Povjerovao je u Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo i pružio je vrlo važnu pomoć i zaštitu prvim muslimanima koji su se iselili iz Mekke i kod njega našli utočište. To se desilo pete godine nakon poslanstva. 

Njegovo ime bilo je Ashame i neki učenjaci ga ubrajaju među ashabe, a drugi među tabi'ine, što je ispravnije, s obzirom da se on nije susreo sa Muhammedom, s.a.v.s., iako je živio u njegovo vrijeme. Evo kako autori životopisa Muhammeda, s.a.v.s., navode ove događaje.

HIDŽRA U ABESINIJU – U petoj godini poslanstva, zlostavljanje muslimana je iz dana u dan, bivalo sve žešće i veće. Allah dž.š. u suri Ez-Zumer, kaže da muslimani mogu učiniti Hidžru i govori o vrijednosti onih koji to urade. “One koji na ovome svijetu dobra djela budu činili, čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.” (sura Ez-Zumer, 10) 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je saznao da je Nedžaši (kralj Abesinije), pravedan čovjek i da u svojoj zemlji sve ljude podjednako tretira. Stoga on naredi muslimanima da se isele u Abesiniju i da očuvaju svoju vjeru od smutnje. U mjesecu redžepu, pete godine po poslanstvu, iseli se prva grupa ashaba u Abesiniju. Izbjeglo je 12 muškaraca i četiri žene. Grupu je predvodio Osman bin Affan sa svojom ženom Rukajjom, kćerkom Resulullaha, s.a.v.s. Njih dvoje su prva porodica koja je učinila hidžru, poslije Ibrahima i Luta a.s. Nekoliko mjeseci nakon toga krenula je i druga grupa muslimana u istom pravcu. Ovog puta se iseliše 83 muškarca i 18 ili 19 žena.

Kurejšijama je bilo mnogo krivo što su muhadžiri (muslimani) našli sigurno utočište za sebe i svoju vjeru. Oni stoga izabraše dva sposobna i oštroumna čovjeka, da ih pošalju za njima, a to su bili Amr ibn El-As i Abdullah ibn Rebia. Sa njima poslaše skupocjene darove kralju Nedžašiju i njegovim patrijarsima. Nakon što su odnijeli te darove, patrijarsima su ispričali za muhadžire da su nosioci nove vjere koja sutra može ugroziti i Abesiniju. Nastojali su da ih Nedžaši protjera iz svoje zemlje ali da ne sluša njihov govor. Patrijarsi odlučiše da odu Nedžašiju, te zatraže od njega njihovo izručenje ovoj dvojici. Nedžaši je bio mudriji nego što su oni mislili, stoga posla po muslimane i pozva ih da dođu kod njega. Džafer bin Ebi Talib istupi ispred muslimana i reče: “O, vladaru, pripadali smo narodu koji je živio u neznanju i zabludi. Obožavali smo kipove, jeli mrtvo meso, kidali rodbinske veze, jači od nas je tlačio slabije. Eto, tako smo živjeli sve dok nam Allah dž.š. ne posla Poslanika. Iz našeg naroda je, znamo mu lozu i porijeklo. Znamo da je iskren, povjerljiv i pravedan. Naredio nam je da istinu govorimo, da poštujemo i obilazimo rodbinu, da lijepo postupamo sa komšijama, da ne govorimo laži, da ne otimamo imetak siročadi, da ne potvaramo i ogovaramo čestite žene.” Nedžaši upita Džafera: “Imaš li kod sebe nešto od Allahove Objave?” Džafer ustade, prouči početak sure Merjem, Kaf, ha, ja, ’ajn, sad. Nedžaši je iz bogobojaznosti plakao, tako da mu je sva brada bila mokra od suza, plakali su njegovi patrijarsi i od plača se pokvasiše njihove knjige koje uvijek otvorene drže u ruci. Kako su divne te riječi! Nedžaši im se obrati: “Ovo što sam čuo, i riječi koje su Isau objavljene, dolaze iz istog izvora! Idite, slobodni ste! Ja vas tako mi Boga, neću predati ovima.” Obojica mušrika izađoše osramoćeni, pa Amr reče svome drugu: “Tako mi Allaha sutra ćemo ponovo doći, i ja ću im doskočiti glave kod Nedžašija.” Abdullah ibn Rebi' je bio bogobojazniji i počeo je odvraćati Amra od tog nauma, govoreći mu: -Nemoj to raditi, oni su naši rođaci, iako su se razišli s nama po pitanju vjere. Amr je bio uporan i sutradan ponovo dođoše kod Nedžašija i Amr otpoče: “O, vladaru, ti pomilova one jučer, a da samo znaš šta njihova vjera kaže o Isau!” Nedžašija ponovo posla po muslimane. Kad uđoše kod njega, on upita o Isau, a.s., a Džafer odgovori: “O Isau mi znamo samo ono što smo čuli od našeg Poslanika a.s; Isa je Allahov rob i Njegov vjerovjesnik. On je sin Merjemin, (čedne djevice koja je na Allahovu odredbu: “Budi i ono biva,” dobila dijete). On je Božiji dah života i njegova riječ koju je predao djevici Merjemi.” Nedžašija pokaza na štap položen između sebe i muslimana i reče: “Nas razdvaja samo koliko ova crta od štapa. Idite, vi ste slobodni u mojoj zemlji. Ko vas bude uznemiravao biće kažnjen novčanom kaznom.“ U jednoj drugoj predaji se kaže da je Nedžaši ovako rekao: „Dobro nam došli i vi i to čime ste nam došli od vašeg Poslanika. Ja svjedočim da je on Allahov Poslanik i da je on onaj čiji je dolazak najavio Isa, a.s. Da nisam na ovoj funkciji na kojoj se nalazim išao bih do njega da mu iz poštivanja poljubim noge. Boravite u mojoj zemlji koliko hoćete.“ Zatim je naredio da ih obuku i opskrbe sa svim što im je potrebno, a za dvojicu mekkanskih izaslanika je rekao: „Ovoj dvojici vratite njihove poklone.“

