U gradu Travniku, gradu kulturno-historijskih, sakralnih i profanih objekata, ovih dana vraćamo se u daleku prošlost, a postojeću sadašnjost, prisjećajući se poznatih ličnosti,učenjaka  Ilhamije i vezira Dželaludin-paše. Abdulvehab Ilhamija poznati alim, učenjak i prosvjetitelj svoga doba rođen je u Žepču 1773 godine a ispio je smrtnu čašu Kevsera u Travniku 1237 h.g. odnosno 1821.godine. Njegovo puno ime je Abdulvehab b. Abdulvehab. Na njegovom nišanu piše Sejjid el-hadž Vehab, dok na prepisu njegova Divana napisano je: Šejh el-hadž es-sejjid Abdulvehhab Ilhami–baba Bosnevi. Sejjid i baba dati su mu kao počasni nazivi a označavali su ga kao učena i poštovana čovjeka. 

Školovao se je u Žepču, Tešnju i Fojnici. Bio je imam Ferhat–pašine džamije u Žepču.U Tešnju je pohađao medresu u kojoj je imao priliku slušati fikh, hadis i tefsir. A obrazovanje i spoznaju  iz oblasti  tesavufa sticao je pred priznatim šejhovima. Za postignute rezultate u ovim oblastima izrazio je zahvalnost i jednima i drugima poznatim stihom:

Ulemi priznajem prednost i čast

Jer od njih potječe moje znanje,

A učiteljima tesavvufa pripada svako

dobro za stupanje u tarikat.

Jedan od najznačajnijih pjesnika XVIII i XIX stoljeća

Abdulvehhab Ilhamija važio je za jednog od najznačajnijih pjesnika XVIII i XIX stoljeća, pisao je vjerovatno po nadahnuću i s vrlo jakom misaonošću. Smatrao je da je njegov pjesnički dar od Boga dragoga i zato je imao i naziv ilhami–nadahnuti.

Ilhamijino djelo pisano je na orijentalnim jezicima arapskom i turskom a i na narodnom (bosanskom) jeziku kako bi ga razumjele narodne mase. Svojom poezijom govorio je o vremenu i društvenim prilikama u kojima je živio.To je period dekadence i duboke krize u kome se našlo Osmansko carstvo. Zbog težnji za postignućem društvenih promjena i nametanja permanentnih reformi u društvu, dolazi  do buna i otpora centralnoj vlasti u Istanbulu.

Takvo stanje odražava se i na samu Bosnu, najveću administrativnu jedinicu i jedan od glavnih kulturno-civilizacijskih centara u zapadnom dijelu Carstva što za posljedicu ima slabljenje ekonomske, vojne i političke moći a sve to dovodi do niza  nepravdi, nasilja i zuluma prema narodu. 

Sultan Mahmud II, poznat kao reformator, reformama koje je donio nastojao je spasiti carevinu koja se od nemoći uveliko drmala. U Bosnu je poslao Dželaludin Ali-pašu za namjesnika

«Bosna je uveliko bila «otvorena rana» koja je krvarila. Dželaludin Ali-paša je smatrao da na «ljutu ranu» treba udariti «ljutu travu» i u tom skladu se i ponašao».  Imao je jaku podršku od Porte(vlade) kao i od niza drugih ličnosti koje su bile za nasilno odnosno krvavo provođenje reformi.

U takvoj situaciji između niza alima i učenjaka javlja se i Ilhamija Žepčak koji svojim djelom upozorava i kritikuje društvena zbivanja kao i odgovorne nosioce vlasti, s ciljem postignuća dobra i sreće. Zbog takve postojanosti i težnje za pozitivnim vrlinama stekao je veliki autoritet i poštovanje naroda.

Međutim, privrženici raznih poroka, sljedbenici strasti i požuda radili su na sprečavanju njegovog rada i djelovanja. Sve to dešavalo se u periodu kada je u Travniku bio postavljen za vezira Dželaluddin-paša. Povjesničari tvrde da je bio strog a ujedno i pravedan. Nije primao nikakve darove, niti mito. Ilhamija je u početku cjenio njegov rad i iskazanu pravednost što je i opjevao u jednoj od pjesama ovim stihom:

Dželal paša je čisti tvoj rob,

Nastoji da bude pravedan.

Gazijo! Hudoj Bosni ti si sada dat

Džellalova sablja Tvoj je dar.

