Busuladžić pripada najznačajnijem dijelu plejade muslimanskih mislilaca ovog podneblja, iza kojeg će ostati veliko intelektualno naslijeđe. Odveć hrabro i originalno, on se bavi krupnim problemima realne svakodnevnice, islamski misleći svijet i pojave u njemu, te vraćajući izgubljeni smisao pojavnom.

Busuladžić je personifikacija čiste kolektivne svijesti, koja budi iz usnulosti i nudi jednu bolju sliku svijeta bez duhovne otuđenosti. Kriza udaljenosti od vjere, kao bīti ljudske egzistencije, generira patnje društva, a rješenje je duhovna izgradnja u okrenutosti prema Bogu. U članku "Misli o sudbini naroda i zajednica u poviesti"[1] Busuladžić traži uporište za slobodu i snagu muslimana u nečemu daleko univerzalnijem od države, nacionalizma, vojske i sl., a to je vjera, jer duh vjere kao univerzalni izvor ljudskih potencijala nema alternativu. Misaoni polet Busuladžića je kretanje prema Savršenom Čovjeku.  Religija određuje čovjekov odnos prema Bogu, svijetu i samome sebi. Mogućnost opstanka zajednice crpi snagu iz ljudske biti, koja je određena islamom i etikom potvrđenom u životu. Na ontološkoj ravni, Busuladžić ističe podjelu filozofije na idealizam i materijalizam,[2] koji predstavlja redukciju ukupne stvarnosti na produkte ateizma, označenog u njegovom peru kao "žig sramote otisnut na ljudski razum". U njegovom mišljenju, islam, u suštini, nije protiv socijalizma kao pokreta za socijalnu pravdu, ali ne prihvata njegovu materijalističku, filozofsku osnovu.

Busuladžić stremi povratiti relevantnost religijskog svetopogleda u društvenu zbilju i tako prevazići osjećaj inferiornosti muslimana prema Zapadu. Primordijalna duhovna nutrina i moralno djelovanje kao vrhunac ljudske prirode, čine čovjeka slobodnim u punini, i u toj ravnoteži, materija će prestati nadvladavati duh, profanost svetost, ropstvo slobodu, nihilizam nadu. Na putu prema toj Istini, Busuladžić će sebe nesebično dati za dobrobit svih.

Fikret Karčić primjećuje da Busuladžić, u distanci od 5 ili 6 god., u svojim tekstovima iznosi proturječna mišljenja o tumačenju islama i tadašnjeg muslimanskog svijeta, te pojašnjava da izmijenjene političke okolnosti uslovljavaju promjenu stavova o određenim pitanjima.[3] Poimanje prirode ateizma, oličenog u totalitarnom sistemu, odredilo je, u značajnom dijelu, unutarnju usmjerenost Busuladžićeve misli. Kakva bi njegova djela bila da je doživio slom komunističkih sistema u svijetu i povratak društva religiji u novim formama, u drugoj polovini XX stoljeća? Posebno je pitanje, u kojoj mjeri Busuladžićeva misao odgovara izazovima Bošnjaka u postojećem kontekstu i na koji način je implementirati u naše danas i sutra?

  1. Mustafino školovanje i formiranje porodice

Mustafa Busuladžić je rođen 01. 4. 1914. g., u Gorici, kod Trebinja,[4] gdje stiče osnovno obrazovanje. Školovao se u Elči Ibrahim-pašinoj, Fevzijji medresi u Travniku. Sa kolegama hfz. Mustafa ef. Erkočevićem i Ejub ef. Kabilom, kasnije će nastaviti školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi. M. Traljić,[5] ističe dvoumljenje oko vremena ovog prelaska, nakon prvog ili drugog raz. Prema Muhamedu Busuladžiću,[6] najvjerovatnije je da se taj prelazak desio nakon trećeg raz. medrese, što potvrđuje H. Suljkić[7] i I. Kasumagić[8]. Na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi u Sarajevu (VIŠT-u), studijski period Busuladžića traje od 1936. do 1940. g. Fazu studiranja je obilježio briljantnim postignućima, tokom koje je bio i predsjednik Udruženja studenata.[9] U Rimu će boraviti na postdiplomskom studiju orijentalistike, od 1940. g., dobivši stipendiju italijanske vlade. Nakon Rima, studirao je i u Berlinu.[10] Značajan detalj je razglednica[11] koju Mustafa, iz Rima, šalje svojoj porodici 29. januara 1941. g.

Nakon diplomiranja na VIŠT-u, Mustafa ženi Zehru, kćerku Omera ef. Šestića iz Zenice, kojeg je ranije upoznao u Beču. Vjenčanje je obavio slijepi hfz. Bajram Lukić[12]. Mustafa je prvi put sreo Zehru u stanu njenog daidže hfz. Ibrahima ef. Ridžanovića, predsjednika Ulema-medžlisa, kod kojeg je Mustafa dolazio na razgovor, a Zehra u uobičajenoj posjeti daidži. Kćerka hfz. Ridžanovića, Azra kazuje da je Mustafa ašikovao sa Asijom šetajući ulicama Sarajeva, a pritome su vodili Azru koja je tada bila dijete, prema onovremenom, muslimanskom običaju. Mustafa i Zehra su imali dvoje djece, Muhameda i Lejlu.

