Zato ćemo u ovom i narednom broju donijeti tekst Sameda Imamovića koji će, nadamo se, našim čitaocima bar u nekim domenima približiti ovu najveću kršćansku zajednicu na Bliskom istoku.

Kopti kao potomci drevnih Egipćana i kao jedni od prvih i najstarijih kršćana su vrlo interesantni za istraživanje. Prikazati pravu sliku Kopta, njivu  historiju, religiju, tradiciju i kulturu u jednom članku je apsolutno nemoguće. Obzirom da su u proteklih nekoliko godina, a poglavito nakon urušavanja režima Hosnija Mubaraka bili u žiži svjetske javnosti, želja nam je da čitalačku javnost preporoda ukratko upoznamo sa najvećom kršćanskom zajedenicom na Bliskom istoku a ujedno i najvećom manjinom.  Ono što je zanimljivo za Kopte sa svojim kršćanskim religijskim identitetom, je činjenica da u protekle dvije hiljade godina nikada nisu upravljali i vladali već su stalno bili pod tuđom vlašću i kontrolom. Različite političke strukture i sistemi su se smjenjivali, neki su na njih gledali blagonaklono  dok su drugi bili skloni njihovom mučenju i proganjanju. Ali su ipak, bez obzira na sve, uspjeli preživjeti kao čvrsta  etnička i religijska zajednica koja se ponosi i svojim porijeklom i svojom vjerom. Od dolaska kršćanstva u Egipat polovinom prvog stoljeća n. e. pa sve do zvaničnog priznavanja i proglašavanja kršćanstva ( 313. i 380. )  državnom vjerom, Kopti su bili mučeni i proganjani, crkve su bile rušene i zatvarane. I nakon Kalcedonskog koncila (451), pa sve do dolaska Arapa 641. godine bili su mučeni i proganjani zbog monofizitizma (učenje da Krist ima samo jednu prirodu), od strane Bizanta. Od dolaska Arapa i u naredna četiri stoljeća Kopti su uživali potpunu slobodu, njihova crkva je ostvarila veliki prosperitet i napredak. Od tada pa do dana današnjeg Kopti su iskusili i prošli kroz sve i svašta, od mučenja i proganjanja do potpunih sloboda i jednakosti. Ono što je najkarakterističnije za Kopte pod muslimanskom upravom jeste činjenica što su od samog dolaska Arapa pa sve do 1856. godine bili obavezni plaćati džiziju, porez. Danas su Kopti potpuno integrisani u tijelo egipatske nacije s tim da su njihova prava bila često, manje više ugrožavana.

Kopti  su potomci hamitskih Egipćana, koji nisu ni poslije arapskog ( 641. ), ni poslije turskog ( 1517.) osvajanja Egipta prešli na islam, već su ostali kršćani-monofiziti. Prema tome, Kopt je istodobno i etnička i vjerska oznaka. Kopti su svoj rasni tip, u kojem ima mnogo staroegipatskih elemenata ( široko nisko čelo, crna, nešto kovrčava kosa, ravan oštro rezan nos, velike crne oči ), najčistije sačuvali u sjevernom djelu Gornjeg Egipta (pokrajina Asyut), gdje su živjeli izolirani od muslimana. U Donjem Egiptu već su pomiješani sa Semitima. Osnovne karakteristike Kopta formirale su se prije arapskog dolaska u Egipat.

Za helenističkog razdoblja koje je trajalo od 334. p.n.e. do 31. p.n.e. i za vrijeme rimskog i bizantijskog razdoblja koje je trajalo od 31. p.n.e. do 641. n.e. domorodačko stanovništvo bilo je ugnjetavano, bilo je isključeno iz socijalnog, kulturnog i političkog života tuđinskih gospodara zemlje. Kršćanstvo u Egiptu upravo je prihvatila ta porobljena klasa kao buntovnu manifestaciju protiv rimskog gospodarenja. 

Antropološki gledano, Kopti se smatraju jednom od najčistijih rasa na svijetu. Često sebe nazivaju modernim sinovima starih faraona. Veliki broj današnjih Kopta nosi drevna egipatska imena poput Mina, Ahmos, Ramsses za muškarce; Iris, Nefertiti, Nofert za žene. Kopti su dakle domorodačka kršćanska manjina u Egiptu. U etničkom smislu se ne razlikuju od ostalih Egipćana. 

