Pamtim datum svoga rođenja, datume rođenja svoje djece, mada i njih nekada zaboravim i još poneke, ali događaje dobro pamtim, posebno one koje sam doživio u ranoj mladosti koju sam prežvljavao kao i mnoga tadašnja djeca. Mnogi su mi se urezali u moždane ćelije i pamtit ću ih, pretpostavljam, do kraja života i čuvati uspomene na njih. Poneke sada ispričam svojoj djeci, unucima i dragim mladim džematlijama. Neko će zapamtiti i neće ih zaboraviti.

Dobro se sjećam prvog školskog dana, svoga učitelja rahmetli Hazima Avdića, kojega ubi četnička granata ispaljena sa okolnih gradačačkih brda, njegove dženaze na Šehitlucima koju sam ja predvodio kao njegov učenik. Dobro se sjećam svog prvog vjeroučitelja rah. hfz. Džemala Hodžića Gagića, izvanrednog karije i vaiza, svoje prve hatme koju sam proučio pred njim i njegovih savjeta koje mi je upućivao kao svome učeniku, a kasnije i mladom kolegi.

   Moj babo radio je kao radnik u fabrici namještaja u Gradačcu. U službi nije mogao napredovati - nije bio član Saveza komunista i nikada nije žalio za tim. Često mi je govorio da ne treba „prodati vjeru za večeru“. I pored oskudne plaće i nešto crkavice sa zemlje, pored toga što je na vratu imao još tri sina, mene je nanijetio poslati na školovanje u Gazijinu medresu. Babina se tada slušala, a bilo je važno u tim vremenima izmaknuti se od sumorne svakodnevnice. Jedva sam dočekao dan da sa rahmetli babom krenem u Sarajevo, svoje novo boravište, da otkrijem jedan novi svijet, upoznam nove prijatelje i profesore. Oronula zgrada Gazijine medrese u Dobrovoljačkoj ulici bila je na izdisaju. Stari i dotrajali namještaj, učionice i spavaonice, stepeništa, mokri čvorovi, na sve su ličili samo ne na mjesto u kojem se može pristojno izučavati nauka i stanovati. Bar se meni tako činilo.

Prvih dana nisam ni slutio da ću iz te zgrade ponijeti najljepše uspomene koje su vezane za moje medresanske kolege i moje uvažene i drage profesore. Sve ružno što se desilo u toj zgradi većinom sam zaboravio. Najprije upoznajete one koji su sa vama, a onda i one starije. Još mi je svježa slika rahmetli Asima Hasanbegovića, koji je tada bio učenik petoga razreda i koji je nas prvačiće grupno izvodio u grad braneći nas vrlo često od gradskih huligana, zatim svog pazitelja na korepeticiji sada hfz. Mustafe Efendića, sadašnjeg dobrog prijatelja, glavnog imama u Modriči Osman-ef. Mulahuseinovića i mnogih drugih.

    Profesore smo upoznavali na časovima i vannastavnim aktivnostima. Rahmetli prof. Nijaz Šukrić od mlađe plejade profesora nam je bio najintresantniji. On bi svojim šalama i doskočicama znao uveseliti atmosferu na času tako da smo svi redom voljeli i Historiju islama, koju je on predavao. I njega kao i sina mu Muhameda ubila je četnička granata. Uz njega su bili prof. Ferhat-ef. Šeta, prof. Ibrahim-ef. Džananović, kasnije moj zemljak Senahid-ef. Bristrić i drugi. Od starije plejade profesora koje sam ja posebno cijenio i volio bili su prof. Mehmed ef. Merzić koji je tada obavljao dužnost direktora Medrese i koji mi je u višim razredima predavao arapski jezik. Bio je vrlo strog, ali pravedan profesor.