  1. Ličnost i intelektualno-društvena angažiranost M. Busuladžića

Mustafa Busuladžić pripada eliti najznačajnijih intelektualnih ličnosti u novijoj povijesti Bošnjaka. Osebujnim životnim pregnućem, Mustafa je vrhunio kvalifikacije mislioca, oratora, pisca, poliglote, kritičara, prevodioca, recenzenta, i neumornog aktivistu za vjeru i društvo. Kvalitetnim poznavanjem orijentalnih (arapski i turski) i evropskih jezika (njemački, francuski i talijanski), Busuladžiću se otvaraju široke mogućnosti neposrednog uvida u relevantnu literaturu, te suvremene znanstvene i društvene tokove. Snaga erudicije, te dubina i obim Mustafinog misaonog i djelatnog zalaganja, u kontekstu općedruštvenih okolnosti i njegovog kratkog života, postavlja ozbiljne standarde snažnog intelektualca.

Nakon studija u Rimu, Busuladžić će predavati u nekoliko sarajevskih škola, u Šerijatskoj gimnaziji, Ženskoj medresi, Građanskoj školi,[13] Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. Između ostalih predmeta, Busuladžić je predavao vjeronauku i talijanski jezik[14]. Sjećanja mnogih su snažno svjedočanstvo o njegovim pedagoškim i metodičkim kompetencijama.

Nadarenost intelektualnog stvaralaštva, Mustafa će predočiti svojim kvalitetnim tekstovima, već od srednješkolskih dana. Predmet Busuladžićeva bavljenja su aktualna pitanja muslimana. Busuladžićev spisateljski zamah, uprkos ograničenju kratkim periodom sa nešto više od decenije (1932.-1945.), je utemeljio široku intelektualnu građu u oblasti islamskih nauka, historije i književnosti Bošnjaka. Evidencijom M. Šestića, H. Suljkića i H. Haračića,[15] kompletirana je Busuladžićeva bibliografija 73 rada, od kojih je najviše znanstvenih radova i eseja, zatim prijevoda, vazova, kritičkih osvrta i prikaza.[16] Svoje radove će objavljivati u periodici: Glasnik VIS IVZ-a (23 rada), Novi Behar (20 radova), El-Hidaja (17 radova), Narodna uzdanica (5 radova), zatim Islamski glas, Islamski svijet, Gajret, Muslimanska svijest, Naša domovina, Obzor, Osvit, Hrvatski dnevnik i Večernja pošta.[17]

Kasumagić je koncipirao bibliografiju prema publikacijama, kroz četiri tematska područja: aktuelne teme, vazovi i predavanja, o ličnostima i prikazi tuđih radova.[18] Kemura navodi bibliografiju pet Busuladžićevih radova publikovanih u Narodnoj uzdanici.[19] Traljić u svom djelu Istaknuti Bošnjaci,[20] uz biografiju Busuladžića, dodaje i njegovu bibliografiju. Svojih šest dužih radova Busuladžić je objavio kao zasebne knjige.[21]

Pored vlastitih radova, Busuladžić će prikazati nekoliko novih djela drugih autora. Evidentiranjem svih objavljenih radova Busuladžića, ne iscrpljuje se sve njegovo intelektualno naslijeđe. Jedan dio spisa je ostao neobjavljen, a među njima nedovršena monografija o Muhamedu, a.s., od 400 str. rukom pisanog teksta.[22] Ova monografija je Busuladžićevo životno djelo i značajan naučni projekat, u kojem će ga prekinuti smrt. Mustafa, unuk Mustafe Busuladžića iznosi da se monografija nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.[23] Busuladžić je, pored studija u Rimu, bio intelektualno angažiran publikovanjem radova u tamošnjim časopisima "Mondo Arabo" i "Oriente Moderno". Na Radiu Rim je, u ulozi spikera, ukazivao na veliku opasnost koja prijeti muslimanima BiH i cijelom svijetu od komunizma.

Među velikim imenima muslimanske učenosti, kao što su Handžić, Dobrača, Trebinjac, itd., i Busuladžić je dao doprinos vlastitim predavanjima i vazovima. Vazove je držao u Sarajevu, u Carevoj i Čekrekči Muslihuddin džamiji, zatim u Visokom, Zenici i Trebinju, a predavanja u Sarajevu, Visokom, Zenici, Banja Luci, Tuzli i Skoplju.[24] Akademiji[25] obilježavanja Vak'atul Bedra u Visokom, u Domu muslimanske čitaonice, kao predavači su prisustvovali Busuladžić i hfz. Trebinjac. Godine 1937., na Akademiji posvećenoj Ibn Haldunu (1332.-1406.), velikom misliocu i povijesničaru muslimanskog svijeta, studenti su izlagali svoja predavanja, a najzapaženije je predavanje Busuladžića.[26] Ova predavanja su objavljena u el-Hidaji iste godine.

Oni koji su poznavali Busuladžića, kazuju da je hodio dostojanstveno i odmjereno, s nakrivljenim fesom, kojeg je nosio od studentskih dana. Poštovanje je uživao od pripadnika svih konfesija u BiH. Zanimljiv je Mustafin ispraćaj za Rim, kojem su prisustvovali Bošnjaci, Hrvati i Srbi i pratili ga sve do Huma, nadomak Trebinja. Često su ga sugrađani viđali, kako prijateljski diskutuje sa katoličkim i pravoslavnim sveštenicima. Jedna od osobenosti Mustafe je da je nosio baštun (ukrasni štap) kao znak otmenosti.

