Jedan od najutjecajnijih islamskih pokreta, Društvo „Muslimanska braća“, osnovao je Hasan el-Benna u egipatskom gradu Ismailijji u području Sueckog kanala 1928. godine. On je okupio jednu malu grupu radnika koji su radili u britanskom vojnom kampu i koji su se zakleli na vjernost. Ime organizaciji dao je sam Hasan: „Mi smo braća u službi islamu, stoga smo mi ‘Muslimanska braća’.“ (Mitchell, 1993, 8). Ovo je bio veoma težak period u cijelom muslimanskom svijetu. Prošlo je samo četiri godine od ukidanja posljednje klasične islamske institucije, hilafeta, kogi je ukinuo Ataturk, a gotovo cijeli region Bliskog istoka bio je pod nekim oblikom kolonijalne administracije (Kepel, 2004, 27). Početna misija Muslimanske braće bila je primarno fokusirana na reformiranje društva kroz direktnu komunikaciju i propovijedanje ljudima na javnim mjestima i u privatnim okruženjima. Struktura članstva pokazuje da je ova organizacija bila više populistički nego li elitistički orijentirana, kako to Kedourie (1992, 392) naziva „...pokret potekao s dna jer niti je bio posljedica neke službene akcije, patronaže ili inspiracije, niti je svoj nastanak dugovao, na bilo koji način, pozapadnjačenim političkim liderima Kaira“. Primarna kritika zbog zaostalosti muslimanskog svijeta adresirana je na evropski imperijalizam i pozapadnjačene muslimanske elite. Učenja, ideologija i program Pokreta sadržani su u Poslanicama Hasana el-Bennaa (Wendel, 1978, 8). Mitchell (1993, xxxiii, 188) spominje nekih trideset „službenih“ Poslanica, čiji je autor El-Benna, a koje su predstavljale osnovno sredstvo komunikacije ideja Pokreta „Muslimanska braća“. S rastom ove organizacije početna strategija će se mijenjati, kako s prebacivanjem aktivnosti u glavni grad Kairo 1932. godine, u smislu članstva, koje će početkom Drugog svjetskog rata uključivati ljude iz širokog spektra egipatskog društva, tako i s razvojem političkog programa i aktivizma (Wandell, 1978, 10-11; Esposito, 2002, 51). Ponovnim dolaskom u Kairo, svjestan važnosti komunikacije i širenja misije, sada u okvirima šireg okruženja metropole, El-Benna će otpočeti s izdavanjem prvog žurnala Društva, u januaru 1933. godine, pod naslovom Novine Muslimanske braće (Mitchell, 1993, 185).

 

Politički program

Očiti element koji se može primijetiti u ranom političkom programu „Muslimanske braće“ jeste panislamska doktrina Džemluddina Afganija i Muhammeda Abduhua, revavilističih mislilaca iz kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća. El-Bennaova vizija muslimanskog svijeta bila je neka vrsta federacije islamskih država koja bi vodila uspostavljanju jedne unitarne vjersko-političke zajednice „Umma Muhammedijja“ (Muhammedova zajednica) po obrascu ranog islamskog društva kojeg je osnovao Poslanik (Wendell, 1978, 5). El-Bennaove Poslanice bave se i skoro svim aspektima života pojedinca i zajednice. Struktura ovih misionarski orijentiranih pisama slijedi uobičajenu liniju argumentacije. Nakon identificiranja problema zajednice ona nude načine (ili jednostavno jedan način) izlaza kroz primjenu islamskih rješenja: Muslimani su bili slavni kad su poštovali islam. Problemi su počeli nakon napuštanja prakse koju je islam propisao, rješenje je vratiti joj se. (Ibid, 103-131). Ovi idealistički koncepti će se s vremenom mijenjati, a početno odbacivanje i demokratije i nacionalizma, koje je bilo zbog utjecaja antagonizma zbog bezosjećajne modernzacije i pozapadnjačenja (Esposito, 2002, 54) vodit će ka pragmatičnijim stavovima koji će se pokazati kasnije u prihvatanju političke utakmice kroz formiranje alijansi s političkim činiocima, a onda i s ponudom svojih vlastitih kandidata.

Važno je naglasiti na problem formiranja elita u egipatskom društvu. Nakratko ćemo se vratiti u predkolonijalni period u cilju da dobijemo jasniju sliku ovog fenomena koji je još uvijek jedan utjecajan činilac u kontekstu političke moći na Bliskom istoku.

