Poznati ashab koji je među prvima primio islam. On je deseti od „ašere mubeššere“, tj. desetorice ashaba kojima je obećan Džennet. To su najbolji deset ljudi Kurejšija, najodabraniji ashabi koji su među prvima primili islam, bili su učesnici u bici na Bedru, prisustvovali su „bej'atu ridvanu“, prisegi na vjernost i poslušnost koja je data Muahammedu, s.a.v.s., u toku boravka na Hudejbiji. To su najpriznatiji Muhammedovi sljedbenici na ovom i na budućem svijetu. 

Supruga Seid ibn Zejda je bila Fatima, sestra Omera ibn El-Hattaba i događaj Omerovog upoznavanja sa islamom u njihovom prisustvu je poznat. 

Učestvovao je sa Poslanikom u najvažnijim pohodima, osim bitke na Bedru, jer je zbog te bitke išao u izviđanje, na što ukazuje slijedeća predaja: 

Seid, r.a., nije direktno učestvovao u bici na Bedru jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao njega i Talhu, r.a., u pravcu Šama da prate kada će se vratiti mekanska karavana. To je bilo desetak dana prije nego je Poslanik, s.a.v.s., pošao u pravcu Bedra. Oni su stigli do mjesta Havra' i tu iščekivali nailazak karavane. S obzirom da je karavana promjenila uobičajeni put i otišla obalskim putem oni je nisu primjetili, tako da je vijest o njenom kretanju stigla do Poslanika. Kada su Talha i Seid to uvidjeli požurili su prema Medini, gdje su stigli na dan bitke na Bedru. Oni su krenuli prema Bedru ali nisu stigli da učestvuju u bici. To im je teško palo, pa je Poslanik dodijelio i njima dio ratnog plijena. S obzirom na takvu situaciju njima pripada čast učešća u ovoj bici, kako to navode Zehebi i drugi autori. Nakon toga je učestvovao na Uhudu, Hendeku, Hudejbiji i ostalim bitkama sa Poslanikom, s.a.v.s. 

Kasnije je, također, bio od učesnika u osvajanju Damaska i nakon toga ga je Ebu Ubejde, r.a., imenovao za namjesnika u tom gradu, te se on smatra prvim namjesnikom Damaska od muslimana. 

Jedna žena po imenu Erva bint Uvejs ga je nepravedno potvorila da je on uzeo dio njene zemlje, pa ga je tužila Mervanu, na što je Seid rekao: „Zar da ja uzmem njenu zemlju, nakon što sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: „Ko bespravno uzme nečiji dio zemlje, taj dio će mu biti stavljen na vrat, sa svih sedam slojeva zemlje.“ Tada mu Mervan reče: „Ja ti vjerujem i ne trebaš mi donositi nikakav dokaz nakon ovoga. Tada je Seid proučio ovu dovu: „Allahu moj, ako ova žena laže na mene, Ti joj oduzmi vid i dadni joj smrt na njenoj zemlji!“ S obzirom da je Seid, r.a., bio mazlum, tj. bila mu je učinjena nepravda, a dove mazluma se primaju, njegova dova je primljena kod Allaha, dž.š., pa ova žena nije umrla dok nije oslijepila i dok je jednom prilikom hodala po svojoj zemlji upala je u neku rupu i tako je umrijela. 

Seidov otac ZEJD IBN AMR IBN NUFEJL je bio od malog broja onih ljudi koji i prije Muhammedovog poslanstva, nisu obožavali kipove, pa je u području Šama, Arapskog poluotoka, Mevsila (u Iraku) tragao za ispravnom vjerom. Upoznao se sa kršćanskom i židovskom vjerom i to ga nije oduševilo pa je žudio za čistom vjerom Ibrahima, a.s. Omerov otac El-Hattab ga je mučio i maltretirao na razne načine, te mu nije dozvoljavao da boravi u Meki, zato što je napustio obožavanje kipova i nije jeo ono što bi oni zaklali pored svojih kipova. Govorio je za sebe da pripada Ibrahimovoj, a.s., vjeri. Međutim, on nije imao priliku da tu vjeru potpuno upozna, niti je naišao na nekog da ga tome poduči. On se smatra od onih koji će na Sudnjem danu, ako Bog da, biti spašeni, jer je i Muhammed, s.a.v.s., za njega rekao da će on biti proživljen, kao jedini od svog ummeta / naroda. 

