Zvanje muftije koliko predstavlja odraz učenosti i mudrosti isto toliko u sebi nosi i časti koja se ukazuje jednoj osobi biranjem na ovako visoko mjesto. Muftijska stolica u Mostaru bila je posljednjih 150 godina najvruća na prostoru Balkana. Obespravljenost, psihofizička ugroženost, ekonomska osiromašenost hercegovačkih muslimana od političkih režima uzrok je vreline muftijske stolice. Svaki muftija na svoj način bio je ličnost kojoj su se muslimani obraćali tražeći da bude njihov branilac pred vlašću. Prateći biografije muftija, svi su imali jednu doza “drskosti” koja je zbunjivala nosioce vlasti. Ovih dana navršilo se 40. godina od smrti mostarskog muftije hfz. Omer-ef. Džabića. On je četvrti muftija koji se rodio u porodici Džabić, po čemu ova porodica predstavlja zanimljivu posebnost u Bosni  Hercegovini, a i na Balkanu.

         Hafiz Omer sin je Muhammed-ef., a bratić poznatog muftije Ali Fehmi-ef. Džabića. Muftije su bili njegov djed h. Ahmed Šakir-ef. od  1878 - 28. 9. 1884. i pradjed Ali-Fehmi-ef. kao blagajski muftija, a šukundjed šejh Husejn. Nakon završetka (Karađoz-begova) mekteba pred Muhammed-ef. Repcem, obrazovanje nastavlja u Roznamedžijinoj medresi kod amidže Ali-Fehmi-ef., pred kojim stječe i zvanje hafiza. Kasnije se obrazuje pred h. Muhammed-ef. Kurtom i Hamzom Sulejman-ef. Puzićem. U periodu 1905-1920. obnaša dužnost imama i hatiba Karađoz-begove džamije. Muftija je postao 1929. nakon Šakir-ef. Mesihovića. Ukidanjem muftijstava 1936. hfz. Omer-ef. je penzioniran, ali ne povlači se u pasivu, naprotiv do smrti je bio imam i hatib Ćose Jahja Havadže džamije na Musalli u Mostaru. Muftija Omer-ef. bio je posljednji hafiz rođen u Mostaru, koji je u njemu stalno živio i umro. 

         Muftijina biografija ne bi bila možda toliko zanimljiva da ga u periodu Austro-Ugarske nije pratila hipoteka bratića borca za vjersko-prosvjetnu autonomiju muslimana Bosne i Hercegovine, Ali Fehmi-ef. koji je ostavio snažan utisak na mladog Omera i Husagu Čišića. Omer-ef. bio je među prvim potpisnik “Mostarske deklaracije” protiv zločina koje je provodila NDH. Predvodio je delegaciju koja je išla u Rim tražiti zaštitu muslimana i izdvajanje Bosne i Hercegovine iz NDH.

Političke prilike.

         Jugoslavija  je 26. marta 1941. pristupila Trojnom paktu u Beču, sutradan pada vlada, a vlast formalno preuzima maloljetni kralj Petar. Berlin na ovo odgovora 6. aprila, prelaskom njemačkih jedinica granice Jugoslavije i bombardiranjem Beograda. Talijanska mornarica iskrcala se u Dalamaciji. Mađarske jedinice ušle su na južni teritorij koji su izgubile 1918. godine. Takvu situaciju koristi Pavlić i 10. aprila proglašava marionetsku NDH.

         Bosna i Hercegovina se unutar fašističkih zemalja nije smatrala geo-političkim subjektom, nego je jednostavno uvrštena u sastav NDH. 

         Nezadovoljstvo Bošnjaka s NDH bilo je vidljivo više nego što mu je dosadašnja historiografija dala mjesta u publikovanoj literaturi. Bošnjaci nisu dijelili mišljenje da BiH bude sastavni dio NDH, jer su znali za raspored interesnih sfera Rima i Berlina. Nije se bilo oduševljeno ni partizanskim pokretom koji se u Hercegovini nije pokazao zainteresiranim za njihovu odbranu. Bošnjaci su znali za partizansku parolu “Turci ili mi” i za četničko-partizanski sporazum. Komunisti su napustili Srbiju jer u njoj nije bilo raspoloženja za ustavno-pravni poredak na marksističkim osnovama. Historijske činjenice amortizovane su tzv. “Užičkom republikom”, nakon čije propasti komunističke formacije bježe iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu. Identičan potez pravi i Draža Mihajlović koji žarište sukoba nosi dalje od Srbije, koristeći kao izgovor represalije koje je nad Srbima vršila NDH. Komunističke i četničke jedinice otvaranje fronta s neprijateljem vide u Bosni i Hercegovini. Četnici napadaju naselja sa muslimanskim nenaoružanim stanovništvom, a komunisti svoje baze također nalaze u takvim sredinama s tim što ih veoma lahko napuštaju ostavljajući nenaoružano stanovništvo da plaća krvavi račun njihova boravka. 

