Koliko mi je poznato na našem jeziku o tome postoje dva napisana teksta od kojih je jedan pod naslovom „Šta je to islamska tradicija Bošnjaka?“[1] objavljen u IIN Preporodu, dok je drugi „Narodna vjera bosanskohercegovačkih muslimana (Kratak osvrt na islamsku modernističku kritiku narodne vjere bosanskohercegovačkih muslimana)“[2] objavljen u Novom Muallimu. Prvi tekst predstavlja vrijedan prilog definisanju islamske tradicije Bošnjaka, dok se drugi tekst manje bavi definicijom narodne vjere, a više modernističkom kritikom iste.

Budući da se u medijima i javnim nastupima islamskih zvaničnika i laika često miješaju pojmovi i stavljaju znakovi jednakosti između sintagmi bosanski islam i islamska tradicija Bošnjaka, što, jednostavno, nije tačno, kao i činjenice da su sva teološka, etnološka, sociološka i antropološka istraživanja vjerskog života bosanskohercegovačkih muslimana manjkava bez jasnih definicija ključnih pojmova, nužno je precizno definisati sve u naslovu rada navedene pojmove i objasniti njihove diferencirajuće faktore. Pritom ćemo krenuti od općenitog ka posebnom, odnosno raspravu ćemo započeti definisanjem narodne religije u općenitom smislu, zatim ćemo se posvetiti narodnoj religiji u Bosni i Hercegovini, što će nas neminovno dovesti do narodnog katoličanstva, narodnog pravoslavlja i narodnog islama, odnosno bosanskog islama, ili bosanskog iskustva islama, da bismo na kraju osvijetlili islamsku tradiciju Bošnjaka i faktore koji je odvajaju od narodne religije bosanskohercegovačkih muslimana.

 

NARODNA RELIGIJA

 

Pojam narodne religije semantički je višeslojan, složen i veoma zahtjevan za definisanje budući da bilo kakvo sužavanje i smještanje narodne religije u određene okvire podrazumijeva svjesno gubljenje nekog od njenih brojnih aspekata. Najvažniji faktori koji utječu na semantičku višeslojnost narodne religije su bogatstvo narodne kulture i nivo organizovanosti službene religije.

Problem definisanja narodne religije zapravo nije ni prisutan u društvenim zajednicama bez neke od religija na visokom stupnju razvoja poput kršćanstva ili islama. Sintagmu narodna religija konstruisao je luteranski svećenik Poul Drews 1901. godine. On je, s ciljem što kvalitetnijeg obrazovanja mladih svećenika u sjemeništu, ukazao na duboki jaz između službenog crkvenog učenja i poimanja kršćanstva kod stanovništva u ruralnim zajednicama.[3] Vremenom se sintagma narodna religija od teološkog doktrinarnog pokušaja boljeg razumijevanja klera i običnih vjernika unutar jedne vjerske zajednice, preselila u akademski svijet, gdje je postala značajna potkategorija etnoloških, antropoloških, socioloških i primarno teoloških studija.

Na poteškoće pri definisanju narodne religije vrlo precizno i detaljno ukazao je Don Yoder, profesor religijskih studija na Univerzitetu u Pensilvaniji, SAD.[4] Yoder je, zavisno od geografskog i kulturološkog konteksta, naveo čak pet definicija narodne religije preferirajući posljednju, petu, prema kojoj: „Narodna religija predstavlja ukupnost svih stavova i vjerskih obreda koji egzistiraju među ljudima odvojeno i uporedo sa strogim teološkim i liturgijskim formama službene religije.”[5]

Ova općenita definicija narodne religije obuhvata podjednako aktivno/kreativne i pasivno/survivalističke elemente, kao što, također, prema Yoderu, ukazuje na postojanje tenzije između službene i narodne religije.[6] Konkretno, to znači da narodna religija podrazumijeva tragove vjerovanja i obredne prakse naslijeđene iz ranije faze kulturnog i religijskog razvoja, odnosno sinkretističko prožimanje dva i više oblika religije u složenom društvu, podjednako kao i religijske utjecaje na narodnu kulturu: način ishrane, odijevanje, običaje, umjetnost, modu itd. Ta dvosmjerna relacija između narodne baštine i religije može se prikazati na sljedeći način:

 

religijska dimenzija      ---------------> narodne kulture

                                       i obrnuto

narodno-kulturološka dimenzija     --------------->   religije

 

Univerzalna definicija prof. Yodera pruža dobru polaznu osnovu za regionalnu i religijsku konkretizaciju pojma narodne religije. U posljednje vrijeme u katoličkoj crkvi se studiozno govori o narodnoj pobožnosti i njenom mjestu unutar službenog crkvenog učenja. S ciljem nadvladavanja napetosti između narodne pobožnosti i službenog liturgijskog slavlja vatikanska Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenta izdala je iznimno bitan i sadržajan Direktorij o narodnoj pobožnosti i liturgiji.[7]

Uz spomenuti, cilj Direktorija je prilagođavanje prihvatljivih formi narodne pobožnosti propisima katoličke crkve. Slične tendencije prisutne su i u istočnoj pravoslavnoj crkvi. Konkretno, ranije je preovladavalo mišljenje da narodnu religiju Srba primarno određuju pretkršćanski paganski elementi.[8] Danas se narodnom religijom označava skup tradicionalnih vjerovanja, predanja i običaja, koji predstavljaju dio narodne tradicije, a nisu neposredno određeni pravoslavno-hrišćanskim učenjem.[9] Dakle, ne samo pretkršćanski sadržaji, već svi utjecaji na kulturu, religiju, tradiciju i običaje koji ne izviru iz pravoslavlja.[10] Pojam narodne religije, na taj način, pomjeren je od ranijeg, općeprihvaćenog, pasivnog evolucionističko/survivalističkog pristupa, ka aktivno/pozitivnom shvatanju narodne religije kao interakcije vjerovanja, rituala, običaja i mitologije u savremenim društvima.[11]

 

NARODNA RELIGIJA U BOSNI I HERCEGOVINI

 

