Pripravne nauke slušao je kod Vildan-zadeovog oca, Vildan-efendije. Kod tog muderrisa učio je racionalne i tradicionalne nauke. U zrelijoj dobi učitelj mu je bio jedan od najpoštovanijih turskih šejhova i mutesavvifina, šejh Mahmud Hudaji Uskudari, od kojeg je Muniri dobio idžazet i postao njegov halifa. S njim je kasnije i polemizirao, ali učtivo i sa uvažavanjem. Jedan od Munirijevih učitelja i šejhova bio je znameniti Ali Dede Bošnjak čija je djela prepisivao i dopunjavao vlastitim opservacijama. 

Nakon završenog školovanja nastanio se u Beogradu, gdje je bio muftija, muderris u medresi Mehmed-paše Jahjapašića, a vaiz i muzekkir u njegovoj džamiji. Na marginama pojedinih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke koji su nam bili dostupni zabilježene su i Munirijeve fetve. Kao beogradski muftija i općenito učen i cijenjen čovjek dobio je počasni nadimak Nurullah (Allahovo svjetlo). Katib Čelebi kaže da mu nije bilo ravnog u njegovo doba.

Djela

Muniri Beograđanin bio je plodan pisac koji je ostavio djela iz različitih oblasti. Pisao je na osmanskom turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Autor je najmanje sedamnaest djela iz različitih oblasti. Evo desetak važnijih Munirijevih djela: 

Sabʻiyyāt al-Munīrī, geografsko djelo na osmanskom turskom jeziku, pisano na osnovu antičkih  geografa i arapskih autora, govori o sedam Zemljinih pojaseva, podijeljeno na 16 poglavlja. U prvom poglavlju autor govori o nastanku svemira, podjeli zodijakalnog pojasa, imenuje 12 sazvježđa, a u narednim piše o gradaciji vremena, o suncu koje daje svjetlost svim zvijezdama, donosi mišljenja mudraca, svećenika, prirodoslovaca, matematičara, astronoma te šejha Nizamija, potom govori o sedam planeta, o poziciji univerzuma u odnosu na sedam planeta, o naseljenim predjelima Zemlje, o sedam svjetskih mora. Tek od devetog poglavlja Muniri prelazi na glavnu temu djela, sedam zona (al-akalim sab'a), od kojih svaku obrađuje u zasebnom odjeljku. U šesnaestom, posljednjem poglavlju, Miniri govori o zemljinom ekvatoru, o mjestima kroz koja on prolazi i njihovim specifičnostima. 

Rukopis koji posjeduje Gazi Husrev-begova biblioteka dovršio je nepoznati prepisivač, u kasabi Ilidža, 1. juna 1581. godine, još za života autora (GHB, R-2640/2). Jedan rukopis je posjedovao sarajevski muderris i šejh Muhamed Razi Velihodžić.

Silsila al-muqarrabīn wa manāqib al-muttaqīn (Rodoslovlje bogougodnika i životopisi pobožnjaka), veoma vrijedno djelo o derviškim redovima Anadolije i Balkana, te kao takvo predstavlja prvorazredni izvor za historiju sufizma na Balkanu. Djelo, između ostalog, sadrži i 121 biografiju istaknutih šejhova koji su živjeli do kraja vladavine sultana Ahmeda I (1617). U ovom svom djelu Miniri naširoko govori i o derviškom redu hamzevija, ogranku bajramija, na čijem čelu je bio Hamza Bali Bošnjak, pogubljen 1573. godine. Stoga bi ovo djelo trebalo čim prije prevesti i prezentirati. Rukopis, SK, Şehit Ali Paşa, No 2819/3, fol. 21-139. O hamzevijama Muniri govori i u svom narednom djelu:

Niṣāb al-intisāb wa ādāb al-iktisāb (Osnove udruživanja i maniri privređivanja), a riječ je o djelu o esnafima i esnafskim organizacijama sa stanovišta sunnijskog pravca i poslovnog morala, važno djelo iz područja privrede. Niṣāb al-intisāb predstavlja značajan izvor za proučavanje esnafa općenito pa i kod nas te bi ga trebalo prevesti i temeljitije predstaviti. Rukopis Staatsbibliothek, Berlin, Landberg 589, No 5/8. 

Subul al-hudā (Staze upute), djelo o obredoslovlju, namazu i ritualnom čišćenju, na osmanskom turskom jeziku, namijenjeno onima koji ne znaju arapski jezik i nisu u stanju pratiti stručna djela. I ovdje se pokazuje Munirijevo temeljito poznavanje materije o kojoj piše i odlično poznavanje primarnih izvora. Rukopisi:  GHB, R-826/1, R-4282; BI, Ms 221 (296 stranica); OZ HAZU, R-150/2, R-267. U Sulejmaniji Ktp. u Istanbulu čuva se najmanje pet rukopisa ovog popularnog djela. U rukopisu GHB, R-826 nakon Munirijevog Subul al-hudā nalazi se stihovani prijevod djela Šurūṭ aṣ-ṣalāt, autora Šemsuddina al-Fanarija (u. 1431), na turskom jeziku, o uvjetima valjanosti namaza. Dobrača smatra da je i ovo Munirijev rad. 

Naqd-i raqṣ, djelo o opovrgavanju muzike i plesa u derviškim obredima. Djelo spominje Hadžijahić u radu o hamzevijama (Život, XXV/1976., knjiga XLIX, br. 1, str. 79), ali ne donosi podatak gdje se rukopis nalazi.

