočenju, analizi i sintezi događaja vruća srca, a hladne glave, objektivan i nepristrasan, držati se mjere u svemu i ni u čemu ne pretjerivati, kako u velikom hvalisanju, tako i u isticanju samo negativnosti.
Taj narod (bilo koji prije vas) bio je i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ste zaslužili, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili. (Kur’an, 2, 134)
Osnovni zakoni ili pravila života koja se iz kur’anskog kasasa nadaju i raskrivaju čovjeku i ljudima jesu sljedeći:
1) u okviru univerzalne Allahove pravde, reda i poretka, u okviru slobode svakom narodu i čovjeku data je ista i ravnopravna mogućnost da vjeruje putem objava i slijeđenjem poslanika;
2) sve poslanike i vjerovjesnike Svojom voljom i odredbom Allah je učinio usvetun-hasenetom, uzorima i primjerima, u svim stvarima vjere, morala, vjerozakona i kulture;
3) svi narodi koji su u Kur’anu i drugim objavama navedeni po imenu (Ad, Semud, Medjen, Ejka, Ress, Irem, Hidžr, Tubba) ili bez imena (Nuhov, Lutov, Ibrahimov), a kolektivno su nevjerovali, odbacivali Objavu i nisu slijedili poslanike i vjerovjesnike uništeni su;
4) svaki narod ili zajednica pojedinačno i svi skupa zajedno, kao i svaki čovjek pojedinačno ima svoj rok života, trajanja i postojanja, na Zemlji – Li kulli ummetin edžel, iza džae edželuhum fela jestehirune saaten vela jestakdimun (Svaki narod ima edžel, rok (konac), a kada im rok taj dođe, ni za tren (čas) neće ga moći odgoditi, a ni ubrzati) (Kur’an 10, 49); Inneke mejjitun ve innehum mejjitun (Ti si (Muhammede) zaista smrtan, a sigurno su smrtni i oni) (Kur’an 39, 30). Stoga, nema vječnih i neprolaznih naroda, zajednica, nacija, rasa, plemena, rodova, društava, kultura, civilizacija, ljudi i pojedinaca. Slijedi povratak Stvoritelju, Gospodaru, i konačno Sudiji i Presuditelju svjetova i stvorenja;
5) red, poredak, ravnotežu, ekvilibrij, snošljivost i podnošljivost odnosa na Zemlji, među ljudima, državama, kulturama i civilizacijama, Allah održava, sadržava i zadržava tako što jedne narode, države, carevine, kulture, civilacije zaustavlja, amortizira i zamjenjuje drugim. Prema pouzdanom predanju u okviru Tradicije, Allah, dž.š., preko ljudi ljude u mnogo čemu i nagrađuje i kažnjava. Blago onim ljudima preko kojih Allah nagrađuje ljudski rod, a teško onim ljudima preko koji se čovječanstvo kažnjava i ponižava. Očigledno i jednu i drugu poziciju treba zaslužiti;
6) Allah kazuje, a historija brojnim primjerima svjedoči, da često malobrojnije i slabije naoružane skupine (ezilletun) ljudi na putu istine, pravde, pravičnosti, vjere, zakona i kulture, uz Allahovu pomoć i milost, otklone, prevladaju, pa čak i pobjeđuju od sebe brojnije, imućnije, izvana naoružanije a iznutra praznije skupine.
Muslimani žrtve, stradalnici ili saučesnici svoga udesa?!
