Bio je poznat i priznat kod svoga naroda u džahilijjetu a i nakon prihvatanja islama. U džahilijjetu su ga zvali Kamil, tj. kompletni ili univerzalni, zato što je znao pisati, plivati i gađati, jer bi tako zvali onoga ko je poznavao ove vještine. 

Rodom je iz vrlo darežljive porodice s obzirom da su mu otac i djed bili poznati po svom gostoprimstvu i pomaganju nemoćnih i gladnih. Kaže se da se sa njihove kuće svakodnevno čuo pozivač koji bi govorio: „Ko želi da se najede mesa i loja neka dođe u kuću Dulejma ibn Harisa!“ Takva je bila praksa u vrijeme njegovog djeda, pa oca, pa njega a onda je i njegov sin Kajs nastavio sa tom praksom. Pojedini autori su zabilježili da je Seadov djed Dulejm svake godine klao deset deva kao žrtvu pored kipa Menata i to bi podijelio. Nakon njega tako je postupao i njegov otac Ubade a zatim i Sead prije nego će preći na islam. Ovu praksu od koje su siromašni imali koristi je nastavio i Seadov sin Kajs, samo što je on tu žrtvu prinosio u ime Allaha, dž.š., u blizini Kabe i dijelio to meso Mekelijama. Ebu Ubejde i Omer, r.a., su pokušali da Kajsa odvrate od tog klanja, jer on to nije bio dužan klati. Međutim, on se nije osvrtao na njihovo mišljenje i nastavio je s tom praksom. Kada su ova dvojica o tome obavijestili Allahovog Poslanika, s.a.v.s., on je rekao: „On potječe iz darežljive porodice.“ 

Također je bio među onima koji su se sastali sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., na Akabi, na Mini, dali mu prisegu na vjernost i obećali mu svoju zaštitu kada se preseli kod njih u Medinu. On je bio jedan od dvanaestorice prvaka koje je Poslanik, s.a.v.s., imenovao kao predvodnike svojih plemena. Prenosi se da su Mekkelije čule za taj dogovor i onda su krenule da uhapse bar nekog od tih Medinelija koji su obećali Poslaniku, s.a.v.s., utočište u Medini. Tada su uhvatili Seada ibn Ubadu, r.a., svezali mu konopcem ruke za vrat, konopac pričvrstili za sedlo i odveli ga u Mekku gdje su ga tukli i zlostavljali. To je potrajalo sve dok nije naišao neki čovjek od Mekkelija kojem je Sead pomogao prilikom prolaska kroz Medinu. On ga je tada oslobodio i spasio muka i zlostavljanja. 

Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu Sead je svoj imetak stavio na raspolaganje Poslaniku, s.a.v.s., i ostalim muhadžirima. Posuda sa hranom iz Seadove kuće bi svakodnevno bila donošena u Poslanikovu kuću. Kao dokaz njegovog velikog gostoprimstva bilo je i to da je često znao povesti na večeru osamdeset ljudi, beskućnika, koji su boravili u Poslanikovoj džamiji. Zbog želje da ljude ugošćava i pomaže Sead je molio Allaha, dž.š., da mu poveća imetak kako bi ga trošio u korisne svrhe. Učio je ovu dovu: „Allahu moj, opskrbi me imetkom, jer dobra djela se ne mogu činiti bez mnogo imetka a za mene nije mali imetak, niti sam ja za njega.“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., je molio za njega i njegovu porodicu ovako: „Gospodaru moj, blagoslovi porodicu Seada ibn Ubade i smiluj im se!“ 

U bici na Bedru nije učestvovao, s obzirom da ga je prije same bitke ujela zmija pa nije mogao ići sa ashabima, ali je ljude podsticao na izlazak u tu bitku. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Iako Sead ibn Ubade nije učestvovao u bici na Bedru to je mnogo priželjkivao.“ 

Seadova majka se zvala Amra bint Mes'ud, r.a., i bila je od žena koje su Poslaniku, s.a.v.s., dale prisegu na vjernost i pridržavanje islamskih propisa. Ona je umrijela kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio u pohodu na Devmetuuldžendel. Tada je sa Poslanikom bio i Sead ibn Ubade. Kada su se vratili Sead je o tome obavijestio Poslanika, s.a.v.s., i zamolio ga da joj klanja džanazu-namaz. Tu želju mu je Poslanik, s.a.v.s., ispunio i klanjao joj dženazu pored njenog kabura. To je bilo oko mjesec dana nakon njenog ukopa.

