Seldžuci su turski vladarski rod koji od polovine 11. stoljeća do kraja 13. stoljeća vlada na golemim prostorima središnje i prednje Azije i Bliskog Istoka. To su slijedeće seldžučke dinastije: Veliki, Irački, Kermanski, Sirijski, Maloazijski Seldžuci. Dolazak seldžučkih Turaka otvara novu i značajnu eru u povijesti islama i Hilafeta. Do njihove pojave, halifa je bio samo sjena ranije moći i carstvo je bilo faktički raskomadano na Emevijje u Španiji, Fatimijje u Egiptu, Murabite i Muvehhide u sjeverozapadnoj Africi, a kasnije i u Španiji, sjeverna Sirija i gornja Mezopotamija bile su u rukama arapskih emira koji su osnovali vlastite dinastije. Perzija, Transoksanija i zemlje na istoku i jugu bile su rasparčane među buvejhijske i gaznevijske velikaše i male dinastije. Ši'itsko-sunnijski neredi bili su svakodnevna pojava u Hilafetu.

VELIKI SELDŽUCI, ISFAHAN

Svuda je, dakle, preovladavala politička i vojna anarhija. U toj društveno-političkoj i takvoj povijesnoj situaciji Hilafeta pojavljuju se Seldžuci – od Seldžuka Ibni Dukaka, šejha plemena koji je na čelu svog plemena oko 956. godine došao iz Kirgizije u oblast Buhare u Transoksaniji. Upoznavši se tu sa islamom, Seldžuci ga oduševljeno prihvaćaju. Veliki Seldžuci ratuju protiv llek hanova i Samanijja. Seldžukov unuk Togrul (1037.-1063.) prodire s vojskom sve do Horosana. Od Gaznevijja 1037. preuzima Mero i Nejsabur, a kasnije Belh, Harezm, Džurdžan, Taberistan, Hamadan i Isfahan. Godine 1055. Seldžuci su se našli pod zidinama Bagdada. El-Basasiri, turski vojskovođa, guverner prijestolnice, napusti grad, a halifa (El-Kaim) prima Togrula uz počasti i kao oslobodioca. Nakon osvajanja Bagdada, Togrul nastavlja sa osvajanjima u sjevernim krajevima. U njegovom odsustvu, bivši guverner, sada na strani Fatimijja, upada s vojskom 1058. godine u Bagdad i prisiljava halifu El-Kaima da prenese vlast na fatimijskog vladara i halifu El-Mustansira.

Pošto se vrati u Bagdad, Togrul ponovo prizna El-Kaima za halifu, a El-Basasiri bi osuđen na smrt 1060. godine. Tako je propao pokušaj Buvejhijja da vrate vlast u svoje ruke. Togrulove su prijestolnice bile Merv, Rej i Isfahan. Togrulov bratić i nasljednik Alp Arslan (1063.-1073.), 1064. osvaja Ani, glavni grad kršćanske Ermenije, do tada bizantske provincije. Međutim, on se time ne zadovoljava već nastavlja prodor kroz Malu Aziju. Kod Malazgirta (sjeverozapadno od jezera Van, a jugoistočno od današnjeg Erzuruma 1071.) izvojeva nad bizantijskom vojskom odlučujuću pobjedu i osvoji grad Nikeju. To je bio razlog održavanja Križarskoga sabora u Klermon Feranu i početaka križarskih ratova. Godine 1070. Alp Arslan se sam s mačem u ruci borio i sa svega 20.000 vojnika pobijedio je bizantijskog cara Romana IV Diogenesa koji je imao na raspolaganju 200.000 vojnika. Bizantska je vojska potučena, a car Roman je dospio u zarobljeništvo. Iza te sjajne pobjede, jedna od najvećih u povijesti islama, daljnje napredovanje kroz Malu Aziju nije bilo nikakva poteškoća. Godine 1071. Alp Arslan preuzima Halep od Fatimijja i zaustavlja njihovo napredovanje. On od ove dinastije također preuzima i Haramejn, Mekku i Medinu.