Alija Nuhbegović je pričao Muhamedu B., da mu je Mustafa predavao vjeronauku u Prvoj gimnaziji i da je sve ljude plijenio svojom plemenitošću. Kazivanjem Sakiba Smailbegovića, čija je porodica pružala finansijsku potporu Mustafi u školovanju, Careva džamija u Sarajevu je bila ispunjena slušaocima na njegovim nadahnutim predavanjima. Brojna njegova predavanja i vazove, prisutni su stenografski bilježili, a također su i štampani. Na predavanju u Čekrekči Muslihuddin džamiji, u zanosu, ushićen islamskom mišlju, Mustafa bi znao zaći među džematlije do sredine džamije. Busuladžić je bio svjestan vlastitih intelektualnih potencijala i kompetencija, što potvrđuje slj. primjer. Osim što je sjajno poznavao filozofsku misao Istoka i Zapada, Busuladžić vrlo smjelo vidi sebe u ravnopravnom položaju sa vodećim svjetskim misliocima, riječima: "Filozof Kant misli tako i tako, a ja mislim ovako."[27]

Glavni odbor El-Hidaje je određivao nadzornika podružnice "Mladi muslimani" iz svojih redova, a između ostalih, na toj funkciji je bio i Busuladžić.[28] Predsjednik el-Hidaje, Handžić će nakon Dobrače, za predsjednika "Mladih muslimana" imenovati Busuladžića.[29] Sarajevska rezolucija[30] od 7 tačaka, koju izdaje el-Hidaja 1941. g., a čiji je, među dr. uglednim građanima, potpisnik i Busuladžić, suprotstavlja se progonima i ubijanju Jevreja i Srba u NDH. Sadržaj rezolucije[31] je insistirao na sigurnosti života, vjere, časti i imovine svih građana, zaštiti nevinih osoba, zaustavljanju izazivanja pobune i krvoprolića, kažnjavanju nasilnika, provođenju zakona od legitimne vlasti, eliminisanju vjerske netrpeljivosti, i pružanju pomoći ugroženima. Pored Busuladžića, neki od potpisnika Rezolucije su: Handžić, Burek, Dobrača, Đozo, Trebinjac, Hadžibajrić, Traljić, Sikirić, Mulabdić, Ćerimović, Pandža, Ridžanović, Korkut, te Šabanović. Ova Busuladžićeva moralna gesta svjedoči o njegovoj ljubavi prema dobru i altruizmu, te pozitivnoj otvorenosti prema religijskom, kulturnom i nacionalnom pluralizmu i suživotu, ali to nil ad rem, nije ništa značilo Režimu prilikom odluke o njegovom smaknuću.

Prema riječima Muhameda B., Mustafa se, u Rimu, susreo sa velikim palestinskim muftijom Muhamedom Eminom el-Husejnijem i razgovarao o stanju i budućnosti muslimana u svijetu. To su bili teški i sudbonosni časovi, puni neizvjesnosti za cijelo čovječanstvo. Također, Mustafa se, u toku boravka u Rimu, susreće sa papom Piom XII.

  1. Handžić 1942. g., upoznaje el-Husejnija sa stradanjem muslimana u BiH, tražeći pomoć, a ove vijesti Handžić šalje i egipatskom kralju Faruku, kralju Arabije Abdul-Azizu Saudu, predsjedniku egipatske vlade Nahas - paši, te imamu Jemena Jahjau. Također, vijesti o stradanju muslimana u BiH, u islamski svijet je slao Emir Šekib Aslan, predsjednik sirijsko-palestinske delegacije u Ženevi pri Društvu naroda.[32] Veliku brigu za patnje muslimana BiH pokazao je el-Husejni, u kojem javnost vidi "borca za spas islama" i čije je prisustvo u Sarajevu, popraćeno velikom pažnjom javnosti 1943. g.[33]

Drugi Mustafin susret sa el-Husejnijem je bio u Sarajevu, upravo 1943. g. Sestra Mustafine supruge, Fatima, kazuje da se muftija dovezao kolima do Mustafina stana, u tadašnjoj ul. dr. Jovana Skerlića. U čast muftiji je postavljen tepih od ulice do Mustafina stana, dok je rubove njegove džube, u znak dostojanstva, pridržavala pratnja, da ne bi dodirnuli tlo. Muftija el-Husejni je Mustafi darovao tespih od ćilibara, kojeg je on, pred svoju smrt, poslao šestomjesečnom sinu Muhamedu.

