Ta tri stoljeća  neusporediva  su i bez valjana takmaca u drugim epohama, za dugih prostranstava čovjekova vremena na Zemlji. Tri potonja stoljeća jesu vrijeme u kojima je čovjek  prionuo stasavati u sve većoj   vladateljskoj i gospodarećoj moći. Ali, kakva je narav te moći kojom se i dalje opasuje Novovjeki Čovjek?  Kakva je narav prigrabljanja sve veće moći, koja se ostvaruje   u savezu sa mašinom, s jedne, i vjerom u napredak, s druge strane?  Zašto je danas taj Moćni Čovjek postao prijetnja i po Čovječanstvo i po Prirodu, ukratko, po cijelu Zemlju?

 Ovaj esej upućuje na neke odgovore.                                                

 Na temelju toga što danas učimo i znamo, i što nosimo u svome iskustvu  o čovjeku iz proteklih tri stotine godina, nema sumnje da će čovjek u dvadeset i prvom stoljeću  biti daleko opasniji spravljatelj zla u usporedbi sa svim onim pogubnim i zlim učincima koje je čovjek spravio i realizirao tokom devetnaestog ili dvadesetog stoljeća.  

Naravno,  ne valja, nije dobro (niti  treba) započinjati tekst ili esej sa  “nema sumnje“, jer bi riječi koje slijede mogle izgledati odbojno, prijeteće i ultimativno. 

    Pa ipak, strahove da će se obistiniti predviđanja o moćnom i zlom čovjeku u dvadeset i prvom stoljeću današnji teolozi, filozofi i teoretičari društva iznose sa dubokim uvidom,   temeljitim pokrićem i uvjerljivim obrazloženjem.   

  1. Novovjekovni napredak – ali kamo i gdje?

      Kad ovo kažemo, imamo u vidu na stotine knjiga, studija i tekstova (te relevantnih filmova i informacija dostupnih u takozvanom cyberspace-u ili svijetu kompjuterske komunikologije) u kojima se posve jasno tvrdi da čovječanstvo u ovom dvadeset i prvom stoljeću neće moći nastaviti marširati mnogo većom brzinom novovjekovnim i prosvjetiteljskim stazama i sprintom  “naprijed“, a da ne dođe do snažnog  događanja planetarne kataklizme i sunovrata života kakvog znademo. 

       Upravo je to glavna tema mnogolikih današnjih rukavaca teologije, filozofije i glavnih tokova društvenog mišljenja i teorije. 

   Nekada  su teologija i filozofija na čovjekovu povijest i misiju u njoj gledale s optimizmom, izjednačavale su je sa istinskim  “događanjem Spasa“. 

  Danas je, pak,  posrijedi neopisivi strah od još uvijek snažne vjere u tehnološki i mašinski napredak, posrijedi je velika strepnja od njegove primjene. Moralo se postaviti to važno pitanje: Kuda to još da se napreduje u sedlu mašine, i kamo?

   Posve je jasno da literatura koju ovdje imamo u vidu nije katastrofična, niti milenaristička, ona ne najavljuje nikakav skori Smak Svijeta, niti smatra da će se “preuranjeni“ Sudnji Dan (koji je skrivio čovjek) dogoditi za deceniju ili dvije. Naprotiv, knjige koje godinama   konsultiramo o današnjem nemirnom svijetu      posve su lišene bilo koje  puke “opijenosti“ strahom i drhtanjem od posljednjih dana Ovoga Svijeta. 

    Mnogo je značajnije da ove knjige i njihovi autori raspravljaju o pravoj posljedici sveg onog racionalističkog  “uspravljanja“,   napora i znoja čovjekova kakav je tipizirano promoviran  iz epohe Novovjekovlja.   

Najistaknutiji proučavatelji današnje epohe uvjerljivo tvrde da   se inventura učinaka iz tri protekla stoljeća trijumfa Mašine   (i trijumfa čovjeka koji je uzjahao na sedlo Tehnike) neće odvijati u dokonom raspoloženju, već usred teških udesa, kolapsa, potresa i kataklizmi koji će se postupno odvijati na najmanje tri područja:

  1. A) u ekonomiji, 
  2. B) u nezaustavljivoj krizi životne sredine, i
  3. C) u dosad najstrašnijem podrivanju globalnoga mira (u kojem će, vjerovatno,  prvo stradati ovo malo preostalog povjerenja i mršave saradnje među svjetskim religijama). 

