Kada je osmanska vlast uvidjela da se janjičarski korpus ne može popunjavati samo zarobljenicima, zavela je čilik-sistem, kasnije nazvan devširma. Taj sistem sastojao se od planskog i sistematskog skupljanja dječaka iz kršćanskih porodica sa teritorije osmanske države za potrebe janjičarskog korpusa i osmanskog dvora. Pošto bi mladići prispjeli u Carigrad, najbolji među njima birani su za ičoglane, paževe na Porti gdje su stjecali potrebno obrazovanje.[1] Ostali su raspoređivani po turskim porodicama u Anadoliji dok ne bi stasali za adžemijski korpus gdje su prolazili kroz vojnu obuku a zatim prelazili u janjičarski korpus.

Zakonske propise o čilik-sistemu ozvaničio je sultan Murat II (1421–1451) čime je stvorena situacija istovremene primjene pendžik i čilik-sistema. Osnovna razlika u statusu janjičara regrutiranog pendžik-sistemom i onog regrutiranog čilik-sistemom bila je u tome što janjičar regrutiran pendžik-sistemom nije imao pravo odabrati nasljednike svoje imovine, nego je poslije njegove smrti ona pripadala državi.[2] Prema zakonskim propisima, u praksi prikupljanja dječaka za popunjavanje janjičarskog korupusa postoji evolucija.[3] Jedna od posljedica evolucije, prakse prikupljanja dječaka za popunjavanje janjičarskog korpusa, je iščezavanje termina čilik iz upotrebe početkom XVI stoljeća kojeg zamjenjuje termin devširma. Termin čilik u značenju jedan na četrdeset, odnosno svaki četrdeseti ukazuje na postojanje zakonski određenog broja dječaka pri njihovom skupljanju s jednog područja.

Kada je početkom XV stoljeća porasla potreba za janjičarskom vojskom, sve manje se poštovao ovaj brojčani kriterij za skupljanje dječaka, a uporedo s tim, termin devširma je sve više potiskivao termin čilik.

 

Devširma

Institucija devširme predstavlja najkompleksnije pitanje odnosa osmanske vlasti prema svojim nemuslimanskim podanicima. Iako ovo kompleksno pitanje nije do kraja rasvijetljeno, u historiografskoj literaturi, pogotovo u savremenijoj, nema mnogo radova o ovoj temi zasnovanih na arhivskoj građi.

Nedovoljna istraženost ove teme rezultirala je različitim shvatanjem institucije devširme u naučnim krugovima: evropska historiografija devširmu ocjenjuje kao kršenje prava nemuslimanskih podanika osmanske države, a time i kršenje šerijatskih odredbi koje se odnose na položaj nemuslimana u islamskoj državi.[4]

U savremenoj turskoj historiografiji postoji mišljenje da primjenu devširme u osmanskoj državi treba prihvatiti kao zakoniti postupak države da u slučaju potrebe od svojih nemuslimanskih građana traži pristupanje u vojsku i da se odrekne od džizje.[5]

Primjena devširme se objašnjava korištenjem prava islamske države da procijeni potrebe i preduzme određene postupke da te potrebe podmiri.[6] Turski historičar Halil Inaldžik, ne upuštajući se u dublju analizu ovoga pitanja, ocjenjuje instituciju devširme okrutnom mjerom uz navođenje konstatacije da osmanska vlast u prakticiranju devširme nije vidjela sredstvo porobljavanja sopstvenih podanika.[7] Međutim, mišljenje da primjenu devširme u osmanskoj državi treba prihvatiti kao zakoniti postupak države da u slučaju potrebe traži od svojih nemuslimanskih građana pristupanje u vojsku i da se odrekne od džizje je u koliziji s tumačenjem islamskih pravnika obaveze nemuslimana da plaćaju džizju. Prema mišljenju islamskih pravnika džizja je zamjena za dvije dužnosti muslimana: džihad i zekat, a pošto su one bile vjerskog karaktera, islamska država nije mogla tu obavezu nametati nemuslimanima. Nemuslimani su se oslobađali obaveze plaćanja džizje ukoliko su doborovoljno obavljali neku državnu službu, ali oni su sami mogli birati između vojne službe i plaćanja džizje, a ne nikako da ih islamska država na posredan ili neposredan način obavezuje bilo kakvom vojnom službom.[8] Iz toga proizlazi zaključak da je devširma zakoniti postupak, ali samo u osmanskoj državi, a ne generalno u islamskim državama.