 

Historijski kontekst

Prije pojave zapadnog kolonijalizma gotovo cijeli region današnjeg Bliskog istoka bio je pod upravom Osmanske imperije. Gotovo četiri stotine godina, od 1517. do kraja Prvog svjetskog rata, njene administrativne prakse i institucije oblikovale su narode ovog regiona, što je ostavilo svoje tragove čak i nakon raspada Imperije (Cleveland, 2004, 38). Jedna od glavnih karakteristika političke ekonomije Osmanske imperije bila je nepostojanje separacije između političkih i ekonomskih prava u područjima njene uprave u smislu u kojem je to poznato na Zapadu (Wood, 1995, 34-37; Richards and Waterbury, 1998, 37-40; Ayubi, 1991, 28-29). Shema organizacije društva koju je ostavila Osmanska imperija sastojala se od pet glavnih grupa: guverneri ili administratori; pripadnici armije, vjerski službenici, trgovci i poljoprivrednici. Adminsitratori i vojska pripadali su vladajućoj klasi, a trgovci su se stopili s urbanom i ruralnom klasom radnika (zanatlije i radnici u privredi) i poljorivrednika (Gibb, 1970, 221). Međuklasa „ljudi vjere“ ili vjerskih službenika (uleme) u ovoj klasnoj strukturi zauzimala je srednju poziciju (Ayubi in Potter et al, 2000, 349). Premda je bilo primjera kad su vladajuće klase iskorištavale ovu klasu, ona je zadržala veoma visok nivo nezavisnosti i digniteta (Esposito and Voll, 2001, 8-10), prije svega zbog svoje ekonomske autonomije koja je bila osigurana vjerskim legatima (vakufima) kao jedna vrsta nagrade za službu čuvanja svetog znanja. S modernizacijom koja je bila u toku u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, posebice nakon pojave nacionalističkih snaga i nacionalizacije ovih velikih imovinskih posjeda, status klase učenjaka vjere neprijatno se mijenjao. U planovima državnih elita očekivalo se da oni budu pod većom kontrolom, kao što je to danas slučaj u većini zemalja Bliskog istoka, dok su očima islamista oni promatrani kao potpuno pokoreni državi (Zeghal, 1999, 371).

U istom predkolonijalnom kontekstu vidimo odsutstvo zemljoposjednika po zapadnom obrascu. Oni su u ovom slučaju bili pripadnici dvije više klase, a država je imala ekskluzivno vlasništvo nad svim poljoprivrednim površinama i davala ih svojim službenicima i pripadnicima vojske na način veoma sličan, ali ne i identičan, onom u doba zapadnog feudalizma (Gibb, 1970, 222; Lewis, 2000, 105-106). Zemlja koja je bila dodjeljivana bila je na privremenoj bazi i na bazi zasluga. Ovakvo stanje stvari otpočelo se mijenjati u kasnom devetnaestom stoljeću s tzv. programima reformi (tanzimati) u Osmanskoj carevini, pri čemu su guverneri dodjeljivali zemlju svakome onom ko plati pet godina poljoprivredne takse unaprijed (Richards and Waterbury, 1998, 40).

Ovaj proces nije bio završen kad su zapadne kolonijalne sile stigle, i samo je još više pogoršan u smislu nejednake raspodjele i oportunizma koji su zavladali. Zbog administrativnih razloga, ove novoformirane interesne grupe elite bile su konsolidirane i stvorena je nova srednja klasa. Nju su činili ljudi obrazovani u modernim školama koje su osnovale kolonijalne vlasti, sa statusom koji nije ovisio o raspolaganju privatnim vlasništvom, već na osnovu privatnog postignuća (Ibid, 42). Tokom ovog perioda većina zemljoposjednika nastavila je svoje uspinjanje, koje se razvilo tokom kasnog perioda Osmanske imperije (Deegan, 1993, 121). Kad je riječ o Egiptu, oni su predstavljali ekonomsku i političku osnovu ove monarhije.

Ova klasna struktura će se promijeniti nakon što je Britanija prvo 1922. godine dala ograničenu nezavisnost Egiptu, te je kasnije priznala u Ugovoru iz 1936. godine. Stara klasa zemljoposjednika bila je još uvijek na mjestu, dok je druga klasa iskrsavala u svojoj formativnoj fazi. Ona je izdignuta sve militantnijim radničkim pokretom koji je naširoko podržavao egipatski narod nakon ustanaka širom zemlje koji su kulminirali u nenasilnoj revoluciji iz 1919. godine, a predstavljala ju je partija Wafd, koja je stremila nezavisnosti, a koju je predvodio Sa‘d Zaghlul (Cleveland, 2004, 193-200). Ove grupe su, kao što Beinin (1989, 71) smatra, sačinjavale komponente šireg nacionalističkog pokreta.

Naveli smo kretanja u egipatskom društvu da bismo skicirali i pozicionirali mjesto Organizacije „Muslimanska braća“ u ovom turbulentnom i krajnje važnom vremenu za zemlju koja je u intelektualnom, političkom i kulturnom smislu predvodila muslimanski svijet, posebice Bliski istok.

 

Političko učešće

U svom začetničkom periodu „Muslimanska braća“ iskrsla su kao predstavnička platforma politički marginalizirane, uglavnom niže srednje klase i pošto su bili više fokusirana na etička pitanja i oživljavanje vjerske svijesti, ostala su u dobrim odnosima s dvorom kralja Faruka, koji je u „Muslimanskoj braći“ vidio koristan balans sekularnim nacionalistima (Kepel, 2004, 28). U ovom trokutu možemo uvidjeti „Muslimansku braću“ kao jednu vrstu balansirajućeg činioca između sila probritanske kraljevske klase i nacionalističkih krugova. Odlučujući činilac koaliranja „Muslimanske braće“ bit će ona strana koja ponudi bolje uvjete za islamsku političku agendu.

