Zašto je proces prevođenja Kur’ana na bosanski uslijedio relativno kasno, ako o kašnjenju i možemo govoriti?

Bošnjaci su prigrlili islam i stupili u islamski civilizacijsko-kulturni kontekst već u XV i XVI stoljeću, a bilo je za očekivati da se već tada pristupi prevođenju Kur’ana na bosanski jezik. Ipak do prevođenja nije došlo.

U historiji islamskog tumačenja Kur’ana nalazi se mnoštvo divergentnih stavova iskazanih o prevođenju Kur’ana na perzijski, aramejski, hebrejski jezik itd.

Prema kur’anskoj metafizici, Bog je Sveznajući, i, u skladu s time, zna sve jezike, i tokom historije obraćao se svim zajednicama i slao upućivače svim narodima.

Uzvišeni Allah kaže:

وَلَقَدْ نَعْلَمُ أَنَّهُمْ يَقُولُونَ إِنَّمَا يُعَلِّمُهُ بَشَرٌ لِّسَانُ الَّذِي يُلْحِدُونَ إِلَيْهِ أَعْجَمِيٌّ وَهَـذَا لِسَانٌ عَرَبِيٌّ مُّبِينٌ

Mi dobro znamo da oni govore: „Poučava ga jedan čovjek“ Jezik onoga zbog koga oni krivo govore je jezik tuđina, a ovaj Kur’an je na jasnom arapskom jeziku.1

 

الر تِلْكَ آيَاتُ الْكِتَابِ الْمُبِينِ إِنَّا أَنزَلْنَاهُ قُرْآنًا عَرَبِيًّا لَّعَلَّكُمْ تَعْقِلُونَ

Elif-Lam-Ra. Ovo su ajeti Knjige jasne!

Objavljujemo je kao Kur’an na arapskom jeziku da biste razumjeli.2

 

„Prema istoj metafizici, jezik je najpogodniji za komunikaciju, a čulo sluha općenito se glorifikuje i daje mu se prednost pred čulom vida.“3

To što je Kur’an na arapskome jeziku razlog je, prema tekstu Kur’ana, isključivo taj što je Muhammed, a.s., bio Arap, a oni kojima je on dostavljao Objavu većinom su bili Arapi.

U Kur’anu se ipak ne preferira ni jedan jezik nad drugim jezikom; također se ističe da je sposobnost govora bitna karakteristika ljudskog bića; konkretni jezici u Kur’anu nazivaju se terminom lisan, a „govornu riječ ili pojedinačno ostvarenje jezik“ u kur’anskom diskursu nalazimo u terminu qavl.

 

Ideja prevođenja Kur’ana na bosanski jezik

Rasprave da li se Kur’an može ili ne može prevesti na drugi jezik bile su, kad je riječ o debati o prevođenju Kur’ana na bosanski jezik, od sekundarnog značaja, jer se u nas rasprave o legitimnosti prevođenja Kur’ana oslanjaju uglavnom na pojavu „islamskog modernizma“ u XX stoljeću.

O prijevodu Kur’ana na bosanski jezik nije se razmišljalo prije XIX stoljeća, ili barem ne intenzivno i ozbiljno, uslijed konstantne bojazni da bosanski jezik ne zamijeni kur’anski arapski jezik u muslimanskom bogoslovlju.

Čak se smatralo da zamjena arebice latiničkim ili ciriličkim pismom u tekstovima i knjigama koje i ne sadržavaju sakralnu tematiku nije dopuštena.

Bosanski jezik također je izbjegavala i ulema prilikom džumanskih hutbi, pa je reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević imao dosta poteškoća uvodeći obavezu da se hutbe drže na maternjem, tj. bosanskom jeziku.

„Iz njegovih riječi… da današnji naši mladići ‘bar ponešto na svome milome materinskom jeziku pišu, da sabiru naše narodno blago, narodne pjesme, poslovice, običaje i ostale narodne umotvorine, da prevode pokoju knjižicu iz arapskog, turskog i perzijskog jezika...’ razumijemo da se nije protivio ni prevođenju Kur’ana u ‘mili materinski jezik’.“4

Pa, ipak, muslimani nisu prvi preveli Kur’an na bosanski jezik.