Dosadašnja historiografija se bavila vjerskom pripadnošću adžemi oglana regrutiranih iz Bosne. U našoj historiografiji ovim pitanjem se prvi bavio Safvet-beg Bašagić u svojoj studiji Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463. do 1850). U prilog tvrdnji da se u Bosni nisu kupila kršćanska djeca u janjičare citirao je Jenjičarski zakonik u kome prema njegovom prijvodu piše:

Iz svih ostalih pokrajina zakon je uzimati samo kršćansku djecu u adžami oglane; na protiv u Bosni je odregjeno, da se samo uzimaju muslomanski sinovi i primaju odmah u carske saraje i bašču. Bosna je stekla toliki ugled, kad je Fatih osvajo Bosnu, što se većina naroda poklonila njegovoj sili i odmah prešla na islam. Videći sultan to povika: “Ovaj narod nije hrgjav”. Zatijem reče da Bošnjacima: “Tražite, šta želite”. Oni odgovore: “Uzimajte i našu djecu u adžami oglane”. To im bude uslišano i zakonom zajamčeno: muslimanska djeca iz Bosne bila obrezana ili neobrezana bez joklame (novačenja) moraju se primati u saraje. Muslomanska djeca iz Bosne, što ih je do sada uzeto, bilo u saraju, bilo u bašči većinom su došla do najvećih časti u državi.[9]

Tezu da su se u Bosni u janjičare regrutirala samo muslimanska djeca prihvatio je i Ešref Kovačević. Za razliku od Bašagića on pretpostavlja da su propisi o devširmi obuhvaćali samo muslimansko stanovništvo od vremena Sulejmana I Zakonodavca (1521-1566), a ne od vremena Mehmeda II Fatiha (1453-1481) kako tvrdi Bašagić.[10]

Dokument na kojem Kovačević zasniva svoju pretpostavku je naredba upućena kadijama Bosne, Hercegovine i Klisa iz 1564. godine:

Hukum kadijama Bosne, Hercegovine i Klisa. Pošto su sa područja vaših kadiluka, po dosadašnjoj praksi regrutovani u adžami oglane pretežno obrezani dječaci, to se obično uzimaju oni koji su obrezani. Međutim, iako je bilo uobičajeno da se regrutuju oni koji su obrezani, podnesen je izvještaj da ste vi pri uzimanju obrezanih dječaka, pravili smetnje sadašnjem jajabaši koji je stigao da prikupi adžemi oglane, pa u vezi s tim naređujem: kada stigne (ovaj hukum) ovako (da se postupi): od starosjedilačkog stanovništva toga područja regrutuju se u adžemi oglane oni koji su obrezani, pa neka to ne budu oni koji su odnekud došli samo da bi postali adžemi oglani, odnosno neka to ne budu oni koji nisu obrezani samo da ne bi bili uzeti u adžemi oglane. Prema tome, kada se preduzme regrutovanje obrezanih, nemojte praviti smetnje, učinite da budu regrutovani. Ali striktno povedite računa da se ovim povodom ne bi dogodila kakva zloupotreba i pronevjera, da se ne upisuju dječaci koji su obrezani (ali) koji su odnekud došli. Onako kako je to bilo uobičajeno do sada prilikom regrutovanja, učinite da se pokupe sposobni obrezani dječaci koji su od davnina sa tog područja.[11]

Pozivajući se isto na citirani hukum bosanskom, hercegovačkom i kliškom sandžak-begu iz 1564. godine, Adem Handžić također smatra da je devširma u Bosni padala na muslimansko stanovništvo.[12] U istom članku objavio je i prijevod citiranog Janjičarskog zakona s faksimilom. On je utvrdio da je anonimni autor ovoga zakona nasljedni janjičar. Po njemu, djelo je upućeno sultanu Ahmedu I kojem se sugerira da se treba ponovo uspostaviti ranija snaga svih zakona i pravila janjičarskog korpusa.. 