  Na   sva ta tri   područja   pokazuje se da je nedostatak ili potpuno nepostojanje ethosa,  tj. ćudoređa, poštenja i morala    -  glavni uzrok događanja planetarne kataklizme.  Kuda da se ide i ima li puta dalje, ako ćemo biti lišeni morala, ćudoređa i dobrote?  I, s druge strane, ako se priklonimo moralu i ćudoređu, hoće li nam on biti dovoljno snažan autoritet pa da nam zapovjedi  da stanemo i da se zaustavimo na ovom bezglavom Putu Napretka? Jesmo li mi danas uopće i spremni na moral?!

  1. Nezasitost novovjekovnog čovjeka 

      Milenarizam i panični strah od skorog  “izlijevanja mora i okeana“, te strepnje od planetarnog “rušenja planina i gorja“,  nisu svojstveni ozbiljnim misliocima kao što su Seyyed Hossein Nasr, Hans Küng, Slavoj Žižek i drugi. Ono što u njihovim knjigama,   javnim nastupima i očitovanjima imamo jeste, u najkraćem,    obavljanje veoma nezahvalne zadaće – koju bih nazvao svestranom inventurom učinaka modernog čovjeka, ili,  jasnije rečeno, ovi umni ljudi nude jednu gorku inventuru Novovjekovlja, nudeći pritom oprezan diskurs o mogućim šansama da se na miran način smijeni epoha Moćnog Čovjeka.

Donekle je predvidivo kako će se ova inventura Novovjekovlja obaviti i trajati,   sugeriraju nam je dobre knjige kao što je   Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo od Hansa Künga, njemačkog katoličkog teologa, i djelo U potrazi za svetim Seyyeda Hosseina Nasra. (U ovom krugu literature treba spomenuti i knjigu Slavoja Žižeka, “Življenje u posljednjim vremenima“ – Living in the end times).

  Ove i druge (ovdje nespomenute knjige i studije) tvrde sljedeće: 

U prvih deset godina ovog dvadeset i prvog stoljeća jasno se zna: Samo oko hiljadu bogataša, pojedinačnih multimilijardera, gazduje s više od 50% ukupne “ekonomske  vrijednosti“ zemaljske kugle. 

Na drugoj strani, naspram tih hiljadu savremenih faraona pojedinaca živi masa od preko tri milijarde ljudi,  koja je na rubu posljednjeg daha, sa manje od dva dolara dnevno. 

     Nadalje, projektom Moćnog Čovjeka, koji se dizajnira tokom potonjih trista godina, mala manjina čovječanstva, ili   7 posto ljudi,  imaju bogatstva, banke i novac, a 93 posto ljudi današnjice   puki su dužnici! Ili su, pak, pravo roblje u tako aranžiranoj raspodjeli, pravi sužnji u bezbroj modernih oblika.  K tome, svaki dan umre trideset hiljada ljudi (djece, žena, staraca) od elementarne gladi i žeđi... Također, svaki dan jedna milijarda ljudi živi u potleušicama i   sirotinjskim četvrtima koje skapavaju i izumiru.

  Ovo je rezultat prosvjetiteljskog Novovjekovlja, rezultat koji traje, koji se događa i ovo je njegov pravi učinak i logički završetak. Jer, ništa tako snažno i samostalno nije imalo tolikog udjela, ni kršćanstvo, ni islam, ni druge svjetske religije, u oblikovanju svijeta u ovih potonjih trista godina kao što je to slučaj sa Novovjekovljem. 

    To je samo jedna od stavki u rezultatima dosadašnjih koraka Moćnog Čovjeka Novovjekovlja, tog poletnog i čilog vremena koje je, tako, ponižavanjem svih religija i moralnih učenja koja iz njih proizlaze, te isključivim insistiranjem na surovoj kvantifikaciji obrazovanja, politike, ekonomije i države, stvorilo elitu rušilačkih parazita spram kojih egipatski faraoni, rimski imperatori, ruski carevi,   osmanski sultani i indijske radže i maharadže izgledaju kao plemeniti i moralni ljudi iskrene i dobre volje! 

   Na planu ekonomije, inventura Novovjekovlja će se     susresti s neprijatnom činjenicom da novovjekovne egzaktne obrazovne discipline (i školski programi iz kojih su prognane  “zaostale“ duhovne discipline, vjeronauke i religije) nisu donijele, još manje provele, pravične šanse za distribuciju imetka i bogatstva. Naprotiv, što je   Novovjekovlje  više “napredovalo“, bogataške elite su postajale sve bogatije i brojem manje! U šakama i očima nezasitog čovjeka Novovjekovlja našle su se nezamislive tone novca, uglja, čelika, nafte, plina, rudača... I industrijskih proizvoda od plastike, i milioni tona genetski modificirane  hrane, itd. 