Ovo kratko podsjećanje na stavove katoličke i pravoslavne crkve naspram narodne religije i narodne pobožnosti potrebno je s ciljem definisanja narodne religije u Bosni i Hercegovini. Pitanje narodne religije u multireligijskim zajednicama kakva je Bosna i Hercegovina predstavlja pravi intelektualni izazov. Pođe li se, naprimjer, od evolucionističko/survivalističke definicije narodne religije, najvažnije pitanje je: da li u Bosni i Hercegovni postoji jedna ili najmanje tri narodne religije, odnosno da li postoje zajednički, pretkršćanski i predislamski religijski sadržaji jedinstveni za sve narode u Bosni i Hercegovini bez obzira na današnju pripadnost islamu ili kršćanstvu? Ako je odgovor potvrdan, tada se otvara prostor za sljedeća pitanja: Koji su to zajednički sadržaji? Na koji način su integrisani u službenu religiju? Kakav je stav teologa prema njima? Iz koje religije i kulture potječu? U kojim segmentima  se najviše ispoljavaju itd.?

Ukoliko se, pak, u okviru savremenih tendencija, krene od aktivno/pozitivne definicije narodne religije onda se pred istraživačem pojavljuje onoliki broj kontekstā za definisanje narodne religije koliko u Bosni i Hercegovini postoji religija. Naravno, najznačajniji su svakako: katoličanstvo, pravoslavlje i islam, unutar kojih bi bile formirane potkategorije: narodno katoličanstvo, narodno pravoslavlje i narodni islam.

Uzimajući u obzir historijsko i savremeno prožimanje tri ključne svjetske religije unutar malog, uglavnom monolitnog i do nedavno izrazito tradicionalnog bosanskohercegovačkog društva, za potrebe ovog rada formulisat ćemo radnu definiciju narodne religije u Bosni i Hercegovini. Dakle, narodna religija u Bosni i Hercegovini obuhvatala bi sva vjerovanja i obrednu praksu i običaje svih naroda Bosne i Hercegovine naslijeđene iz ranijih faza kulturnog razvoja, koji egzistiraju među ljudima, nasuprot učenju službene religije (katoličanstvo, pravoslavlje ili islam) u čiji su korpus sinkretistički ugrađeni. Definicija koncipirana na takav način omogućuje istraživanje raznih dimenzija narodne religije iz različitih uglova. Problem narodne religije moguće je, dakle, istraživati geografski: unutar Bosne i Hercegovine, teološki: unutar neke od vjerskih zajednica koje egzistiraju u Bosni i Hercegovini, etnološki: unutar neke etničke skupine, ili sociološki: unutar neke društvene zajednice, odnosno moguće je kombinirati dva ili više istraživanja.

 

NARODNI ISLAM U BOSNI I HERCEGOVINI – BOSANSKI ISLAM

 

Na osnovu Yoderove opće i ove regionalne konkretizacije pojma narodne religije sada ćemo pokušat definisati narodni islam u Bosni i Hercegovini ili bosanski islam. Dakle, pod narodnim islamom u BiH označavamo skup svih predislamskih, pseudoislamskih,[12] modernih i savremenih vjerovanja, sujevjerja, obreda, rituala i običaja koje muslimani u Bosni i Hercegovini baštine nasuprot oficijelnom učenju islama u čiji su korpus sinkretistički ugrađeni. Ova definicija podjednako obuhvata dvije ključne karaktaristike narodne religije:

  1. ističe tenziju između narodnog islama i službenog tumačenja islama u Bosni i Hercegovini i
  2. obuhvata sva narodna vjerovanja, obrede i običaje naslijeđene iz prošlih vremena uporedo s njihovim savremenim implikacijama.

Da bismo pitanje narodnog islama u Bosni i Hercegovini što cjelovitije elabolirali potrebno je ukazati na porijeklo već spominjanih narodnih vjerovanja, običaja, tradicije i obreda naslijeđenih iz minulih vremena. Traganje za njihovom genezom može se odvijati u dva pravca: vertikalno i horizontalno. Vertikalno bi se pratio povijesni hod bosanskohercegovačkih muslimana kroz razne kulture i religije od najstarijih animističko-magijskih vjerovanja, preko demonologije, paganstva, kršćanstva i Crkve bosanske do islama. Horizontalno traganje obuhvatalo bi analizu pseudoislamskih, odnosno neislamskih elementa ugrađenih u islam, kojeg su Osmanlije širile među bosanskohercegovačkim muslimanima. 

Među najstarije, još uvijek žive elemente predislamske tradicije u narodnoj religiji Bošnjaka Hadžijahić ubraja paleobalkansko vjerovanje u vīle,[13] izuzetno su stari kult Sunca i drugih nebeskih tijela, poštivanje prirodnih pojava, kalendarski, magijski obredi za obnovu vegetacije, kult mrtvih,[14] vjerovanje u božanstva šuma (Silvan) i izvora (Bind)[15] i sl., koja su kasnije mogla poslužiti kao lijepa osnova za staroslavenski mitološki obrazac pronađen širom južnoslavenskog geografskog prostora.[16]

Nakon rimskog osvajanja Bosne i Hercegovine, uporedo s religijom Ilira, njeguju se kultovi iz rimskog panteona od kojih najznačajnije mjesto zauzimaju: Jupiter, Junona i Minerva. Tokom III i IV stoljeća nove ere u evropskim rimskim provincijama osjeća se snažan utjecaj s orijenta u vidu mitrizma.[17] Religijsko učenje iranskog dualizma o Ahuramazdi – bogu Dobra, kome Mitra – nepobjedivi bog Sunca na svim reljefima pronađenim u Bosni i Hercegovini žrtvuje svetog bika, i Ahrimanu – bogu Zla, veoma dobro se uklapalo u staroslavenski dualistički religijski koncept, pa je, preko također dualističkog vjerovanja Crkve bosanske, u određenoj mjeri, opstalo u narodnoj religiji bosanskohercegovačkih muslimana do današnjih dana.