 Prijevod teksta o Bosni je sljedeći: ...U to vrijeme, kako je sultanskim ukazom o kupljenju gore navedenih dječaka (oğlan) bilo zabranjeno uzimati kakve bilo dječake, (kao dječake) nevjernika, nego je naređeno da se dječaci uzimaju iz Bosne od samih muslimanskih porodica. Nije samo naređeno da se dječaci kupe nego je, štaviše, većina njih (iz Bosne) upućivana u sultanski dvor ili u dvorske bašče. Razlog takvom, u toj mjeri naklonom postupku prema skupini tih dječaka je sljedeći: kada se osvajač Konstantinpola Njegovo Veličanstvo sultan Mehmed-han sa svojom pobjednosnom vojskom protiv Bosne, sve tamošnje stanovništvo (umen), kako obični svijet (reaya), tako i viši svijet (beraya), poznavajući silu i moć Njegovog Veličanstva sultana, izašlo mu je u susret i svojim licima dodirivalo njegove uzenđije. A kada su oni svi odreda prihvatili i islamsku vjeru, Njegovo Veličanstvo padišah – utočište svijeta – saznavši o tome, shvatio je da to nije loš narod i rekao onima koji su se udostojili časti da postanu muslimani: “Tražite od mene šta želite.” Tada su oni zamolili: “Neka se vrši uzimanje dječaka i iz naših zemalja.” Sultan je prihvatio njihovu molbu i naredio kupljenje dječaka iz reda stanovnika Bosne, bili oni obrezani ili neobrezani, da se kupe (bez razlike).

Nije zakon da se dječaci provjeravaju. Bez obzira na to bilo bi dobro provjeriti da se u njihov broj greškom ne uvuku i oni koji pripadaju tome narodu. Kada dolazi grupa dječaka iz Bosne, nju treba temeljito provjeriti, s tim da niko od Turaka ne smije dospjeti za novac u njihov broj.

Oni koji odlaze u Bosnu, čorbadžije i svi koji idu da vrše devširmu, moraju biti pošteni ljudi jer su (tamošnji) stanovnici muslimani i među njih lahko može dospjeti i čovjek sa strane.

Do ovog vremena većina pokupljenih dječaka iz ovog naroda pokazali su se čestiti, nalazeći se u sultanskom dvoru ili u službi na drugim mjestima, a oni od njih koji su postigli visoke položaje pokazali su se mudrim ljudima. Eto zašto njih i upućuju u sultanski dvor i sultanske bašče, a Turcima to ne dozvoljavaju...

S obzirom na to da se iz osmanskih popisnih deftera jasno vidi da se proces širenja islama u Bosni odvijao postepeno, informaciju iz Janjičarskog zakonika da su svi stanovnici Bosne primili islam odmah po osvajanju Bosne ne možemo smatrati istinitom. Time pada i sumnja na tvrdnju da su u Bosni devširmom bila obuhvaćena samo muslimanska djeca. To ne znači da su svi podaci koje pruža ovaj Zakon netačni. Upravo podaci iz ovog dokumenta čine jasnijim informacije koje pruža citirani hukum sandžak-begovima: hukum bosanskom, hercegovačkom i kliškom sandžak-begu iz 1564. godine.

U Zakonu je spomenuto da se od stanovnika Bosne uzimaju dječaci bili oni obrezani ili neobrezani, ali da se dječaci provjere, iako to nije bio zakon. Kao razlog za potrebu provjere navedeno je da se niko od Turaka ne bi uvukao među njih. Ovakva mogućnost je predviđena upravo zato što se u Bosni uzimaju i obrezani i neobrezani. Pošto je u citiranoj naredbi bosanskom, hercegovačkom i kliškom sandžak-begu iz 1564. godine, navedeno da se uzimaju obrezani dječaci, ali da se pazi na to da ne budu dječaci koji su došli izvana, namjeravala spriječiti ovakva pojava, i da ta naredba nije potvrda da su se u Bosni u devširmu uzimala samo muslimanska djeca.   

Da su Turci nastojali svoju djecu dati u adžemi oğlane, potvrđuju i bilješke Fransoa Savari de Breva koji je 22 godine proveo u Osmanskom carstvu.[13] Osim toga, i naredba upućena kadijama Bosne, Hercegovine i Klisa 1573. godine eksplicite potvrđuje da se adžemi oglani uzimaju i od kršćanske i od muslimanske raje kao što je to običaj u ova tri sandžaka.[14]