  1. Busuladžić : žrtva totalitarnog režima

Zapadni svijet, koji je na umoru, kao odgovor na vlastitu krizu ima fašizam i komunizam. Glede slučaja BiH, komunisti su, svoje ideološke protivnike, od samog početka sudski proganjali i priređivali im spektakularne procese, koji će se kasnije pokazati montiranim, a izvan sudnice su ih izlagali torturama. Nakon Busuladžića, uslijedili su sudski procesi Kasimu Dobrači i grupi 1947., te "Mladim muslimanima" 1949. g.[34]

Angažiranost Busuladžića, na planu stvarne duhovno-moralne, intelektualne i društveno-političke izgradnje Bošnjaka kao slobodnog evropskog naroda, obilježiće ga kao žrtvu. Busuladžić je stalno pokušavao otići prema sigurnijoj lokaciji. Jednom prilikom je sa grupom ljudi, pošao prema Zenici, ali su zaustavljeni i vraćeni nazad. Nakon povratka, boravio je tri mjeseca kod porodice Lulo, u podnožju Trebevića. Kao i drugim vojnim obveznicima, i Mustafi dolazi poziv te namjene. Sva je porodica sretna, misleći da je ovim prestala opasnost po Mustafu. Međutim, zbog slabovidnosti ne bude primljen u vojsku. Sudska službenica Dika Salaković, upozorava Mustafu da se skloni jer je na spisku za likvidaciju. Mustafa je, do poziva za regrutaciju, živio kod por. Lulo, a poslije poziva kod roditelja na Bistriku.

Posljednjih dana II sv. rata, Mustafa kreće iz Sarajeva autom, u društvu sa Sulejman ef. Pačarizom, komandantom Muslimanske milicije zapadnog Sandžaka i hfz. Ibrahimom ef. Mehinagićem, šer. sudijom.[35] Cilj im je bio otići u zapadnu Evropu, kako bi se spasili od mogućeg stradanja. Mustafa ostaje u Zenici kod punca Omer ef. nekoliko dana, hfz. Mehinagić odlazi u Gračanicu, a ef. Pačariz nastavlja putovanje dalje. Prema M Šestiću,[36] zadnjih dana II sv. rata, u kući Omera ef., osim njegova dva sina, naći će se Mustafa i njegova braća, Murat, Mahmud i Asim. Ulaskom partizana u Zenicu 12.4.1945. g., Asim je mobilisan, te sa partizanima kreće iz Zenice i koncem aprila 1945. g., gine kod Karlovca. Murat i Mahmud kao željeznički službenici počinju raditi u Sarajevu. Velika Mustafina dilema između odlaska iz BiH ili ostanka, prekinuta je nagovorom čovjeka, kojeg su poslali službenici Režima da ubijedi Mustafu da se što prije vrati, što Mustafa i čini, vjerovatno zbog svoje porodice koja je ostala u Sarajevu.[37] Mustafina supruga kazuje da su prilikom pretresanja stana, najviše tražili knjige i spise, te je odneseno 800 knjiga.[38] Prema navodima M. Šestića, odmah po dolasku, Mustafi su pretresli stan i odnijeli pisaću mašinu[39], koju je Mustafa posudio od punca za pisanje djela ''Muhamed a.s.''

Kazivanjem Muhameda B., jednog petka ujutru, Mustafa polazi s Bistrika prema svom stanu, po suprugu i djecu. Sestra, prateći ga, primjetila je Mustafinu nervozu, kao predosjećaj skorog hapšenja. U momentu, dok je vezao pertle na cipeli, sestra je uočila da mu ruke podrhtavaju, ipak, pokušao je šaliti se s njom. U putu predlaže sestri da se vrati kući riječima: ''selam alejkum'', na što je počela plakati. Nakon što je nastavio sam, Mustafi kod Narodne banke, prilaze dva neuniformisana agenta pitajući ga i držeći njegovu sliku: ''Jeste li vi Mustafa Busuladžić?''. Tu je Mustafa uhapšen i odveden u Centralni istražni zatvor. Ovo je pokazatelj da su komunisti, prije dolaska na vlast, napravili spisak osoba za likvidaciju, posjedujući njihove slike.

Nekoliko dana pred izvršenje presude, Busuladžić upućuje poruku M. Traljiću, koju će prenijeti Abdulah Skaka, brijač u zatvoru, da uzme monografiju o Muhamedu, a.s., kako bi je sačuvao od mogućeg uništenja. Traljić je uspio doći do ovog teksta pomoću Mustafine sestre Dike. Monografija je čuvana do 1947. g., kada je i Traljić zatvoren, međutim po izlasku iz zatvora, rukopis nije zatečen,[40] o čemu svjedoči Muhamed B.

Scenario mučenja i patnji, čija pomen potiče uznemirujuće predodžbe, osim Busuladžića, proći će i mnogi drugi pripadnici "Mladih muslimana", kao što su Hasan Biber, Nusret Fazlibegović, Halid Kajtaz, Omer Kovač, Omer Stupac, Ismet Serdarević, itd. S druge strane, istrage, optužnice, zapisnici i presude, kao dio javnih sudskih procesa, predstavljaju provedbu "pravde" Režima nad izdajicama i neprijateljima.[41] Sestra Dika je posjećivala Mustafu u zatvoru, gdje je on ostao najviše tri mjeseca prije smaknuća. Dika je kasnije pričala Muhamedu B. potresan detalj o teškom mučenju Mustafe u zatvoru duže vrijeme, a tj. prilikom posjete uzela je njegovu košulju zbog čišćenja, koja je bila natopljena krvlju u toj mjeri da se nije mogla prepoznati boja. Kasnije će Dika oboliti od angine pektoris. Brutalnost postupanja nadležih prema Busuladžiću u zatvoru i sama likvidacija će samo potvrditi njegova ranija upozoravanja na realne, društvene opasnosti u bliskoj budućnosti. Nakon suđenja Mustafi, sestra Remza je okarakterizirala vlasti kao razbojnike, te je lišena slobode. Čedo Kapor, porijeklom iz Trebinja i važna ličnost u sistemu vlasti, je izbavio Remzu iz zatvora, znajući za Mustafinu čestitost kao njegov nekadašnji sugrađanin.

