Mehmed Hulusi-efendija, alim, društveni radnik, jedan od prvih naših novinara i urednika, rođen je u Sarajevu 1851 godine.  Otac mu Ali-efendija bio je turski carinski činovnik (đumrukčija), pa otuda njegovo duplo prezime Aliefendić-Džumrukčić, ali je općenito bio poznat kao Mehmed Hulusi-efendija ili Mehmed Hulusi-paša. U Sarajevu je završio mekteb, medresu i Idadiju, skraćenu gimnaziju koju je osnovala vilajetska uprava. I njegova prva služba bila je vezana za državnu carinu. Od 1867. godine Mehmed Hulusi-efendija radi kao nadzornik carine na Savi, ali je ubrzo bosanski namjesnik Safvet-paša uočio njegovu vanrednu sposobnost i snalažljivost pa ga je uzeo sebi za tajnika. Kasnije je postavljen za šefa upravne kancelarije Novopazarskog sandžaka. Bio je od 1868. godine kajmekam Novog Pazara i pročelnik vijeća Medžlis-i idare liva'. Po želji Derviša Ibrahim-paše, Mehmed-efendija 1874. godine prelazi u upravu Hercegovačkog sandžaka. Zatim ga je namjesnik Reuf-paša uzeo za šefa svog kabineta i predstojnika Vilejetske kancelarije. Kad je Ahmed Mazhar-paša krenuo u pohod protiv Crne Gore 1877. godine, Hulusi je u njegovom štabu djelovao kao stručnjak za šifre. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, Mehmed Hulusi-efendija namjerava seliti u Tursku, ali su ga dobronamjerni prijatelji pokolebali pa je ostao. Brzo se uključio u državnu službu i bio kotarski predstojnik u Travniku i Donjem Vakufu 1883. godine. Te iste godine istupa iz državne službe i priključuje se novoustanovljenoj vakufskoj upravi u Sarajevu (Zemaljskom vakufskom povjerenstvu) i preuzima službu muhasebedžije (šefa računovodstva). Najkasnije od 1886. godine vakufski je nadzornik (mufetiš) i najzad direktor (evkafi-mudir) od 1892. godine. Bio je nadzornik Prve i Druge muhamedanske ženske škole u Sarajevu, a ovoj drugoj bio je upravitelj od osnivanja 1894. godine. Od 1897. godine bio je gradski zastupnik u Sarajevu. Stanovao je u porodičnoj kući u Kečedži Sinanovoj mahali. Nije imao potomke, a supruga mu je bila živa do pred Drugi svjetski rat. Potomci jednoga mu brata i danas žive u Edirni u Turskoj. Jedna sarajevska ulica nosi njegovo ime, Hulusina ulica.

Bošnjak kojeg su odlikovali šah i kraljevi

Mehmed Hulusi-efendija je odlično znao arapski, turski i prilično perzijski jezik, a osim na maternjem, bosanskom, pisao je i na njemačkom jeziku. Kao poznavalac istočnih jezika učestvovao je 1889. godine na kongresu orijentalista u Štokholmu i tom prilikom bio odlikovan od strane švedskog kralja Oskara II. U svom novinarskom radu Mehmed Hulusi-paša je branio ideje hilafeta i opća islamska prava. Pri boravku u Istanbulu ukazivane su mu posebne počasti. Potaknut inicijativom turske vlade sakupio je u Bosni 30.000 franaka dobrovoljnih priloga za turske izbjeglice sa Krete (Đirita) i poslao ih u Istanbul. Radi njegovog društvenog i kulturnog angažmana, zbog njegovog zapaženog novinarskog i uređivačkog rada, sultan ga je 1898. godine imenovao počasnim miri-livom s naslovom paša, a 1906. godine, prilikom boravka u Istanbulu, čast mu je povišena na stupanj miri-mirana i rumeli-bejlerbeja koji su imali samo turski ministri. Kasnije je odlikovan i od strane cara i kralja Franje Josipa I. Mehmed Hulusi-paša je jedini Bošnjak sa prebivalištem u Bosni kojeg je odlikovao perzijski  šah Muzaferuddin, a vidjeli smo, i švedski kralj Oskar II. Povodom njegovog odlikovanja od strane perzijskog šaha Muzaferuddin-hana list Bošnjak je pisao: "Gospodin Mehmed Hulusi-ef. je u upravi Vakufskog ravnateljstva stekao neizkazanije zasluga, po svoj Bosni i Hercegovini. Nije moguće izbrojiti, koliko je njegovijem nastojanjem i njegovom požrtvovanošću otvorio novije mekjtebi-ibtidaija i medresa, koliko džamija koje su bile oharabile pota'mireno, a i novije načinjeno. A njegovijem nastojanjem je i novi konvikt u Mostaru za muhamedanske gjake Mostarske gimnazije, ove godine otvoren. Na novinarskom polju je gospodin Hulusi-efendija stekao neumrlije zasluga, za nas muslimane Bošnjake, potičući nas na nauku i iznoseći nam sve naše potrebe na srijedu, i uvijek braneći naša prava od navale neprijatelja."

Mehmed Hulusi-efendija je, uz Mustafu Refet-efendiju Imamovića i Mehmeda Šakira Kurtćehajića, jedan od prvih i najstarijih naših novinara i urednika. Bio je glavni urednik lista Neretva koji je izlazio u Mostaru od 9. februara 1876. do 16. decembra iste godine (38 brojeva). Poput Bosne i Neretva je izlazila dvojezično. Prevodilac sa turskog jezika bio je Josef Alkalaj, činovnik vilajetske kancelarije. List je izlazio u tiražu od skromnih 300 primjeraka, pa je i to razlog što se sačuvalo malo uzoraka. 