Tako su muslimani uživali u rahatluku i blagostanju u zaštiti ovog pravednog vladara Nedžašija. 

Nakon izvjesnog vremena jedna skupina među kojima su bili Zubejr i Abdullah ibn Mes'ud, r.a., se vratila iz Abesinije još dok je Poslanik, s.a.v.s., boravio u Mekki. Druga skupina se vratila iz Abesinije nakon što je Poslanik, s.a.v.s., učinio Hidžru u Medinu. Zadnja grupa koja se vratila iz Abesinije bila je grupa sa Džeaferom ibn Ebi Talibom, koji su stigli za vrijeme osvajanja Hajbera, sedme godine po Hidžri. Svaku skupinu Nedžaši bi ispratio dajući im otpremninu za put i razne poklone. Kada je Džeafer krenuo iz Abesinije, Nedžaši je njega i njegove saputnike opremio i rekao mu je da obavijesti Muhammeda o tome kako se ophodio prema njima. Sa njima je poslao jednog svoga izaslanika i rekao: -Ja svjedočim i izjavljujem da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Reci Muhammedu neka moli Allaha za oprost mojih grijeha. Džeafer dalje priča: Kada smo stigli u Medinu Poslanik nam se mnogo obradovao i rekao: -Ne znam čemu da se više radujem, osvojenju Hajbera ili dolasku Džeafera. Tada je Džeafer upoznao Muhammeda sa Nedžašijevim izaslanikom obavijestio ga o tome kako je on s njima lijepo postupao. Tada je Poslanik, s.a.v.s., ustao, uzeo abdest i tri puta rekao: „Allahu moj, oprosti grijehe Nedžašiju!“ Muslimani su na ovu dovu aminovali. Tada je Džeafer rekao Nedžašijevom izaslaniku: -Eto, sada se možeš vratiti svome vladaru i obavijesti ga o onome što si vidio. 

Između ostalih vidova dobročinstva koje je Nedžaši uradio prema Muhammedu, s.a.v.s., je i to da on lično organizirao vjenčanje i udaju Ummu Habibe, kćerke Ebu Sufjana, r.a., za Muhammeda, s.a.v.s., koja se također nalazila u muhadžerluku u Abesiniji. On ju je opremio sa darovima kada je krenula za Medinu. Ona je stigla u Medinu šeste, ili sedme godine po Hidžri. 

U mjesecu redžebu devete godine po hidžri Nedžaši je umro, pa kada je ta vijest došla do Poslanika, s.a.v.s., rekao je: „Vaš brat u Abesiniji je umro!“ Tada je Poslanik, s.a.v.s., izašao sa ashabima na otvoren pustinjski teren, poredali su se u safove i klanjali mu dženazu namaz u odsutnosti. Ne prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., klanjao dženazu namaz u odsutnosti nikome drugom osim njemu, zato što je u on umro u kršćanskoj sredini i nije mu imao ko drugi klanjati dženazu, jer su se ashabi koji su tamo bili, već vratili u Medinu. 

Aiša, r.a., kaže: „Kada je umro Nedžaši pričali su nam da se iznad njegovog kabura vidi svjetlo.“ 

Autor: Fuad Sedić