Odmah na početku prvog razreda, izlazeći iz medresanskog mesdžida sa podne-namaza zaustavio me je prof. Merzić i pitao za ime i prezime. Odgovorio sam mu. Nakon nekog vremena piše mi rahmetli babo da na namaz moram ići u kapi i da vodim računa o tome. Tada su bila takva medresanska pravila i ona su se morala poštovati. Tu je bio i prof kiraeta rahmetli hfz. Kamil-ef. Silajdžić, koji je prvi zaklao svoj kurban kada je pokrenuta akcija darivanja kurbana za potrebe đačke kuhinje u Medresi. Bio je tada živi primjer islamskog ponašanja i djelovanja. Svi su na mene imali veliki utjecaj da se formiram kao ličnost i budući imam i molim dragog Boga da im podari sve džennetske ljepote. Još je živ moj zemljak prof. Safet-ef. Tokić, koji je isto tako ostavio dubok trag na mom odgoju i obrazovanju.

*****

Jednog profesora moram posebno da izdvojim i da mu posvetim najviše vremena, jer sam sa njim najviše vremena i proveo družeći se sve do njegove smrti. To je bio prof. Kasim ef. Hadžić. Bio je već u poznim godinama, ali uvijek svjež i nasmijan, izuzetno blage naravi. Kada je prvi puta ušao u učionicu nisam ni slutio da će taj moj dragi profesor na neki način obilježiti čitav moj život, da ću dobro upamtiti njegov način borbe kroz život, njegov blagi način ophođenja sa drugima, njegovo nastojanje da svakom pomogne ma ko on bio, njegov hod, njegov osmijeh, a iznad svega njegovu ozbiljnost.

Kada sam prvi puta odgovarao akaid, predmet koji je on meni predavao - a u tom vremenu počeo je da gubi sluh i zbog toga je nosio slušni aparat - kazao mi je: „Dođi, sine, da sjedneš kraj mene!“ Sjeo sam na stolicu pokraj njega i uslijedila su njegova pitanja na koja je on vrlo često davao pola odgovora, ne samo meni nego i drugima, i ostavljao nam takav dojam da nas je poslije bilo stid da potpuno ne savladamo zadato gradivo. Zavolio sam akaid samo radi njega. A ono „sine“ je djelovalo na mene da sam u tom momentu pomislio da sam u nekom drugom svijetu. A evo i zašto.

Prije, kod starije generacije naših Bošnjaka, nikada se nije tepalo djetetu. Dijete se zvalo imenom, a vrlo često i djeca su oca zvala imenom, posebno ako su živjeli u istom domaćinstvu sa djedom i nenom. Bila je prava sramota dijete dozvati sa „sine“, pogotovu pred starijim, a naročito pred roditeljima pomilovati svoje dijete. Ne mogu da se sjetim da me je rahmetli babo ikada zvao sine, a od majke sam to doživio na njenoj samrti kada mi je trebala kao najstarijem sinu zapoviditi kako ću, kada nje ne bude, obaviti određene radnje. Tada sam plakao kao malo dijete, više zbog onoga „sine“, mada sam duboko bio svjestan da će moja draga majka ubrzo preseliti na bolji svijet. Sada u ovom vremenu sramote više nema, umrla je u nama odavno i pokopana negdje duboko u zemlju ili se isparila u nebo, a, možda, i nisam u pravu.

*****

Prve tri godine u Medresi su brzo prošle. Naš profesor Kasim-ef. kao lav se borio za svoje đake. Svoje znanje stjecali smo učeći iz skripti koje je on napisao. Pored akaida u nekim razredima predavao je i historiju islama. I za taj predmet on je napisao skripte koje su se kasnije koristile kao literatura za pisanje mnogih kapitalnih djela. O svojim đacima pisao je u đačkom listu Zemzem, Preporodu i Glasniku IZ. A mi smo bili kao čvrsta bosanska glina od koje se mogla napraviti dobra čaša i iz nje piti čista bosanska i nenatrunjena voda ili lonac u kojem bi se kuhali samo dobri specijaliteti. Naš dobri profesor Kasim po čitavom Sarajevu sakupljao je priloge od poznatih sarajevskih familija i time pomagao siromašne učenike koji su mahom bili sinovi zemljoradnika ili sinovi imama koji su u tom vremenu jedva sastavljali kraj s krajem, po kojeg radnika i, možda, kojeg službenika. U Medresi je vodio antipušačku sekciju i sekciju esperanto jezika. Pored arapskog služio se i esperanto jezikom i pisao na njemu.