Ni Togrul ni Alp Arslan nisu stolovali u Bagdadu, već u Isfahanu. Alp Arslanov sin Melikšah, 1073.-1092., je najslavniji seldžučki vladar. On udaje kćerku za halifu El Muktedija 1077. godine. Iz tog braka rodio mu se unuk, pa je pomišljao da objedini halifsku i sultansku vlast u jednoj osobi, ali to nije ostvario. Na početku vladavine, Melikšah je na prijedlog slavnog vezira Nizamul-Mulka, u zvjezdarnicu, podignutu 1076. godine, pozvao astronome i stavio im u zadatak da izvrše reformu kalendara. Novi kalendar je bio sunčev kalendar i počinjao je 1. Newroza. Takvim je prozvan Takvimu Dželali (po Melikšahovu imenu). Taj kalendar je tačniji od gregorijanskog. Melikšah je, kao i njegov otac, stolovao u Isfahanu. Tek je 1091. godine prijestolnicu preselio u Bagdad. Njegova država protezala se od Kašgara u Turkestanu, pa do Jerusalima i od Carigrada do Kaspijskog mora.

U Melikšahovo vrijeme grade se ceste, kopaju kanali i popravljaju nasipi; duž puteva kojima su prolazile hadžije bili su podignuti karavan-saraji. Razbojnika nije bilo. Melikšah podiže džamije, a u Bagdadu sprovodi i neke sanitarne mjere u vezi sa banjama i kanalizacijom. Melikšaha nasljeđuje sin Barkijaruk, 1092.-1104. godine. U njegovo se vrijeme seldžučka država raspada na nekoliko manjih zato što Melikšahovi sinovi međusobno ratuju. Posljednjim  (1118.-1157.) koji je pokušao povratiti nekadašnju moć. No, u tome ne uspijeva. On vlada Horosanom jezgrom nekadašnjeg carstva. Sendžerovi potomci ne nose titulu Velikih Seldžuka nego Seldžuka od Iraka. Sultan Sendžer je bio izuzetno obrazovan i zaštitnik znanosti, podizao je medrese i biblioteke, a Gazaliji je u Tusu podigao medresu i tekiju. Tražio je da njegovoj majci klanja dženazu osoba koja nije u životu propustila namaz. Kako takve osobe nije bilo, on joj je sam klanjao dženazu. Period Velikih Seldžuka značio je ekonomski, socijalni i kulturni uspon. Mnoge prekrasne građevine, džamije, turbeta, tvrđave, podignute su u njihovo vrijeme. Od zanata se posebno razvijaju zlatarstvo i drvorez. Veliki razvoj doživljava umijeće unutarnje dekoracije, mozaici, išarana roba od gline, ukrašavanje ćilima, minijaturne slike i kaligrafije.

VEZIR NIZAMUL-MULK (1018.-1092.) 

Glavna ličnost oba sultana Alp Arslana i Melikšaha je veliki vezir Nizamul-Mulk. Uživao je ogromno povjerenje i imao je najveću vlast od 1063. do 1092. godine. Bio je izuzetno učen i obrazovan. Napisao je čuveno djelo Sijaset namu, a na istu temu su pisali i putopisac Nasir Husrev u 11. stoljeću i Omer Hajjam u 12. stoljeću.  Za Nizamul-Mulka se kaže da je godišnje trošio 600.000 dukata na kulturu i obrazovanje. On godine u Bagdadu osniva opservatoriju na kojoj rade Omer Hajjam, Muhammed El-Hazim, Mejmun Vasiti i Muzaffer Isfiralni. Ovaj slavni vezir najviše izlazi na glas po šerijatsko-pravnim akademijama (pravnim fakultetima) prozvanim nizamijje. U Bagdadu je Nizamijja osnovana između 1065. i 1067. godine. Pored Bagdada, nizamijje su postojale i u Basri, Nejsaburu, Mervu, Heratu, Belhu, Isfahanu i Amulu. Na Bagdadskoj nizamijji profesori su bili El-Džuvejni (imami haremejn) i El-Gazali (1058.-1111.). Nizamijje su poslužile kao primjer za sve kasnije visoke škole. Studenti su imali besplatnu hranu i opskrbu od države. Profesore je postavljao halifa i oni su imali dva ili više asistenata. Profesori su stajali u predavaonici na uzdignutom mjestu, dok su studenti sjedili na stolicama i sve do akšama obasipali profesora pitanjima. Nizamijja je, kao i El-Mustansirijja izgrađena 1234. godine i koja je dobila ime po halifi El-Mustansiru, preživjela mongolska osvajanja 1258. godine. Na Mustansirijji su izučavana sva četiri mezheba. I jedne i druge je nestalo 1393. godine, dvije godine poslije osvajanja Bagdada od Timur Lenka. Mustansirijja je unutra imala: biblioteku, bolnicu, kuhinju, banju kao pravi studentski grad. Mustansirijja i sada postoji kao muzej. Od abbasijjskog perioda im je preostao samo Kasrul-Abbasi - abbasijska palača. U svim školama puno se učilo napamet. Osnivanje ovih škola smatralo se velikim hajrom. Ibnu Džubejr spominje u Bagdadu 30, u Damasku 20, u Mevsilu više od šest škola. Nizamul-Mulk je osnivao i druge škole. Bio je veliki organizator, porijeklom Perzijanac, inače jedan od najuspješnijih vezira u svijetu islama. 