Spomenutim kadijama ponovo je upućena naredba 1578. godine kojom im se daje do znanja da se i od kršćanske raje i od muslimanske raje uzmaju adžemi oglani, odnosno da nije tačno da se adžemi oglani ne uzimaju od kršćanske raje.[15] To znači da je netačna Kovačevićeva pretpostavka da su od vremena sultana Sulejmana Zakonodavca propisi o devširmi u janjičare obuhvaćali samo muslimansko stanovništvo. To povrđuje i uputstvo na koji način se prikupljaju djeca za janjičare iz Rumelije, Bosne i Albanije koje datira iz 1638. godine iz kojeg se vidi da su kršćani bili obavezni davati djecu za janjičare, a muslimanska djeca iz Bosne su uzimana u devširmu samo ako su željela.[16]

Otpor prema devširmi

Historiografija se bavila pitanjem odnosa nemuslimanskog stanovništva prema devširmi, odnosno postojanja ili nepostojanja otpora prema devširmi među nemuslimanskim podanicima osmanske države. Kako je devširma doživljavana među nemuslimanskim podanicima, svjedoče historijska usmena predanja zabilježena u Bosni i Hercegovini. U selu Miruša kod Bileće zabilježena je predaja sljedećeg sadržaja:

Bio je neki knez, pa je im’o, ne znam, sedam ili devet sinova. A bila je i udovica jedna, imala je samo sina jedinka. A tako naređenje bilo da kupe đecu iz kneževine, ja ne znam, jedno, dvoje, troje li, i da spremi u Carigrad. Tamo će da i’ poturče, da i’ školuju. To su se – ja mislim zvali janjičari – Turci. I knez nije htio svoga spremit sina no one udovice koja je imala samo jedinka. I on njega uputi, a ona ostala, kukavica, samohrana. I on je tamo otišao u Carigrad. I onda su tamo iskupili đecu i donijeli im da večeraju, dali im kašike od metra dugačke. I naredili im da večeraju, a da ne smiju no samo za vrh da uzme rukom. Niko ne more prinijeti. I donijeli im ovo, kaže: “Večerajte, ali ne smijete niđe uvatiti no na vr’ kusala!” Oni – kako će, ne more nikako. Te ovo dijete ove udovice: “Znate, kako ćemo: ti meni daji, a ja ću tebi!”, te oni tako večerali. Dođi Turci: “Jeste li večerali?” – “Evo, jesmo.” – “A da nijeste vi spustili ruku niže?” – “Nismo.” “Pa kako ste?” – “Boga mi, kaže, sve jedan drugome davali.” – “A ko je to najprije izmislio?” Kažu: “Ovi.”

I on ti je naučio i za paše... I onda je izmolio tamo, u cara u koga li, da ga upute u Ercegovinu, da mu daju pašaluk u Ercegovini. I on ti je doš’o na ono svoje rodno mjesto, naš’o je onoga kneza i uvatio ga i metno ga živa pod gomilu. I onda je naredio: “Ko god naljegne ovuda, a ne bacio kamen na nju – nalet ga bilo!” I to se zove sad Primetna Gomila. (Kod Bileće – VP). I načinio je čatrnju u Prijevoru, za dušu majki, sebi, ja ne znam. I onda je u Planoj načinio sebi džamiju, a majki crkvu.

A kažu da, kad je doš’o tek iz Carigrada, da je u Planoj pit’o kneza za njegovu majku i da je došla majka tu i on pit’o nju koga je imala. I ona da je kazala da je imala jedinoga sina i tako i tako, da ga je spremio knez nekud – kud ne zna. Kazala i kakav je bio. “Bi li ga poznala i po čemu?” – “Bi, im’o je mladež, (đe ne znam).” A paša zagrni one haljine i onda poznala i izljubila se s njim. Onda ona kazala za kneza da je im’o devet sinova, a ipak njega jedinka posl’o. Njemu onda dobavili kneza i živa ga zakop’o u gomilu, i tako...[17]