Urednici Hikjmeta strogo su se protivili bilo kojem prijevodu Kur’ana, bio on s originala ili nekog drugog prijevoda, pa u sklopu svojih frontalnih napada na takvu vrstu aktivnosti kažu:

„Kad tako mogu biti mršavi, prazni pa i skroz sakati i krivi direktni prijevodi sa arapskog jezika, onda šta da reknemo za Ljubibratićev na našem jeziku, koji je, kakono naš narod rekne: ‘čorbine čorbe čorba’, jer je preveden sa ruskog, a na ruski sa francuskog jezika, i na koji se često opiru i pozivaju naši tzv. naprednjaci.“5

Od svih bosanskohercegovackih listova muslimanske provenijencije Hikjmet je najangažiranije pratio problematiku prevođenja Kur’ana.

Hikjmet se ne protivi samo prijevodima Kur’ana na bosanski i srpski jezik, već i drugim prijevodima: „I turski su prijevodi mršavi i jednostrani, pa i ako taj jezik – naročito književni vrvi arapskim i perzijskim riječima, pa tako i ti prijevodi i istim Kur’anskim, jer Turci ne upotrebljavaju arapskih riječi u njihovom punom značenju, koje imaju u arapskom jeziku. Stoga i Turčin, koji zna samo turski književni jezik, razumije prijevod samo u onom pravcu, u kome mu to omogućuje duh turskog kjiževnog jezika, a to će reći manje ili više jednostran.“6

Hikjmet se također „plaši“ „Kur’ana na latinici“, a ponekada njegove rasprave prelaze u grozničava upozorenja na opasnosti koje prevođenje Kur’ana sa sobom donosi. Tako se Ahmed Lutfi Čokić opredjeljuje za tumačenje kur’anskih istina u drugome jeziku, ali je odlučno protiv prevođenja Kur’ana.

Prema ovom autoru, prevodilac tumačenja Kur’ana treba upozoriti muslimane da se ne mogu i ne smiju držati tog njegova prijevoda i po njem se ravnati i uzimati ga umjesto originala ma u kojem pravcu osim kao neko pomoćno sredstvo za pravilno shvatanje i razumijevanje originala teksta Kur’ana.

Isti autor također govori i o uspjelosti prevođenja kur’anskog tumačenja koja ovisi o „sposobnosti jezika da se može prenositi na njega kur’ansko značenje“.

Zanimljivo je istaći da Ahmed Lutfi Čokić u Kur’anu prepoznaje i razlikuje dva „značenja“: tekstualno i idejno. Pritom ističe da se bilo koje od ta dva značenja Kur’ana može „prenijeti“ u drugi jezik pa kaže da je „stvarno iznošenje kur’anskog tekstualnog značenja - nemoguće prenijeti na drugi jezik, pa ni idejno“.7

U najkonzervativnije ideje ovog lista u pogledu prevođenja Kur’ana spada ipak teza o „dužnosti mladih muslimanskih naraštaja da uče arapski jezik kako bi razumijevali i shvatali Kur’an“.

 

 

 

Stav Hikjmeta o prevođenju Kur’ana

Krug uleme okupljene oko Hikjmeta smatra da prijevod, u općem značenju, iz jezika u jezik, znači potrebu da se neko djelo pretoči s jednog jezika u drugi jezik, ali i mogućnost prevođenja s jednog jezika na drugi. Oni smatraju da tamo gdje nema potrebe prijevoda na drugi jezik, prijevod nije dozvoljen, jer bi prioritet trebao biti da se zadrži i sačuva orginalno značenje Kur’ani-kerima.

Govoreći o prijevodu Kur’ana na turski jezik, smatrali su da ni turski jezik nije toliko bogat da se njime mogu prenijeti ideje koje su sadržane u izrazima kojima se koristi Kur’ani-kerim.