Ključna promjena u aktivnostima uslijedit će s izbijanjem Drugog svjetskog rata, kad je „Muslimansko bratstvo“, premda ne otvoreno, ušlo na političku scenu Egipta. Tokom svih ovih godina Rata podrška „Muslimanskom bratstvu“, koje je do kraja 1940-ih već imalo nekih pola miliona članova i otprilike isti toliki broj simpatizera, bila je od ključne važnosti bilo kojoj političkoj frakciji (Mitchell, 1993, 328). Ratne godine bile su formativne u smislu političkog pozicioniranja Društva „Muslimanska braća“, koje se adaptiralo zahtjevnim okolnostima perioda izgradnje nacije. Početni pragmatizam Muslimanske braće najbolje se mogao vidjeti u njihovom prilagođavanju da održe i dobre odnose s dvorom kralja Faruka, a istovremeno agitirajaći protiv britanskog kolonijalnog prisustva (Kepel, 2004, 31).

S početkom Rata možemo upratiti prvi kontakt „Muslimanske braće“ s političkom grupom koja bijaše planirala revoluciju, a koja će kasnije postati poznata pod nazivom „Slobodni oficiri“. Ova saradnja će se poboljšati kada ideja o revoluciji postane aktuelnija, odnosno dostigne svoj momentum.

Jedan događaj koji je od ključne važnosti za našu analizu jeste Šesta generalna konferencija „Muslimanske braće“ održana u januaru 1941. godine, na kojoj je donesena odluka da se odaberu kandidati za nacionalne izbore, pri čemu je El-Benna određen kao kandidat za distrikt Ismailijje (Mitchell, 1993, 24-27). I premda se nakon intervencije vlade El-Benna povukao, a „Muslimansko bratstvo“ dobilo neke koncesije, činjenica koja je u ovom slučaju od velike važnosti jeste prilagođavanje.

Od kraja 1945. do 1949. godine trajala su unutrašnja trvenja u egipatskom društvu. Ove godine označene su stalnim demonstracijama, sukobima i atentatima na državne velikodostojnike, racijama koje su bile usmjerene na sprečavanju odašiljanja dobrovoljaca u Palestinu, te hapšenjima simpatizera opozicijskih stranaka, te, dakako, i pripadnika „Muslimanske braće“. Ovakva situacija, mjere i odmzde, stvorit će pogodnu klimu za manipulaciju, a vlasti su prikupljale dokaze za otvaranje slučaja protiv Bratstva i njegovo raspuštanje (ubistvo sudije Hazindara, konfiskacija oružja u Ismalilijji i sl.) Muslimanska braća su redovno optuživana za demonstracije i nerede koji su krajem 1948. godine izbijali širom Egipta protiv primirja u Palestini. U decembru vlada donosi Naredbu o raspuštanju Organizacije u kojoj u 13 tačaka iznosi set optužbi protiv Bratstva među kojima i ona najteža za pokušaj prevrata poretka i terorizam. Neustrašivost s kojom je premijer Nukraši-paša otpočeo sprovoditi politiku nakon Naredbe mogla se jedino izjednačiti sa zategnutošću koja je vladala u Egiptu. Svi izvori govore o pokušajima El-Bennaa da spasi situaciju prvenstveno kroz direktne pregovore s premijerom, koji ga je odbio primiti. S druge strane, disolucija Organizacije, hapšenja i izolacija El-Bennaa u potpunosti je rastočila sistem komunikacije i kontrole unutar Bratstva. Nurkašija je na ulazu u Ministarstvo unutarnjih poslova 28. decembra, 1948. godine dočekao mladić obučen u uniformu oficira. Pošto ga je pozdravio, ispalio mu je metak u leđa, te u grudi, nakon što se ovaj okrenuo da vidi napadača. Nukraši je umro nakon nekoliko minuta, a atentator je bio Abdu-l-Madžid Ahmed Hasan, dvadesettrogodišnji student veterine, član Bratstva od 1944. godine. Na sahrani Nukrašija već su se čuli uzvici: „Smrt Hasanu el-Bennau!“ (Mitchell, 1993, 58-66). El-Benna je još jednom pokušao načiniti mir s vladom, sada s Nukrašijevim nasljednikom Ibrahimom Abdulhadijem. U tu svrhu formiran je i specijalni komitet, a El-Benna je izdao pamflet pod naslovom „Bejan li-n-nas“, u kojem je porekao vezu s ubistvom Nurkašija. U sklopu pergovora bio je i zahtjev vlastima da se puste na slobodu pohapšeni ugledni članovi Organizacije, ali bez uspjeha, što je situaciju dovelo do krajnjeg nereda i neizvjesnosti.

