Ovaj časni ashab je porijeklom iz Perzije, gdje je bio od obožavaoca vatre. S obzirom da je bio sin starješine u svom selu, u blizini Asbehana, odrastao je u raskošu i izobilju. Otac ga je posebno volio i cijenio, pridajući mu posebnu pažnju i naklonost. Čak je dobio posebno počasno zaduženje a to je da loži i održava vatru koju su obožavali, kako se ne bi ugasila. Otac se za njega posebno brinuo pa je čak ograničavao njegove izlaske iz kuće. Imali su imanje van sela i otac ga je svakodnevno obilazio. Međutim, jednoga dana je bio spriječen da obiđe imanje, pa je poslao svoga sina Selmana da to uradi. Na putu prema imanju on je prošao pored kršćanske bogomolje i njihovi glasovi su ga privukli, te je on ušao unutra. Njihov način obožavanja ga je zadivio i tako je tu ostao sve do mraka. U sebi je već konstatovao da je vjera ovih ljudi ispravnija i bolja od vjere kojoj pripada on i njegova rodbina. U razgovoru sa njima saznao je da njihova vjera ima svoje korijene u Šamu / Siriji. Kada se naveče vratio kući otac ga je upitao gdje je bio. On mu je sve ispričao i pohvalio mu tuđu vjeru, to je oca razljutilo, te on reče: -Nema bolje vjere od naše vjere. Nakon toga mu je potpuno zabranio izlazak iz kuće, te mu je čak stavio okove na noge. Selman je poručio kršćanima da ga obavijeste kada naiđe neka karavana iz Sirije. Kada su ga o tome obavijestili, on se je uspio nekako osloboditi svojih okova i otputovati sa njima u Siriju, tražeći ispravnu vjeru. 

Evo kako on priča o tom svom putu i potrazi za ispravnom vjerom: "Kada stigosmo u Siriju ja upitah: -Ko je ovdje najbolji čovjek u ovoj vjeri? Oni mi rekoše da je to biskup, čuvar dotične bogomolje. Ja odoh do njega i rekoh mu: -Želja mi je da uđem u kršćanstvo, pa bih volio da budem uz tebe, da te služim, da učim od tebe, i da se s tobom molim Bogu. On reče: -Uredu i ja odoh s njim i počeh ga služiti. Nije mi dugo trebalo da otkrijem kako je on loš čovjek. Svojim podanicima naređivao je da daju milostinju i podsticao ih na to obećavajući im nagradu, a kada bi mu nešto dali da podijeli na Božijem putu, on bi to krišom uzimao za sebe a siromasima ne bi davao ništa. 

Tako se nagomilalo sedam velikih kesa zlata. Ja sam ga zbog toga silno zamrzio, ali je on ubrzo umro, pa kada se kršćani sakupiše da ga ukopaju ja im rekoh: -Ovaj vaš drug je bio loš čovjek! Naređivao vam je milostinju i podsticao vas da je dajete, a kada bi mu vi šta donijeli, on je to ostavljao za sebe, dok siromasima ne bi davao ništa. Oni me upitaše: -Otkud to znaš? Ja im rekoh: -Pokazat ću vam gdje je njegova riznica. Oni povikaše: -Pokaži nam! Ja im pokazah mjesto gdje je on ostavljao zlato, pa kad ga oni izvadiše, nađoše sedam kesa punih zlata i srebra. Kada to vidješe, povikaše: -Boga mi, nećemo ga nikako ni ukopati! Onda ga mrtva razapeše na krst i kamenovaše. Malo vremena iza toga izabraše drugog čovjeka na njegovo mjesto, a ja počeh i njega slijediti i služiti. Nikad nisam vidio čovjeka da mu je ovaj svijet manje važan, a da se toliko brine za onaj svijet. Bio je i danju i noću u pobožnosti i obredima. Zavolio sam ga veoma jako, te kod njega ostadoh dugo, a kada mu se prikuči smrt, ja mu rekoh: -O dobri čovječe, koga mi preporučuješ i savjetuješ da kod njega budem poslije tebe? On mi odgovori: -Sine moj, ne poznam nikoga da je ovakav kao ja osim jednog čovjeka u Mosulu, to je čovjek koji ništa ne mijenja i ništa ne dodaje vjeri, pa idi kod njega!“ Nakon dolaska u Mosul i boravka kod ovog iskrenog i pobožnog čovjeka Selman po njegovoj preporuci, odlazi u mjesto Nesibin (između Eufrata i Tigrisa), zatim u Amuriju. Tu mu pobožni čovjek reče da će se u Arapskom poluotoku pojaviti poslanik koji neće jesti ono što je sadaka a ono što je poklonjeno hoće jesti, i među plećkama će imati biljeg (pečat) poslanstva. On će preseliti (učiniti Hidžru) u grad pun palmi (tj. Medinu). Sve što je do tada Selman stekao od imetka, ovaca i krava dao je jednoj arapskoj karavani da ga povede u njihov kraj. Međutim oni su ga usput prevarili, prodali ga kao roba jednom židovu, koji će ga kasnije prodati židovima iz plemena Benu Kurejza, pored Medine. Tako će Selman, Allahovom odredbom i svojom iskrenom željom za slijeđenjem istine stići u Medinu. Sreo se sa Poslanikom i spoznao da je to onaj kojeg su najavile ranije nebeske knjige. Tada je Poslaniku i ashabima ispričao sav svoj životni put, dok nije došao do njih. Muhammed, s.a.v.s., i ashabi su mu pomogli da se otkupi iz ropstva u kojem je bio tako da je prije bitke na Hendeku već bio slobodan čovjek. 