„Slažu se svi kapaciteti u nemogućnosti pretakanja, prenosa i prevođenja Kur’ana na drugi jezik onako stvarno kako je on objavljen od Velikog Allaha dž. š. i kako je to orginalom rašireno. Jer se doista Arapski jezik odlikuje brojnim riječima i množinom medžaza i kinaja. Tome je vrlo slična alegorija, ali se poklapa vrlo rijetko sa medžazom i kinajom, pa se ne mogu prevoditi alegorijom. Stoga mi nećemo moći nikad vidjeti, u prevodu Kur’ana, ni deseti dio onog veličanstvenog ‘idžaza čija su značenja neiscrpna i nedokučiva i najveće neprocjenivo blago koji daje samo kur’anski orginal.“8

Kad je riječ o prijevodu Kur’ana, ulema okupljena oko Hikjmeta smatra da je svaki prijevod Kur’ana nedostatan.

„Doslovno prevođenje Kur’ana je manjkavo“, ističe Ahmed Lutfi Čokić, i to je jedan od razloga Čokićeve kritike prijevoda Kur’ana Šukrije Alagića. Međutim, Alagić ističe da je razlog zbog čega se on odlučio za doslovno prevođenje Kur’ana – omogućiti prosječnom i neupućenom čitaocu što lakšu vezu s originalnim tekstom Kur’ana.

Čokići ističu da su slabost i šteta koje proistječu iz doslovnog prevođenja Kur’ana zanemarive u odnosu na nestručno tumačenje Kur’ana, naročito ako takvo tumačenje proistječe iz prijevoda Kur’ana. A rezultat svega toga mogla bi biti pogrešna primjena kur’anskih propisa od naroda koji vjeru razumijevaju na osnovama prijevoda, a ne na izvornom kur’anskom tekstu.

Autori tekstova u Hikjmetu insistiraju na tome da ljude treba podučavati arapskome jeziku kako bi razumjeli kur’anske poruke, a ne prevoditi im Kur’an, i na taj način ih unazaditi u razumijevanju Kur’ana.

Prema mišljenju autora tekstova u Hikjmetu, onaj ko se želi baviti tumačenjem Kur’ana potrebno je da ispunjava i određene uvjete.

Neki od tih uvjeta jesu:

- uvijek imati na umu da je Kur’an Allahov, dž.š., govor;

- imati iskren nijjet i čistu savjest;

- da cilj tumačenja Kur’ana bude želja da se pomogne ljudima u razumijevanju Allahovoga govora.

Osim toga, potrebno je poznavati određene naučne discipline, kao npr. gramatiku, sintaksu, kiraete, finese arapskoga jezika, esbabi-n-nuzul, nasih i mensuh-ajete itd.

Tumačenje Kur’ana jeste ozbiljna stvar, i zbog toga je Alagić trebao, ističe Čokić, napisati uvod u svoje tumačenje Kur’ana s obzirom da se prvi upustio u prevođenje Kur’ana kod nas.

Na taj način on bi narodu olakšao razumijevanje prijevoda Kur’ana, a i ukazao bi na svoje metode i krajnje namjere svoga poduhvata.

Bez ovakvoga pristupa prevođenju Kur’ana svaki prijevod, gubi naučno utemeljenje, a onda takav tefsir je tefsir birre’ji, naglašava Čokić, a takvo je tumačenje, prema mišljenju Ahmeda Lutfi Čokića, zabranjeno.

Prevođenje Kur’ana uglavnom su podsticali kolonizatori ističu braća Čokić, jer im je bilo u cilju da Kur’an postane obična lektira: „Oni žele kroz prijevod Kur’ana obmanuti ljude i prekrojiti vjeru kako im je volja. Razbiti i razvaliti jedinstvo Kur’ana, i uvesti njegove prijevode u svaki narod islamski je krajnja i najviša želja svih kolonizatora.“9

Svako onaj ko se upušta u prevođenje Kur’ana, ističu Čokići, trebao bi znati da:

- prijevod Kur’ana predstavlja samo dio originalnog teksta Kur’ana, i to u onolikoj mjeri koliko je to prevodilac u mogućnosti učiniti, s obzirom na svoje znanje i poznavanje Kur’ana i kur’anskih disciplina;

- drugi jezici nisu bogati kao što je arapski jezik, pa se u drugim jezicima ne može izraziti sve značenje Kur’ana;

- osim što je Kur’an objavljen na arapskom jeziku, Kur’an je Allahov govor, a prijevod je ljudski pokušaj razumijevanja Kur’ana i prenošenje smisla kur’anskih poruka u drugi jezik;