       Ni Talijani ni NDH nisu pokazali nikakvu brigu za zaštitom Bošnjaka, što je revoltiralo muslimansku inteligenciju. U tom periodu nudi se nekoliko političkih rješenja zaštite Bošnjaka i BiH. 

Ideja autonomije

         Ideja autnomije BiH bila je aktualna u Sarajevu i Mostaru, gdje djeluju “Narodni spas” u Sarajevu i “Akcioni odbor” u Mostaru. Među njima nije bilo jedinstvene platforme i koordinirane akcije. Ustaškim vlastima ovakve inicijative nisu odgovarale jer su bile usmjerene protiv kvazihistorijske ideje o hrvatskom teritoriju i granici na Drini. Ustaške vlasti posebno su se zabrinule u septembru 1942. s aktivnostima autonomaša u Mostaru, jer je ovaj teritorij bio talijanska okupaciona zona. Situacija u Hercegovini Mostarce je usmjeravala na to da rješenje treba potražiti u Rimu i nadali su se talijanskoj podršci. 

         Zauzet je stav: ”Mi Hercegovci i Bosanci nijesmo ničija prćija i nikom nećemo priznati pravo da nas maltretira, pa ukoliko braća u Zagrebu ne žele pristati na naše zahtjeve, tražit ćemo zaštitu naših interesa kod koje druge velesile iz redova naših saveznika…Pitanje bosanskohercegovačke samostalnosti ostat će za nas otvoreno, sve dok našoj otadžbini čast ne povratimo i mir vratimo…”. Mostarci dalje ističu da se “…moraju organizirati kao bosanski autonomisti i nikako drugačije…. Uostalom, neprirodno je za svakog normalnog čovjeka da želi da se u njegovoj vlastitoj kući drugi više pitaju od njega”.

         Turska je tad uložila protest talijanskoj vladi radi stradanja i progona muslimana pod talijanskom vojnom upravom. U Rimu je boravio i muftija El-Husejni, pa su Mostarci predvođeni muftijom Omerom Džabićem otputovali u Rim radi “razmatranja čisto vjerskih pitanja”.

         Članovi Akcionog odbora iz Mostara, pokušali su kontraverznim izjavama i glasinama da prikriju, od ustaške obavještajne službe, stvarne razloge odlaska delegacije u Rim.

         Veliki župan dr. Nikolić poslao je 15. oktobra iz Mostara izvještaj, Ministarstvu vanjskih poslova da je tog dana u 5 sati ujutro vojnim talijanskim vozom otputovala delegacija za Metković ili Dubrovnik odakle će dalje za Rim. Dr. Nikolić dalje navodi da su putnici otputovali bez hrvatskih propusnica, a da je s njima bio i jedan visoki talijanski oficir. Veliki župan iznosi sumnju da je delegaciju na put nagovorio komandant VI armijskog korpusa general Santovito. U Rimu su imali namjeru posjetiti jerusalimskog muftiju El-Husejna i Musolinija i tražiti autonomiju BiH pod protektoratom Italije ili aneksiju Hercegovine od strane Italije.  Nikolićev izvještaj imenuje samo tri člana delegacije.

         Postupak mostarske delegacije nije odgovarao NDH i remetio je njezine odnose s Italijom. Rimskim ugovorom Pavelićeva vlada odrekla se većeg dijela Dalmacije s otocima i tako ostala bez “hrvatskog povijesnog tertorija”. Aktivnost mostarskih muslimana dovela je u pitanje i Hercegovinu, koja je talijanska okupaciona zona i gdje Italija može veoma lahko provesti protektorat pod izgovorom da se radi o autonomiji Hercegovine.

         NDH nije bila sposobna da garantira bezbijednost građanima. Aktivnosti na autonomiji BiH i izdvajanje iz NDH pokazuju raspoloženje Bošnjaka prema tom političkom sistemu. 

Put u Rim           

         Muftija Omer ef. Džabić je u aprilu 1942. poslije pokolja muslimana u Borču, posjetio generala Lusana, komandanta talijanskog 6. armijskog korpusa koji je bio u Mostaru. Lusanu su, nakon pokolja u Borču, četnici poklonili dio plijena 3 perzijska ćilima i 2 srebrena pasa, Od njega je muftija i ranije tražio da Talijani zaštiti muslimane i da mu se dozvoli da posjeti muftiju Husejnija koji je boravio u egzilu u Rimu. Lusano je obećao da će nešo učiniti, ali odgovora nije bilo mjesecima.

         Napokon, 4. 10. 1942. Džabić je obaviješten da može otputovati u Rim. S njim u pratnji odlazi još nekoliko uglednih osoba iz Mostara.