Pitanje koje je tema svakog mislećeg muslimana i iole ozbiljnijeg simpozija koji drži do svog digniteta jeste: postoji li ili ne svjetska međunarodna zavjera, posebno u Evropi protiv svijeta islama i muslimanskih naroda unazad nekoliko stoljeća? Umjesto odgovora s DA ili NE radije ponudimo analogiju i komparaciju kroz prostor i vrijeme, ta dva sigurna i ovjerena puta u historiji. Historija neumitno svjedoči i bilježi, kako mudro, lucidno i vjerodostojno primjećuje Edgar Moren u knjizi Kako misliti Evropu? Zapadna Evropa od 11. stoljeća nikada ni od koga nije izvana, osim iznutra, od same sebe, napadana i ugrožavana. Nažalost, islamske zemlje i muslimanski narodi od polovine 11. stoljeća do početka 14. stoljeća pretrpjeli su devastaciju, asimiliaciju i genocid na: Siciliji, Sardiniji, Korzici i južnoj Italiji (samo u jednom danu 1300. godine u tim krajevima pobijeno je i spaljeno 300.000 muslimana, prema tvrdnji dr. Ferida Muhića na seminaru Udruženja uleme u Sarajevu), deset križarskih ratova u 12. i 13. stoljeću na tlu Sirije, Palestine, Egipta i Tunisa, organiziranih pod pokroviteljstvom crkve kao spiritus movensom, najviše s tla Francuske, a treba znati i nikada ne zaboraviti da, prema sudu i priznanju Edgara Morena, ništa tako moćno i upečatljivo nije obilježilo kolektivnu svijest Evrope kao križarski ratovi, najezda Mongola u 13. stoljeću i njihova razaranja i rušenja, čak i dvomilionskog Bagdada, kakva do tada ljudski rod nije zabilježio, najezdu, masovne zločine i rušenja Tatara u Himsu, Halepu, Hamahu, Balbeku, Damasku i Bagdadu, svega što Mongoli nisu porušili, u 14. i početkom 15. stoljeća, totalnu inkviziciju nad muslimanima Španije u 13., 14., 15. i 16. stoljeću, deset genocida nad muslimanima Balkana u 17., 18., 19. i 20. stoljeću, te kolonizaciju svih islamskih zemalja i muslimanskih naroda, tako da 11. novembra 1918. godine, kada je završen Prvi svjetski rat, nisu postojali nijedna nezavisna islamska zemlja i muslimanski narod u svijetu. Prvi koji su se dograbili kakve-takve slobode bili su Afganistan, 1919. godine, i Republika Turska, 1923. godine. Dvadeseto stoljeće jeste razdoblje borbe islamskih zemalja i muslimanskih naroda za: političku, privrednu, kulturnu, ekonomsku i društvenu emancipaciju i oslobođenje. Kao što je devetnaesto stoljeće bilo obilježeno i određeno klasnim sukobom i klasnom borbom, dvadeseto stoljeće rasnim sukobom i rasnim borbama, u dvadeset i prvo stoljeće, pod paradigmom sukoba kultura i civilizacija, svijet je ušao borbom protiv islamskog terorizma oličenog institucionalno u El-Kaidi a personalno u Osami bin Ladenu. Prije početka klasične invazije na Irak, u proljeće 2003. godine, tadašnji američki predsjednik tvrdio je da Irak posjeduje: atomsko, biološko i hemijsko naoružanje. Kasnije će američkoj naciji, ali ne i iračkoj, koja je žrtva agresije, priznati da Irak ne posjeduje ni atomsko, ni biološko ni hemijsko naoružanje. To priznanje neće biti dovoljno da SAD povuku svoju vojsku iz Iraka. Zašto? Pa Irak posjeduje velike svjetske rezerve kvalitetne nafte. Druga unutrašnja slabost, rak-rana islamskog svijeta i muslimanskog naroda, diktatorska vladavina Sadama Husejna izazvala je prezir i osudu u čitavom svijetu. Upravo na tragu kritičke refleksije treba pronicati u slabosti muslimana i rasvjetljavati njihovo saučesništvo u vlastitom stradanju. Posebno je nepobitno utvrđeno da su muslimani na tlu Sicilije i južne Italije držali vlast preko 260 godina u razdoblju 827.