Staroslavenski elementi u religiji i narodnoj kulturi bosanskohercegovačkih muslimana su najbrojniji. Narodna vjerovanja i sujevjerja, demoni i mitološka bića, obredi posvećeni staroslavenskim božanstvima, narodni običaji iz životnog ciklusa: rođenje, ženidba i smrt, privređivanje i kalendarski običaji, biljni i animalni kultovi, sve su to polja narodne religije bosanskohercegovačkih muslimana u kojima su tragovi staroslavenske religije veoma zastupljeni.[18]  

Božićni i uskršnji običaji i apotropejski obredi s njima u vezi,[19] čuvanje uspomene na kršćanske svece po kojima se mjerio godišnji stočarsko-poljoprivredni kalendar svih stanovnika Bosne i Hercegovine,[20] izrada natpisa bosančicom i dekoracija nišana iz prvih stoljećā osmanske uprave,[21] običaj lomljenja pogače za vrijeme zajedničkog jela,[22] praksa posjećivanja kršćanskih svetišta[23] i učenje kišnih dova pored srednjovjekovnih nekropola[24] itd., neki su od kršćanskih sadržaja u narodnoj religiji bosanskohercegovačkih muslimana.   

Međutim kršćanski utjecaji nisu samo evolutivnim, vertikalnim putem ušli u narodnu religiju bosanskohercegovačkih muslimana, već su neke od njih Turci donijeli u Bosnu u vrijeme širenja islama. Naime, islam koji su Osmanlije donijele u našu zemlju prošao je dug historijski (više od VIII stoljeća) i geografski put (više od šest hiljada kilometara) od izvora u Meki i Medini do Bosne i Hercegovine. Tokom tog dugog perioda razni narodi ušli su u okrilje islama, a za etabliranje neislamskih elemenata u okrilju islama ključno je bilo susretanje i prožimanje muslimanskih i kršćanskih naroda u Evropi i Maloj Aziji. Poštivanje evlija i šehida, kult svetačkih relikvija, posvećivanje i posjećivanje grobova evlija i šehida u traganju za blagoslovom, zdravljem, napretkom i srećom, samo su neke od osobenosti islama, kojeg su Osmanlije širile u Bosni i Hercegovini.[25] U svemu tome mogu se naći islamski, iranski i turanski utjecaji.[26] Elementi šamanizma[27] ugrađeni su u korpus vjerovanja i obredne prakse sufijskih redova aktivnih na području Centralne i Sjeverne Azije. Interakcija između šamanizma i sufizma posebno je došla do izražaja u sljedećim područjima: kult svetaca (umrli muslimanski sveci ugrađeni su u hijerarhiju duhova od kojih su šamani tražili pomoć), iscjeljivanje bolesnih, padanje u ekstazu, ritualna odjeća i pravljenje zaštitnih hamajlija.[28]

Ova interakcija otpočela je tokom XII stoljeća u vrijeme širenja islama među Turcima i drugim narodima Centralne Azije.[29] Do XV stoljeća šamanistička obilježja postala su sastavni dio obredne prakse derviških redova koji su igrali značajnu ulogu u širenju islama u Bosni i Hercegovini. Vođenje učenika kroz duhovne labirinte nije bila jedina dužnost pročelnika derviških redova. Vrlo često su šejhovi i imami vršili funkciju tumača snova, iscjeljitelja i ljekara koji su liječili bolesne pravljenjem zapisa, osoba koje su rješavale životne dileme itd. Narodna tradicija je grobovima takvih šejhova i imama nakon njihove smrti pripisivala magične i iscjeljiteljske moći.[30]

No, to se samo uklapalo u od kršćanstva preuzeto vjerovanje da su grobovi dobrih ljudi (evlija) i mučenika (šehida) sveta i blagoslovljena mjesta.[31] Krvni sveci ili mučenici iz prvih stoljeća kršćanstva, te kasniji nekrvni sveci ili priznavaoci koji su čistotom života i uzornim ponašanjem svjedočili riječ Božiju i oblici njihovog čašćenja i poštovanja dobrahno su utjecali na odnos muslimana prema svojim krvnim svjedocima vjere – šehidima, i nekrvnim Božijim dobrim robovima – evlijama. Neupitna sličnost određenih teoloških dogmi između kršćanskih mučenika i islamskih šehida[32], s jedne strane, i priznavaoca i evlija, s druge strane, utjecala je, premda je to Allahov Poslanik, a.s., izričito zabranio,[33] na odnos muslimana prema šehidima i evlijama. Narodna religija bosanskohercegovačkih muslimana nastala je, dakle, kao produkt neselektivnog zahvatanja i usvajanja vjerovanja, običaja i obreda iz nabrojanih kultura i religija.

U svojoj definiciji narodne religije dr. Karčić navodi da narodna religija označava tumačenje i praktikovanje određene religije od strane njenih sljedbenika na određenom području ili u okviru određene grupe.[34] Na prvi pogled je vidljivo kako ova definicja narodne religije akcentira etničku grupu i geografski prostor nauštrb izvora i osnovnih komponenti narodne religije i, što je ključno, ne ističe glavnu karakteristiku narodne religije, a to je tenzija između narodne religije i učenja službene religije. Na osnovu ove definicije ne može se povući jasna linija između neislamskog i islamskog vjerovanja, obreda i običaja koji egzistiraju u praksi bosanskohercegovačkih muslimana.

Radi lakšeg izučavanja narodne religije na određenoj teritoriji obično se uz normativnu religiju dodaje naziv prepoznatljivog geografsko-kulturnog atributa tog područja.[35] To znači da bosanski islam u stvari označava narodni islam u Bosni i Hercegovini, što je stajalište koje smo istakli u naslovu ovog poglavlja.