U ovom periodu nastala je jedna istinita priča koja dosta govori o rahmetli prof. Kasimu Hadžiću. Obalom Miljacke išao je jedan naš stariji kolega (kojemu se ne sjećam imena) u susret prof. Kasimu. Učtivo je nazvao selam profesoru, a kada mu je on uzvratio na selam, pitao ga je „sine, koliko je sati“? Odgovorio je da on nema sahata. Profesor Kasim izvadio je sahat iz svog džepa i dao mu na hediju kazavši mu od koga ga je on dobio. Sahat je tada bila privilegija samo imućnijih ljudi. Prikupljajući materijal za ovu priču od jednog medresanskog kolege sam saznao da je profesora Kasim-ef. jedan učenik poprilično nasekirao - uprkos tome profesor je tražio halala od njega!

          Poslije toga naš dobri prof. Kasim-ef Hadžić odlazi u peziju. I ostaje aktivan, piše, istražuje i objavljuje. Mnoge članke je objavio pod pseudonimom HAK – ISTINA. U Medresi smo ga vrlo često zvali prof. Hak, nije se nikada na to ljutio, čak mislim da mu je to i prijalo.

  Dječija radoznalost nikada nije imala granica. Mi smo tada ipak bili djeca. Jednog dana - ako se ne varam, bio sam četvrti razred Medrese - potražio sam svog dragog profesora u njegovom malom stanu u tadašnjoj Albanskoj ulici na broju 13, na drugom spratu zgrade. Bio sam prijatno iznenađen prijemom koji mi je priredio on i njegova rahmetli hanuma Hedija. I poslije toga uslijedili su mnogi susreti. Nekada me je bilo stid često dolaziti kod njih. I uvijek su me lijepo dočekivali uz razne poslastice i razgovor. Ne sjećam se da sam ikada u životu pojeo slađe hurmašice od onih koje je pravila rahmetli Hedija. Sada mi se čini da čitavo Slatko ćoše nema, niti će ikada imati ukus tih hurmašica. U tim godinama, u godinama kada je svega nedostajalo, sve je bilo slatko i ukusno.

*****

   Dana 27. aprila, ako se ne varam, bio nam je zadnji školski dan u Medresi. Prije na mjesec molili smo Boga da se sve to što prije završi. Prošla su sva maturalna veselja, akademija u povodu završetka Medrese, slijedi polaganje mature. Sjedam u tadašnji tramvaj jedinicu i prolazeći pored Medrese plačem. Ipak mi je u Medresi, gledajući i iz sadašnje perspektive, bilo najljepše. Nisam mogao ni naslutiti da ću za tri dana početi raditi kao imam, hatib i muallim u najstarijem gradačačkom džematu. Sviračka džamija je najstarija džamija na području Gradačca. Moj prethodnik h. hfz. Abdullah Hodžić, da mu Allah podari sve džennetske ljepote, nije htio u penziju dok ja ne završim Gazijinu medresu. Imao je iskren nijet jer je na ahiret preselio samo desetak dana prije okončanja mog školovanja.

Profesoru Kasimu sam odmah pisao i skoro svaki mjesec smo se javljali jedan drugom. Sljedeće godine u januaru odlazim u tzv. JNA. Odredište je bila Ilirska Bistrica u Sloveniji. Dobio sam informaciju da je to kažnjenički garnizon u koji dolaze degradirane starješine, vojnici sa kriminalnim dosijeom i oni koji su opasni po režim. Ne znam koliko je to tačno, ali znam da je u mojoj četi skoro svaki drugi bio u sukobu sa zakonom. Čini mi se da nigdje na zemaljskoj kugli nije bilo toliko psovanja i vrijeđanja Boga kao u tzv. JNA. Bila je to neka vrsta pomodarstva u kojoj su, nažalost, učestvovali i pojedini muslimani Bošnjaci, i vojnici i starješine.