Ti si taj koji pruža pomoć.

Značajno je također spomenuti da je Austrija 1821. godine povukla svoga konzula iz Travnika radi određenih nesuglasica i nezadovoljstva načinom ponašanja same vlasti. 

«Austrijski konzul je de facto pobjegao od ovog nepotkupljivog i otresitog vezira koji se nije dao prevariti. Sva tri austrijska konzula u Travniku bili su vojna lica što samo po sebi dovoljno govori o njihovom zadatku u Bosni. To je znao Ali Dželaludin paša i nije popuštao nikakvom pritisku». 

Čudan zeman nastade

Naime, nakon određenog vremena uvidjevši nepravdu u načinu vladanja vezira, Ilhamija piše poznatu pjesmu Čudan zeman nastade koja je bila povod njegove mučeničke smrti. Kaže se da je Ilhamija kada je predosjetio pogubljenje rekao « Dušu ne ispustio dok vlast ne izgubio»

«Ostaje u sferi pretpostavke šta se zbilo u Travniku: da li je Dželal-paša lično primio Ilhamiju, da li je razlog ovog poziva, i kasnijeg stradanja, bila njegova oštra osuda vladajućeg sistema, ne zna se. Legenda, koja, naravno, ostavlja i dalje mogućnost za korekciju, kaže da je Ilhamiji bilo ponuđeno da se odrekne svojih pjesama a kad to nije htio, da je udavljen u travničkoj tvrđavi». 

O Ilhamiji su pisali mnogi istraživači od kojih su :

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Rešad Kadić, Vladimir Ćorović, Šejh Sejfudin Kemura, Mehmed Handžić, Kasim Dobrača, Muhamed Ždralović, Abdurahman Nametak, Muhamed Hadžijamaković i mnogi drugi.

Sve to upućuje na značajan doprinos koji je Abdulvehhab Ilhamija postigao u svome životu s ciljem ukazivanja na postojeće manjkavosti u društvu i odgovornost vladajućih struktura bez obzira na posljedice koje mogu zadesiti onog koji opominje i upozorava. Onoga koji nastoji i pokušava izvršiti promjenu postojećeg stanja gdje negativne pojave kao što su: nepravda, neznanje, anarhija, korupcija, bezvlašće i drugi oblici zala i poroka zauzimaju svoje mjesto i svoje pristalice.

Za razliku od Ilhamije i njegove misije, vezir Dželaludin-paša dolazi radi realizacije vizije sultana. Za bosanskog vezira i namjesnika postavljen je 20.12.1819. godine, a u Travnik je došao 1820.  i tu dužnost obavljao je do 29.11. 1822. godine. 

Poznat je bio kao odvažan, smion, hrabar i dalekovidan. Krasila ga je osobina junaštva i pravednosti. Svojim metodama, nepokolebljivošću i neustrašivošću u odlukama, te likvidacijom  neposlušnih i buntovnih Bošnjaka i drugih umirio je sav Bosanski pašaluk.

 

Dvije legende o njegovoj smrti

 

Postoje dvije legende o njegovoj smrti. Prva u kojoj se spominje da je umro prirodnom smrću, povezujući to sa tragičnom smrću samoga Ilhamije, nakon koje je Dželal paša  bio pogođen bolešću od koje se nije mogao izliječiti, te se razbolio i umro.

Druga da je bio od strane sultana Mahmuda II premješten i postavljen na mjesto valije u Rumeliji  što on nije prihvatio i otrovao se. Mada je njegova vlast u Bosni zapamćena kao surova, teška i puna obračuna, kao i fizičkih likvidacija od strane Porte bio je nagrađen za rumelijskog beglerbega i seraskera.

  Međutim, i jedan i drugi obilježili su povijest, a kratkotrajni splet okolnosti koji ih je povezivao povezuje ih i danas samo u različitim kontekstima i viđenjima. Obe ove ličnosti i danas su u gradu Travniku. Njihova mjesta ukrašavaju šeher Travnik a njihova turbeta znak su prolaznosti i opomene. Dva roba Božija, dva unikata stvorena, jedinstvena i neponovljiva, svaki od njih imao je svoju ulogu i misiju. Jedan da vlada i provodi zadatke postavljene sa vrha političke moći a drugi da opominje i poziva uzvišenim idealima pravde, poštenja i vjere.   

Autor: Muharem Dautović