-1091. godine, tokom 9., 10. i 11. stoljeća i da su 1060., 1072., 1085., 1090. zaključno s 1091. godinom izgubili: Mesinu, Palermo, Sirakuzu, Maltu i Kasrijanu i da su početkom 14. stoljeća istrijebljeni iz tih krajeva kao da ih nikada tu nije ni bilo. Ono što se manje zna, a zašto su muslimani u potpunosti krivi, čega muslimani moraju biti više svjesni, jeste činjenica klasične izdaje muslimana protiv muslimana. Naime, jedan od aspiranata na vlast po imenu Ibn Temna, kada mu se političke ambicije nisu ostvarile 1052. godine, poziva Normane i Rodžera Prvog, dakle nemuslimane protiv muslimana i Rodžer se tom pozivu odaziva, što ima za rezultat kraj muslimana na Siciliji i u južnoj Italiji. Pored ove klasične izdaje među muslimanima Sicilije i južne Italije vladala je podjela na više banana državica, politička nesloga, netrpeljivost i rascjepkanost i potpunim nedostatkom svijesti o udaljenosti od islamskog svijeta i blizini neprijateljskog okruženja. Ipak, najveći svjetski gubitak za islamski svijet i muslimanske narode jeste gubitak Endeluza, odnosno Španije. To nije samo gubitak države, teritorije, vlasti, nego i kulture i civilizacije koje su se formirale i razvijale punih osam stoljeća. Fenomen i čudo u svjetskim okvirima jeste razvoj te islamske kuture na tlu Endeluza, ali nema objašnjenja za njen kraj. Odgovor ili odgovori moraju se tražiti. Prvo, Endeluz je fizički, prostorno, poput Sicilije i južne Italije, odvojen od Afrike i matice islamskog svijeta. Drugo, Endeluz se politički 756. godine, kad je formirao Emirat, odvojio od islamskog svijeta. Treće, Endeluz se 929. godine, kada je formirao vlastiti hilafet, u vjerskom pogledu odvojio od islamskog svijeta. Četvrto, muslimani Endeluza nikada nisu obraćali pažnju na sjeverne kršćanske državice: Navaru, Leon i Asturiju, dok im nisu postale smrtna opasnost od druge polovine 9. stoljeća do kraja muslimanske vladavine. Peto, muslimani na Pirinejima živjeli su u političkom nejedinstvu, neslozi, bili su rascjepkani i podijeljeni na bezbroj malih emirata ili tzv. banana državica. Malo je onih koji znaju da tim državicama 1086. godine nije priskočio u pomoć murabitski vladar iz sjeverne Afrike Jusuf ibn Tašefin, njih bi aragonski vladar Alfonso VI potopio. To njih nimalo nije opametilo te su nastavili međusobne političke sukobe, što je prisililo 1090. godine Jusufa ibn Tašefina da Endeluz pripoji Murabitskoj državi. Šesto, kako je vrijeme odmicalo, muslimani Endeluza sve su se više predavali hedonizmu, luksuzu, strastima, porocima, zaboravu života u izobilju, gradnji velikih palača i dvoraca (Et-Zehra, El-Hamra), što je sve opisano u romanu: Sjene narova drveta.
Kako su ishitreno 929. godine proglasili hilafet, tako su ga 1031. godine samovoljno i ukinuli, tako što su posljednjeg kordobskog halifu Hišama III ibn Muhammeda s maloljetnom kćerkicom zatvorili u jedan podrum u kojem je i završio život.
Poslije ukidanja Kordobskog hilafeta u Endeluzu je nastala, kad je riječ o muslimanima, politička anarhija. Kakvu takvu stabilnost održavale su muslimanske dinastije iz sjeverne Afrike, prije svih Murabiti, Muvehidi i Merinije.