Nikada nisam bio na onoj pravoj vojničkoj obuci. Čitav vojni rok radio sam na izgradnji vojnog poligona i sječi šume. Osnovno oružje bile su mi lopata i sjekira. Profesoru Kasimu obično sam se javljao tadašnjom poštanskom dopisnicom. Bojao sam se da pisma ne pregledaju i unište. Na tu činjenicu upozorio me sam profesor Kasim. Ovako su mogli da sve pročitaju.

Negdje u trećem ili četvrtom mjesecu moga vojnog roka čitam na oglasnoj ploči da mi je neko poslao novac. Ne mogu da povjerujem. Babo rahmetli imao je još jednog sina u vojsci, ja sam imao neke ušteđevine i nisam se ni nadao da će me se neko sjeti na takav način. Bio je to prof. Kasim. Poslao mi je tadašnjih pedeset miliona dinara, na poleđini uplatnice „samo selam i svako dobro“. Fuadu ef. Čoliću, koji je nekoliko mjeseci bio sa mnom u istoj kasarni, poslao je isto toliko i na poleđini uplatnice napisao od koga je dobio taj novac. Zaključio sam da je ono što je meni poslao bila njegova hedija.

Poslije odsluženja vojnog roka vraćam se u svoj džemat. Ni sam ne znam koliko puta prof. Kasim i njegova hanuma Hedija su bili moji gosti u Gradačcu. Pozivao sam ih kada se nešto događalo u mom džematu i na neka porodična veselja. Uvijek je bio glavni vaiz, a vazio je uvijek sa ćursa. Predavanja su mu bila jasna i jezgrovita, puna poučnih stvari. Na sijelima smo sjedili i razgovarali, nekada do samog sabaha. Pričao mi je o svojoj mladosti, odrastanju, o danima koje je proveo u jugoslavenskim kazamatima, a osuđen je samo zato što je jedno vrijeme bio načelnik Općine Priboj za vrijeme vladavine NDH. Vrlo često je putovao sa svojim amidžićem Rašidom Hadžićem, koji je po zanimanju bio trgovački putnik i kojega su sa Grbavice pokupili četnici i odveli u nepoznatom pravcu - kosti mu još nikada nisu pronađene. Dok je Rašid obavljao svoj trgovački posao on bi bio u posjeti svojim đacima, svojim sinovima, kako ih je zvao.

Jedne priče se posebno sjećam. Prilikom jedne od mnogobrojnih posjeta prof. Kasima meni, a stigao je u kasnim večernjim satima, obavio namaz i zatražio mi Kur'an da prouči, kako mi je tada kazao, džuz. Na moje pitanje o čemu se radi odgovorio mi je da na savjet jednog svog prijatelja svaki dan uči po jedan džuz Kur'ana već dugi niz godina. Počne svakog prvog u mjesecu i na kraju mjeseca završi učenje. I tako svakog dana, i svakog mjeseca prouči po jednu hatmu. Ispričao mi je to na takav način da sam ga shvatio da je to njegov vasijet meni kao njegovom učeniku. U početku sam mislio da je to velika obaveza koju ja neću moći ispuniti, ali ispostavilo se da nije. To postadne sastavni dio života i jedna od lijepih navika.

Naučio me je i mnogim drugim stvarima - kada i u koje vrijeme učiti pojedine rukje, s kim se družiti, kako se odnositi prema starijima, kako treba imati blag i lijep pristup prema mlađima, kako pomoći i izaći u susret drugome. A prof. Kasim zaista je pomogao mnogima i nikada nije tražio da se to negdje istakne. Naprotiv, vrlo često je, kada bi nekoga pomogao,  tražio da se to nigdje ne spominje, da ostadne kao tajna, jer dobro je znao da svaku tajnu zna Allah, dž.š. Naime, dok sam prikupljao materijal za ovu priču o svom dragom profesoru Kasim-ef. Hadžiću Mustafa-ef. Tokić, penzionisani gradačački imam, ispričao mi je priču koja najbolje potvrđuje ovu činjenicu.