   Rezultat nezajažljivosti čovjeka Novovjekovlja je u svoj svojoj sramoti izišao na vidjelo: Cijela se Zemlja kvantificirala, sve je izraženo resursnom cifrom i budžetskim stavkama.

    Ali, čovjek iz bahate elite Novovjekovlja nije se samo pokazao kao veliki manipulant bogatstvima i resursima Zemlje, već i nezapamćeni gomilatelj ubitačnog oružja. Tokom dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća, oko 35 procenata  Bruto Društvenog Proizvoda (BDP) odlazi na oružje i naoružanje, na uništavanje u prostoru, na droge... Ubitačno oružje je skoncentrirano u još manje oligarhijskih ruku negoli je slučaj sa ekonomskim bogatstvom.

 

  1. Prevrednovanje industrijske revolucije

 

      Vrijeme u kojem živimo, i dvadeset prvo stoljeće u koje smo prije desetak godina stupili, ispostaviće pred čovjeka i, zapravo, pred cijelo čovječanstvo,  jednu veoma važnu i neminovnu zadaću:  inventuru rezultata i posljedica industrijske revolucije iz potonjih tri stotine godina. 

  Nerijetko se tih trista godina hvalisavo i oholo naziva i Novovjekovljem. Taj naziv je, naravno, itekako prkoseći i drzak, to što u riječi Novovjekovlje dominira riječ novo (novum) nije nikakva proizvoljnost, Novovjekovlje je tu da pokaže spremnost novog čovjeka da raskine sa prijašnjim utvarama religija, metafizičkih i idealističkih filozofija i teologija, epova, mitova, tradicija. 

  Iako je, naravno, veoma drsko definirati strane i aspekte svekolikih vremena koja iz beskrajnih nebesa pohode našu malu Zemlju, Novovjekovlje se na to drznulo. I za tu je zadaću moralo imati ne samo novo vrijeme već  i novoga čovjeka kao svoj glavni izum. 

   U glavna i temeljna obilježja industrijske revolucije Novovjekovlja ubraja se sve veće i intenzivnije stavljanje mašine u čovjekove ruke.  Od početka osamnaestog stoljeća nastaje dvočlani  savez čovjeka i mašine, i samo jedno stoljeće kasnije Priroda je postala treći član tog saveza, ali posve protivno njenoj volji. 

       Priroda,  pa i ljudska priroda,  od tada  se više ne tumače kao Božija stvorenja i osebujni znak i dar Boga Koji Sve Stvara, već se tumače kao stavke na spisku industrijskih resursa, kao izvor čovjekova bogatstva, kao protežna stvar na čijoj će protežnosti čovjek vježbati svoju nezasitost ohrabrenu razularenim i “oslobođenim“  raz/umom. 

  Čovjek je mašinom krenuo da prisvaja i privatizira Prirodu, postao je biće čije su šake pune ovosvjetskoga bogatstva.  Iako je to gruba slika, u njoj ima itekako velike simbolike. 

 Naime, prazne ljudske šake i prazni čovjekovi dlanovi jesu jedno od najvećih postignuća muslimanskih namaza, dova i molitvi, a također    i molitvi u drugim svjetskim religijama. 

  Kad čovjek, muško ili žensko, privede kraju svoj namaz, dovu i molitvu i kad, potom, u jednoj svečanoj završnici, podigne prazne dlanove u visinu svoga lica, on/ona tad treba da pogleda u njih, te da shvati i zaumi baš   to da ruke tada ništa ne posjeduju, te da još jednom na tu uzvišenu prazninu svojih ruku odšapće molitvene riječi iz svetih knjiga. To je jedan važan etički i ćudoredni aspekt obreda, dove, molitve. 

     Prazne ruke, prazni dlanovi i šake čovjeka u obredu i molitvi – to je jedno veliko dostignuće (i otkriće) kako islama tako i kršćanstva. Ni u drugim tradicionalnim religijama nije mnogo drukčije, i tamo se svjetuje čovjeka da pogleda u svoje prazne ruke i glatke dlanove.

   S druge strane, tri stotine godina Novovjekovlja i Prosvjetiteljstva, ili tri stoljeća industrijske revolucije, mašine i tehnike,  donijele su sa sobom Moćnoga Čovjeka prepunih šaka, nezajažljivog dvonošca, oboružanog mjernim instrumentima kojima se pokazuju najbrži načini što efikasnijeg eksploatiranja i razdjevičenja Zemlje i svih njenih tajni.

 Zato je danas i došlo do ekološke katastrofe i nezapamćene krize životne sredine, naravno. 

 Nije do toga svega došlo nerazvijenošću, već prerazvijenošću! Nije do toga došlo zaostalošću, već “progresom“ i bahatim sprintom ka njemu. Nije do svega toga došlo bez škola, već sa školama,   veleljepnim univerzitetima i eksperimentalnim laboratorijama. 