         Enver Redžić u “Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija”, ne donosi nikakvog osvrta na putovanje mostarskog Akcionarnog odbora za autonomiju BiH u Rim. Izvori do kojih je došao po njegovom mišljenju bila su “proturiječna”. Ovdje ostaje nejasno zašto se akademik Redžić nije služio talijanskim i njemačkim arhivama.  

         Na putovanje u Rim, nakon Redžića, osvrnuo se Rade Petrović, koji je opširno obradio ovu temu na osnovu talijanske arhivske građe, ali ni on nije našao podake da bi utvrdio što se događalo u Rimu. 

         O načinu odlaska delegacije (muftija, Ibrahim Fejić, Ahmed Karabeg, Omer Šehić, neki Osman ef. i još jedno nepoznato lice) u Rim ne postoji jedinstvo mišljenje. Na osnovu dostupnih svjedočenja kaže se da su od Mostara do Dubrovnika putovali vozom, a odatle do Rijeke avionom. Ovdje postoji nedoumica zašto su išli za Dubrovnik, da bi odatle otputovali u Rijeku, nelogična ruta putovanja. U Rijeci su prenoćili u hotelu “Palma” i sutradan avionom odletjeli u Rim. Ovakav način odlaska možemo razumjeti jedino iz bezbjedonosnih razloga. Na aerodromu su ih dočekali prestavnici talijanske vojske, državnog odjela za okupirane zemlje, savjetnik hrvatskog poslanstva Pavlović i sekretar poslanstva.

Delegacija je smještena u vilu “Collina”. Sutradan ih je primio poslanik NDH dr. Perić, a 19. 10. 1942. su imali razgovor s muftijom el-Husejnijem. Radi Džabićeva boravka u Rimu, 20. 10. ovdje je došao i general Lusano. Ministar vanjskih poslova Italije, grof Ciano, nije bio u Rimu, pa je delegaciju 24. 10. primio njegov zamjenik Vittorio Castellani. Delegacija u Rimu boravi do 25. 10., a u Mostar se vraća 30. 10. 1942. godine. Petrović navodi da je delegacija o svom boravku izvijestila jedan širi krug ljudi, ali da su bila podijeljenja mišljenja u vezi kontakata s prestavnicima talijanske vlade.

           Radi zaštite muslimanskog stanovništva od četnika, delegacija je vjerovala da je bolji protektorat pod Italijom, nego pravni sustav NDH. Vrlo dobro su poznavali relacije između talijana i četnika. U planu su imali da Talijani izvrše naoružavanje muslimana (Džabić je govorio o cifri od 10-12.000 osoba) koje bi bile pod talijanskim zapovjedništvom. Muftijin prijedlog Talijani su odbili obećavajući za početak naoružavanje 2000 ljudi. Ovi pregovori ne mogu se smatrati uspješnim, jer dalji tok događanja pokazao je da od svega nije bilo ništa.

    Ideje autonomije otkrivaju da: 

- NDH nije bila sposobna ni voljna zaštititi muslimane od četnika, 

- da ni komunistički pokret nije pokazao interes zaštite muslimana u Hercegovini, istočnoj Bosni i Sandžaku,

- da muslimani nisu imali organiziranog političkog života i medija, nego su konce vukli utjecajni ljudi iz naroda nastojeći, kad ne mogu spriječiti, ublažiti stradanje i zaštititi preostali dio biološke mase muslimanskog stanovništva BiH, Sandžaka i Crne Gore.

-nepovjerenje i prema muslimanima članovima Pavelićeve vlade, Adem-agi Mešiću, dr. Džafer-beg Kulenoviću i Hakiji Hadžiću.

  Stav Mostaraca i Sarajlija, mada se radi o traženju političko-pravnog riješenja u razgovorima s fašistički orijentianim vladama (Njemačkom i Italijom) nakon oslobođenja 1945. godine nije okarakterisan kao sklonost članova delegacije fašističkim ili totalitarnim idejema, jer Ibrahim ef. Fejić imenovan je reisu-l ulemom, a Džabić kao muftija u penziji, bio je imam i hatib džamije na Musalli u Mostaru.             

  Jugoslavenska historiografija nekorektno se ponijela prema rasvjetljavanju zločina izvršenim nad muslimanskim stanovništvom, ono što je pisano više je pravdalo četnike. Kompletno stradanje muslimana više se prezentiralo kao reakcija četnika na djelovanje “divljih ustaša”, ne nudeći nigdje pojašnjenje ko su i šta su “pitome” ustaše. Jama “Čavkarica” i danas je tajna koja krije kosti više od 700 muslimana Istočne Hercegovine. Učestvovanje u tom zločinu nekih drugova kasnije je opravdano priznanjem o grješki nazvanoj “lijeva skretanja”. Lijeva i desna skretanja redovno su išla preko prolivene muslimanske krvi. Muftija Omer-ef Džabić s ostalim članovima delegacije od dva zla birao je ono manje.  

 

Autor: Senad Mičijević