Naime, on je u prvom razredu Gazijine medrese ostao bez oca, koji je preselio na ahiret. U pitanju je bilo dalje školovanje jer nije imao sredstava, a majčina penzija koju je naslijedila od oca koji je bio imam nije mogla podmirivati ni osnovne potrebe. Krenuo je u drugi razred samo se uzdajući da će mu dragi Allah, dž.š., pomoći i opskrbiti ga da nastavi dalje školovanje. Kada je otišao do sekretara Medrese, ako se ne varam Murata Hadžimešića, da uplati jedan mjesec za dom, ovaj ga je obavijestio da je njegov dom plaćen za čitavu godinu. Na pitanje ko je to mogao uplatiti, on je odgovorio da mu ne može dati tu informaciju. Par godina je tragao i na kraju saznao da je dom za njegovu čitavu drugu godinu uplatio rahmetli prof. Kasim Hadžić. Ponukan ovim činom rahmetli profesora Kasima, Mustafa-ef. se vrlo često sjeća siromašnih đaka naših medresa.

Na našim sijelima pričao mi je o svojim putovanjima po svijetu - o Saudijskoj Arabiji i hadžu, Turskoj, Italiji, tadašnjoj Čehoslovačkoj, Francuskoj i Parizu te mnogim drugim zemljama i gradovima koje je obišao. Često je spominjao našeg starijeg medresanskog kolegu Muju Okovića iz Ustikoline, koji se trbuhom za kruhom nastanio u Parizu i koji je jednom prilikom prof. Kasimu i njegovoj hanimi Hediji poslao povratne avionske karte da ga posjete. Ta posjeta njegovom đaku i sve druge mnogo su im značile.To sam najbolje osjetio prilikom njihovih dolazaka meni i mojoj porodici u Gradačac.

*****

 Ali, sve ima svoj početak i svoj kraj. Samo dva dana pred višestranačke izbore 1990. godina nazvala me je rahmetli Hedija-hanuma i obavijestila me da je prof. Kasim imao moždani udar i da je smješten u koševsku bolnicu, da se puno ne sikiram jer udar nije velikog intenziteta i da se ona nada njegovom brzom oporavku. Vjerovatno bih odmah krenuo za Sarajevo da mi ona u svom govoru nije bila optimistična i puna nade da će prof. Kasim za samo par dana ponovo biti kod kuće. Kasnije mi je pričala da je, kada su ga smjestili u kola hitne pomoći, njoj i ostalima koji su ga ispraćali u bolnicu rekao da obavezno izađu na izbore. Dobro znam iz ranijih razgovora sa njim koliko su mu ti izbori značili.

Nije ih dočekao niti izašao na njih. Nakon dva dana Hedija-hanuma me obavještava da je moj dragi prof. Kasim preselio na ahiret. Po njegovoj oporuci dženaza-namaz kao imam predvodio je rahmetli h. hfz. Halid-ef. Hadžimulić a ukopan je na mezaristanu Bare u Sarajevu. Trebao sam ga spustiti u kabur, ali sam to, na molbu njegovog bližnjeg rođaka, prepustio njemu. Dženazi su prisustvovali skoro svi profesori Gazijine medrese, predstavnici IZ-e i mnogi njegovi poštovaoci. Naš stariji kolega Mujo Oković, koga je prof. Kasim mnogo volio, došao je čak iz Pariza da prisustvuje dženazi svog dragog profesora. Muju više nikada nisam sreo, a volio bih da sa njim razmijenim uspomene na našeg dragog profesora Kasim-ef. Hadžića, kao i mnoge druge.

*****

 Do rata sam prilikom svakog dolaska u Sarajevo posjećivao rahmetli Hedija-hanumu. I ona je meni i mojoj porodici dolazila u posjetu. Bila je iznad svega skromna žena a, baš kao i rahmetli profesor, mnogo je pomagala druge. Prije Drugog svjetskog rata završila je Gazijinu žensku medresu i dugo godina radila kao šef računovodstva u privredi i, za razliku od profesora, imala je solidnu penziju. U ratu sam izgubio svaku komunikaciju sa njom. U dva-tri navrata sam joj po legendi gradačačke odbrane prof. Adem-ef. Hadžiću, mom nekadašnjem glavnom imamu i njihovom prezimenjaku, slao malo potrepština koje sam imao, malo kahve, šećera, meda...