  Ako se ne poduzmu moralni koraci da se zaustavi ovaj okrutni “čovjekov gerilski rat protiv prirode“,  te ako nastavimo  “kročiti putem kojim svijet posljednjih desetljeća ide, preostalo nam je samo još pedesetak godina do potpune propasti. Mi, naprosto, činimo kolektivno samoubistvo“, tvrdi Seyyed Hossein Nasr.   

   Naravno, teško je priznati, još teže   prihvatiti,  da će podvlačenje rezultantne crte ispod ovih proteklih  trista prosvjetiteljskih i novovjekih godina biti strašno. Stoga, ima mnogo relevantnih proučavatelja današnjice koji, iz još kakvih takvih rezervi optimizma,  odbacuju i samu pomisao da je došlo doba   za kataklizmičko svođenje računa. Razlozi za njihovu nadu nisu  brojni, ali ih ipak ima, a najvažniji su, svakako, sve brojniji kritički glasovi samih naučnika iz područja egzaktnih znanosti. Oni sve više razvijaju preporodne projekte koji traže da se od sada i u moralu i u duhu treba tražiti čovjekova izvjesnost, a ne samo u raz/umu kako je to bahato traženo na početku industrijske revolucije. Moral ne dā da kročimo svugdje ondje gdje nam razum sugerira da treba kročiti! 

   Ali, koliko je današnje čovječanstvo spremno na povratak moralu? Da li ono smatra da je moralni diskurs obično “bablje naklapanje“? To pitanje postavljali su veliki kritičari prosvjetiteljstva, Adorno, Horkheimer i drugi. Koliko je čovječanstvo danas spremno podvuči crtu i prihvatiti da je srednjovjekovno spaljivanje vještica bilo nemoralna bezumnost, ali da su i dva svjetska rata u dvadesetom stoljeću, sa svojim plinskim komorama,  užasni čin  nemoralne raz/umnosti?!

A šta je drugo donijela prosvjetiteljska mašina i novovjekovna tehnika ako ne upravo tu nemoralnu raz/umnost!

  1. Novovjekovni čovjek kao problem 

  Svojim djelima i učincima, svojim svjetskim ratovima i egzaktnim naukama   novovjekovni je čovjek   i sam postao veliki problem filozofiji, teologiji, društvenim terijama i disciplinama. Ukratko, tim je velikim tradicionalnim naukama i vještinama duha i uma sam Moćni Čovjek kao glavno čedo Novovjekovlja sada postao veliko pitanje. 

   Ne može se ni pobrojati koje je samo probleme Novovjekovlje donijelo (zapravo: nanijelo i zadalo) teologiji! 

    Umjesto da se i dalje bavi svojim tradicionalnim granama kao što su teodiceja, teologija prirode, tumačenje svetih tekstova, teologija morala, itd., sada se teologija mora baviti djelima Moćnoga Čovjeka koja je ostvario u savezu sa Sotonom. Kloniranje, promjena psihičke i fizičke naravi čovjekove konstitucije, genetički inženjering, nasrtaj na rođenjem darovani spol,  interveniranje u reprodukcijske procese, nanotehnologija, itd. – sve to sada je u ekspanziji diljem zemaljske kugle, baš kao što je u ekspanziji i kriza životne sredine ili širenje oružja za masovno uništavanje. 

  Već desetljećima osjeća se kriza prosvjetiteljskih i novovjekovnih projekata i na planu mirnog suživota religija,   vjera i uvjerenja. Usred ekonomskih kriza   na svim stranama svijeta  osjeća se pojačano zanimanje čovječanstva za tradicionalne religije. Fenomene povratka religijama vidimo često i na nemoralan način. Danas postoje prave ubilačke erupcije svetog, rušilačka očitovanja pobožnosti, beskrupulozna borba fundamentalizama. 

   Sve to nam govori da će biti itekako bolno iscjeljivanje čovječanstva od  raz/umskih  mitova Novovjekovlja i Prosvjetiteljstva. 

   Novovjekovlje i Prosvjetiteljstvo čovjeku su tepali na mnoge načine, ali, ipak, nisu mu darovali besmrtnost, nisu ga oslobodili groba, nisu ga lišili onih dimenzija koje on dobija od Boga činom stvaranja. Današnji čovjek se počeo sjećati tih dimenzija. 

  Ali, hoće li mu se u tome moći pomoći i da li je sve već prekasno – pitanje je na koje će se tražiti odgovori tokom ovog dvadeset prvog stoljeća.

Autor: Enes Karić