Šta su nama dovišta
Posljednjih desetljeća tradicija posjećivanja dovišta u Bosni i Hercegovini našla se na udaru muslimanskih puritanaca koji koriste sva raspoloživa sredstva, printane medije, internet, pa čak i brošure, kako bi „spasili“ Bošnjake od te „idolopokloničke“ prakse. U ovom radu ćemo, na osnovu osnovnih izvora islama, pokušati odgovoriti na pitanja: da li je posjećivanje dovišta u skladu s islamskom tradicijom Bošnjaka?; da li su dovišta sveta mjesta u islamu?; te zašto Islamska zajednica insistira na očuvanju te tradicije?

Da li je Bošnjacima dozvoljeno obavljati namaz i učiti dove na bosansko-hercegovačkim dovištima? O tome Allahov Poslanik, a. s., kaže: „Cijela zemlja učinjena mi je mjestom za obavljanje sedžde (namaza).“ (Buharija, hadis br. 355) Svaki čisti prostor na planeti Zemlji, ukoliko vlasnik te zemlje nije protiv toga, pogodno je mjesto za obavljanje namaza. Poput namaza i dova se može učiti na svakom čistom mjestu na planeti Zemlji. Kako su sva dovišta u Bosni i Hercegovini vakuf Islamske zajednice ne postoji, dakle, nikakva vjerska zapreka da Bošnjaci obavljaju namaz i uče dove na njima.
Namaz i dova na mjestu predislamskog svetišta
Argument koji muslimanski puritanci u Bosni i Hercegovini neprestano podastiru Bošnjacima kako bi im zabranili okupljanje na dovištima je to što se dovišta, kako tvrde, nalaze na mjestima predislamskih svetišta i molitvišta. Ovo je samo djelimično tačno jer je većina dovišta locirana na mjestima povezanim s burnom historijom islama i muslimana na ovim prostorima što znači da većina dovišta ima muslimansko, a ne kako se uobičajeno misli predislamsko porijeklo. Uvidom u praksu Allahovog Poslanika, a. s., doći ćemo do saznanja o tome da li su kritičari dovišta u pravu po ovom pitanju? Kada su stanovnici Taifa prešli na islam, Allahov Poslanik, a. s., je poslao ashaba Mugiru ibn Šu'bu da sruši idolopoklonički hram u ovom gradu, što je on i učinio. Naravno, to što je Allahov Poslanik, a. s., naredio da se sruši idolopoklonički hram sasvim je očekivano. Međutim, Allahov Poslanik, a. s., je potom naredio gradonačelniku Taifa, ashabu Osmanu ibn Ebu ‘Asu, da na istom tom mjestu sagradi džamiju. Ebu Davud bilježi da je Osman ibn Ebu ‘As, r. a., rekao: „Allahov Poslanik, a. s., mi je naredio da sagradim džamiju na mjestu gdje su bili njihovi idoli.“ (Ebu Davud, hadis br. 449) To znači da ne samo da nije zabranjeno klanjati na mjestima predislamskih svetišta i molitvišta, nego je to na izvjestan način i preporučeno.
Dovište – sveto mjesto u islamu?
Slijedeće pitanje kojim ćemo se pozabaviti jeste: da li su dovišta Bošnjaka sveta mjesta prema islamskom učenju? Prema Kur’anu i Sunnetu na planeti Zemlji postoje četiri sveta mjesta i tri sveta hrama, svi unutar granica svetog prostora. Sveta mjesta su: Sveta ili Obećana zemlja, Mekka i njena okolina, dolina Tuvā, te Medina i njena okolina, dok su sveti hramovi: Mesdžidu-l-harām u Mekki, Mesdžidu-l-aksā u Jerusalemu i džamija Allahovog Poslanika, a. s., u Medini. Analiza kur'anskih i hadiskih tekstova o svakom navednom svetom mjestu otkriva konstruktivne elemente svetih mjesta u islamu općenito. Neko mjesto se može smatrati svetim ako se ispune slijedeći uvjeti:
- da se svetim, posredno ili neposredno, naziva u osnovnim izvorima islama: Kur’anu i Sunnetu;
- da postoje vjerske i svjetovne zabrane kojima se štiti njegov integritet;
- da je na njemu u nekom periodu zemaljske povijesti došlo do isijavanja svetosti, odnosno dodira Svetog i profanog;
- da ga svi muslimani svijeta smatraju svetim;
- da ga obuhvata bereket - Božiji blagoslov, koji se manifestira na različite načine, zavisno od mjesta do mjesta;
- da posjeta tom svetom mjestu traje tokom čitave godine, a ne samo jedanput godišnje.