Mi smo se tada ipak bolje snalazili. Njoj je bilo zaista teško. Posjećivali su je sestrići, sestre i bliži sustanari, ali zbog situacije koja je tada vladala u Sarajevu nisu joj mnogo mogli pomoći. Pomalo je počela obolijevati i, usljed izmrzlosti, teško se kretati. Poslije rata čim sam imao prvu priliku pronašao sam je i dovezao u Gradačac. Boravila je kod nas po mjesec dana a nekada i više. I svaki puta bi donijela određenu sumu novaca i dala mojoj supruzi Fahriji i kazala da, ako bi se desilo da preseli na ahiret, da je ne vraćamo u Sarajevo nego da joj ja klanjam dženazu i ukopam je u Gradačcu. Ni u čemu nije bila zahtjevna, skromna u svemu. Mnogo je učila Kur'an, činila teobu i zahvalu Allahu, dž.š. U tim druženjima mnogo mi je pričala o rahmetli profesoru i njihovim zajedničkim putovanjima po svijetu. Toga se je rado sjećala.

Jednom prilikom mi je kazala, budući da nisu imali svoje djece, da joj to profesor nikada, pa ni u šali nije napominjao kao što to rade pojedini muževi. U Gradačcu smo zajednički obilazili moje prijatelje, odlazili na zajednička sijela, a najveći užitak joj je bio da, kada bih ja išao po pitku vodu na poznata gradačačka izvorišta, pođe sa mnom, dugo bi posmatrala vodu kako teče i uživala u tome.

Negdje pred kraj 1999. godine se razboljela. Njen sestrić Vedad smjestio ju je u Državnu bolnicu da se oporavi. Odmah sam sa suprugom otišao u posjetu. Došli smo u vremenu vizite pa ju je jedan od ljekara upitao da li smo joj mi rođaci. Još uvijek mi odzvanjaju njene riječi: „Ovo su moji najrođeniji.“ Bolovala je pet-šest mjeseci da bi 2000. godine preselila na ahiret. Kada su mi javili plakao sam kao za rođenom majkom, a tako sam je i doživljavao. Moj dragi profesor Kasim-ef. i ona ostavili su na mene i moju porodicu neizbrisiv trag. Kada sam došao u Sarajevo, na vratima Gazijine medrese posmrtnica na kojoj su navedeni njeni ožalošćeni među kojima je pisalo: „Mujo Oković i Safet Brkić sa porodicama“.

Kao imam predvodio sam klanjanje njene dženaze, sa njenim sestrićem Vedadom spustio je u kabur do prof. Kasima i poredao ukopne daske isto onako kako sam to uradio svojoj rahmetli majci 2010. godine. Skoro svaki put kada dođem u Sarajevo obiđem njihove mezarove i proučim im po Jasini-šerif. To osjećam kao svoj dug prema njima jer su mi mnogo značili u životu. Da im dragi Allah, dž.š., podari sve džennetske ljepote.

Ovim putem pozivam nadležne institucije u IZ da preduzmu određene korake kako bi se pisana ostavština rahmetli prof. Kasim ef. Hadžića sabrala na jedno mjesto da se buduće generacije služe njome, da iz nje mogu vidjeti koliko se čovjek može žrtvovati za dobrobit svih ljudi. U prvom redu mislim da je to dug Gazi Husrev-begove medrese i svih onih kojima je rahmetli prof. Kasim Hadžić predavao. Pored jedne sarajvske ulice koja nosi njegovo ime, njegova sabrana pisana ostavština bila bi samo jedan mali dio priznanja i zahvalnosti koji zaslužuje ovaj veliki alim.

Autor: Safet Brkić 

Glasnik br. 9-10, 2015