 

ISLAMSKA TRADICIJA BOŠNJAKA

 

U Sarajevu je 14., 15. i 16. novembra 2007. godine održan naučni skup pod naslovom „Islamska tradicija Bošnjaka: Izvori, razvoj i institucije, perspektive“. Referati s ovog naučnog skupa objavljeni su u Zborniku radova naučnog skupa „Islamska tradicija Bošnjaka: Izvori, razvoj i institucije, perspektive“ 14.,15. i 16. novembar 2007. Amfiteatar Gazi Husrev-begove medrese.[36] Premda definisanju islamske tradicije Bošnjaka nije posvećen poseban referat na skupu je bilo riječi općenito o značenju islamske tradicije i njenim primordijalinim izvorima, ehli-sunnetskom vjerovanju, maturidijskom učenju, hanefijskom mezhebu, osmansko-islamskoj kulturnoj zoni, sufijskim redovima, razvoju islamskih institucija itd. Sve su to elementi koje je u islamsku tradiciju Bošnjaka uvrstio dr. Karčić u svom tekstu „Šta je to „islamska tradicija Bošnjaka“?, objavljenom u Preporodu dva mjeseca prije održavanja ovog naučnog skupa. Prema dr. Karčiću islamska tradicija Bošnjaka obuhvata šest bitnih cjelina:

  1. Ehli-sunnetski pravac islama, uključujući maturidijsko učenje u oblasti akaida i hanefijski mezheb u oblasti fikha te odgovarajuće sufijske redove (tarikate).
  2. Pripadanje osmansko-islamskoj kulturnoj zoni. 
  3. Postojanje elemenata "islamizirane" prakse stanovnika predosmanske Bosne.
  4. Tradicija islamskog reformizma (islah) u tumačenju islama.
  5. Institucionalizacija islama u obliku Islamske zajednice.
  6. Praksa iskazivanja islama u sekularnoj državi.[37]

Prof. Karčić ukratko se osvrnuo na svaki od spomenutih elementa islamske tradicije Bošnjaka, ali nije pokušao definisati istu konstatirajući na kraju da: ..."islamska tradicija Bošnjaka" nije teorijska konstrukcija već realnost razumijevanja i življenja islama kod ovog naroda u proteklih pet vjekova.[38] S obzirom da se o islamskoj tradiciji Bošnjaka u javnom diskursu sve više govori, da je prema Ustavu IZ islamska tradicija Bošnjaka jedan od temelja na kojima se bazira ustrojstvo Islamske zajednice, te da pri Rijasetu IZ postoji Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka, ne može se prihvatiti konstatacija kako islamska tradicija Bošnjaka nije teorijska konstrukcija. Ona to upravo jeste, samo što je njeno značenje, usljed nedostatka precizne definicije, zamagljeno i nejasno tako da se često proteže i na ono što ona po svom terminološkom određenju ne može biti.

Iako veoma kratak tekst dr. Karčića o islamskoj tradiciji Bošnjaka izuzetno je sadržajan, tako da ćemo se u nastavku držati njegovih osnovnih premisa. Suštinsko pitanje za definisanje islamske tradicije Bošnjaka jeste: šta je to što islamsku tradiciju Bošanjaka odvaja ili razlikuje od, recimo, islamske tradicije Berbera, ili islamske tradicije Pakistanaca, ili islamske tradicije bilo koje etničke skupine unutar ogromnog muslimanskog svijeta? Ili šta je zajedničko islamskoj tradiciji Bošnjaka i islamskim tradicijama drugih muslimanskih naroda? Oko prve dvije riječi u sintagmi islamska tradicja Bošnjaka među sunijskim muslimanima nema mnogo dilema i rasprava jer sunije pod konstitutivnom islamskom tradicijom uglavnom podrazumijevaju osnovne izvore islama: Kur'an i sunnet.

Muslimani u Bosni i Hercegovini su pripadnici ehli-sunnetskog pravca u islamu i to je svakako najvažnija osobenost njihove islamske tradicije. S te strane prof. Karčić je potpuno u pravu kad s ehli-sunnetskom orijentacijom u vjerovanju i obredoslovlju započinje deskripciju islamske tradicije Bošnjaka. Razlike među sunijskim muslimanima nastaju kod interpretativne tradicije koja konstitutivnu razvija i čini je povijesno relevantnom.[39] U tom smislu glavne odlike islamske tradicije Bošnjaka su, kako to dr. Karčić navodi, maturdijsko učenje u oblasti akaida i hanefisjki mezheb u oblasti fikha. Hanefijski mezheb i maturidisjko učenje su bile dvije zvanične teološko-pravne škole u Osmanskoj državi i prije dolaska Osmanlija u Bosnu i Hercegovinu, pa se uporedo sa širenjem islama među predislamskim stanovnicima naše zemlje širio hanefijski mezheb i maturidijsko učenje.[40]

Interesantno je napomenuti da su se upravo ova dva temelja islamske tradicije Bošnjaka našli na udaru neotradicionalističkih grupa u Bosni i Hercegovini koje zahvaćene savremenim gibanjima unutar muslimanskog svijeta zagovaraju raskid s hiljadugodišnjom lokalnom tradicijom muslimanskih naroda i unificiranju ummeta po modelu prvih generacija muslimana (selefi salih).

Zatim, islamska tradicija Bošnjaka razvijala se tokom pet stoljeća osmanske vlasti unutar jednog naroda na jednom određenom području. Taj historijski i geografski kontekst koji ju je u značajnoj mjeri oblikovao naziva se osmanska kulturna zona. Osmanlije nisu samo posijali sjeme islama u Bosni i Hercegovini već su strpljivo stoljećima njegovali svoju duhovnu i materijalnu kulturu ostavivši neizbrisiv trag u jeziku, književnosti, muzici, dekoraciji, a osobito u arhitekturi i urbanizmu.[41]

Uz to, specifično zajedničko obavljanje namaza u džematu sa zikrom i dovom, međumuslimanski pozdravi pri susretu s merhaba, a na rastanku s Allahimanet, čestitanje Bajrama s Bajram šerif mubarek olsun, izražavanje saučešća s riječima bašun sag olsun na koje se odgovara dostum sag olsun, posebna vjerska praznična jela s obaveznom baklavom itd., specifična tradicionalna odjeća bosanskohercegovačkih muslimana i muslimanki samo su neke od posljedica dugotrajnog života unutar osmanske kulturne zone koje danas sačinjavaju sastavni dio islamske tradicije Bošnjaka.