Uporede li se navedeni elementi svetog mjesta u islamu s osnovnim karakteristikama dovištā Bošnjaka, dobit će se odgovor na pitanje: da li su dovišta sveta mjesta? Dakle, bosanskohercegovačka dovišta se ni u jednom slovu Kur’ana i Sunneta ne nazivaju svetim, niti se, u tom smislu, na bilo koji način tretiraju. Sveta mjesta u islamu hodočasnici posjećuju tokom cijele godine, međutim dovišta bosanskohercegovačkih muslimana posjećuju se tek skraja proljeća do kraja ljeta, a i tada, u većini slučajeva, samo jedanput. Na kraju ne postoji konsenzus muslimana cijeloga svijeta po pitanju svetosti dovišta bosanskohercegovačkih muslimana. Zapravo, ogromna većina muslimana uopće ne zna za njih. Sumirajući rezultate komparativne analize karakterističnih elemenata svetih mjesta u islamu i dovištā Bošnjaka može se zaključiti da dovišta, prema islamskom učenju, nisu sveta mjesta niti se kvalitativno razlikuju od drugih mjesta na kojima se klanja i uči dova u Bosni i Hercegovini.
Zašto IZ insistira na tradiciji dovišta
Od austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine do današnjih dana na sceni je, katkad perfidno i latentno, uglavnom javno i otvoreno poricanje nacionalnog identiteta Bošnjaka. Tokom ovog dugog perioda Bošnjaci su bili: Muhamedanci, Muslimani, Poturice, Turci, „Hrvatsko cvijeće“, Neopredijeljeni, Srbi ili Hrvati, bez prava na maternji jezik i na matične: naučne, kulturne i dobrotvorne ustanove. Takav odnos prema Bošnjacima direktna je posljedica njihovog prihvatanja islama. Paradoksalno, odnos prema islamu, tj., nosiocima islama Turcima (Osmanlijama), utkan je u nacionalni identitet ne samo Bošnjaka već gotovo podjednako Srba i djelimično Hrvata. Mit o Kosovskom boju i „petstogodišnjem turskom jarmu“ nepovratno je odredio smjer razvoja duhovnog i nacionalnog identiteta Srba. Ostat će zapamćena - nikada je Bošnjaci ne smiju zaboraviti – rečenica haškog optuženika, komandanta vojske RS Ratka Mladića, koji je u jeku genocida nad Bošnjacima u Srebrenici jula 1995. godine izjavio: „...i, napokon, došao je trenutak da se posle Bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ Visoki zvaničnik Vojske RS, osoba koja je bila zadužena da za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu provodi politiku RS, Bošnjake naziva Turcima ustrajavajući pritom na mitološkim stereotipima koji su trebali poslužiti kao argument i opravdanje za planirani genocid. S druge, zapadne, strane među Hrvatima je stoljećima njegovan i razvijan mit o Hrvatskoj kao „predziđu kršćanstva“ (antemurale Christianitatis). Premda ovaj mit potječe još iz vremēnā krstaških ratova on će svoju punu afirmaciju doživjeti tokom XVI stoljeća u vrijeme kada Osmanlije nezadrživo prodiru u Evropu osvajajući jednu po jednu kršćansku državu. Tri stoljeća kasnije, na platnu Ferdinanda Quiquereza (1892.) pod naslovom Antemurale christianitatis (predziđe kršćanstva) Hrvatska će biti predstavljena u liku mlade žene sa isukanim mačem u lijevoj i štitom s motivom šahovnice u desnoj ruci kako na stepeništu zaustavlja Turke dok se iza njenih skuta kriju Rafael, Dante, Mikelanđelo, Galileo, Molier i Šekspir.