Međutim, kada je muvehidska vojska 1212. godine kod Las Navasa de Tolosa pobijeđena od kršćanskih vojski, počinje politički i državni kraj muslimana na tlu Pirineja. Kao zrele i mehke kruške počinju padati emirati i gradovi u kršćanske ruke: Kordoba 1232. godine, Sevilja 1236. godine. Muslimanska vlast i državica svedena je na Granadu i njenu okolicu od 1235. do 1492. godine. Sljedeća odsudna godina za ubrzanje kraja muslimana na Pirinejima bio je brak između aragonskog kralja Ferdinanda i kastiljske kraljice Izabele. Oni nisu samo 1469. godine sklopili brak, nego su i ujedinili Aragon i Kastilju u Kraljevinu Španiju. Kada se tome pridoda da je papa Sikstus IV na koncilu u Toledu 1480. formirao sud inkvizicije za Španiju, a da je kralja Ferdinanda ovlastio da imenuje sudije inkvizitore, slika postaje jasnija. Jedino je preostalo da padne Granada, posljednje muslimansko političko utočište, pa da inkvizicija bude kompletna. Prije pada Granade u ruke Ferdinanda dolazi do međusobnog sukoba muslimana u kojem Abdullah ustaje protiv oca Alija Ebu Hasana, što Ferdinand koristi protiv obojice i muslimana u cjelini. Padom Granade 2. januara 1492. godine nastavlja se asimilacija, devastacija i inkvizicija do posljednjeg muslimana i Jevreja na tlu Pirineja. Prvo Kastilja i Leon 1501. godine izdaju dekret prema kojem se svi muslimani u tim pokrajinama moraju odreći islama ili iseliti, godine 1525. takav dekret donosi i Aragon, a 1556. godine Filip Drugi izdaje zakon po kojem su preostali muslimani dužni napustiti: islam, arapski jezik, islamski način života i muslimansku nošnju.
O vandalizmu, barbarizmu, rušilaštvu i masovnim ubijanjima Mongola puno je toga poznato. Sa stajališta islama, unutar međumuslimanskih odnosa, malo je kome znano da je abasijski halifa En-Nasir 1194. godine pozvao harezmijskog vladara protiv seldžučkog vladara Togrula II u naivnoj nadi da će za njega od Seldžuka osloboditi Irak. Dakle, halifa je pozvao muslimane protiv muslimana. Kada su šahovi Harezma nastavili širiti svoju državu na račun Hilafeta, isti halifa, ni manje ni više, protiv šahova harezma, dakle muslimana, 1216. godine poziva Mongole, dakle pagane, barbare i rušitelje i masovne ubice. Mongoli se odazivaju i kreću na rušilački pohod na islamski svijet. Slijedi mongolsko osvajanje centralne Azije, Buhare, Semerkanda, Belha, a 1258. godine unuk Džingis-hana Hulagu je pred vratima Bagdada. Opet slijedi izdaja od vezira Alkamija u korist Mongola na štetu muslimana. Na prevaru je Alkami doveo halifu i sve uglednike s dvora u šator Hulagua gdje su svi bili pobijeni. Naravno, principijelni Hulagu u svom divljaštvu nije poštedio ni život Alkamija. Njegovu osudu na smrt propratio je sljedećim riječima: “Ja ovako nagrađujem onoga ko izda svoju domovinu.”