- treba ukazati da prijevod Kur’ana nije mjerodavan da bi se po njemu ravnalo, a posebno treba ukazati da prijevod Kur’ana ne može zamijeniti original.10

 

Snimanje Kur’ana na gramofonske ploče

Kur’an je najveća svetinja za muslimane, pa je i razumljivo da se zapitamo, ističu braća Čokić, može li se Kur’an snimati na gramofonske ploče, odnosno može li se upotrebljavati gramofon za reprodukciju Kur’ana, s obzirom da je gramofon jedna vrsta muzičkog „instrumenta“.

Odgovor na ovo pitanje Čokići uzimaju iz El-Menara, gdje stoji: „Upotreba tog instrumenta (gramofona) za reprodukciju Kur’ana ovisna je, po našem mišljenju, o namjeri onoga koji ga upotrebljava.“11

Dakle, upotreba gramofona u vezi je s namjerom osobe koja ga koristi. Ako gramofon i reprodukcija Kur’ana služe za podučavanje drugih Kur’anu, onda je upotreba gramofona dozvoljena. Međutim, ako bi reprodukcija Kur’an služila za razonodu i zabavu, onda je to zabranjeno, naglašava se u Hikjmetu.

„Osoba koja nije čista može doticati gramofonske ploče, jer se na njima ne vide ispisani ajeti. Onaj ko čuje ajet s gramofonske ploče nakon kojeg je sedžda-i-tilavet potrebno je učiniti sedždu.“12

 

Zaključak

Kur’an je Božija knjiga, koja ne podliježe nikakvim promjenama, bilo da se radi o kur’anskom jeziku, bilo pak o sadržaju. Međutim, Kur’an je bio predmet prevođenja. Njegovi prijevodi na mnoge istočnjačke ili zapadnjačke jezike bili su negdje manje, a negdje više uspješni.

Prevođenje kur’anskog teksta jeste veoma težak i složen posao, jer se ponekad ne može naći određena riječ koja bi u potpunosti pokrivala značenje arapske riječi.

Prevodilac mora poznavati jezik s kojeg prevodi i jezik na koji prevodi, zatim predmetni sadržaj prevođenog teksta.

Pitanje potrebe prevođenja Kur’ana na maternji jezik Bošnjaka pojavilo se krajem XIX stoljeća, ranije se o tome nije ni razmišljalo, bar ne aktivno. Bosanska ulema o ovom je pitanju počela polemisati pod utjecajem ideja reformatorskih i obnoviteljskih pokreta islamskog svijeta XIX i XX stoljeća, ali, prije svega, zato što su društvene okolnosti u kojima su muslimani Bosne i Hercegovine tada živjeli to zahtijevale.

Veliki broj uleme podržavao je ideju prevođenja Kur’ana na bosanski jezik; jedan od njih jeste, svakako, i reis Džemaludin Čaušević, dok su uglavnom oni koji su se protivili ideji prevođenja Kur’ana bili okupljeni oko lista Hikjmet.

Osnovni razlog protivljenja prevođenja Kur’ana jednog dijela tadašnje tradicionalne bosanske uleme nije nepoznavanje činjenica, već nesnalaženje u novonastalim društvenim prilikama i premalo vizije za budućnost, te nedovoljno napora da se potrebe nadolazećeg vremena riješe u skladu s odredbama Kur’ana i sunneta Muhammeda, a.s.

Tačno je da prijevod Kur’ana nije original i da se on ne može koristiti u namazu. Tačno je da njegovo učenje nije ibadet, za razliku od originala, čije se čitanje, odnosno učenje, smatra ibadetom. Tačno je da prijevod Kur’ana nije mu‘džiza, za razliku od originala, koji jeste mu‘džiza. Međutim, nije tačno da je Kur’an zabranjeno prevoditi.

Ovo mišljenje dijele mnogi, a među njima i imam Buhari, koji u prilog svom stavu navodi i pisma koja je Poslanik, alejhi-s-selam, uputio stranim državljanima, a koja su prevođena na njihove jezike.

Autor: Edin Peštalić 

Glasnik br. 5-6, 2012