Hasan el-Benna ubijen je u Kairu, 12. februara, 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja „Šubbanu-l-muslimin“ („Mladi muslimani“). Po svjedočenju jednog od sudionika tadašnjih zbivanja, Hasanovog bliskog saradnika Salaha Šadija, taktika vlasti bila je da se El-Benna ostavi na slobodi, a pohapse svi ljudi oko njega. Uhapšeni su svi bliži El-Bennaovi saradnici, čak i njegov brat koji mu se ponudio kao zaštita. Mnogi su El-Bennaa savjetovali da ode u ilegalu, budući da je vladina zavjera protiv njega bila sasvim očita. Njegov odgovor bio je: „Od koje smrti da bježim: od one koja mi nije suđena, ili od one koja jeste?!“ Dvanaestog februara 1949. godine Muhammed Jusuf Lejsi, predsjednik odjeljenja za omladinu pri Udruženju „Šubbanu-l-muslimin“ („Mladi muslimani“), otišao je do kuće profesora El-Bennaa po zadatku prof. Nagija, rođaka premijera Abdu-l-Hadija, koji je vjerovao da će prof. Benna predložiti premijeru nešto što bi i njemu moglo pomoći u osiguranju pozitivnog ozračja za rješenje krizne situacije koja je nastupila između njega i vlade, kao što je vjerovao i da je, istog dana, upriličio i susret između El-Bennaa i državnog ministra Zekkija Alija u sjedištu Udruženja „Šubbanu-l-muslimin“.

Profesor El-Benna otišao je na dogovoreno mjesto gdje je ministra čekao sve do osam sati navečer. Ministar se nije pojavljivao... Upravo u to vrijeme bilo je predviđeno da se izvrši ubistvo, budući su bile povoljne okolnosti za to. Kad je El-Benna izgubio nadu da će ministar doći, zajedno sa svojim puncem Abdu-l-Kerimom Mensurom Muhamijem, izišao je na stepenište Udruženja „Šubbanu-l-muslimin“ s namjerom da sjednu u taksi koji su već bili pozvali. Međutim, u tom času nestalo je svjetla u Ramzesovoj ulici, u kojoj se nalazilo sjedište „Šubbanu-l-muslimina“ i El-Benna je sa svojim puncem pošao u pravcu taksija koji je stajao u neposrednoj blizini. I tek što su ušli u taksi, bio je zasut mecima koje su zlikovci ispaljivali smušeno i nasumice a onda se, u jednom crnom autu s brojem 9979, dali u bijeg. Ranjeni El-Benna uspio je registrirati broj automobila, a potom se vratio nazad u sjedište „Šubbanu-l-muslimina“ kako bi zatražio kola hitne pomoći, i tim kolima prevezen je u očnu bolnicu „Dvor“! Jedan od ljekara iz reda „Muslimanske braće“ odmah se zaputio tamo kako bi se brinuo o njemu. No, ulaz mu je bio zabranjen... Često je Kraljev dvor telefonom kontaktirao bolnicu kako bi dobio potvrdnu vijest o smrti Hasana el-Bennaa. Njegove rane i dalje su krvarile, a ni jedan ljekar nije se usuđivao prići i pružiti mu prvu pomoć!... (Prljača, 2006, 18-20).

Slična situacija desila se i kad je Nasser zaposjeo vlast u vojnom udaru u julu 1952. godine. U početku „Muslimanska braća“ su pozdravila prevrat koji su izveli „Slobodni oficiri“ i čak podržala odluku ove grupe da suspenzira političke stranke u zemlji. Ovo neće samo uništiti politički pluralizam u Egiptu, već će samo Društvo „Muslimanska braća“ dovesti, nakon što se nacionalistički naserizam sukobio s ideologijom Ihvana, do ivice istrebljenja (Kepel, 2004, 29-30).

Ovaj period važan je iz nekoliko razloga. S jedne strane, ovo je bilo vrijeme kad se „Muslimansko bratstvo“ počelo širiti u susjedne zemlje s političkim egzilantima koje je protjerao Nasser, a, s druge, ovo protjerivanje prouzrokovat će (pored internacionalizacije same organizacije Muslimanske braće) i sužavanje političke ideologije koja će se pretvoriti u ideologiju ugnjetavanog i zabranjenog opozicionog podzemlja. Ekonomske prilike također su se mijenjale nakon što je režim prihvatio zemljišnu reformu u septembru, 1952. godine, koja je uništila velike zemljoposjednike (Beinin, 1989, 72). Godine Nasserove vladavine će za „Muslimansku braću“ biti katastrofalne u nekoliko segmenata kao što su: unutarnji organizacijski problemi, odvajanje ekstremnih krila koja su propagirala direktni fizički otpor režimu i činjenica da je nakon pada zemljoposjednika „Muslimansko bratstvo“ ostalo jedina politička protuteža režimu. Kulminacija ovih odnosa desila se u oktobru 1954. godine s pokušajem atentata na Nassera od jednog pripadnika „Muslimanske braće“ (Mitchell, 1993, 154). Situacija koja je uslijedila prouzrokovala je takav obračun s Društvom koji je uključivao vješanja i zatvaranja ključnih članova u decembru i više od hiljadu suđenja koja su održana u februaru 1955. godine. Mitchell, autor jedne od najcitiranijih studija o „Muslimanskoj braći“ na Zapadu, sugerira da je Organizacija ovim obračunom dovedena pred potpuni raspad (Ibid, 105-162).