Ovaj mit nije zaboravljen ni u jeku sukoba između Armije Republike BiH i Hrvatskog vijeća obrane i obilato je korišten od strane političkog i vojnog vođstva tadašnje paradržavne tvorevine Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. I dok su Srbi i Hrvati nacionalni identitet - jedni više, drugi manje - izgrađivali na historijskim događajima iz vremena stoljetnih borbi protiv Turaka – protagonista islama, Bošnjaci su s druge strane kroz običaje i usmenu tradiciju njegovali uspomenu na vrijeme prihvatanja i širenja islama u Bosni i Hercegovini. Dva glavna tipa lokacija na kojima su situirana dovišta: predislamska molitvišta i bitna mjesta iz historije muslimana ovih prostora, otkrivaju dva ključna razloga zašto Bošnjaci posjećuju dovišta i zašto Islamska zajednica insistira na tome. Prvo, dovišta pored predislamskih svetišta i molitvišta, poput dovišta u Brateljavečkoj pećini kod Kladnja ili Lastavice, najbolji su odgovor onima koji zastupaju tezu da su Bošnjaci Turci, tj., da su došli u Bosnu za vrijeme osmanske vladavine te da su trebali iz nje otići s Turcima krajem XIX stoljeća. Iako ovu tezu više ne zastupa nijedan ozbiljan istraživač jer je opovrgnuta brojnim autentičnim historijskim izvorima, kolektivno sjećanje Bošnjaka očuvano kroz tradiciju posjećivanja dovištā ovog tipa svjedočanstvo je samo po sebi da su Bošnjaci, nekada Bošnjani, nastanjivali prostor Bosne i Hercegovine prije Osmanlija i da imaju puno pravo na svoju zemlju i nakon njihovog odlaska. A oni koji osuđuju Bošnjake, svejedno bili oni Srbi ili Hrvati, što su napustili svoju staru vjeru i prigrlili islam nazivajući ih „poturicama“, trebali bi početi od sebe, jer su i oni također prigrlili pravoslavlje ili katoličanstvo napustivši i izdavši pritom svoju staru slavensku vjeru. Drugo, najviše dovišta u Bosni i Hercegovini povezano je sa sultanom Mehmedom el-Fatihom i njegovom vojskom. To je zbog toga što je sultan Mehmed el-Fatih iznimno poštovan i cijenjen vladar kojeg je Allahov Poslanik, a. s., lično pohvalio. U vjerodostojnom (sahih) predanju imam Ahmed bilježi da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: „Sigurno će biti osvojen Konstantinopolj, divan li je vojskovođa (te vojske), i divna je ta vojska.“ Sultan Mehmed el-Fatih osvojio je Konstantinopolj 1453. godine. Deset godina kasnije, 1463., isti vladar s, uglavnom istom vojskom osvojio je Bosnu i njenim stanovnicima donio svetu vjeru islam. Ne čudi, prema tome, činjenica da su Bošnjaci za svoja dovišta izabrali mjesta koja ih podsjećaju na, od Božijeg Poslanika, a. s., uvažavanog Mehmeda el-Fatiha, njegovu vojsku i vrijeme kada se islam proširio u Bosni. Uz mezare šehida iz Fatihove vojske dovišta se nalaze i pored turbeta i mezara cijenjenih imama, šejhova i evlija, tj., osoba koje su nesebično i neumorno radile na širenju i pravilnom razumijevanju islama. I kao što Srbi i Hrvati memorijalizacijom važnijih bitki iz svoje duge historije borbe protiv Turaka – nosilaca islama, ističu svoju privrženost hrišćanstvu/kršćanstvu, Bošnjaci se odlaskom na dovišta s ponosom prisjećaju vremena kada su prigrlili islam. Dovišta, dakle, ne izgrađuju Bošnjake iznutra kao vjernike muslimane, jer islam od njih ne traži da ih posjećuju. Ne, dovišta su međaši koji Bošnjake određuju u odnosu prema njihovom izvanjskom okruženju. Odlaskom na dovišta Bošnjaci, s jedne strane, svoje okruženje podsjećaju da su ove prostore nastanjivali davno prije Osmanlija i da imaju puno pravo na zemlju Bosnu i nakon njih. S druge strane, insistiranjem na posjećivanju dovišta Islamska zajednica pokazuje da neizmjerno cijeni i poštuje one koji su žišku islama donijeli i predali Bošnjacima u amanet. I još nešto, nimalo manje važno. Nakon brutalne agresije na našu zemlju (1992.- 1995.) mezari šehida i nevino ubijenih civila širom Bosne i Hercegovine, postali su mjesta posebnog pijeteta i poštovanja. O tome nedvosmisleno govori i nedavno donesena „Fetva o Srebrenici“ u kojoj se između ostalog ističe: „Vijeće muftija proglašava lokalitete Srebrenica i Žepa Šehitlucima Genocida nad muslimanima Bošnjacima. Ovi šehitluci za trajno imaju svoj hurmet, s posebnim normama ponašanja za muslimane i muslimanke. Svakom muslimanu i muslimanki preporučuje se da prouči Fatihu šehidima, žrtvama Genocida, i da se vodi računa o moralnom ponašanju na području šehitluka.“
Mezari šehida poginulih u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, poput mezara šehida iz vojske sultana Mehmeda el-Fatiha, neprestano nas podsjećaju na ljude koji su donijeli i životom branili islam i muslimane na ovim prostorima, a sve s jednim ciljem – da se ne zaboravi i da se zločin genocida Bošnjacima više nikada ne ponovi. Tako su dovišta koja, kako smo vidjeli, nikada nisu ni bila sveta mjesta muslimana, ustvari „sveta mjesta“ Bošnjaka.
Piše: Elvir Duranović