Uz maturidijsko učenje i hanefijski mezheb prepoznatljivu boju islamu kojeg su Osmanlije donijele u Bosnu i Hercegovinu davao je sufizam, odnosno bliskost državnih, vojnih, političkih i esnafskih redova s pojedinim tarikatima. Uloga tekija i derviških redova u širenju islama u Bosni i Hercegovini davno je prepoznata i o tome postoje naučni radovi.[42] Sklonost ka sufizmu i bliskost s određenim sufijskim redovima do današnjih dana predstavlja značajan segment islamske tradicije Bošnjaka. Napomenimo samo da Ustav IZ-e u BiH ostavlja mogućnost da se: „u okviru Islamske zajednice organizuju tarikatski redovi u skladu sa Šerijatom i pravilima tarikata“.[43]

No, solidan poznavalac islama već je primijetio da pripadnost hanefijskom mezhebu, maturidijevoj teološkoj školi i osmanskoj kulturnoj zoni nije osobenost samo islamske tradicije Bošnjaka već i islamske tradicije Albanaca, Turaka, Rusa, Tadžikistanaca i drugih naroda koji su nekoć bili dio velike Osmanske države. Dr. Karčić stoga je odlično primijetio kako je predislamska tradicija dobrih Bošnjana, danas Bošnjaka, faktor koji odvaja islamsku tradiciju Bošnjaka od islamske tradicije ostalih muslimanskih etničkih grupa. Ovdje se može postaviti sljedeće pitanje: Na koji način je predislamska tradicija Bošnjaka postala njihova islamska tradicija? Odnos osmanske uleme XV i XVI stoljeća prema predislamskoj tradiciji Bošnjaka kretao se u okvirima odnosa Allahovog Poslanika, a.s., prema predislamskoj tradicji Arapa. S tim u vezi je Allahov Poslanik, a.s.:

  1. ukinuo sva vjerovanja, vjerske obrede, rituale i običaje koji su bili u opreci s učenjem islama;
  2. vratio izvornost predislamskoj praksi Arapa i obredima koji su izvorno potjecali od Ibrahima, a.s.;
  3. ostavio je netaknutim dobre, korisne i pravedne običaje ('urf) koji su postali jedan od izvora šerijatskog prava.[44]

Kako predislamski stanovnici Bosne i Hercegovine formalno nisu bili pagani,[45] već pripadnici jedne od tri crkve: katoličke, pravoslavne i Crkve bosanske, osmanska ulema iz prvog stoljeća širenja islama u našoj zemlji je imala olakšan zadatak. Kršćansko vjerovanje i obredi zamijenjeni su islamskim vjerovanjem i obredima, postepeno su ukidani svi štetni i nemoralni narodni običaji, dok bitka s narodnim vjerovanjem, sujevjerjem i praznovjerjem još uvijek traje i nije završena do današnjih dana. S druge strane, svi lijepi narodni običaji koji su imali za cilj očuvanje zdravlja, porodice i prijateljskih međuljudskih odnosa vremenom su, nakon brižne selekcije, postali sastavni dio islamske tradicije Bošnjaka.

Ovaj korpus islamske tradicije Bošnjaka sačinjavaju lijepi narodni običaji iz „graničnih životnih situacija“ (Die Grenzesituationen): rođenje djeteta, rad i privređivanje, ženidba i udaja, bolest i smrt[46] među kojima su: odgajanje djece kroz metodičko-didaktički sistem „valja - ne valja“, vjerovanje u zle i urokljive oči, obredno žrtvovanje kurbana prije početka gradnje novog objekta, običaj „ćudanja“ i drugi brojni tabui vezani za trudnicu koji su imali za cilj očuvanje njenog zdravlja i zdravlja njenog djeteta, običaj šišanog kumstva novorođenčeta; cijeli niz nekadašnjih narodnih običaja vezanih za ženidbu i udaju poput „krađe mlade“, stavljanja barikada na put svatovima, dočekivanja mladenaca sa slatkom ili medenom vodom, ulaska mladenaca u novi dom s Mushafom u jednoj a hljebom u drugoj ruci (simboli duhovne i materijalne opskrbe), običaj „nakoljenčeta“, običaj „mirđija“, „kna ili krna nevjeste“ i pjesme, vjenčani pir i sportska natjecanja s tim u vezi, običaj „vukova“, „pohodi“, običaj „vezivanja zeta“ i njegovog otkupa slatkišima ili novcem; potom posmrtni običaji kao što je običaj da cijelo selo ili komšiluk ukućanima koje je zadesio smrtni slučaj donose hranu, gradnja kamenih nišana i natpisi na njima bosanskim pismom, običaj nošenja uleme i uglednika na izdignutim rukama iznad glava; onda poštivanje kućne zmije, sadnja lipe i kestena u haremima džamija te brojni kalendarski, stočarski i ratarski običaji čije nabranje bi nas daleko odvelo.[47] Sve su to divni narodni običaji koji su dali prepoznatljiv ton islamskoj tradiciji Bošnjaka koji postepeno nestaju, a svakako bi ih trebalo detaljno istražiti, dokumentovati i barem kroz formu folklora sačuvati.

Dr. Karčić u elemente islamske tradicije Bošnjaka svrstava i tradiciju islamskog refromizma u tumačenju islama, insitucionalizaciju islama u obilku Islamske zajednice i praksu iskazivanja islama u sekularnoj državi. Što se tiče tradicije islamskog reformizma ona je novijeg datuma i o njenom udjelu u islamskoj tradiciji Bošnjaka tek treba da se napišu naučni radovi. Ipak, ono što je bitno naglasiti jeste da tradicija islamskog modernizma, čiji je pročelnik u Bosni i Hercegovini bio rahmetli Husein Đozo, nije izlazila iz okvira maturidijske teološke i hanefijske pravne škole. Svrstavanje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i njenih organa i institucija u elemente islamske tradicije Bošnjaka nije prihvatljivo ako se zna da Ustav IZ-e u BiH predviđa da jedan od temelja Islamske zajednice, uz Kur'an i sunnet, bude islamska tradicija Bošnjaka.[48] Prije bi se moglo kazati da je Islamska zajednica u BiH formirana kako bi se zaštitila, promovisala i njegovala islamska tradicija Bošnjaka.