Otpor prema devširmi među kršćanskim stanovništvom zabilježili su u svojim putopisima i evropski putnici kroz Osmansko carstvo u XVI stoljeću. Najstariji putopis kroz Bosnu za vrijeme osmanske vladavine je putopis Benedikta Kuripešića porijeklom iz Obernburga u južnoj Štajerskoj. On je angažiran kao tumač latinskog jezika u poslanstvu austrijskog kralja Ferdinanda upućenog u Carigrad 1530. godine preko Balkanskog poluotoka. Opisujući devširmu u svome putopisu Kuripešić je zapisao da turski car od hrišćana uzima svake godine iz svakog mjesta ili kraja, treće, četvrto ili peto muško dijete ili dječaka, tako da se od oca i majke, iako imaju samo jedno dijete, oduzima i to dijete, ako je samo lijepo i okretno; dok se roditeljima, koji imaju po četvoro ili petoro djece, ako nisu lijepa i okretna, ostavljaju sva.[18] Sa njegovim bilješkama se slažu i podaci iz putopisa visokoobrazovanog protestantskog svećenika Stjepana Gerlacha koji je u Carigrad putovao 1573. godine kao poslanik habsburškog cara Maksimilijana.[19]

 Za razliku od Kuripešića i Gerlacha, putopisac Melchior Seydlitz, također njemačkog porijekla, koji je putovanje u Carigrad obavio u periodu od 1556. do 1559. godine ne navodi da su roditeljima oduzimani sinovi jedinci.[20]

Evropski putopisci XVI stoljeća daju oprečne podatke o broju oduzete djece od jedne kršćanske porodice. Navodi Benedikta Kuripešića i Stjepana Gerlacha navode na zaključak da se devširma provodila bez jasno definiranih zakonskih propisa.

Kako pokazuju osmanski izvori, stvarnost je bila drukčija nego što je oni predstavljaju, odnosno dokazuju da su se djeca iz kršćanskih porodica skupljala prema tačno utvrđenim zakonskim propisima koji su isključivali mogućnost oduzimanja roditeljima sina jedinca. Prije provođenja devširme centralna vlast je upućivala kadijama fermane s detaljnim uputstvima o načinu skupljanja i sprovođenja djece u Istanbul. Skupljanje kršćanske djece obavljao je službenik nazivan devşirme memürü kojeg je imenovao janjičarski aga. Praćen naoružanom pratnjom, sa instrukcijama sadržanim u fermanu i u pismu janjičarskog age, devşirme memürü je odlazio u kraj u kojem je određeno da se skupljaju djeca te godine. Prije njegovog dolaska telali su obilazili sela i objavljivali narodu naredbu da se na određeno mjesto skupe sva djeca zajedno sa svojim očevima. U prisustvu seoskih popova, spahije, kadije i seoskog ćehaje, devşirme memürü je odabirao najzdraviju i najljepšu djecu. Broj djece koji se uzimao iz jednog sela mijenjao se prema prilikama i vremenu, ali se najčešće uzimalo jedno dijete na 40 kuća. Odabrana djeca su uvođena u spisak u kojem su uz ime djeteta bilježeni datum njegovog rođenja, lični opis, imena roditelja, ime njegovog sela, kadiluka i sandžaka te ime spahije u čijem je timaru bilo njegovo selo. Uputstvima kojima se rukovodio devşirme memürü bio je tačno preciziran uzrast djece obuhvaćene devširmom kao i broj djece koji se uzimao iz jedne porodice.[21]

U osmanskim dokumentima nema potvrde da je kršćanskim porodicama oduzimano više djece niti da se uzimao sin jedinac kao što u svojim putopisima navode Benedikt Kuripešić i Stjepan Gerlach.[22] S obzirom da ni Melchior Seydlitz ne spominje oduzimanje sinova jedinaca, vjerovatno su Kuripešić i Gerlach, navodeći oduzimanje roditeljima sinova jedinaca, nastojali u evropskim političkim i kulturnim krugovima izazvati što dublje saosjećanje prema kršćanima u Osmanskom carstvu.

Osmanska vlast je prakticirala i oslobađanje raje pojedinih krajeva od obaveze davanja djece u devširmu. Oslobađanje od devširme se vršilo ukoliko je određena raja vršila neku službu u interesu države.[23] Tako iz fermana iz 1622. godine upućenog svim kadijama u Rumeliji i Bosni saznajemo da je devširme oslobađana raja sa statusom rudarske ili vakufske raje.[24]

Postojanje prakse oslobađanja raje od devširme potvrđuje i oslobađanje od devširme skupine Vlaha nastanjenih u nahiji Unac u Kliškom sandžaku. Oni su zbog čuvanja i zaštite granica bili oslobođeni davanja djece u janjičare kao i gradnje i opravke tvrđava, davanja za prijenos pošte i hrane za vojsku.[25] Isto tako stanovnici sela Tomaševo u nahiji Kutjevo, Sandžak Požega, su zbog toga što popravljaju, održavaju i čuvaju mostove te raščišćavaju šumu pored oslobađnja od izvanrednih nameta, čerahorluka i poreza za mitropolita oslobođeni i obaveze davanja djece u janjičare.[26]  