FILOLOŠKO-ETIMOLOŠKO ZNAČENJE RIJEČI KOPT

Riječ Kopt je engleska riječ preuzeta iz arapskog jezika, tačnije od arapske riječi Kibt ili Gibt ( arapska riječ Kibt je arabizacija koptske riječi Kubti ili Kuptation ). Pravo filološko-etimološko značenje riječi Kopt vodi porijeklo od grčke riječi Aigyptos koju su opet Grci preuzeli od staroegipatske riječi Hi-Ka-Ptah, što označava jedno od imena Memfisa, prve prijestolnice drevnog Egipta. Riječ Ptah označava i jedno od glavnih drevnih egipatskih božanstava. Arapska upotreba riječi Kibt i grčka upotreba riječi Aigyptos su se odnosile na teritoriju koju je obuhvatao drevni Egipat. Po grčkoj riječi Aigyptos je i nastalo ime države Egipat. Srednjovjekovni pisci prije perioda vladavine Memluka Egiptom,  riječ  Kopt su koristiuli kako bi opisali sve stanovnike Egipta, ne samo kršćane već i muslimane. Kada su kršćani u Egiptu masovno počeli prelaziti na islam tada se već riječ Kopt počela odnositi samo na one koji nisu prihvatili islam tj. na kršćane. U dvadesetom stoljeću neki egipatski nacionalisti i intelektualci su počeli koristiti termin Kopt u njegovom starohistorijskom značenju. Primjerice, Markos Pasha Semeika, osnivač koptskog muzeja obratio se grupi egipatskih studenata ovim riječima: „Svi ste vi Kopti, neki od vas su Kopti muslimani, dok su drugi Kopti kršćani, ali svi  ste vi opet potomci drevnih Egipćana“. Današnji stanovnici Egipta, svejedno bili kršćani ili muslimani, u svom svakodnevnom govoru o svojoj državi, upotrebljavaju riječ Misr, što je arapsko ime za Egipat. Riječ Misr se nekoliko puta spominje i u Kur'anu u različitim kontestima. Od arapskog dolaska u Egipat pa sve do danas, termin Kopt se odnosi na egipatske kršćane, kršćane Sudana, Etiopije itd. Naravno ovdje spada i nemali broj koptskih zajednica širom svijeta koje su ostale u čvrstoj vezi sa matičnom zemljom i zajednicom. Matična zemlja svih Kopta je Egipat i u Egiptu ih ima najviše. 

ZNA LI SE TAČAN BROJ KOPTA ?

Tačan broj Kopta je još uvijek nepoznanica. Cifre koje iznosi egipatska vlada se uveliko razlikuju od cifara koje iznosi Koptska crkva. Razlike u ciframa su ogromne i oprečne. Često i Koptska crkva u jednoj godini zna više puta iznijeti umnogome različite cifre što joj je poljuljalo kredibilitet u  istinitost podataka koje  ona iznosi. Koptski izvori tvrde da se broj Kopta kreće od 14 % do 20 % (od 10 do 15 miliona). Egipatska vlada tvrdi da Kopti prdstavljaju 6 % (4 miliona) od ukupne egipatske populacije.

Cilj Koptske crkve, po nekim analitičarima,  je da iznošenjem velikih cifara prenaglasi  broj Kopta unutar egipatske populacije i    da srazmjerno tom broju zahtjeva svoju participaciju u egipatskoj vlasti. Od ukupnog broja Kopta, oko 92 % pripada ortodoksnoj pravoslavnoj crkvi, ostali pripadaju katoličkoj, protestantskoj, armenskoj i drugim kršćanskim denominacijama.