Što se, pak, iskustva iskazivanja islama u sekularnoj državi tiče, to iskustvo je bilo različito od jednog do drugog državnog sistema u kojem su Bošnjaci od Austro-Ugarske okupacije do danas živijeli. U tom periodu neke tradicije su bile i nestale, a druge nastajale, tako da se o jedinstvenoj tradiciji u pravom smislu te riječi ne može govoriti.  

Dakle, islamska tradicija Bošnjaka obuhvata islamsko ehli-sunnetsko vjerovanje i vjerske obrede Bošnjaka interpretirane kroz maturidijsko učenje i hanefijski mezheb protkane tesavufom i obojene tursko-osmanskim i predislamskim običajima naroda Bosne i Hercegovine koji su nakon pomnog odabira postali sastavni dio njihove sveukupne islamske tradicije. Islamska tradicija Bošnjaka u punom je suglasju s oficijenim tumačenjem islama u Bosni i Hercegovni, a njen glavni baštinik, promotor i zaštitnik je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini.  

 

BOSANSKI ISLAM I ISLAMSKA TRADICIJA BOŠNJAKA – DIFERENCIRAJUĆI FAKTORI

 

Diferencirajuće faktore između bosanskog islama i islamske tradicije Bošnjaka izdvojit ćemo komparativnom analizom osnovnih komponenti njihovih definicija. Kao što smo naveli pod bosanskim islamom podrazumijevamo „skup svih predislamskih, pseudoislamskih, modernih i savremenih vjerovanja, sujevjerja, obreda, rituala i običaja koje muslimani u Bosni i Hercegovini baštine nasuprot oficijelnom učenju islama u čiji su korpus sinkretistički ugrađeni. S druge strane islamska tradicija Bošnjaka obuhvata islamsko ehli-sunnetsko vjerovanje i vjerske obrede Bošnjaka interpretirane kroz maturidijsko učenje i hanefijski mezheb protkane tesavufom i obojene tursko-osmanskim i predislamskim običajima naroda Bosne i Hercegovine koji su nakon pomnog odabira postali sastavni dio njihove sveukupne islamske tradicije“. Krenimo redom.

  1. U definiciji bosanskog islama spominje se skup vjerovanja dok se u islamskoj tradiciji Bošnjaka govori isključivo o islamskom vjerovanju. Narodno vjerovanje bosanskohercegovačkih muslimana primarno je islamsko, ali je u značajnoj mjeri pomiješano s predislamskom vjerom bosanskohercegovačkih muslimana sastavljenom od elemenata ilirske, staroslavenske i kršćanske religije, osmanskim pseudoislamskim vjerovanjem i savremenim sujevjerjem i praznovjerjem. Islamsko vjerovanje unutar islamske tradicije Bošnjaka temelji se isključivo na Kur'anu i sunnetu bez ikakvih dodataka.
  2. Poput vjerovanja, razni običaji i obredi unutar bosanskog islama vode porijeklo iz kultura i religija koje su prethodile pojavi islama u našoj zemlji, kao i od neislamskih običaja već infiltriranih u islam, kojeg su Osmanlije širile u Bosni i Hercegovini. Pažljiv čitalac primjetit će da je jedan od bitnih dijelova islamske tradicije Bošnjaka njihova predislamska tradicija i običaji. U čemu je onda razlika? Naravno razlika je u selekciji i odabiru. Ranije smo spomenuli da je islamsko pravo otvoreno prema predislamskim običajima i tradiciji svih naroda koji ulaze u okrilje islama, pa i Bošnjaka. Međutim samo su običaji koji nisu bili u suprotnosti s osnovnim učenjem islama nakon pažljivog odabira mogli postati dio ukupne islamske tradicije Bošnjaka. S druge strane, nikakva selekcija niti brana nije postojala za mnoštvo narodnih vjerovanja, sujevjerja, praznovjerja i običaja: predislamskih, pseudoislamskih, modernih i savremenih koji su se na prostoru Bosne i Hercegovine prožimali s izvornim učenjem islama tvoreći ono što danas nazivamo bosanski islam.
  3. Konačno, osnovni elementi bosanskog islama u opreci su sa službenim učenjem islama, za razliku od islamske tradicije Bošnjaka, čiji svi aspekti po definciji moraju biti u savršenom suglasju s oficijelnim tumačenjem islama. U suprotnom, to više nije islamska tradicija Bošnjaka, već bosanski islam.

Na primjeru Ajvatovice objasnit ćemo razliku između islamske tradicije Bošnjaka i bosanskog islama u praksi. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini prihvatila je praksu stanovnika Prusca i njegove okolice da se sedmog ponedjeljka po Jurjevu uči dova na Ajvatovici, proplanku na planini Šuljagi iznad Prusca, toj tradiciji odredila je običajni, a ne normativni karakter[49] i uvrstila je u svoj službeni kalendar.[50] To znači da organi Islamske zajednice: Rijaset IZ, Travničko muftijstvo i svi medžlisi ovog muftijstva, aktivno učestvuju u realizaciji vjerskih i kulturno-sportskih sadržaja povodom „Dana Ajvatovice”, starajući se da sve protekne u duhu Šerijata. Nakon završetka manifestacije „Dani Ajvatovice”, travnički muftija u svojstvu predsjednika Organizacionog odbora „Dana Ajvatovice“ podnosi izvještaj Rijasetu IZ u Bosni i Hercegovini.[51] Uobičajeno je također da centralnu dovu na Ajvatovici prouči reisu-l-ulema, ili njegov izaslanik, čime se definitivno potvrđuje duhovno pokroviteljstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini nad ovom manifestacijom.

U isto vrijeme dok traje zvanični program „Dana Ajvatovice”, kojim se njeguje i promoviše islamska tradicija Bošnjaka, skriveni od pogleda zvanične uleme, pored mezara prusačkih velikana izvršavaju se obredi iz domena narodne pobožnosti. U subotu, noć uoči velikog pohoda Ajvatovici, dok vjerski dostojanstvenici i čuveni alimi drže predavanja okupljenim vjernicima u haremu Kafijine džamije u Pruscu grupice muslimana i muslimanki smjenjuju se pored mezarā Ajvaz-dede i Hasana Kafije Pruščaka, klanjaju dobrovoljne namaze za želju (murad), uče dove, potiru rukama po nišanima, a zatim po svom licu, obilaze oko mezara Ajvaz-dede itd.