 

Urednik Vatana i Rehbera

 

Od 1883. do 1897. godine Mehmed Hulusi je u Sarajevu izdavao i uređivao list Vatan. Predstavku Vladi za njegovo pokretanje, u ime grupe muslimanskih prvaka, potpisao je reis Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović. Kada je 1897. godine ugašen Vatan (posljednji broj izašao je 16. aprila), umjesto njega pokrenut je, 24. aprila iste godine, Rehber (izlazio do 16. augusta 1899) također pod uredničkom rukom Mehmeda Hulusi-efendije. Jedva da se razlikovao od Vatana, uvedena je samo rubrika Islamski svijet za račun panislamističkih strujanja među Bošnjacima. Oba su lista izlazila na turskom jeziku, arapskim pismom, na četiri stranice, a štampana su u Državnoj štampariji. Uglavnom su bili namijenjeni ilmijji i onom dijelu obrazovanijih čitalaca koji su znali turski jezik, običan svijet od njih nije imao velike koristi. Uostalom, u to vrijeme pojavio se čitav niz listova na narodnom jeziku, svima razumljivih i svima prihvatljivih, tako da listovi na turskom jeziku ionako nisu mogli biti duga vijeka. Redakcija je bila u prostorijama Zemaljskog vakufskog povjerenstva na Bentbaši. Tiraž se kretao od 700 do 1.500 primjeraka. Listovi su dopremani u Istanbul i često citirani u tamošnjim novinama i publikacijama. Izgleda da je urednik dobijao i novčanu pomoć  s te strane. I sam je sarađivao u nekim turskim novinama, a povremeno se javljao i u Bosni kao «pisar vilajetske mektupčijske kancelarije». U kalendaru Salnama za 1887. godinu Mehmed Hulusi je pisao o Uvejs-dedi (Ajvaz-dedi) i Šaban-efendiji sinu Velijuddinovom (Nevesinjcu). 

U Vatanu i Rehberu pisao je o potrebi podizanja životnog standarda, boljoj organizaciji poslova uz upotrebu europske tehnologije i općenito o potrebi ugledanja na razvijeni svijet. Istaknutiji saradnici Vatana bili su: Esad-efendija Kulović, Muhammed Emin (Hadžijahić), Ibrahim-beg-efendija Bašagić.Kao razlog obustavljanja Rehbera neki navode to što su austro-ugarske vlasti poprijeko gledale na turkofilski rad Mehmeda Hulusi-efendije, pogotovo u vrijeme buđenja pokreta za vjersku i vjersko-prosvjetnu autonomiju muslimana Bosne i Hercegovine, uz zahtjev da u vjersko-prosvjetnom pogledu Bošnjaci budu pod ingerencijom halife, odnosno sultana, a halifin čovjek od povjerenja u Bosni i Hercegovini bio je upravo Mehmed Hulusi-paša. 

Mehmed Hulusi-efendija je pomagao kulturna društva Bošnjaka. Bio je član uprave Muhamedanske narodne čitaonice (Kiraethane) koja je osnovana na Bentbaši u jesen 1888. godine. Uvakufio je jednu kuću, održavao neke vakufske objekte i jednu česmu.

Umro je u Sarajevu 31. marta 1907. godine, a ukopan u mezarju na Hanbinoj Carini. Na dženazi je bilo neviđeno mnogo svijeta i «sva sarajevska muslimanska elita». Tarihe smrti, na turskom jeziku, spjevali su mu šejh Sejfuddin Fehmi-efendija Kemura i Muhammed Enveri-efendija Kadić. Kadićev tarih ispisan je na uzglavnom nišanu, a Kemurin u njegovoj Medžmu'i. Reis Mehmed Džemaluddin-efendija Čaušević posvetio mu je u Beharu nekrolog na turskom jeziku označivši njegovu smrt «velikim gubitkom za islamsku stvar». Uz taj nekrolog objavljen je i kratki životopis kojeg je, pred smrt, napisao sam Mehmed Hulusi-efendija. 

Bio je jedan od najviđenijih ljudi Sarajeva, pa i cijele Bosne i Hercegovine svoga vremena. 

Rahmet mu plemenitoj duši!

Izvori i literatura: Salnama za 1869., str. 58; Bošnjak, kalendar za 1884., str. 87; Bošnjak, 4. jan. 1894., br. 1, str. 2-3; Bošnjak, kalendar za 1897., str. 113; Anonim, »Mehmed Hulusi paša – Allah rahmet ejle«, Bošnjak, 17/1907., br. 14, str. 1; Bošnjak, kalendar za 1906., str. 65; Ibn Sejjah, »Sarajlija Mehmed Hulusi paša i njegove novine «Vatan» i «Rehber», Muslimanska svijest, V/1940., br. 71, str. 10; Muhsin Rizvić, Književnos tvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine I, Sarajevo, 1973., str. 43, 72-74, 78; Ibrahim Kemura, »Počeci modernog školovanja muslimanki«, Glasnik VIS, XXXVII/1974., br. 1-2, str. 30; Ahmed Mehmedović, Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017., Sarajevo, 2017., str. 261-262; Isti, Leksikon bošnjačke uleme, str. 246-247.

Autor: Ahmed Mehmedović