Vojni sud u Sarajevu je, u junu 1945. g., proveo suđenje, a optuženi su: a) Mustafa Busuladžić, b) dr. Atif Hadžikadić,[42] c) Branko Ećimović, i d) neimenovana, ustaška dužnostkinja. Optužnica, koja tereti Busuladžića, obuhvata slj. elemente:[43] a) prevodilac kod muftije el-Husejnija, b) profesor oficirima SS trupa u Njemačkoj, c) spiker na radiu "Rim", d) djelo "Muslimani u Sovjetskoj Rusiji",[44] i e) rad u org. "Mladi muslimani". Osim djela "Muslimani u Sovjetskoj Rusiji" i rada u org. "Mladi muslimani", Mustafa je u ostalim slučajevima bio u ulozi prevodioca, kao sjajan poliglota. Djelo "Muslimani u Sovjetskoj Rusiji" je pisano argumentovanje o stradanju muslimana u SSSR-u. Dobrača, ukazujući da org. "Mladi muslimani" nema političke, niti dr. pretenzije, već samo afirmiranje vrijednosti islama, riječima: "Naš pokret nije nikakav politički pokret. Naš pokret je samo islamsko-moralni i islamsko prosvjetni pokret. On je muslimanski preporod vezao uz izgrađivanje islamske duše islamskog čovjeka.",[45] potvrđuje fiktivnost inkriminacije glede rada u org. "Mladi muslimani". Suđenje je trajalo dva dana, Busuladžić je osuđen na strijeljanje, konfiskovanje imovine i lišavanje građanskih prava. Smrtna kazna je presuđena i Hadžikadiću, a kazna zatvora ostalima.

            Motivacija presudna za Busuladžićevo smaknuće, koja se kao razlog, po svojoj prirodi, ne može navesti u optužnici je njegova snažna harizmatska ličnost. Režim jednoumlja se bojao uticaja ličnosti sa vizijom, iz čega bi se mogla roditi prodorna ideja o slobodi jednog naroda, jer ako se neka osoba može eliminirati, ideja artikulirana u svijesti zajednice ne može.

Tokom boravka u zatvoru, u kasarni Osman paše, Mustafu je posjećivala supruga. Dan prije 29. 6. 1945. g., Mustafa je vratio kući neke lične stvari i Kur'an na kojem je označio upravo datum, 29. jun 1945. g. To će biti datum njegovog strijeljanja. Bio je vrlo smiren pred pogubljenje, prema kazivanju očevidaca. Prema tvrdnji supruge Zehre, Mustafa je u zatvoru, proučio 19 puta Kur'an, i cijelu noć pred pogubljenje je učio Kur'an.[46] Na bezobziran način će sudija informirati Mustafinu porodicu o smaknuću, kada su došli u posjetu: "Šta hoćete?! Pognjavili smo ih kao paščad."[47] Članovi Mustafine porodice su išli na mjestu izvršenja kazne. Stanovnik tog mjesta je pronašao fes i naočale, što im je i predao. Muhamed Šestić je usvojio Mustafinu djecu, a tom prilikom dobija jedini dokument o M. Busuladžiću, Izvod iz matične knjige umrlih u Sarajevu[48]. U ovom izvodu jedini podatak je: M. B. je rođen 1914. u Trebinju, otac Smail, izdato 03. 3. 1958. g.

Mjesto Mustafinog smaknuća i ukopa nikada nije utvrđeno. Prema izjavi nj. unuka Mustafe, zna se da je odveden negdje iza Željezničke stanice[49]. Nehumanim programom eliticida, Bošnjaci nastavljaju put neizvjesne budućnosti kao jako "obran" narod, a komunistički režim će u narednim godinama poduzeti mjere zabrane spominjanja imena Mustafe Busuladžića. Busuladžić je svoj život posvetio neumitnom cilju. Postizanje cilja zahtjeva određene žrtve, gdje važi načelo da većem cilju odgovara veća žrtva. Busuladžić je za svoj cilj dao najveću žrtvu, tj. svoj život, koji je tom cilju dao još veći značaj u budućnosti.

  1. Sjećanje na Busuladžića u bosanskohercegovačkoj javnosti

Postoji daleko strašniji razlog od državne zabrane spominjanja neke ličnosti, a to je kultura hroničnog zaborava, koja je, pokazalo se, kobni zalet Bošnjaka prema ponavljajućoj, genocidnoj realnosti. Nakon pada komunističkog režima, ime Busuladžića će se ćešće pominjati u peru više autora. Bilo je i onih, ali mali br., koji su smogli govoriti o Busuladžiću u periodu komunizma, zbog čega su ih čekale rigorozne kazne. Hifzija Suljkić je zbog spominjanja Busuladžića, kažnjen sa 15 g. zatvora. Kratka biografija o Busuladžiću, autora Suljkića je sadržana u djelu "Muslimani u Sovjetskoj Rusiji".[50]