DOLAZAK KRŠĆANSTVA U EGIPAT I ALEKSANDRIJSKA CRKVA

Polovinom prvog stoljeća zakucalo je kršćanstvo na vrata Egipta sa apostolom Markom. Oko godine njegovog dolaska postoje izvjesni nesporazumi mada većina koptskih izvora uzima 61. godinu kao godinu njegovog dolaska. Apostol Marko je kršćanstvo u Egipat donio za vrijeme vladavine rimskog imperatora Nerona. Po koptskim učenjima, i Krist je posjetio Egipat za vrijeme svoga djetinjstva bježeći od rimskog kralja Heroda sa svojom familijom. „Sveta familija“ je za vrijeme svoga boravka u Egiptu (tri i pol godine) prošla kroz mnoge gradove Donjeg i Gornjeg Egipta a egiptaski kršćani su kasnije na tim lokacijama na kojima je boravila „Sveta familija“ sagradili mnogobrojne manastire i crkve.  Marko je bio jedan od četvorice evanđelista i jedan od onih koji je napisao najstarije kanonsko jevanđelje. Kršćanstvo se proširilo Egiptom za oko pola stoljeća od Markovog dolaska što po koptskom naučavanju potvrđuju pronađeni zapisi u Bahansi u centralnom Egiptu sa kraja drugog stoljeća. Međutim, kristijanizacija Egipta ipak nije tekla velikom brzinom ali je u četvrtom stoljeću većina egipatake populacije pripadala kršćanskoj religijskoj tradiciji. Dolakom kršćanstva u Egipat, po automatizmu je osnovana i Aleksandrijska crkva koja je ujedno i najstarija u Africi. U relativno kratkom periodu od njegovog dolasaka, Marko je uspio pridobiti veliki broj sljedbenika zbog činjenice što su Egipćani bili duboko religiozni a i zbog određenih sličnosti koje su postojale između staroegipatskih vjerovanja i onoga što je Marko naučavao (staroegipatsko vjertovanje da je Oziris bio i čovjek i Bog, uskrsnuće Ozirisa, trojstvo Ozirisa, Isisa i Horusa). Kopti se ponose činjenicom što je njihova crkva apostolska i što je njen osnivač apostol Marko. On je bio ujedno i prvi koptski patrijarh od ukupno 117 koliko ih je do sada bilo u neprekinutom  lancu. Ovaj posljednji Šenoda III umro je 17. marta a njegov nasljednik još nije izabran.  Aleksandrijska crkva je veoma konzervativna i ona je možda najpažljivije čuvala kršćansku vjeru u ranom periodu kršćanstva. Ona je duboko spirituialna i mistična i čvrsto drži do vjerskih principa  svetih spisa i do naučavanja crkvenih otaca sa prva tri ekumenska koncila.  Prvi koga je Marko pridobio bio je proizvođač cipela u Aleksandriji po imenu Anianus. Kasnije je naslijedio Marka kao patrijarh. Marko je po koptskom  učenju umro mučeničkom smrću 68. godine od strane aleksandrijskih pagana. Prvi kršćani u Egiptu su ustvari bili aleksandrijski židovi. Kroz godine koje su slijedile, Koptska  crkva je čvrsto stajala i ostala vjerna apostolskoj tradiciji i ortodoksnom vjerovanju uprkos zastrašujućim talasima mučenja od strane rimskih imperatora i bizantijskih vladara. Koptima je najteže bilo za vrijeme Dioklecijana koji je vladao krajem trećeg i početkom 4. stoljeća. On je izdao dekret kojim se zahtijeva demoliranje i uništavanje crkava, spaljivanje svetih knjiga i da se svi kršćani koji nisu bili službenici učine robovima. Ovaj period u koptskoj historiji je poznat kao „Era mučeništva“. Situacija se po Kopte promijenila nabolje poslije 313. godina kada je Konstantin Milanskim ediktom proglasio slobodu vjerovanja a pogotovo nakon 380. godine kada je kršćanstvo postalo oficijelnom religijom. Nakon Milanskog edikta  313. godine, kojim se proklamovala sloboda vjerovanja  a  i prije toga počela su se pojavljivati i druga učenja koja su bila okarakterisana kao heretička što je između ostalog bio povod sazivanju ekumenskih koncila na kojima su Kopti umnogome bili zastupljeni čak i nekim od njih predsjedavali i na kojima se raspravljalo o trinitarnom kršćanskom učenju, kristologiji i drugim teološkim enigmama. Prvi od tih koncila održan je u Nikeji 325. godine na kojem je odbačen  Arijanizam. Drugi koncil/sabor je održan u Carigradu 381. godine dok je treći održan u Efesu 431. na kojem je odbačeno Nestorijanstvo. Na četvrtom saboru koji je održan u Kalcedonu 451. odbačeno je Eutihijevo učenje o monofizitizmu, a ovaj i  kasnije sabore ne priznaju Istočne pravoslavne crkve. Egipatski kršćani su prihvatili ovo Eutihijevo učenje o monofizitizmu što je bio razlog da se proglase hereticima. Oni koji su prihvatili odluke Kalcedonskog koncila nazivaju se Melkiti ili Rojalisti dok se oni koji su prihvatili Eutihijevo učenje o monofizitizmu  nazivaju Yakobiti. E ovi Jakobiti/monofiziti su kasnije bili proganjani od svojih sunarodnjaka Melkita koji su bili odani bizantskoj vlasti,  tako da su kopti  Yakobiti koji su prihvatili Eutijijevo učenje o monofizitizmu dočekali 641. godine Arape kao osloboditelje. Kalcedonski koncil je uzrokovao veliki raskol u kršćanskom svijetu tako da je monofizitizam bio dva stoljeća simbol nacionalnog i religijskog otpora bizantijskoj političkoj i religijskoj snazi.