Zbog svega ovoga Selaman je nekada svoje porijeklo pripisivao Islamu, pa bi se nazivao Selman od Islama. 

S obzirom da je bio rob kod židova nije mogao učestvovati u bici na Bedru i Uhudu, ali je zato kada se desila bitka na Hendeku, ili Gezvetul-ahzab, odigrao ključnu ulogu u zaštiti Medine. On je bio vrlo vješt i iskusan u ratovanju pa je pred bitku na Hendeku, 5. godine po Hidžri, kada su se mnoga plemena sakupila da unište Muhammeda i njegove sljedbenike u Medini, Poslaniku predložio nešto što nijedan Arap ranije nije vidio u ratovanju - predložio je da iskopaju kanal (hendek) na mjestu oko Medine, gdje je otvoren pristup gradu. Kada je neprijateljska vojska stigla u Medinu bili su iznenađeni ovom klopkom te su danima logorovali pored Medine, ne mogavši je osvojiti. Jedne noći Allah, dž.š., je poslao oluju koja je razorila njihove šatore i izderala ih na komade. Tako se vojska ustrašena i poražena vratila svojoj kući bez ikakvih rezultata. 

Nakon ovog zasluženog čina muhadžiri i ensarije su počeli svojatati Selmana i svi su govorili, on pripada njima, pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Selman je od nas, ehlil-bejta.“ 

Poslanik, s.a.v.s., je posebno volio Selmana i govorio je: „Ja sam predvodnik ljudi, a Selman je predvodnik Perzijanaca.“ Selman od Poslanika prenosi oko 60 hadisa. Pored toga pojedini autori su sakupili i neke njegove izreke. 

Od Selmanovih izreka je: „Faraonova žena je bilo podvrgnuta kažnjavanju, pa kada se mučitelji odmaknu, prišli bi meleki i pravili joj hlad svojim krilima a ona bi, tokom kažnjavanja gledala svoju kuću u Džennetu. Također su za Ibrahima, a.s., bila posebno pripremljena dva lava koja su izgladnjivana, pa kada su puštena na njega da ga pojedu počeli su se oko njega umiljavati i naklanjati mu se.“ 

Selman, r.a., je živio veoma skromno. Za takav način života motivisao ga je hadis koji je čuo od Poslanika, s.a.v.s.: „Neka svako od dunjaluka uzme samo onoliko koliko mu je potrebno kada krene na neko putovanje.“

Jednom prilikom je Selman rekao Džeriru ibn Abdullahu: „O Džerire, budi ponizan na dunjaluku, jer zaista ko bude skroman i ponizan Allah će ga uzdići na Sudnjem danu, a ko se na dunjaluku bude uzdizao, Allah će ga na Sudnjem danu spustiti i poniziti.“ 

Selman, r.a., je također rekao: „Ljudi se u noći dijele u tri skupine: oni koji se osevape i nemaju grijeha (to su oni koji noću klanjaju i ibadete dok ljudi spavaju), oni koji nemaju ni grijeha ni sevapa (to su oni koji spavaju) i oni koji imaju grijeh a nemaju sevapa (to su oni koji noću, dok ljudi spavaju, hodaju i čine grijehe)“. 

Selman je umro 36. godine po Hidžri i tada je imao više od sedamdeset godina, mada neki spominju da je živio dosta više. 

Kada je Selman umro u snu ga je vidio Abdullah ibn Selam pa ga je upitao o stanju u kojem se nalazi, pa mu je Selman odgovorio: „Osloni se na Allaha, dž.š., i raduj se (Njegovoj milosti i oprostu) jer nisam vidio ništa poput tevekkula (oslanjanja na Allaha, dž.š.).“ 

 

Autor: Fuad Sedić