 

Radikalizacija

Godine pod vlašću Nasserovog režima označit će jedan oštri zaokret u ideologiji i aktivnosti Organizacije „Muslimanska braća“. Među Braćom koja su bila zatvorena u obračunu iz 1954. godine bio je i Sejjid Kutb, koji je bio osuđen na 15 godina zatvora. Nakon njegovog povratka iz Sjedinjenih Država, kasnih 1940-ih, ovaj čovjek, koji je ranije bio simpatizer zapadne kulture, pridružio se Bratstvu i postao jedan od vodećih ideologa ovog pokreta (Esposito, 1998, 140). Nakon kratkog šokirajućeg iskustva sa zapadnim liberalnim načinom života on se odrekao svih svojih napisa prije 1948. godine, ne pronašavši ništa vrijedno u zapadnoj kulturi osim njene nauke i tehnologije (Akhavi, 1997, 378). Kutbova priča je uistinu jedna tužna storija u smislu njegove lične sudbine, jer je proveo većinu svog produktivnog života u zatvoru pod teškom torturom. Međutim, mnogo je važnija njegova uloga u razvoju ideologije, ne samo „Muslimanske braće“. Danas se, prvenstveno od nekih zapadnih autora, Kutbovo učenje direktno ili indirektno povezuje s najekstremnijim organizacijama koje su, po ovim mišljenjima, našle svoju inspiraciju u „crno-bijelom oslikavanju svijeta“, a Kutba se naziva „kumom i mučenikom islamskog radikalizma“ (Esposito, 2002, 45).

Stoga je potrebno da načinimo jedan sažet pregled ključnih tačaka njegove ideologije ukazujući na izvore koje je koristio.

Primjer za poređenje bit će pitanje suvereniteta, jedan od ključnih koncepata u političkoj teoriji modernog doba, a u slučaju političkog islama to je pitanje tzv. „Božijeg suvereniteta“, o kojem se mnogo raspravljalo u kulturalističkom kampu učenjaka koji su se bavili Bliskim istokom. Kao što ćemo vidjeti, ovaj koncept je s razlogom bio veoma problematičan. Kutb je ovu ideju uzeo od pakistanskog mislioca i aktiviste Ebul E‘laa el-Mevdudija (Akhavi, 1997, 386). Interesantno je da Mevdudijev koncept nije tako nesofisticirano koncipiran kao što on izgleda u Kutbovoj modifikaciji.

Mevdudi koristi ideju hilafeta ne u njenom klasičnom značenju kao oblik vladavine koja je zamijenila političku ulogu Poslanika i kasnije se razvila u klasičan oblik teokratije. Umjesto toga, on zastupa mišljenje da je hilafet „zastupništvo“ koje je od Boga dato cjelokupnoj zajednici vjernih:

„Prema islamu, suverenitet pripada samo Bogu, savko onaj koji drži vlast i vlada u skladu s Božijim zakonim nesumnjivo stječe status ‘zastupnika’ Vrhovnog Vladara i nije ovlašten da sprovodi bilo koje druge oblike (o)vlasti osim onih koje su mu delegirane“ (Mawdudi, 1986, 149).

Umjesto narodnog suvereniteta (kao preduvjeta za demokratiju) Mevdudi razvija koncept narodnog zastupništva. U takvom gledanju na društvo, svako je neka vrsta halife (zastupnika), i nema mjesta u takvom društvu za diktaturu bilo koje osobe nad bilo kojom osobom ili grupom ljudi. Svi muslimani delegiraju svoje „pravo na zastupništvo“ jednom čovjeku koji se bira da obavlja poslove države i on je odgovoran Bogu i svojim sugrađanima „halifama“, koji su svoju (o)vlast delegirali njemu (Ibid, 150-151). Ovo je, smatra on, „superlativna demokratija“ i kroz ovaj koncept islam je stavio tačku na individualizam koji ograničava političko tijelo i osigurao je ekvilibrium (ravnotežu) individualizma i kolektivizma (Ibid, 152). Ova vrsta državnog uređenja jeste jedna osnova za uspostavu političkog poretka koji Mevdudi imenuje izrazom hukumat-iilahiyya (dosl. Bogom povjerena vlast) u smislu da suverenitet pripada Bogu (priznajući Njega u dogmatskom smislu), ali je u praksi data ljudskim bićima kroz instituciju zastupništva.

Problem kod Kutbove verzije nastaje kad on Mevdudijev koncept konvertuje i imenuje izrazom hakimiyyat-Allah (dosl. Božanski suverenitet) i iz njega razvija jedan veoma rigidan sistem mišljenja (Akhavi, 1997, 396). „Bogom povjerena vlast“ je mnogo više Božanska u smislu dokrtinarnog priznanja islamskog vjerovanja. Razlog da se ovaj koncept ovako tumači jeste činjenica da Mevdudi zadržava narodno zastupništvo koje pripada svima, ono nije ekskluzivna privilegija bilo kojeg pojedinca, porodice, plemena, klase, sekte, već svih onih koji priznaju Boga kao Suverena (Mawdudi, 1986, 173). Međutim, ovaj koncept isključuje nemuslimane i posljedično pada sam sebi u kontradikciju kroz dva aspekta: prava manjina i status žena (jer oni također obuhvataju pojam „svi“; Vidi: Ibid, 274-299, 242-245).