Šarḥ-i qasīda-yi Šayḫ Sulaymān, komentar kaside halvatijskog šejha Sulejmana Rusuhija, napisane oko 1575. godine. Kasida je izazvala brojne reakcije pa je autor čak optuživan i za otpadništvo. Muniri je svoj komentar te kaside (gazela) napisao, dvadesetak godina kasnije, i u njemu zastupa srednji put. I u ovom djelu Muniri neposredno govori o hamzevijama.  

Naẓm fī āfa al-qahva wa al-ḫamr wa al-āfiyūn wa ad-duḫān, kratki spjev protiv upotrebe kahve, vina, opijuma i duhana (GHB, R-946/17). On je, po svoj prilici, autor još jedne risale protiv kahve i duhana Ar-Risāla al-ma'mūla fī karāha al-qahwa wa ad-duḫān. U rukopisu Gazi Husrev-begove biblioteke (R-5270, fol. 7b-16a) prepisivač je naznačio da je ovu risalu napisao Muniri-efendi. Kao što smo vidjeli Muniri se i pjesmom oglasio na ovu temu.   

Tuḥfa an-naṣīḥa (Dar propovijedi), sudeći prema naslovu djelo govori o vjeri i moralu, spominje se u literaturi, ali bez podataka o rukopisu.

Rasā'il, traktati o raličitim temama. Rukopis, Sulejmaniye Ktp, Esad efendi, Ms. Br. 00198.

Munīrī efendi risālesi (Munirijev traktat), rukopis se nalazio u orijentalnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ali se danas ne zna za njegovu sudbinu, niti o čemu djelo govori. 

Pertsch također navodi Munirijev rad istog naslova i donosi početak ali ništa ne kaže o njegovom sadržaju. Iz tog početka se vidi da nije identičan ni sa jednim naprijed spomenutim Munirijevim djelom niti poslanicom.

U rukopisu R-865 Orijentalnog instituta u Sarajevu nalazio se jedan njegov gazel od pet stihova, te rukopis Munirijeve polemike sa šejhom Uskudarijem, R-3898/2. Ova polemika je u rukopisu R-50/4 Orijentalnog isntituta naslovljena kao Su'āl-i Baliġrādī Munīrī efendi wa adžwibā Hudāʼī efendi (Pitanja Muniri-efendije Beograđanina i odgovori Hudaji-efendije). Sastoji se od 10 stranica srednje veličine. I u rukopisu Divnāme iz zbirke Gazi Husrev-begove biblioteke (R-8880, fol. 31a-38b) zapisana je polemika njih dvojice. Iako je i sam bio šejh, Muniri je oštro kritikovao život i ponašanje derviša, naročito skrnavljenje šeri'ata, uvođenje muzike i plesa u derviške obrede, pretjerani ceremonijal i slično. Šejh Mahmud Hudaji Uskudari mu odgovara da nisu svi derviši isti i da se zbog ponašanja nekih ne mogu svi pripadnici tesavvufa osuđivati. Muniri je polemizirao i sa šejhom Husejnom Lamekanijem, a on mu uzvratio jednom oštrom satirom. Jedan rukopis Munirijeve polemike sa Lamekanijem nosi naslov Baliġrādī Munīrī efendinin Istānbul šeyḫlerine i'tirādlarina Lāmekānī Huseyin efendinin Ğawāb (Odgovor istanbulskog šejha Husejn-efendije Lamekanija na stavove Muniri-efendije Beograđanina). Rukopis Topkapi Sarayi Muzesi Kutuphanesi Turkče Yazmalar Katalogu I, No. 2936.

Šejh Ibrahim Nurullah Muniri preselio je na Ahiret u Beogradu, između 1620. i 1628. godine u dobi od oko sedamdeset i pet godina. Evlija Čelebi spominje Munirijevu baštu bogatu raznim voćem, te da mu je turbe u haremu Jahjapašića (Imaret) džamije u Beogradu mjesto hodočašća. 

U vrijeme posjete Evlije Čelebija Beogradu  uspomena na Munirija bila je živa i on je još dugo uživao glas vrhunskog alima i učenjaka. I mi se danas, povodom 470 godina od njegovog rođenja, rado sjećamo ovog velikana i pred dušu mu učimo Fatihu. Rahmet mu plemenitoj duši! 

Bašagić, Znameniti, 51; Handžić, „Rad b-h muslimana“, Glasnik IVZ, II/1934., br. 6, str. 332; Manfred Gotz, Katalog, Wiesbaden, 1968., 2, str. 132; Šabanović, Književnost, str. 193-201; Dobrača, Katalog GHB, sv. 2, str. 98, 655; Balić, Suppl. I, Wien, 1978., str. 48, 57; Ždralović, Prepisivači II, str. 28-29, 39; Fajić, Katalog GHB, sv. 3, str. 116-117; Nametak - Trako, Katalog BI, sv. I, str. 259-260; Ismet Bušatlić, „Munīrī Bosnawī...“, POF, 47-48/1997-98., str. 85-99; Muvekkit, Povijest Bosne I, str. 259; Popara, Katalog GHB, London-Sarajevo, 2001., sv. 9, str. 266; Jahić, Katalog GHB, London-Sarajevo, 2003., sv. 12, str. 348; Lavić, Katalog GHB, sv. 14, str. 125; Gazić, Katalog OIS, str. 93-94; Mehmedović, Leksikon bošnjačke uleme, str. 381; Nihad Dostović, „Beogradski muftija Muniri Belgradi i hamzevije“, Anali GHB, Sarajevo, 2020., knj. XLI, str. 157-175.