Sličan obredno-običajni paralelizam dešava se i u nedjelju. Kad se na ajvatovačkoj stijeni prouči dova i ulema ode na livadu gdje će se klanjati podne-namaz, kroz rascijepljenu stijenu prolaze obični vjernici iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, čude se Božijoj svemoći, a mnogi od njih uzimaju kamenčiće iz Ajvaz-dedine stijene i nose ih kući radi blagoslova (bereket).

Jasno je, dakle, da obiljem simbola: raspuknutom stijenom, historijsko-mitskim Ajvaz-dedom, konjicom, prozivkom bajraktara te grobovima islamskih velikana, uleme, evlija i šehida, Prusac s Ajvatovicom posjeduje značajne resurse za realizaciju, kako programa kojima se njeguje i promoviše islamska tradicija Bošnjaka, tako i za obrede iz domena narodne pobožnosti – bosanskog islama. U dva odvojena toka uozbiljuju se dvije raznorodne duhovnosti: zvanična, javna i od Islamske zajednice promovisana islamska tradicija Bošnjaka i od očiju uleme skrivena narodna pobožnost. Obje se na kraju spajaju u velikom ušću - zajedničkoj dovi na Ajvatovici u nedjelju nakon podne-namaza.

Autor: hfz. Elvir Duranović

Glasnik br. 11-12, 2014

[1]Fikret Karčić, „Šta je to islamska tradicija Bošnjaka?“, online adresa: http://www.iitb.ba/upload/attachments/sta_je_to_islamska_tradicija_bosnjaka_prof_karcic_H1s.pdf, (Dostupno, 26.10.2014.)

[2]Enes Karić, „Narodna vjera bosansko-hercegovačkih muslimana (Kratak osvrt na islamsku modernističku kritiku narodne vjere bosanskohercegovačkih muslimana)“, Novi Muallim, ljeto 2010. godine, god XI, br. 42., str. 41-48.

[3]Don Yoder, „Toward a Definition of Folk Religion”, Western Folklore (WF), Vol. 33, No. 1, Symposium on Folk Religion Januar, 1974. godine, str. 2.   

[4]Don Yoder je profesor emeritus religijskih studija i folklora na Univerzitetu u Pensilvaniji, SAD. Bivši je predsjednik American Folklore Society i suosnivač Pennsylvana Folklife Society.

[5]Don Yoder, „Toward a Definition…”, str. 14.  

[6]Ibid., str. 14

[7]Vidi: Congregation for Divine Worship and the Discipline of the Sacraments, Directory on popular piety and the liturgy - Principles and guidelines, Vatican City, December, 2001., Dostupno na Internet adresi: http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20020513_vers-direttorio_en.html, (Dostupno 10.09.2011. godine)

[8]Vidi: Vojislav Čurić, Veselin Čajkanović Sabrana djela iz srpske religije i mitologije, knj. prva, Srpska književna zadruga, BIGZ, Prosveta i Partenom M.A.M., Beograd, 1994. godine. 

[9]Ivica Todorović, Rezultati savremenih istraživanja narodne religije Srba – opšti presek, Etnografski institut SANU, sv. 56, br. 1, Beograd, 2008. godine, str. 63. 

[10]Neki od ovih utjecaja svakako su orijentalno-islamski. Vrijedno je napomenuti da narodnu religiju i u pravoslavnom kontekstu, poput katoličkog, karakteriše proces transformacije u teološko-crkveni model.

[11]Don Yoder, „Toward a Definition…”, str. 12-13.

[12]Tako ih dr. Enes Karić naziva u svom radu: „Narodna vjera bosansko-hercegovačkih muslimana..., str. 43.

[13]Muhamed Hadžijahić, Predislamski elemeniti u kulturi bosanskih muslimana, Sarajevo 1973. godine. str. 1.

[14]Borivoj Čović, „Mlađi praistorijski periodi” u: Alojz Benc..., Kulturna istorija Bosne i Hercegovine – od najstarijih vremena do početka turske vladavine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. godine, str. 111-117.

[15]Enver Imamović..., Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1998.  godine, str. 34-35.

[16]Vidi: Ivo Pilar, „O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju”, Zbornik za narodni život i običaje, br. 28. Zagreb, 1931. godine, str. 1-86

[17]Esad Pašalić, „Period rimske vladavine do kraja III vijeka naše ere”, Alojz Benac..., Kulturna istorija Bosne i Hercegovine – od najstarijih vremena do početka turske vladavine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. godine, str. 286-293.

[18]Više o staroslavenskim sadržajima u kulturi bosanskohercegovačkih muslimana vidi: Elvir Duranović, Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka, Bugojno, 2011. godine. 

[19]Vidi: Alija Čatić, „Božić kod muslimana (Prozor u Bosni)”, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Zagreb, XXVI, 1928., str. 379-380.

[20]Vidi: Muhamed Hadžijahić, „Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini”, POF,  28-29/1978-9,VOL.28-29, Sarajevo, 1980. godine, str. 326-327.

[21]Vidi: Šefik Bešlagić, Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini, ANUBIH Djela, knjiga LIII, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 30., Sarajevo, 1978. godine.

[22]Franjo Rački, „Bogumili i patereni”, Rad JAZU, X, 1870. godine, Zagreb, str. 216.

[23]Tihomir Đorđević, „Preislamski ostaci među jugoslovenskim muslimanima”, u: Tihomir Đorđević, Naš narodni život, tom 2,  Prosveta, Beograd, 1984. godine, str. 262-267.

[24]Muhamed Hadžijahić, „Jedan bogumilski relikt...”, str. 557.  

[25]Olga Zirojević, „Alahovi hrišćani“,  Republika,  br. 282-283, Beograd, 2002. godine. Internet adresa: http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2002/282-283/282-283_13.html, (Zadnja posjeta 03.10.2011.)

[26]Muhamed Hadžijahić, „Sinkretistički elementi u islamu...”, str. 301.