 

Izazovi djelovanja u autokratskim sistemima

Kutb proširuje koncept hakimiyyat-Allah i na njemu zasniva svoj rigidni sistem, dijeleći svijet u dva kampa: jedan gdje je uspostavljen Božanski suverenitet i drugi koji naziva džahilijjet (stanje, područje neznanja). Štaviše, model njegovog idealnog društva obuhvata samo kratki period prve islamske zajednice u Medini, koju Kutb naziva „jedinstvenom kur’anskom generacijom“, a sve druge historijske manifestacije društvenog uređenja unutar islama, kod Kutba, potpadaju pod kategorizaciju džahilijjeta (Qutb, 1988, 21).

Označavajući sve prethodne forme političkih uređenja koja su bila na sceni u muslimanskom svijetu kao džahilske, Kutb jednako tako označava sva društva svog vremena istim stanjem, čak i ona koja sebe nazivaju islamskim ili muslimanskim:

„...sva postojeća takozvana ‘muslimanska’ društva također su džahili društva... Islam ne gleda u oznake ili titule koje su ta društva prihvatila; sva ona imaju jednu zajedničku stvar, a ta je da njihov način života nije zasnovan na potpunoj predanosti jedino Bogu. U ovom smislu ona dijele istu osobinu s nekim politeističkim društvom, karakteristiku džahilijjeta“ (Ibid, 152-155).

Ovo dovodi Kutbovu misao u kontradikciju. Na nekoliko mjesta on islam opisuje kao pokret, vitalnost, evoluciju, rast, aktuelnost itd., dok ga istovremeno ograničava na veoma kratki vremenski period rane islamske zajednice, tj. tako da „vječnu poruku i univerzalnost islama“ često naglašavanu u njegovoj misli dovodi u kontradikciju reducirajući tu istu poruku na specifično vrijeme i mjesto (Ibid, 86; Akhavi, 1997, 380). U slučaju Kutbovog koncepta hakimiyyat-Allah, Hasan Hudejbi, Vrhovni vođa „Muslimanske braće“ između 1951. i 1973. godine označio je ovo tumačenje kao heretičku inovaciju (bid’a) opredjeljujući se za tradicionalnija mišljenja (Akhavi, 1997, 386). Ulijevanje Kutbove misli u diskurs djelovanja „Muslimanske braće“ ukazuje na znakove teškog perioda u kojem je Pokret djelovao, kao što daje i jasniju sliku očajne lične situacije samog Kutba. Kutbova misao postići će veći značaj nakon njegovog smaknuća 1966. godine (Tamimi, 2001, 185). Radikalizacija Pokreta može se gledati kao kontraefekat na nemilosrdno ugnjetavanje koje je Pokret doživio pod vlašću Nasserovog režima, a što je kulminiralo između 1965. i 1966. godine, i što je mnoge navelo da povjeruju da je Pokret efikasno bio ugašen (Esposito, 1998, 148).

 

Rehabilitacija

Kutbova ideologija proširit će se intenzivnije posebno nakon Šestodnevnog rata u junu, 1967. godine, kao jedna vrsta alternativnog objašnjenja arapskog poraza, ali i neuspjeha nacionalističkih i socijalističkih projekata (Kepel, 2004, 63). Pomjeranja će se također desiti na političkoj sceni Egipta, i ona će olakšati okolnosti za postepenu rehabilitaciju Pokreta „Muslimanska braća“, nakon što je Nasserov nasljednik Enver Sadat počeo puštati članove Organizacije iz zatvora. Tokom ovih godina Bratstvo će svoje aktivnosti usmjeriti na stjecanje veće podrške među studentima na univerzitetima i među intelektualnim krugovma (Ibid, 64-65). Sadatova politika razlikovala se od politike njegovog prethodnika u nekoliko aspekata: on je dao veću slobodu islamistima, otpočeo više koristiti religiju da opravda svoju politiku, a politički je napustio nasserističku verziju socijalizma (Espostio, 1998, 235-237). Međutim, njegova je ekonomska politika, posebice politika otvaranja (infitah), pomogla je da se povećaju frustracija i gnjev među vjerski naklonjenom omladinom (Ayubi, 1991, 75). Tokom ovog perioda dosta radikalnije militantne organizacije su formirane, od kojih su mnoge nastale odvajajući se od matične ideologije Bratstva, koja je zagovarala miroljubivu aktivnost unutar sistema. Najznačajnije su bile organizacije Tekfir ve-l-hidžra (Ekskomunikacija i iseljenje) i Džemaatu-l-džihad (Društvo džihada) koje će se isprofilirati u glavne snage koje su stajale iza domaćeg nasilja protiv koptskih kršćana u 1980. i 1981. godini u Gornjem Egiptu (Zubaida, 1992, 10). Sadatov odgovor bio je uvođenje represivnih mjera u septembru 1981. godine, kad je više od 1.500 egipatskih političkih ličnosti svih političkih orijentacija zajedno s ekstremistima bilo uhapšeno (Cantory and Baynard in Long and Reich, 2002, 355-356). Ova će kriza svoj vrhunac dostići u atentatu i ubistvu Sadata. Prema Ayubiju, „Sadat je u velikoj mjeri doprinio stvaranju ovog problema; u svojim pokušajima da iskoristi ‘oružje religije’ za svoje vlastite svrhe, otišao je predaleko, neuspjevši shvatiti, sve dok nije bilo prekasno, da je islamski pokret stekao jedan svoj nezavisni život i svoju nezavisnu logiku“ (Ayubi, 1991, 74).