Važno je navesti autore koji su pisali o Busuladžiću. Suljkić o Busuladžiću piše da je "njegova prva i osnovna ideja, izvor svake inspiracije bio islam – kristalno čist, nepatvoren i jasan, jednako distanciran i od sinkretizma modernista i od učmalog formalizma niže uleme."[51] Sljedeći primjer zabrane spominjanja je vezan za O. Asafa ef. Sokolovića, kojem je uredništvo, prilikom štampe njegovog rada "Pregled štampanih djela na srpskohrvatskom jeziku muslimana Bosne i Hercegovine 1878.-1948. godine", iz teksta izbacilo ime Busuladžić i njegovih šest zasebnih djela.[52] Jedna od osnovnih elemenata optužnice Busuladžiću je djelo "Muslimani u Sovjetskoj Rusiji". Paradoksalno je da komunistički vrh Jugoslavije, tragajući kasnije za materijalom protiv Sovjetskog saveza nakon rezolucije Informbiroa 1947. g., koristi upravo ovo djelo, zbog kojeg je Busuladžić proglašen državnim neprijateljem i izdajnikom, te ubijen dvije godine ranije.[53] H. Šabanović nudi izvanredna sjećanja na Busuladžića, da je "znao na njemačkom stranice i stranice Spenglerovih djela napamet. Pisao je lahko, tečno, krstalno jasno i inspirativno."[54] M. Hadžijahić otkriva veličinu Busuladžića: "Handžić je učenjak kakav se nije rodio u posljednjih sto godina (...), no smatram da je Busuladžić još i značajniji zato što je, pored velike učenosti, poznavao i evropske jezike."[55]

 Na promociji knjige ''Muslimani u Evropi'', u Domu Armije, 25. 9. 1997. g.[56], osim priređivača Filandre, učešće su uzeli I. Kasumagić, H. Neimarlija i Dž. Latić. Neimarlija zaključuje da je rana smrt Mustafe, prekinula njegov razvoj u svjetskog intelektualca, dok Kasumagić ističe da je riječ o jednom od naših najplodonosnijih intelektualnih stvaralaca. Posebna je pozornost stavljena na vitalnost i aktualnost Mustafine pisane riječi, kao da pripada 1992. g., predskazujući događaje koji slijede. U org. Udruženja "Mladi muslimani", u maju 1999. g., postavljen je zajednički nišan nekolicini članova ovog udruženja, među kojima je i Busuladžić, te im je ovom prilikom, prvi put klanjana kolektivna dženaza namaz.[57]

Kasumagić, u djelu "Trinaest mladomuslimanskih šehida"[58] poseban dio posvećuje biografiji i bibliografiji Busuladžića. Traljić, u djelu ''Istaknuti Bošnjaci''[59], uvrštava biografiju sa bibliografijom Busuladžića među ostalim značajnim imenima Bošnjaka. Safvet Halilović u svom tekstu "Aktuelnost djela Mustafe Busuladžića"[60], postavlja paralelu između savremenika Busuladžića i Seida Kutba, jer su obojica nastojali popravljati stanje muslimana i obojica su žrtve totalitarističkih režima. Mevludin Dizdarević je magistrirao 2009. g., na temi "Mustafa Busuladžić i njegovo razumijevanje suodnosa islama i zapada", na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

U Službenim novinama Kantona Sarajevo je objavljeno Rješenje 2003. g., o izmjeni naziva ulica u općini Centar, među kojima je i ul. Mustafe Busuladžića[61], u naselju Hrastovi, koju treba preimenovati u ime ul. 105. Brigade, što će uznemiriti javnost. Javnost će kasnije saznati da ovdje nije riječ o ataku na sjećanje i ličnost Busuladžića, već da su od 1994. g., u Sarajevu postojale dvije ul. sa imenom ovog velikana, u naseljima Nova Breka i Hrastovi. U naselju Hrastovi, ime ul. je promijenjeno, a u naselju Nova Breka ostaje ime ovog velikana prisutno kao naziv ulice.

Autor: Enes Martinović

Glasnik br. 11-12, 2014

[1] Vidi, Mustafa Busuladžić, Misli o sudbini naroda i zajednica u poviesti, Novi behar, Sarajevo, god. XVI/1944., br. 19, str. 293-296.

[2] Vidi, Mustafa Busuladžić, Razmišljanja o Bogu i religiji, Glasnik VIS-a IVZ-e, Sarajevo, god. VI/1938., br. VI, str. 321-331.

[3] Vidi, Fikret Karčić, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, "Islamski teološki fakultet", Sarajevo, 1990., str. 220.

[4] Mustafa Busuladžić potiče iz siromašne porodice, a njegovi roditelji Smajil i Emina (r. Volić) su imali šestero djece, Dika, najstarija kći, a zatim sinovi Murat, Mahmut, Mustafa, Asim, i najmlađa kći Remza. Smajil je boravio u Americi 7 god. u luci, u New Yorku, rastovarajući robu sa teretnih brodova, ne uspjevši ništa uštedjeti za porodicu. Također, prema riječima Mustafinog sina, Muhameda Busuladžića, porodica Busuladžić je živjela u selu Dživar pored Trebinja, a jedno vrijeme se preselila u selu Gorici, dok se njihova kamena kuća popravljala u Dživaru. Nekoliko god. kasnije će, usljed teškog socijalnog stanja, Mustafina porodica doseliti u Sarajevu, gdje su živjeli na Bistriku kao podstanari.