Potpuno je u pravu lucidni Edgar Moren kada primjećuje da su križarski ratovi više opečatili i odredili kolektivnu svijest Evrope od bilo kojeg drugog događaja u povijesti Evrope. To je problem kolektivne svijesti evropskog ljudstva. Problem druge vrste koji se tiče muslimana izravno i iznutra zapaža Amin Maluf u knjizi: Križari u očima Arapa. Naime, Maluf, nemusliman zapaža i konstantira da se u toku dvostoljetnih, križarskih ratova nigdje i nikada nisu udružili i povezali muslimani dva grada (Akke, Tira, Tripolisa) da se zajedno brane i odbrane. Baš kao različita indijanska plemena mislili su, govorili i prosuđivali: “Križari njih napadaju i osvajaju, a nas neće.” Ima jedno predanje u kojem se kaže: “Narod je kao i njegov vladar.” Poput naivnih i politički neosviještenih muslimana i halifa El-Mustasim je, kad su Mongoli bili pred vratima Bagdada, govorio: “Meni je dosta Bagdad. Kada Mongoli okupiraju sve gradove, mislim da će mi ostaviti Bagdad, u kojem sam rođen i odrastao.” Drugo što pronicljivi i analitičko-sintetički duh Malufa primjećuje jeste činjenica da koje god mjesto zauzmu križari, oni u njemu odmah uspostave ustanove i institucije vlasti kao i sve oblike javnog života, a kod muslimana dovoljno je da umre vladar ili da bude izvršen atentat na jednog čovjeka – i to je kraj dinastije. Atentat na Nizamu-l-Mulka jeste kraj velikih Seldžuka, smrt Jusufa Salahuddin Ejjubije kraj je Ejjubijske dinastije. Veliki broj historičara primjećuje da je Evropa, pod kišobranom crkve sa tla Francuske, svoje probleme, proturječnosti i svekolike krize pokušala križarskim ratovima prenijeti na islamski svijet i muslimanske narode. Međutim, malo ko primjećuje da je u Sedmom križarskom ratu egipatsko-ejjubijski vladar Kamil ibn Adil, da bruka i sramota budu potpuna, bratić Jusufa Salahuddina Ejjubije, 1229. godine predao bez borbe, kao dar, grad Jerusalem Fridrihu II. Pošto mu se to učinilo malo i nedovoljno, darovao mu je i koridor od luke Akke do Jerusalema koji će on u korist Fridriha II od muslimana garantirati i osigurati.
Širenje islama u Bosni i Hercegovini poklapa se s prelaskom Turaka Osmanlija na Balkan. Godine 1354. Orhanova vojska zauzela je važnu tačku u Evropi, grad i luku Galipolje na Dardanelima. Godine 1463. sva je Bosna, izuzev Krajine, u sastavu Osmanske carevine. Prva velika izdaja na Balkanu u okviru vojske Osmanske carevine, u čijem je sastavu najviše bilo vojnika porijeklom iz Bosanskog ejaleta, dogodila se pod Siskom 22. juna 1593. godine kada je novi veliki vezir Sinan-paša vratio nazad poslanu pomoć koju je bio poslao dotadašnji veliki vezir Sijavuš-paša, a da vojska, njih 7.000, s Hasan-pašom Predojevićem na čelu, uopće nije za to znala i u neravnopravnoj borbi do posljednjeg izginula. Nesretni boj i izdaja pod Siskom bili su uvod u 17. stoljeće u kojem Osmanska carevina vodi teške, najduže i najveće ratove s Habsburškom monarhijom, Mletačkom republikom, Poljskom i Perzijom. S Mletačkom republikom u tom stoljeću vodila je najduži, tzv. Kandijski rat za otok Krit od 1645. do 1669. godine, a s Habsburškom monarhijom je u tom stoljeću vodila najveći i najteži rat u kojem je doživjela najveći poraz i izgubila srednju Evropu, tj. Budimski, Kliški, Cernički, Požeški i Lički sandžak. U Velikom ili Bečkom ratu protiv Osmanske carevine ratuje sveta alijansa: Habsburška monarhija, Mletačka republika i Poljska pod pokroviteljstvom pape. Od Bečkog rata, 1683.-1699. godine, kreće prvi genocid, devastacija i asimilacija muslimana Balkana. Drugi genocid pod devizom “istraga poturica” dogodit će se 1711. godine na Cetinju uoči Badnje večeri. Događaj koji se najviše urezao u svijest muslimana Bošnjaka u 18. stoljeću, prožeo i ispunio sve organizirane oblike njihovog života i koji je zabilježen kroz sve fenomene njihove svijesti tog vremena (u hronikama, historijskim zabilješkama, narodnim predanjima i junačkim pjesmama) jeste Banjalučki boj, koji se dogodio 4. 8. 1737. godine. U toj pravednoj, herojskoj, junačkoj i čistoj borbi Bošnjaci su branili osnovna Božija, prirodna i pozitivna prava na: život, vjeru, imovinu, čast, slobodu, identitet, kulturu, baštinu, tradiciju, školstvo, obrazovanje, način života i potomstvo. Od presudnog historijskog značaja jeste pobjeda pod Banjom Lukom koju su postigli Bošnjaci jer je bio samo jedan Turčin Ali-paša Hekim-oglu. Evo šta je Karlo VI prije boja namijenio i zaprijetio Bošnjacima: “Zbog da obećaima svoia samovolnog pridaina izpuniti temelito obdržati hote, ako želiu obrambene naše dionici biti, ali zakon vire svoie mesta imati ne može i ova iest, temelita i milostiva volia i pamet naša.” Dakle, Karlo VI zaprijetio je muslimanima fizičkim uništenjem ukoliko ne napuste i ne ostave vjeru svoju.