 

Između otvaranja i blokade

Pokret „Muslimanska braća“ je od svog začeća pokušavao steći formalnu legitimnost i odgovoriti na hegemonsku prirodu egipatskog režima, koji je, do vremena Sadatove smrti, uklonio sve značajnije snage koje su prijetile njegovoj vlasti. U cilju da smanji tenzije koje su stvorene Sadatovom politikom u septembru, 1981. godine, novi predsjednik Husni Mubarek otpočeo je s jednom novom politikom kreiranja nacionalnog fronta protiv prijetnje koju su nametnuli ekstremisti i da ponovno uspostavi uzdrmanu legitimnost režima. Ovo je uključivalo dodjeljivanje znatnog stepena autonomije mainstream organizacijama kao što je „Muslimansko bratstvo“, ali se vlada i dalje držala svog principa kojim je onemogućavala njegovo službeno priznanje. U poređenju sa svim ostalim periodima, Mubarekova vladavina je najznačajnija za Bratstvo u smislu otvaranja prema političkom učešću. Premda se ono nije ostvarivalo nezavisno kao učešće političke partije ipak je dobijena mogućnost koaliranja s drugim pravno priznatim strankama. Po Awadijevom, veoma opsežnom sagledavanju ovog perioda, „Muslimanska braća“ fokusirala su se na one segmente društva nad kojima nisu postojale restrikcije od režima: univerzitetski kampusi, sindikati, humanitarne i volonterske organizacije (Al-Awadi, 2005, 62).

 

Otvaranje – period prije 1995.

Oporavak Organizacije učinjen je kroz transfer njenih aktivnosti u polje onoga što može biti opisano kao građansko društvo Egipta u svojoj ranoj razvojnoj fazi. Uistinu, fokus Bratstva bio je da osigura širok spektar društvenih usluga, što mu je donijelo značajno priznanje, ako ne od države, onda zasigurno od šireg društva. Unutar univerzitetskih kampusa Bratstvo je otpočelo pomagati studentima kroz široke programe podrške, od osiguranja jeftinijih udžbenika do organizacije besplatnih instruktivnih časova. Nastavnom osoblju pomagano je u najvažnijim pitanjima koja su ovu populaciju pogodila nakon politke Otvaranja: povećanje životnih troškova, stambenih i problema zdravstvene zaštite (Al-Awadi, 2005, 62). „Muslimanska braća“ organizirala su različite sheme stambenih kredita, lobirala su za povećanje dodatnih primanja za istraživački rad kao i osiguranje besplatne zdravstvene zaštite. Promjena se također desila i u organizacijskoj strukturi Bratstva u smislu uvođenja decentraliziranog menadžmenta koji je omogućio lakše donošenje odluka.

Zbog veće efikasnosti, jedan stepen autonomije dat je regionalnim uredima. Njima je povjerena briga i odlučivanje o svakodnevnim pitanjima, dok je centralno vođstvo zadržalo polje vođenja glavne politike i odnosa s javnošću i medijima (Al-Awadi, 2005, 62). Ova reorganizacija pokazat će se veoma efikasnom, i najbolje se pokazala nakon zemljotresa u 1992. godini kad je Organizacija pretekla državu u osiguranju prve pomoći žrtvama. Od ovog momenta, kako tvrdi Esposito (2002, 92), država će primijetiti jednu tihu socijalnu revoluciju koja se dešava u egipatskim gradovima i naseljima. Dakako, opseg uspjeha Bratstva će državu pokrenuti ka jačim mjerama suzbijanja u cilju osiguravanja svoje hegemonije.

 

Obuzdavanje i blokada – period nakon 1995.

Za Mubarekov period vežu se dva pokušaja Bratstva da se izvrši upad u polje domaće politike. Prvi je bio uspjeh trideset i šest islamista (uglavnom članova „Muslimanske braće“) da osvoje mjesta u egipatskom parlamentu 1987. godine u sklopu alijanse s Laburističkom strankom i desničarskom Liberalnom strankom (Flores, 1993, 36-37; Ayubi, 1991, 85). Međutim, jedan važniji pokušaj desio se nakon što je vlada donijela zakon o politici obuzdavanja pokušavajući na bilo koji mogući način demontirati islamski politički aktivizam. Ovaj slučaj interesantan je s druge tačke gledišta jer nije bila samo politika vlade koja je sabotirala ulazak islamista, već same podjele unutar starije i novije generacije članstva „Muslimanske braće“ (Norton in Fawcett, 2005, 144). Kao proizvod inicijativa unutar mlađih krugova Bratstva nastala je Hisbul-Wasat (Stranka centra) koja je krenula u političko učešće na nacionalnim izborima. Stranki centra odbačena je službena registracija pri Komitetu za stranke, a odluka je opravdana optužbom da je ova stranka htjela uspjeh djevolanja u oblasti sindikata prebaciti u formalnu političku sferu (Al-Awadi, 2005, 71). Međutim, unutrašnje borbe također su doprinijele da ovaj ambiciozni projekat propadne (Al-Gawhary, 1996, 31). Stranka je prihvatila političku igru, podnošenje i relativno kompromisan stav o pitanju naglašavanja Šerijata kao „zbirke principa“, što očito nije zadovoljilo stariju generaciju unutar Pokreta (Norton in Fawcett, 2005, 145).