KOPTI POD ARAPSKOM UPRAVOM

Obzirom da su Kopti u prvih šest stoljeća  rimske i bizantske uprave pretrpjeli mnogo teških trenutaka, dolazak Arapa su dočekali sa oduševljenjem. Međutim, arapskom dolasku nisu se obradovali svi kršćani. Kopti Yakobiti/Monofiziti su to učinili dok su Melkiti/Rojalisti pružili djelimičan otpor. Egipat je pao pod arapsku vlast 641. godine kada je Amr ibn al-As za vrijeme vladavine halife Omera ibn al-Hataba sa dvadeset hiljada vojnika ušao u Egipat i osvojio ga. Arapi su postupili u skladu sa kur'anskim principom „U vjeri nema prisile“. Koptska crkva je u naredna četiri stoljeća doživjela porocvat i Egipat je i dalje u velikoj mjeri ostao kršćanski. Kopti su kod Arapa imali privilegovan pložaj. Poslanik Muhammed a.s. je imao ženu Egipćanku, Koptkinju Mariju koja mu je rodila sina Ibrahima . I zato je savjetovao svojim prijateljima da prema Koptima budu ljubazni. Koptima je bilo omogućeno da slobodno ispovijedaju svoju vjeru.  Pošto je Muhammedova a.s. žena Marija bila iz grada Enisne, Arapi su po dolasku u Egipat tom gradu dali posebne privilegije pa i novčanu pomoć. Koptski monasi su izišli iz samostana kako bi izrazili dobrodošlicu novim vladarima. Kada je Amr ibn al-As  po dolasku u Egipat saznao da je koptski patrijarh pobjegao u pustinju bježeći od bizantske okrutnosti, pozvao ga je i pružio mu utočište. Koptima je od strane Arapa bila nametnuta specijalna taksa „džizija“ koju su morali plaćati čime im je bila zagarantovana sigurnost i oslobađanje od obaveze da budu u vojsci. Sačuvana liteatura iz monaških centara koja datira od osmog do jedanasestog stoljeća , svjedoči i pokazuje da su koptska umjetnost, zanatstvo i slikarstvo bili u velikom procvatu. Koptski jezik je ostao u upotrebi sve do druge polovine 11. stoljeća kada se pojavio prvi dvojezični arapsko-koptski liturgijski manuskript. Današnji Kopti u svom komuniciranju koriste arapski jezik dok se koptski koristi samo u liturgijske svrhe. Početkom drugog milenijuma situacije se po Kopte počela pogoršavati a vrhunac je dostigla za vrijeme vladavine Memluka između ostalog i zbog krstaških ratova. Kolaboracija sa krstašima je dovela do gubljenja povjerenja  i do međusobne netrpeljivosti između Kopta i muslimana. Situacija za Kopte se popravila u 19. stoljeću kada je vlast preuzeo Muhammed Ali. 1856. godine godine  stavljena je van snage obaveza plaćanja džizije za Kopte, tako da im je omogućeno da služe vojnu službu. Kopti vole kazati da je prva polovina 20. stoljeća bila zlatno doba za njih. Skupa su sa muslimanima učestvovali u revoluciji i borbi za nezavisnost od britanske okupacije. U tom periodu su ostvarili dva značajna kulturna postignuća i to osnivanje koptskog muzeja 1910. godine i Višeg instituta za koptske  studije 1954. godine.