Inače, kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., išao u neku bitku nosio bi dva bajraka: bajrak muhadžira, koji je nosio Alija ibn Ebi Talib, i bajrak ensarija, koji bi nosio Sead ibn Ubade.“ 

Kada je Muhammed, s.a.v.s., krenuo da oslobodi Mekku, Sead ibn Ubade je nosio jedan od bajraka. Kada je prošao pored Ebu Sufjana, koji je već bio primio islam, Sead mu reče: „Danas je dan osvete i ubijanja, danas će pleme Kurejš biti poniženo.“ Ebu Sufjan je tada obavijestio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., rekavši: „Sead ibn Ubade je maloprije prošao pored mene i rekao tako i tako, pa se ja bojim da će tvoja vojska pobiti Mekkelije. Stoga te Uzvišenim Allahom zaklinjem da sačuvaš svoj narod, jer ti si najpažljiviji prema njima i ti najbolje čuvaš rodbinske veze.“ Osman i Abdurrahman ibn Avf, r.a., tada rekoše Poslaniku: „Bojimo se da će Seada bin Ubadu ponijeti želja za osvetom pa će nešto napraviti na svoju ruku i ubiti nekoga od Mekkelija.“ Tada Poslanik, s.a.v.s., koji je poslan kao milost svjetovima, reče Ebu Sufjanu: „Ne brini se Ebu Sufjane, danas je dan milosti i praštanja i danas će Allah počastiti pleme Kurejš.“ Tada je Poslanik, s.a.v.s., poslao naredbu da Sead ibn Ubade preda bajrak svom sinu Kajsu. Sead, r.a., to nije odmah prihvatio sve dok mu nisu donijeli nešto što će potvrditi da je to uistinu Poslanik, s.a.v.s., naredio. Tada je Poslanik, s.a.v.s., poslao svoju čalmu i čim je Sead poznao njegovu čalmu, odmah je izvršio Poslanikovu naredbu. U ovom Poslanikovom, s.a.v.s., postupku vidimo mudrost kojom se odlikovao. Na ovaj način on je spriječio bilo kakve svojevoljne postupke, a istovremeno je imenovao njegovog sina Kajsa kao bajraktara, što će Sead lakše prihvatiti nego da ga je zamijenio neko drugi. 

Sead ibn Ubade, r.a., prenosi nekoliko hadisa od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., od kojih je i slučaj kada je umrla Seadova majka a zavjetovala se da će nešto učiniti. On je tada upitao Poslanika, s.a.v.s., o tome i Poslanik mu je rekao da u ime nje izvrši ono na što se ona zavjetovala. 

Također se prenosi da je Sead ibn Ubade, r.a., koji je želio da nešto učini za svoju majku od čega će ona imati koristi nakon svoje smrti, upitao Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Allahov Poslaniče, moja majka je umrla a ja nisam bio prisutan, hoće li joj koristiti da ja pred njenu dušu uvakufim nešto od imetka? Poslanik mu odgovori: -Hoće. Tada Sead reče: -Uzimam te, Poslaniče, za svjedoka da sam svoj palmovnik zvani El-Mihraf uvakufio pred njenu dušu.“ Jednom drugom prilikom Sead je upitao Poslanika koja sadaka je najdraža i najbolja? Poslanik je rekao da je to napojiti žednog, tj. napraviti hajrat česmu. Tada je on napravio hajrat vodu u džamiji sa koje su, pored ostalih, pili Ebu Bekr i Omer, r.a. 

Pored ljudskog roda postoji svijet džina kojima je Muhammed, s.a.v.s., također poslan kao poslanik i to je sastavni dio našeg vjerovanja. Ovaj ashab je ubijen od strane džina, kao što se spominje u njegovoj biografiji. 

Pred kraj života Sead je otišao u područje Sirije i tamo živio. Kaže se da jednom prilikom zbog zdravstvenih razloga nije mogao čučnuti pa se stojeći pomokrio u neku rupu, u zemlji u kojoj su živjeli džini, tako da ih je uznemirio i oni su ga zbog toga ubili. Prvo je osjećao nekakve trnce po tijelu i ubrzo nakon toga je umro. Nedugo nakon toga našli su ga mrtvog a koža mu je bila pozelenjela. Nisu ni znali za njegovu smrt sve dok nisu čuli glas džina koji su recitovali ove stihove: 

„Ubili smo poglavara plemena Hazredž Seada ibn Ubadu, 

pogodili smo ga sa dvije strijele i nismo promašili njegovo srce.“ 

Spominje se da su taj glas čuli dječaci u Medini iz jednog napuštenog bunara i kada su kasnije dobili vijest da je Sead ibn Ubade, r.a., umro, znali su da je to bilo obavještenje o njegovoj smrti jer se desilo na dan njegove smrti, tj. kada su ga džini ubili. To je bilo četrnaeste, ili petnaeste godine po Hidžri. To se desilo u blizini Damaska u mjestu zvanom Havran. 

 

Autor: Fuad Sedić