[27]Šamanizam je sistem vjerovanja prema kojem je šaman stručnjak za posebna znanja potrebna za uspostavljanje veze s duhovnim svijetom u cilju pribavljanja koristi drugim članovima određene društvene zajednice. Više o šamanizmu vidi:  Mariko Namba Walter, Eva Jane Neumann Fridman, Shamanism: an encyclopedia of world beliefs, practices, and culture, ABC-CLIO, Santa Barbara, California; Denver, Colorado; Oxford, England; 2004. godine.

[28]Bahodir Sidikov, „Sufism and shamanism”, u: Mariko Namba Walter, Eva Jane Neumann Fridman, Shamanism: an encyclopedia of world beliefs..., str.  239.   

[29]Graham Harvey, Robert J. Wallis, Dictionary of Shamanism, The Scarecrow Press, Inc., Lanham, Maryland; Toronto; Plymouth, UK, 2007. godine, str. 17.

[30]Seid M. Traljić, „Iz narodne tradicije sarajevskih muslimana”, Islamski svijet , IV, Sarajevo, 1935. god., str. 6.

[31]O raznim aspektima kulta svetaca u kršćanstvu vidi: Bogoslovska smotra, sv. 44, br. 1, Rimokatolički bogoslovni fakultet, Zagreb, 1974. godine. 

[32]Mučenicima kao i šehidima oprošteni su svi grijesi prema Bogu. I jedni i drugi imat će pravo zagovorništva na Sudnjem danu. I jedni i drugi smatraju se živim i nakon smrti itd. S druge strane, priznavaoci i evlije imaju mnogo zajedničkih osobina od kojih su čvrsta vjera u Boga i čist i moralan život najizraženije. 

[33] Allahov Poslanik, a.s., u vezi s poštivanjem grobova dobrih ljudi nedvosmisleno je rekao: „Allah je prokleo židove i kršćane – oni su grobove svojih vjerovjesnika uzeli za bogomolje!” Vidi: Muhammed ibn Ismail el-Buhari, Sahihul-Buhari – Buharijeva zbirka...”, knj. III, hadis br. 4441., str. 462.  

[34]Fikret Karčić, „Šta je to islamska tradicija Bošnjaka..., str. 1.

[35]Ibid.

[36]Zbornik radova naučnog skupa „Islamska tradicija Bošnjaka: Izvori, razvoj i institucije, perspektive“ 14.,15. i 16. novembar 2007. Amfiteatar Gazi Husrev-begove medrese,Rijaset IZ u BiH, Sarajevo, 2008. godine.

[37]Fikret Karčić, „Šta je to islamska tradicija Bošnjaka..., str. 2-4.

[38]Ibid., str. 5.

[39]O konstitutivnoj i interpretativnoj tradiciji u islamu vidi: Adnan Silajdžić, „Značenje i značaj islamske tradicije“, u: Zbornik radova naučnog skupa „Islamska tradicija Bošnjaka: Izvori, razvoj i institucije, perspektive“ 14.,15. i 16. novembar 2007. Amfiteatar Gazi Husrev-begove medrese, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 2008. godine, str. 13-22.

[40]Fikret Karčić, „Šta je to islamska tradicija Bošnjaka..., str. 2.

[41]Ismet Bušatlić, „Osmansko-islamska kulturna zona“, u:  Zbornik radova naučnog skupa „Islamska tradicija Bošnjaka: Izvori, razvoj i institucije, perspektive“ 14.,15. i 16. novembar 2007. Amfiteatar Gazi Husrev-begove medrese, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 2008. godine, str. 183.

[42]Handžić Adem, „O ulozi derviša u formiranju gradskih naselja u Bosni i Hercegovini u XV stoljeću”, POF, XXXI/1981, Sarajevo, 1981. godine, 169-178.

[43]Ustavna komisija – (Prečišćeni tekst Ustava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini), član 77. Glasnik Rijaseta IZ u BiH, juli-august, 2014. godine, sv. LXXVI, Sarajevo, 2014. godine, str. 808.

[44]O odnosu Allahovog Poslanika, a.s., prema predislamskim običajima Arapa vidi: “Islam i predislamski običaji Arapa – kur'ansko-sunnetska analiza”, Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, br. 7/2009, str. 327-344.

[45]Iako je stanovništvo formalno prihvatilo kršćanstvo i kasnije učenje Crkve bosanske, usljed vjerskih razdora i nedostatka jake crkvene infrastrukture i školovanih svećenika, narod je pod okriljem zvanične religije njegovao običaje i tradiciju iz pretkršćansog perioda. Iste te običaje Bošnjaci su nastavili njegovati i nekoliko stoljeća kasnije kad su primili islam.

[46]Enes Karić, „Narodna vjera bosansko-hercegovačkih muslimana...“, str. 48.

[47]O nekim predislamskim običajima u kulturi bosanskohercegovačkih muslimana vidi: Elvir Duranović, Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka, Bugojno, 2011. godine, i Muhamed Hadžijahić, Predislamski elementi u kulturi bosanskih muslimana, Institut za društena istraživanja, Sarajevo, 1973. godine.

[48]Ustavna komisija – (Prečišćeni tekst Ustava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini), član 77. Glasnik Rijaseta IZ u BiH, juli-august, 2014. godine, sv. LXXVI, Sarajevo, 2014. godine, član 3., str. 788.

[49]Fikret Karčić, „Šta je to islamska tradicija Bošnjaka..., str. 3.

[50]Takvim za 2011., El-Kalem, Sarajevo, 2010. godine, str. 339.  

[51]U Izvještaju o radu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za 1430.-1431.h.g./2010. godinu objavljenom u Glasniku Rijaseta IZ u BiH navodi se da je jedna od važnih aktivnosti Ureda travničkog muftije organizacija vjersko-kulturne manifestacije „Dani Ajvatovice”, te da je 2010. godine bila jubilarna 500. Ajvatovica sa osamdeset vjerskih, kulturnih, obrazovnih i sportskih sadržaja u kojima je učešće uzelo više od 2000 učesnika. Vidi: „Izvještaju o radu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za 1430.-1431.h.g./2010. godinu”, Glasnik RIZ-a, sv. LXXIII, br. 7-8., juli-august, 2011. godine, str. 836.