Ukoliko je bilo uvjetovano vršenjem neke službe u interesu države, oslobađanje od devširme je moglo biti privremenog karaktera, odnosno privilegija oslobađanja od devširme mogla je biti ukinuta novim fermanom.[27] Ovu tvrdnju potvrđuju naredbe upućene kadiji Novog Pazara 1555. i 1560. godine. Naredba upućena kadiji Novog Pazara 1555. godine je izdata povodom odbijanja seoskog stanovništva da daju djecu u janjičare tvrdeći da posjeduju hukum o oslobađanju od ove obaveze. U naredbi se navodi da se i od onih koji posjeduju hukum o oslobađanju, pokupe dječaci, a da se hukumi muhurleišu i pošalju u Carigrad.[28] Naredba istog sadržaja upućena je kadiji Novog Pazara 1560. godine.[29]

Iz sadržaja osmanskih dokumenata se može konstatirati da je među kršćanskim stanovništvom postojao otpor prema davanju djece u janjičare. O tome svjedoči i usmena predaja, kao i putopisi evropskih putopisaca kroz Osmansko carstvo. Sama činjenica da su pojedini krajevi oslobađani obaveze davanja djece u janjičare za vršenje neke službe u interesu države, jasan je dokaz da kršćanske porodice nisu dobrovoljno davale djecu bez obzira što su putem devširme dolazila i do najviših položaja u osmanskoj državi. Osmanski dokumenti samo potvrđuju da su kršćanske porodice pokušavale izbjeći ovu obavezu prema osmanskoj državi tako da o oblicima otpora prema devširmi saznajemo uglavnom iz usmene predaje i putopisa evropskih putopisaca.

 

Rezime

Zakonske propise o sistemu devširme, prvobitno zvanom čilik-sistem, ozvaničio je sultan Murat II (1421–1451). Provođenje devširme sastojalo se od planskog i sistematskog skupljanja dječaka iz kršćanskih porodica sa teritorije osmanske države za potrebe janjičarskog korpusa i osmanskog dvora. Devširma je zakoniti postupak, ali samo u osmanskoj državi, a ne generalno u islamskim državama. Nemuslimani su u osmanskoj državi plaćali džizju a prema mišljenju islamskih pravnika džizja je zamjena za dvije dužnosti muslimana: džihad i zekat. Pošto su to bile dužnosti vjerskog karaktera, islamska država nije mogla tu obavezu nametati nemuslimanima. Nemuslimani su se oslobađali obaveze plaćanja džizje ukoliko su dobrovoljno obavljali neku državnu službu, ali oni su sami mogli birati između vojne službe i plaćanja džizje, a ne nikako da ih islamska država na posredan ili neposredan način obavezuje bilo kakvom vojnom službom.

Prema zvaničnim dokumentima osmanske države, devširmom su bili obuhvaćeni dječaci iz kršćanskih i muslimanskih porodica, ali s tom razlikom što su muslimanska djeca iz Bosne uzimana u devširmu samo ako su željela. Pošto su se u Bosni uzimali dječaci bili oni obrezani ili neobrezani, dječaci su se provjeravali da bi se spriječila pojava infiltriranja dječaka iz turskih porodica u adžemijski korpus.

Iz sadržaja osmanskih dokumenata može se konstatirati da je među kršćanskim stanovništvom postojao otpor prema davanju djece u janjičare. O tome svjedoči i usmena predaja, kao i putopisi evropskih putopisaca kroz Osmansko carstvo. Sama činjenica da su pojedini krajevi oslobađani obaveze davanja djece u janjičare za vršenje neke službe u interesu države, jasan je dokaz da kršćanske porodice nisu dobrovoljno davale djecu bez obzira što su putem devširme dolazila i do najviših položaja u osmanskoj državi.

Autor: Mr. Arifa Isaković

Glasnik br. 5-6, 2014

[1]        Halil Inaldžik, Osmansko carstvo: Klasično doba 1300-1600, prevela: Milica Mihajlović, Kolo LXVII, Knjiga 452, Srpska književna zadruga, Beograd, 1974, str. 112.