[5] Vidi, Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, ''Rijaset islamske zajednice u BiH'', Sarajevo, 1998., str. 36.

[6] Sin Mustafe Busuladžića, prof. dr. Muhamed Busuladžić je umirovljeni univerzitetski profesor. Zahvaljujući kazivanju prof. Muhameda, određeni segmenti glede događaja i ličnosti Mustafe Busuladžića su zabilježeni. U daljem tekstu Muhamed B.

[7] Prema biografiji Busuladžića, autora Hifzije Suljkića. Vidi, Mustafa Busuladžić, Muslimani u Sovjetskoj Rusiji, "Rijaset islamske zajednice u BiH", Sarajevo, 1996., str. 5.

[8] Ismet Kasumagić, Trinaest mladomuslimanskih šehida, "Mladi muslimani", Sarajevo, 1999., str. 29.

[9] Ibid.

[10] Mustafa Imamović, Bošnjaci u emigraciji : monografija "Bosanskih pogleda" 1955. - 1967., "Bošnjački institut Zürich – Odjel Sarajevo", Sarajevo, 1996., str. 92.

[11] Ovaj dokument posjeduje Mustafin sin, Muhamed B.

[12] Dž. Šestić u svom tekstu navodi određene podatke o hfz. Lukiću. Vidi, Džemaludin Šestić, "Zenički hafizi s kraja 19. i početka 20. stoljeća", Takvim za 2010., El-Kalem, Sarajevo, 1430/2009.,  str. 229.

[13] Vidi, M. Traljić, nav. dj., str. 36.

[14] Hajrudin Haračić, Biografija Busuladžića pod imenom "Mustafa Busuladžić 1914. – 1945.", tekst obrađen na pisaćoj mašini sa potpisom autora na kraju, neobjavljeni izvor, str. 1-5.

[15] Hajrudin Haračić je, tragajući godinama, sakupio 60 radova Busuladžića iz različitih publikacija, zatim je te radove predao Muhamedu Šestiću, inicirajući njihovo objedinjavanje u jednoj knjizi. Kasnije će ovi radovi dospjeti u ruke I. Kasumagića, koji ih je predao Šaćiru Filandri.

[16] Objedinjavanjem izabranih spisa Busuladžića, priređena je zbirka "Muslimani u Evropi", što je ideja "Mladih muslimana". Zadnje stranice knjige sadrže bibliografiju Busuladžića, u kojoj su radovi pobrojani hronološki, po godinama objavljivanja, u okviru svojih publikacija. Suvišno je u ovom tekstu nabrajati imena radova, zbog nedostatka prostora. Vidi, Šaćir Filandra (prir.): Muslimani u Evropi, "Sejtarija", Sarajevo, 1997., str. 285-287. Vidi, Mahmud Traljić, nav. dj., str. 37-42.

[17] Šaćir Filandra (prir.): nav. dj., str. 285-287.

[18] Ismet Kasumagić, nav. dj., str. 38-40.

[19] Vidi, Ibrahim Kemura, Značaj i uloga Narodne uzdanice u društvenom životu Bošnjaka : (1923. – 1945.), "Bošnjački institut", "Institut za historiju u Sarajevu", Sarajevo, 2002., str. 256.

[20] Vidi, M. Traljić, nav. dj., str. 35-42.

[21] Posebno štampana izdanja su: a) Ebu Nasr el-Farabi, 1934.; b) Jedna sjajna stanica islamske historije, 1935.; c) Osman-paša Resulbegović, 1939.; d) Muslimani u sovjetskoj Rusiji, 1943.; e) Problem derogacije u islamskom pravu, 1944.; f) Prvi prijevodi Kur'ana u svijetu i kod nas, 1945. Vidi, Šaćir Filandra (prir.): nav. dj., str. 287.

[22] M. Traljić, nav. dj., str. 41.

[23] Tarik Lazović, Rana zvijezda duge noći, Saff, br. 68., 15. mart – muharrem, 2002., str. 43.

[24] Mahmud Traljić, nav. dj., str. 37.

[25] Mustafa Mehić, Društveni Glasnik, El-Hidaje, VI/1942., br. 4., str. 102.

[26] Hajrudin Haračić, Mustafa Busuladžić 1914. – 1945., neobjavljeni izvor, str. 1-5.

[27] I. Kasumagić, nav. dj., str. 31.

[28] Vidi, Ferid Dautović (prir.), Hadži hafiz Ibrahim ef. Trebinjac : život i djelo, "El-Kalem", Sarajevo, 2004., str. 22.

[29] I. Kasumagić, nav. dj., str. 32.

[30] Javnost će biti upoznata sa Sarajevskom rezolucijom 12. 10. 1941. g., nakon više sjednica Glavnog odbora "El-Hidaje", te dvije konferencije muslimanskih društava i javnih radnika. Najugledniji građani Sarajeva su potpisali Rezoluciju i uputili je najvišim organima vlasti NDH, kao i bošnjačkim predstavnicima u tim organima Osmanu i Džaferbegu Kulenoviću, Adem-agi Mešiću, Hilmiji Bešlagiću i Hakiji Hadžiću. Rezolucija je umnožavana i dalje distribuirana. Pored Sarajevske, poznate su i Banjalučka, Prijedorska, Tuzlanska i Bijeljinska rezolucija. Vidi, Omer Hamzić, Podsjećanje na dvije muslimanske rezolucije iz 1941. godine–Bijeljinsku i Tuzlansku, Gračanički glasnik, časopis za kulturnu historiju, god. XVII, br. 34, novembar 2012., str. 113.

