Kroz najveći dio povijesti Osmanskog carstva pa sve do 19. stoljeća i reformi poznatih kao tanzimat, šerijatski sudovi su predstavljali osnovu pravnog sistema. Značajne promjene u tom smislu započele su Hatti šerifom od Gilhane (Hatti şerīf od Gülhane), reformskim procesom iz 1839. godine koji je predviđao modernizaciju osmanskog društva i pravnog poretka. Posebna se pažnja posvećivala statusu podanika Carstva kojima su, pod uticajem evropske pravne misli, slobode i prava proširena i potvrđena Hatti humajunom (Hatti humāyūn) izdatom 1859. godine.

Efekti ovih promjena odrazili su se i na prilike u Bosni i Hercegovini. Nakon Velike istočne krize i Berlinskog kongresa 1878. godine, na kojem je odlučeno da ova najzapadnija provincija Osmanskog carstva kao okupaciona zona bude dodijeljena Austro-Ugarskoj monarhiji, njezini su stanovnici postali dijelom novog političkog i pravnog korpusa. Nova uprava se obavezala da će u praksi poštovati zatečeno stanje pravnog uređenja, što je potvrdila sakcioniranjem Uredbe iz 1859. godine. Time su šerijatski sudovi u Bosni i Hercegovini postali integralni dio sudskog sistema Austro-Ugarske monarhije. Vlasti su, shodno tome, pristupile redefiniranju normi koje su se odnosile na šerijatske sudove i osigurala sve preduslove za njihovo dalje funkcioniranje. Od posebnog značaja bila je carska Naredba o ustrojstvu i djelokrugu šerijatskih sudova od 29. augusta 1883. godine, čijom su primjenom sankcionirane sve promjene učinjene u šerijatskom sudstvu do tada, dakle u prvih pet godina Austro-Ugraske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog osjetljivosti i specifičnosti prirode konfesionalnih odnosa nastojalo se jurisdikciju šerijatskih sudova ograničiti isključivo na muslimansko stanovništvo. U tom smislu pristupilo se radu na prikupljanju šerijatskih propisa, njihovoj adaptaciji i usklađivanju kompetencija izvršnih tijela nadležnih za reguliranje porodičnog, naslijednog i bračnog prava. Obiman posao, u kojem su i veliku ulogu imali duhovni predstavnici bosanskohercegovačkih muslimana, završen je prvom zbirkom propisa pod naslovom ''Ehrecht, Familienrecht und Erbrecht der Mohamedaner nach hanefitischen Ritus” (Bračno, porodično i nasljedno pravo muhamedanaca prema hanefijskom redu). Ovo djelo, koje je publikovano 1883. godine na njemačkom jeziku, korišteno je u radu šerijatskih sudova, ali su se njime služile i sudije građanskih sudova. Sve je, naravno, bilo pod monitoringom austrougarskih vlasti.

U prvim mjesecima nakon okupacije Austro-Ugarska monarhija formirala je i Komisiju za poslove Bosne i Hercegovine, koja je imala zadatak da regulira privremeno stanje u pitanjima uprave u okupiranoj zemlji. Svi sudovi, pa i šerijatski, pratećim odlukama ove Komisije bili su u nadležnosti zemaljskog poglavara. Vakufska pitanja bila su podložna jurisdikciji Odjeljenja za finansije, a od 1912. novoformiranom Odjeljenju za bogoštovlja i nastave. Međutim, takvo stanje nije odgovaralo nikome, pa ni okupacionoj upravi. Stoga je obrazovana Komisija čiji će zaključci biti iskorišteni kao temelj za ranije spomenutu Naredbu o ustrojstvu i djelokrugu šerijatskih sudova od 29. augusta 1883. godine. Ovom naredbom jasno je precizirano da se pri svakom kotarskom sudu imenuje i postavlja inokosni šerijatski sudija (kadija) koji će da sudi u skladu sa propisima šerijata. Pored kotarskog suda, drugu šerijatsku instancu predstavljao je Vrhovni šerijatski sud u Sarajevu. Šerijatski sudovi u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-Ugarske okupacije imali su širioke nadležnosti. Oni su rješavali pitanja ženidbenih poslova (to je podrazumijevalo zaključivanje muslimanskih i mješovitih brakova), pitaja porodičnih odnosa muslimana (rasprave i suđenja u pogledu prava i obavezama djece prema roditeljima i obratno, prava najbližih srodnika, odgoj i dr.), nasljedno-pravni odnosi (ostavinske rasprave, oporuke i dugovi), zatim drugi vakufski poslovi (ovjeravanje dokumenata, starateljstvo i sl.).

Obaveze o poštivanju osmanskog pravnog sistema Austro-Ugarska monarhija je pragmatično koristila za vlastite interes u Bosni i Hercegovini. U praksi ona je zadržala, redefinirala i prema potrebama bosanskohercegovačkog društva inkorporirala šerijatske sudove u svoj pravni sistem čime je, prateći politička kretanja u Osmanskom carstvu, stvarala uslove za čin aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine. Tim događajem, kojim je i de facto prekinut suverenitet sultana u Bosni i Hercegovini, Austro-Ugarska monarhija je kolonijalnim modelom primjene šerijatskog prava apsolutno ovladala vjerskim pitanjima bosanskohercegovačkih muslimana.

Piše: Azemina Krehić