Međutim, druga polovina dvadesetog stoljeća u izvjesnoj mjeri je za Kopte donijela i određene poteškoće. Teško im je pao pokušaj vraćanja islamske države, nakon 150 godina od pojave građanskog društva. Prilikom nacionalizacije imovine i agrarne reforme pretrpjeli su određene poteškoće. Nevoljko su dočekali i prvi talas religizacije medija koji je otpočeo u Naserovo vrijeme (osnivanje radio Kur'ana, puštanje ezana na televiziji za svaki namaz, povećanje vjerskih programa itd.). Dolaskom na vlast Sadata desila se i izmjena ustava, tako da je drugi član ustava bio formulisan na sljedeći način“Egipat je islamska država a islamska jurisprudencija je glavni izvor egipatskog zakonodavstva“, što Koptima nikako nije odgovaralo. Najteža stvar im je bila kada je Sadat zatvorio njihovog vrhovnog poglavara, patrijarha Šenodu III a umjesto njega je formirao vijeće od pet episkopa koje je upravljalo crkvom, zbog  navodnog pokušaja stvaranja koptske države, čiji bi glavni grad bio Asijut. Dolazak Mubaraka na vlast su dočekali sa oduševljenjem ali i velikim očekivanjima. Međutim, i dalje su smatrali da su marginalizirani dio egipatskog društva. Kopti su često skloni tvrdnjama da je egipatska vlast diskriminirajuće orijentisana u svom odnosu spram njih. Glavni problemi koje Kopti  iznose bi se mogli sažeti u sljedećem:

  1. Izgradnja i renoviranje  crkava: Zahtijevaju da se primijenjuju isti standardi prilikom izdavanja dozvola za izgradnju, i za džamije i za crkve. Tvrde da i za najmanji popravak na crkvi moraju imati predsjedničku dozvolu.
  2. Javno emitovanje mise: Zahtijevaju da se i misa sedmično emituje kao što se emituje džuma namaz.
  3. Edukacija: U školama se ne proučava koptska historija, kultura, jezik. Nastavnici arapskog jezika su većinom muslimani. Kur'an se citira na časovima bez obzira što ima i Kopta među učenicima. Od dvadeset državnih univerziteta, ni na jednom nije rektor Kopt itd.
  4. Popis stanovništva: Žale se na činjenicu što još uvijek precizno ne znaju koliki je njihov broj a vlada manipulira podacima.
  5. Islam kao državna religija.
  6. Političko marginalizovanje: To je jedno od najosjetljivijih pitanja za Kopte u Egiptu. Traže veću participaciju u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, vojsci, sigurnosnom aparatu itd. Butros Gali je možda najzvučnije koptsko ime. Bio je ministar vanjskih poslova Egipta a kasnije generalni sekretar UN.  Bošnjaci ga nerado spominju zbog odnosa kakav je imao tokom agresije na BiH. Prije urušavanja Mubarakovog režima u sastavu egipatskog vijeća ministara bila su i dvojica Kopta: Butros Jusuf, ministar finansija i Džordž Madžid, ministar okoliša. Vrlo malo ih je zastupljeno u egipatskom parlamentu.

Kopti imaju jako veliku dijasporu (oko četiri miliona). Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, mnogi Egipćani su u potrtazi za boljim životom otišli na zapad. Među njima je bilo i mnogo Kopta. Prvu crkvu su osnovali 1964. godine u Nju Džersiju.  Samo u Americi imaju oko 10 hiljada doktora, 700 univerzitetskih profesora, na hiljde inžinjera i biznismena. Najviše ih je u SAD, Kanadi, Australiji i većim evropskim zemljama. Mnogo su angažirani na predstavljanju Kopta  ali nekada u tom njihovom predstavljanju ima i pretjerivanja i onda ne treba da čudi što je aleksandrijski patrijarh u posljednje vrijeme morao demantovati izjave vjrskih i drugih  koptskih ličnosti u dijaspori.