Poslije Boja pod Banjom Lukom 1737. godine jedna među mnogobrojnim opasnostima za sve muslimane Balkana jeste Prvi balkanski rat, 1912., koji su Osmanlije izgubili. Nije to bio samo vojni poraz nego i gubitak svih posjeda na Balkanu: Trakije, Tesalije, Makedonije, Kosova, Sandžaka i Albanije. Kao što je Bečki rat stavio tačku na srednju Evropu, tako je Prvi balkanski rat stavio tačku na sve posjede na Balkanu. Kao što je Bečki rat pokrenuo genocide nad muslimanima Balkana, tako je Prvi balkanski rat iskorišten za sedmi genocid nad muslimanima Balkana i pokušaj prekrštavanja muslimana Plava i Gusinja. Posebna opasnost za sve muslimane Balkana leži u činjenici da su se u Prvom balkanskom ratu krajem oktobra 1912. godine u Sandžaku spojile srbijanska i crnogorska vojska. Tim spajanjem muslimani su presječeni od do tada neraskidivog okeana muslimanskog svijeta i svedeni su u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni na jezero koje se neprestano sužava i isušuje. Svi ciljevi četničkog pokreta imaju strategiju, cilj i politiku čistiti sliv Drine i s lijeve i s desne strane od muslimana i gurati ih što dublje u unutrašnjost Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Sljedeća velika fizička, biološka i egzistencijalna opasnost za muslimane bio je genocid u Drugom svjetskom ratu od četnika, koji je Mustafa Imamović nazvao “komšijski genocid”, kao što je srbijanski historičar i diplomata Stojan Novaković treći genocid 1804.-1820. označio kao “generalno trebljenje Turaka muslimana iz naroda”. U Devetom genocidu nad muslimanima Balkana, u toku Drugog svjetskog rata ili “komšijskom genocidu”, sve prema istraživanju i priznanju historičara nemuslimana: Dedijera, Miletića, Kočovića i Žerjavića, stradalo je i poklano 103.000 muslimana ili 8,1% od ukupne populacije. Sukrivica i suučešće muslimanima u ovom kao i u prethodnim genocidima leži u činjenici da se nisu uopće, u okvirima svojih mogućnosti, branili. Treća velika i smrtna opasnost za Bošnjake muslimane, uz Banjalučki boj i genocid u Drugom svjetskom ratu jeste unaprijed najavljeni i do kraja pokušani da se sprovedu: genocid, urbicid, devastacija, kulturocid u formi agresije nad Bošnjacima pred očima čitavog svijeta 1992.-1996. godine. U tom projektu učestvovale su sadašnje države: Srbija, Crna Gora, Hrvatska, bivša JNA i Srbi u BiH organizirani kroz SDS i Hrvati organizirani kroz HDZ. Nikada Bošnjaci nisu bili izloženi većoj opasnosti, iskušenju i agresiji sa sadržajem genocida i devastacije niti su se tako hrabro, smjelo, junački i uporno borili. Odbrana od agresije 1992.-1996. godine i Boj pod Banjom Lukom 1737. godine jesu dva najznačajnija događaja u opstanku BiH kao države i Bošnjaka kao naroda.
Autor: Mustafa Spahić