MALOAZIJSKI SELDŽUCI (1077.-1302.) 

Njihov osnivač je Alp Arslanov bratić Sulejman Kutlumiš, kome je bila povjerena uprava u Maloj Aziji. On 1077. godine osniva seldžučki sultanat Rum. Nikeja Iznik mu je bila prva prijestolnica, a od 1084. godine seldžučko-rumska prijestolnica je bila Konja (Ikonijum), najljepši bizantski grad. Posljednji izdanci seldžučkog maloazijskog roda nalazili su se u Sinopu ili Alaji, kada se 1471./72. godine Kilidž Arslan morao predati osmanskom generalu Gedik Ahmet Paši.

SIRIJSKI SELDŽUCI (1078.-1117.)

Ovaj ogranak Seldžuka pod vođstvom Ibn Abaka kreće u Palestinu, osvaja Remlu, Jerusalim i Judeju. Pravi osnivač ove dinastije je Arslanov sin Tutuš (1094.-1117.). Glavni grad im je bio Halep. Kermanski Seldžuci su vladali u Perziji od 1041.-1186. ili 145 godina.

IRAČKI SELDŽUCI (1118.-1194.)

Postojao je i ogranak Seldžuka u Iraku s glavnim gradom Bagdadom. Arapski Irak predstavljao je Donju Mezopotamiju. Posljednjeg seldžučkog sultana pobijedio je harezmijski šah Tekeš 1194. godine. Taj seldžučki sultan zvao se Togrul. Od prethodnih šest dinastija, turskih naroda, kao što su Tulunijje i Ihšidijje u Egiptu i Siriji, Ejlekijje u Turkestanu, Gaznevijje, Memluci i Benu Taghlak, Seldžuci su najuspješniji. Kada se uzme u obzir svih pet ogranaka Seldžuka, onda su oni u raznim dijelovima islamskog svijeta vladali od 1037. do 1307. godine, ili 270 godina. Jedino su od njih duže vladali Turci Osmanlije kao deveta turska dinastija od 1288. do 1918. godine, ukupno 630 godina.

Autor: Mustafa Spahić

Zanimljivosti

Nasuprot džamiji, na njenoj sjevernoj strani, iza uličnog zida, nalazi se Gazi Husrev-begova medresa (visoka škola), sagrađena i osnovana 1537. godine. Gazi Husrev-beg je ovu medresu sagradio u spomen na svoju majku princezu Seldžuku i dao joj ime „Seldžukija“, a narod ju je zbog olovnog pokrivača na krovu prozvao „Kuršumlija“ (kuršum, turski olovo).

Gazi Husrev-beg je rođen 1480. godine u Serezu (Egejska Makedonija) gdje mu se otac nalazio kao sandžak-beg, namjesnik. Otac mu, Ferhat-beg bio je rodom iz Bosne, dok mu je majka bila turska princeza Seldžuka, kćerka sultana Beyazida II, pa je Gazi Husrev-beg po ocu porijeklom iz ovih krajeva, a po majci je vezan za osmansku sultansku familiju.