Abdurrahman ibn Zejd ibn Omer ibn El-Hattab prenosi da je Zejd ibn Amr rekao: „Upoznao sam se sa kršćanskom i židovskom religijom pa me to nije mnogo oduševilo. Zadesio sam se u Šamu (područje današnje Sirije, Jordana i Palestine) i došao sam do jednog monaha i njemu sam ispričao svoj slučaj. On mi na to reče: „O stanovniče Mekke, ti tražiš vjeru koje danas nema, ali idi u svoj grad, jer zaista će Allah od tvog naroda poslati nekog kao poslanika sa čistom Ibrahimovom vjerom i taj će čovjek biti Allahu najdraže stvorenje.“ Zejd ibn Amr se uistinu sreo sa Muhammedom, s.a.v.s., ali prije nego što je njemu došlo poslanstvo. 

Esma, kćerka Ebu Bekra, r.a., kaže: „Vidjela sam Zejda ibn Amra ibn Nufejla, kako stoji oslonjen na Kabu i govori: „O Kurejšije, tako mi Allaha, nema niko od vas da se drži Ibrahimove, a.s., vjere osim mene.“ On je sprečavao džahilijetski običaj, ukopavanja žive ženske djece, pa kada bi neko od ljudi htio ukopati svoju kćerkicu, on bi mu rekao: Stani, nemoj je ubijati, ja ću je hraniti i izdržavati. Kada bi djevojčica kod njega odrasla, onda bi on pitao njenog oca: -Ako hoćeš, sada je uzmi sebi, a ako nećeš, ja ću se i dalje brinuti o njoj.“ 

Također, Esma, r.a., kćerka Ebu Bekra kaže: „Vidjela sam Zejda ibn Amra ibn Nufejla, kao starca u godinama, kako stoji oslonjen na Kabu i govori: „Teško vama, o Kurejšije, klonite se zinaluka (nemorala) jer to donosi siromaštvo.“

Prenosi se da je Zejd ibn Amr ibn Nufejl jednom prilikom prošao pored Poslanika, s.a.v.s., i Zejda ibn Harise. Oni su ga pozvali da sa njima jede, a on im reče: „Ja ne jedem meso životinje koje su zaklane pored, ili u ime, kipova.“ Kaže se da ni Muhammed, s.a.v.s., nakon toga nije jeo ono što bi bilo zaklano u blizini kipova. Svakako da se ovo desilo prije nego što je Muhammedu, s.a.v.s., dato poslanstvo, jer je Zejd, otac Seidov umro prije poslanstva. 

Abdullah ibn Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prije nego je primio objavu, sreo Zejda ibn Amra, u dolini zvanoj Beldeh (zapadno od Mekke). Ponudio ga je da jede sa njim meso, pa je Zejd to odbio rekavši: „Ja ne jedem ono što se zakolje pored kipova, ja jedem samo ono pri čijem je klanju spomenuto Allahovo ime.“ 

Zejd je prigovarao Kurejšijama zbog toga što su životinje klali pored kipova, pa im je ovako govorio: „Ovcu je Allah, dž.š., stvorio, spustio joj vodu sa neba, dao joj hranu iz zemlje, a vi je nakon svega toga koljete bez „Bismille“ spominjanja Njegovog imena?!“

Imam Ahmed, bilježi u svome Musnedu, da je Seid ibn Zejd, r.a., rekao Muhammedu, s.a.v.s.: „Allahov Poslaniče, moj otac je živio onako kako si već vidio, pa da je ostao živ do tvog poslanstva, on bi povjerovao da si ti poslanik i slijedio bi te. Zar nećeš za njega činiti istigfar, tj. moliti za oprost njegovih grijeha?“ Tada mu Allahov Poslanik s.a.v.s., reče: „Hoću, moliću Allaha da mu oprosti, a on će na Sudnjem danu biti proživljen sam, kao poseban ummet / narod.“ 

Aiša, r.a., kaže da je čula kako Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ušao sam u Džennet i vido sam dva velika stabla koja pripadaju Zejdu ibn Amru ibn Nufejlu.“

Seid ibn Zejd ibn Amr, r.a., je umro u mjestu El-Akik, nedaleko od Medine, 51. godine po hidžri. Ogasulio ga je i opremio Sa'd ibn Ebi Vekkas, r.a. Ukopan je u Medini i tada je imao preko sedamdeset godina. U kabur su ga spustili Sa'd ibn Ebi Vekkas i Abdullah ibn Omer, r.a. 

 

Autor: Fuad Sedić