Kopti su jako obrazovani i njihova konomska situacija  u Egiptu je jako dobra. Primjerice, ja za svojih pet godina boravka u Egiptu nikada nisam sreo taksistu Kopta. Imaju mnogo svojih privatnih škola, bolnica, kulturnih ustanova itd. Najbogatiji Egipćanin je je Kopt, vlasnik kompanije Orascom i među stotinu je najbogatijih u svijetu. U njihovim rukama su vodeće konstuktorske firme, telekomunikacije, farmakologija, hotelijerstvo.  Ako ih nema puno u državnoj adminstraciji onda ih ima puno u privatnom sektoru.

Širom Egipta imaju na stotine crkava i manastira. Murad Hofman primjećuje da se u Kairu na putu od hotela do aerodroma može više nabrojati crkava nego džamija. U organizacijskom smislu, naučavanjima, ritualima slični sa sa ostalim pravoslavnim autokefalnim crkvama. Kopti prihvataju i pridržavaju se sedam sakramenata. Krštenje obavljaju nekoliko sedmica nakon dječijeg rođenja tako što cijelo dječije tijelo zagnjure u posvećenu vodu i to čine tri puta. Regularno ispovijedanje kod lokalnog svećenika je obavezno da bi se mogla primiti euharistija. Brak se po njima ne može sklopiti u sezoni posta. Kod Kopta su prisutne sezone posta kojih nema kod drugih kršćanskih zajednica. Od 365 dana u godini Kopti poste 210. Za vrijeme posta životinjska hrana (meso, riba, mlijeko, jaja, maslac) su dozvoljeni. Razvod braka nije dozvoljen osim u slučaju preljube, bigamije ili nekih drugih prilika koje razmatra episkopsko vijeće. Građanski razvod nije priznat od strane crkve a abortus je po njima petljanje u božansku volju. Na čelu crkve je aleksandrijski patrijarh sa sjedištem u Kairu iako je to prije bilo u Aleksandriji. Patrijarh i svi episkopi moraju biti monasi i svi su članovi Sinoda. Danas postoji oko 60 koptskih episkoipija u Egiptu i dijaspori.  Kopti smatraju da su dali veliki doprinos kršćanskom svijetu: U Aleksandrji je osnovana prva katehetska kršćanska škola koja je iznjedrila velike kršćanske teologe, među Koptima se rodilo monaštvo/kršćanski misticizam a asketizam uveliko karakteriše koptsku crkvu. Najpoznatiji kopti su Butros Gali, glumac Omar Šarif, Madždi Yakub, svjetski priznati kardiohirurg, Nadžib Saviros, najbogatiji Egipćanin. Nadati je se da će donošenjem novog egipatskog ustava i izborom novog predsjednika u maju ove godine eskalacije sukoba između Kopta i Muslimana  kojih je u posljednje vrijeme bilo ne tako malo, biti svedeni na minimum. Egiptaski kršćani su sa muslimanima stoljećima živjeli u miru i suživotu a to mogu i u buduće. Završit ćemo riječima Sejjida Huseina Nasra kada kaže u svojoj knjizi „Srce islama“:  „Islamski sistem mora biti shvaćen u smislu premisa islamskog poimanja društva, čija svrha je u tome da priskrbi pravičan sistem i korisnu okolinu za duhovni i religijski rast ljudskih bića. S tog stajališta motreno, manjine u islamskom svijetu, zacijelo, nisu u lošijem položaju od onih na Zapadu, što se može vidjeti iz uspoređivanja povijesti judaizma u domu islama  i njegove povijesti u Evropi. Isto tako, u toku pet stotina godina osmanske uprave nad Grčkom, planina Atos je ostala biti najtreperavijim srtedištem ortodoksne duhovnosti. Glede ekonomskom života, iako bi moglo izgledati paradoksalno, ali u najislamskijim zemljama religijske manjine su u boljem ekonomskom položaju negoli muslimanska većina, kako se može vidjeti u slučaju kršćana Libana i Egipta“.

 

Autor: Samed imamović