[2]           Dušanka Bojanić-Lukač, Povodom izraza čilik. Prilog izučavanju danka u krvi, Vesnik Vojnog muzeja JNA, 6-7 (1962), Beograd, 1962, str. 237.

[3]           Ešref Kovačević, Jedan dokument o devširmi, Prilozi za orijentalnu filologiju, 22-23/1972-73, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1976, str. 204-205.

[4]           Robert Mantran, Istorija Osmanskog carstva, Prevela: Ema Miljković-Bojanić, CLIO, Beograd, 2002., str. 205; Benjamin Braude i Bernard Lewis, Kršćani i Jevreji u Osmanskoj carevini, Funkcioniranje jednog pluralnog društva, Sarajevo, 2007., str. 25; Aleksandar Fotić, „Između zakona i njegove primene“, u: Privatni život u srpskim zemljama u osvit modernog doba, priredio: Aleksandar Fotić, Clio, Beograd, 2005, str. 42.

[5]           Abdülkadir Özcan, Organizacija vojske kod Osmanlija, u: Historija Osmanske države i civilizacije, knj. I, Orijentalni institut, IRCICA, Sarajevo, 2004, str. 419.

[6]           Ibidem.

[7]           H. Inaldžik, Osmansko carstvo..., str. 111-112.

[8]           Yusuf al Qaradawi, Nemuslimani u islamskom društvu, prevod: Sulejman Topoljak, ID El-Kelimeh, Novi Pazar, 2003, str. 91-95; Ekmeleddin Ihsanoglu, Kultura suživota, preveli: Džermana Šeta i Enes Karić, Conectum, Sarajevo, 2006, str. 44-45.

[9]           Safvet-beg Bašagić – Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine: od 1463. do 1850. godine, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900. godina (Reprint izdanje: 1990), str. 19; Prema navodima autora prijepis zakonika kojim se poslužio pisan je u Carigradu 1137. (1724.) rukom Mustafe Čelebije.

[10]         E. Kovačević, Jedan dokument..., str. 204.

[11]         Ibidem, str. 207.

[12]         Adem Handžić, O Janjičarskom zakonu, Prilozi za orijentalnu filologiju, 46/96, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996, str. 144.

[13]         Aleksandar Matkovski, Prilog pitanju devširme, POF, XIV–XV/1964-65, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1965, str. 286.

[14]         BOA, MHM No 22, s. 292.

[15]         BOA, MHM No 35, s. 24.

[16]         A. Matkovski, Prilog..., str. 304.

 

[17]         Vlajko Palavestra, Historijska i usmena predanja iz Bosne i Hercegovine, studija – zbornik i komentari, Sarajevo, 2004, str. 318-319.

[18]         Benedikt Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. godine, s njemačkog preveo: Đorđe Pejanović, Svjetlost, Sarajevo, 1950, str. 22.

[19]         Petar Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI vieka, Putopisi Stj. Gerlacha i Sal. Schweigera ili opisi carskih poslanstava u Carigrad, naime Davida Ungnada od g. 1573-1578. i Joach Sinzendorfa od g. 1577, Rad JAZU, knj. CXVI, Zagreb, 1893, str. 24.

[20]         P. Matković, Putovanje Melchiora Seydlit (za g. 1556-1559), Rad JAZU, knj. LXII, Zagreb, 1882, str. 49.

[21]         A. Matkovski, Prilog..., str. 278.

[22]         Ibidem..., str. 296-298. (Pogledati priložena uputstva kadijama o načinu skupljanja djece za janjičare)

[23]         A. Matkovski, Prilog ..., str. 280.

[24]         Ibidem, (dokument br. 6)

[25]         Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, obradili: Fehim Dž. Spaho i Ahmed S. Aličić, priredila: Behija Zlatar, OIS, Sarajevo, 2007, str. 48.

[26]         Popis Sandžaka Požega iz 1579. godine, prijevod: Fazileta Hafizović, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2001.

[27]         A. Matkovski, Prilog..., str. 280.

[28]         Orijentalni institut Sarajevo, Mühimme defteri, inv. br. 39/I, III/8, str. 141/369, godina 962/1555, prijevod: Abdulah Polimac.

[29]         Orijentalni institut Sarajevo, Mühimme defteri, inv. br. 39/I, III/5, str. 431/4, godina 968/1560,  prijevod: Abdulah Polimac.