[31] Vidi, Arhiv Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, br. dokumenta: 3388, Sarajevo, 18. 10. 1941.

[32] Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, "Sejtarija", Sarajevo 1998.,  str. 168.-169. i 172.

[33] Handžić opisuje boravak muftije el-Husejnija u Sarajevu 1943. g., u tekstu "Palestinski veliki muftija u Sarajevu", koji je te god. objavljen u el-Hidaji. Vidi, Mehmed Handžić, Eseji, rasprave, članci, Izabrana djela, knjiga VI, prir. Karić, Enes, "Ogledalo", Sarajevo, 1999., str. 276-279.

[34] Šaćir Filandra, "Lica i naličja bosanske varijante Komunizma – bošnjački slučaj", u: Kultura sjećanja : 1945., Povijesni lomovi i savladavanje prošlosti, Disput, Zagreb, 2009., str. 122.

[35] Muhamed Šestić, brat supruge Mustafe Busuladžića, po vlastitom sjećanju, u Zenici 19. 6. 1995. g., pola stoljeća kasnije, piše o lišavanju slobode, procesuiranju i likvidaciji Busuladžića, pod imenom "Sjećanja na zadnje dane života". Ovaj dokument je kucan na pisaćoj mašini, a u donjem dijelu stranice, pisac ostavlja vlastite podatke i potpis. Neobjavljeni izvor.

[36] Ibid.

[37] O ovom detalju svjedoče M. Busuladžić i M. Šestić. Tarik Lazović, Rana zvijezda duge noći, Saff, br. 68., 15. mart – muharrem, 2002., str. 42.

[38] Ibid., str. 43.

[39] M. Šestić navodi određene podatke o pisaćoj mašini u dok. "Sjećanja na zadnje dane života",  opisujući je na slj. način: Remtor Junior portable, latinica, 24 cm valjak.

[40] Preporod, IIN, br. 13/500, 20, 01.7.1991., god.

[41] Oblici tretiranja pripadnika "Mladih muslimana" u sudskim procesima. Više vidi, Sead Trhulj, Mladi muslimani, "Globus", Zagreb, 1992., str. 22-26.

[42] Atif Hadžikadić je bio profesor na Trgovačkoj akademiji u Sarajevu i ugledni narodni poslanik 1921/1922., tuzlanskog okruga. Ovaj podatak iznosi Suljkić. Vidi, Mustafa Busuladžić, nav. dj., str. 5-6.

[43] Hajrudin Haračić, "Mustafa Busuladžić 1914. – 1945.", neobjavljeni izvor, str. 1-5.

[44] Prvo izdanje ove knjige je u Sarajevu 1943. g. u tiskari "Bosanska pošta", a drugo 1996. g. u izdavačkoj djelatnosti "El-Kalem" Rijaseta IZ u BiH, IIN Preporod.

[45] Kasim Dobrača, "Mladi muslimani", El-Hidaje 10-11, 1943., 286.

[46] Vidi, Tarik Lazović, Rana zvijezda duge noći, Saff, br. 68., 15. mart – muharrem, 2002., str. 42.

[47] Ismet Kasumagić, nav. dj., str. 37.

[48] Prema Muhamedu Šestiću, ovaj dokumet je izdat u općini Novo Sarajevo, upisan po izvještaju NOSS-a SUP-a, str. 79., tekući br. 35, br. 19234/57, mat. br. 501/58, matičar Mira Krsman. Podatak u izvodu je: Mustafa Busuladžić je rođen 1914. u Trebinju, otac Smajil, izdato 03. 3. 1958. g.

[49] Vidi, Tarik Lazović, nav. dj., str. 42.

[50] Vidi, Mustafa Busuladžić, nav. dj., str. 5-6.

[51] Anes Džunuzović, Životni put Mustafe Busuladžića : mislilac koji je bio daleko ispred svog vremena, Diwan, Magazin na bosanskom, francuskom i njemačkom jeziku, Luksemburg/Luxembourg – juli/juillet, 2012., str. 14.

[52] Mahmud Traljić, nav. dj., str. 35.

[53] Ibid, str. 35-36.

[54] Ismet Kasumagić, nav. dj., str. 30.

[55] Ibid.

[56] Vidi, S. H., Analitičar koji je predvidio događaje, Dnevni avaz, petak, 26. septembar/rujan 1997., str. 12.

[57] Vidi, Intervju, Razgovor sa dr. Muhamedom Busuladžićem, Preporod, IIN, br. 5/654, 1. Mart 1999., str. 17.

[58] Kasumagić, nav. dj., str. 29-40.

[59] Vidi, Mahmud Traljić, nav. dj., str. 35-42.

[60] Safvet Halilović, "Aktuelnost djela Mustafe Busuladžića", u: Islamska misao: godišnjak Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru, gl. urednik Almir Pramenković, Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru, Novi Pazar, 2007., str. 79-93.

[61] Munevera Čukle, Dvije ulice Mustafe Busuladžića, Povodom izmjene imena jedne ulice, Ljiljan, 1-8 avgust, 2003., str. 35.