 

Izazovi internacionalizacije Pokreta

Ovo breme proganja islamski politički aktivizam od svojih početnih dana i više spada u stvari doktrinarnog formalizma i dogmatske površnosti nego što je to stvar stvarnih i praktičnih konotacija, jer ono samo pomaže izolaciju i isključivanje kao i trajno održavanje autokratijskih oblika vladavine na Bliskom istoku (Abou el-Fadl, 2004, 8).

S druge strane, međunarodni činioci su nijemi u ovakvim slučajevima i draže im je prihvatiti stabilnost na štetu reforme, a ako ovu narav i promijene, onda to učine istovremeno ignorirajući snage islamskog političkog aktivizma ili jednostavno ih projektirajući kao opasnost. Za ovo je očiti dokaz vanjska politika Sjedinjenih Država u toku Bushovog mandata (2000-2008) i odbijanje svake vrste razgovaranja s najjačim opozicionim blokom u Egiptu, konkretno, i u muslimanskom svijetu, općenito. Uz mnogo drugih činilaca koji su na Bliskom istoku doprinosili i na neki način i dalje doprinose održanju autokratskih režima zasigurno je ciljano isključivanje stranaka, kandidata i osoba koje imaju bilo kakve veze s islamskim političkim aktivizmom jedan od presudnih činilaca u ovom setu. Bez obzira na strahove koji na Zapadu postoje od ulaska islamista u demokratski proces, zbog, na predrasudama izgrađenog straha, da će islamisti demokratski proces iskoristiti jednokratno za dolazak na vlast, a potom uvesti neke mitski projicirane forme teokratije, tiranije i srednjovjekovlja, naposlijetku značajnija promjena na Bliskom istoku neće se moći desiti bez uključivanja ovih društvenih snaga u političku igru.

Najjasnija potvrda ovoj tvrdnji jesu dešavanja oko Hamasa još od 2006. godine. Ovaj palestinski pokret otpora i politička stranka koja je iz njega nastala baziran je na ideološkoj matrici „Muslimanskog bratstva“. Njegova totalna izolacija nakon hrabrog i, po svemu sudeći, kobnog odbijanja da se pokori zahtjevima velikih sila da „odstupi“ od političkog procesa na makroplan samo reflektiraju ona iskustva koja su islamisti već iskusili na državnom planu. Za očekivati je da u narednom vremenu na međunarodnom nivou islamisti primijene lekcije koje su naučene kroz dugotrajni proces adaptiranja i političkog pragmatizma, ali sada, dakako, u međonarodnim okvirima.

Procesi koji su pokrenuti početkom 2011. godine od Tunisa, preko Egipta, Libije, Bahrejna, Maroka i Jemena, te haotična situacija u Siriji, koja trenutno prijeti da preraste u građanski rat s mogućnošću otvaranja regionalnog sukoba upravo su, između ostalog, rezultat neuključivanja najsnažnijih opozicionih grupa u muslimanskom svijetu u periodu nakon oslobađanja od kolonijalizma. K tome, to izrastanje tiranija i diktatura doprinijelo je daljem rastakanju društvenog tkiva, žrtvama koje se broje u milionima (samo u Iraku je cifra ubijenih nakon američke invazije iz 2003. godine, što od rata što od posljedica, premašila jedan milion) te ekonomskoj i političkoj nestabilnosti u cijelom regionu Bliskog istoka.

Ipak, ovi procesi koji su tek započeti imaju među svim opasnostima i pozitivne pomake. Jedan od najvećih pozitivnih pomaka jeste vraćanje uloge običnog naroda, odnosno pozicioniranje građana i ljudi kao političkog činioca i njegovo profiliranje u budućim uređenjima u zemljama Bliskog istoka. Dakako, to je i poruka velikim silama i činiocima međunarodne političke scene da je projekat „uvoza“ demokratije i liberalizacije na Bliski istok zapao u potpuni kolaps, ako već nije totalno i nepovratno izgubljen. Stoga, i u ovom slučaju, poučeni kobnim neuspjesima u Iraku i Afganistanu, zapadne sile bi u ovim regionima trebale prvenstveno raditi na jačanju i profiliranju uloge naroda, odnosno civilnog društva i u tom procesu nikoga ne favorizirati niti ignorirati, već omogućiti normalan prirodni razvoj i rađanje uvjeta za uspostavu demokratije po domaćem receptu i okusu. A ta receptura mora uključiti sva stremljenja pa i ona od kojih Zapad već dugo strahuje.

Autor: Mirnes Kovač 

Glasnik br 7-8, 2012