Prve godine nakon Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini obilježene su različitim društvenim dešavanjima i krupnim promjenama u svim sferama življenja.

Nova država pod upravom Komunističke partije Jugoslavije željela je da, između ostalog, sasvim izmijeni i školski sistem. U uređenju osnovnog školstva kao glavni zadatak istaknuto je obuhvatanje sve djece četverorazrednim školovanjem. Već je tokom rata pokrenuta ideja o potpunom odvajanju škole od vjerskih zajednica kao i ukidanje svih privatnih škola, što je postupno i urađeno. U vezi s tim, već početkom juna 1946. ministar prosvjete NR BiH C. Mijatović donio je dva uputstva:

  1. Uputstvo o nastavi vjeronauke u školama i
  2. Uputstvo u vezi s otvaranjem i radom vjerskih škola.[1]

Tačka 3 Uputstva odnosila se na rad mekteba, a glasila je: Ostaje na snazi odluka Ministra prosvjete III broj 1792/46 o odobrenju rada mekteba s tim što nastava u mektebima ne smije ići na štetu obavezne osnovne nastave. Učenici osnovnih škola ne mogu u isto vrijeme posjećivati mektebe, jer preopterećenost djece nastavom štetno utiče na njihov duhovni i fizički razvitak.

  1. februara 1952. u Službenom listu je objavljeno rješenje ministara-predsjednika Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu NR BiH R. Papića o stavljanju van snage rješenja ministra prosvjete NR BiH C. Mijatovića, III broj 1792 od 12. februara 1946. god.[2] Ovo rješenje imalo je samo dva stava: 1. Stavlja se van snage rješenje Ministra prosvjete NR BiH III broj 1792 od 12. februara 1946. godine, kao i svi propisi doneseni na osnovu ili u vezi s tim rješenjem, te se ukida tačka 3 Uputstva Ministra prosvjete broj 8767 od 4. juna 1946. godine , i tačka 2. Ovo rješenje stupa na snagu danom objavljivanja u “Službenom listu.”[3] Citirano rješenje značilo je zabranu rada mektebske nastave u Bosni i Hercegovini.

U spisima nastalim djelovanjem Ministarstva prosvjete NRBiH u periodu 1945-1951. nalazi se relativno malo predmeta koji se odnose na rad vjerskih škola u poratnom periodu, a samo nekoliko predmeta odnosi se na rad mekteba. Među njima je i predmet iz 1946. koji nije zaveden u djelovodni protokol, a sadrži podatke o mektebima: historijat, vrste, otvaranje i rad mekteba, neopravdanost postojanja mekteba, mogućnost ukidanja mekteba i izvještaj o mektebima u Sarajevu. Ovaj predmet iz 1946. godine sadrži 18 stranica gusto kucanog teksta.

U Arhivu Bosne i Hercegovine dobio je signaturu, pa je u okviru fonda Ministarstvo prosvjete arhiviran pod brojem 986/46. i zaveden u inventar pod odrednicom: Mektebi u Bosni i Hercegovini.

Iz ovog predmeta Mektebi u Bosni i Hercegovini, donosimo cjelovit tekst izvještaja koji je sačinila komisija gradskog narodnog odbora nakon što je pregledala u kakvim uvjetima djeluju mektebi u Sarajevu u tri gradska rejona (danas općine). Izvještaj je sačinjen 20. februara 1946. godine. “Multikonfesionalna” komisija dobila je zadatak da utvrdi sljedeće činjenice o mektebima: u kakvim prostorijama rade mektebi, ko su bili mualimi/e – vjeručitelji/ice te kolika je njihova posjećenost. Komisija je obišla mektebe i napisala izvještaj sa zaključcima koji su bili “podloga” novoj državi da zabrani njihov rad.

Komisija za obilazak mekteba i pregleda rada u njima, oformljena od GNO-a radila je u ovakvom sastavu: Ahmet Mulahalilović, Dušanka Čumura, Mevlida Alikalfić, Manica Pavić, Arif Tanović i Inga Kraljević. 

 Komisija je obišla sve mektebe u gradu Sarajevu, kojih ima 13 i podnosi sljedeći izvještaj o stanju u mektebima:

  1. Mekteb u Čemerlini ulici br. 41 (I rejon) radi cijeli dan. Nastavnici su: Sirćo Asim, Cico Ragib i Zahida Alijagić. Od 290 djece koji pohađaju mekteb u školu ide 224, dok 66 djece ne ide. Dobar dio djece su muhađerska koja žive u teškim materijalnim prilikama, a koja pored toga pohađaju i školu i mekteb.
  2. Mekteb u Halilbašića ulici broj 1 (I rejon) radi cijeli dan. Nastavnice su Mulahu seinović Muniba i Fočak Fatima. Mekteb pohađaju samo ženska djeca, njih oko 200, dok ih je u sam mekteb upisano oko 300 djece. 80% djece, koja idu u mekteb ide i u osnovnu školu. Među djecom ima i onih koji za godinu svršavaju po dva razreda osnovne škole, jer su prestarila, a istovremeno pohađaju i mekteb. U mektebu vlada prilična čistoća. Iz razgovora s djecom nije se moglo doznati o postupku nastavnika prema djeci. Djeca sve uče napamet iako ono što znaju uopće ne razumiju.
  3. Mekteb u Strošića ulici br. 2 (I rejon) ima preko 80 djece muške i ženske. Oko 60 djece su učenici osnovne škole koju pohađaju poslije podne, a mekteb prije podne. Nastavnica – mualima je žena Hasage Đanića u čijoj se kući u jednoj sobi održava mekteb. Nastavnica ima više od 60 godina i sama kaže da uči djecu preko 40 godina. U mektebu nema klupa ni table. Djeca sjede na podu. Mnogo se uči napamet: sure iz Kur’ana, dove i prevode. Maglajlić Ziba, učenica mekteba, ima 5 godina a zna napamet nekoliko sura iz Kur’ana.
  4. Mekteb u ulici Višegradska kapija br. 10 (I rejon). Mekteb je smješten u privatnoj kući, u jednoj maloj bosanskoj sobi koja je uz to pretrpana namještajem. Nema klupa ni table. Djeca sjede na golom podu. Mekteb radi i prije i poslije podne i ima oko 100 djece, većinom muhađerske. Veći dio djece pohađa i školu. Mualima je Hatidža Salata, koja ima oko 50 godina. Sama prića da je učenicu mekteba Magbulu Imamović tukla šibom toliko da su joj bile plave masnice po rukama. To govori o njenim pedagoškim metodama.
  5. Mekteb Majdan Vratnik br. 66 (I rejon). Upravitelj je Abdulah Fočak. Mekteb ima 6 odjeljenja, a tri nastavnika. Prostorije mekteba su zauzete za muhađere osim jedne u kojoj se vrši nastava sa po dva odjeljenja. Čistoća u mektebu je dobra kako same prostorije tako i djece. Pri pregledu mekteba prisutno je bilo oko 100 djece od kojih 16 ne pohađaju školu. Rad u ovom mektebu traje od 8 do 12 sati prije podne, i od 1 do 4 poslije podne. To znači da ova djeca odmah iz mekteba odlaze u školu i obrnuto. Prema ovome ta djeca provode 6 do 8 sati učeči. Na stolu u mektebu zatečena su dva štapa. Primjetivši da su oni privukli pažnju, hodža je postavio pitanje djeci: “Zašto će nam ove šibe?” na što su djeca odgovorila: “Molim da pokazujemo slova na tabli, kad čitamo.” Ovom istom mualimu skrenuta je ranije pažnja da ne smije tuči djecu, jer je on to činio, pa i sada to čini (prema podacima koje je dao upravitelj škole na Vratniku). Što se tiče nastavnih predmeta koji se tamo uče i gradiva koje djeca usvajaju, moći će se ocijeniti iz sljedećih pitanja koja je hodža, htijući da pokaže kako mu djeca lijepo znaju, postavio: “Zašto smo na ovom svijetu?” odgovor: da se vladamo po božijoj volji, da ispunjavamo njegove zakone itd. Ili na pitanje: kako treba primati islam djeca su odgovorila: “Islam treba primati bez ikakve sumnje, Ko samo posumnja zgriješio je i taj nije dobar musliman.”
  6. Mekteb u Arapovoj ulici br. 6 (I rejon) se nalazi u lijepoj novoj zgradi . Jedno odjeljenje te zgrade je za mekteb, a u ostalim prostorijama su muhađeri. Učionica je svijetla, ali prenatrpana djecom. Nastavnici su: Gosić hafiz Ibrahim i Aiša Alibebović. I ovaj mekteb pohađaju većinom školska djeca. Od 78 učenika jednog odjeljenja 15 ne ide u školu.Odmah pada u oči da djeca sjede mirno držeći ruke na klupi i čitavo vrijeme su tako sjedila. Na stolu je bila prilično jaka šiba. Nastava se izvodi na isti način kao na mejdan Vratniku.
  7. U privatnom stanu Paše Jarić u Mačkarevoj ulici (I rejon), održava se mektebska nastava. Paša Jarić, koja uči djecu je nepismena starija žena koja posjećuje analfabetski tečaj. Kod nje ima oko 28 djece, od kojih 3 ne ide u školu. Ova je svu djecu pokupila iz komšiluka i kako sama kaže uči ih kako se moli Bogu i kako se čita arapsko pismo. U toj prostoriji nema nikakvih nastavnih sredstava, niti školskog namještaja. Djeca sjede na podu. Za učenje u mektebu djeca donose Paši Jarić nešto novca.
  8. Mekteb Breka se nalazi u ulici Breka (II rejon) Prostorije su vrlo nehigijenske, tako da jedan razred u kojem se obučava 45 djece je visok 1 m i 75 cm, a širok i dug 3 metra. Nastava se vrši prije i poslije podne, a traje tri i po sata. Djeca su skoro sva djeca osnovnih škola, kojima nastava u školi počinje u 1 sat, nastava u mektebu završava se u 11 i po sati. Ta djeca imaju svega sat do sat i po vremena za odmor i za ručak i u školu odlaze nesposobna za svaki rad. Mekteb pohađa 350 djece. U razredu nije nađeno batina, ali iz razgovora sa jednom djevojčicom doznalo se da nastavnici tuku djecu po ruci.
  9. Alipašin mekteb, Aleksandrova ulica 71 (II rejon), ima 230 đaka i prostrane ali prljave prostorije. Djeca su skoro sva školska, a ima jedan izvjestan broj odrasle djece koja idu u mekteb, a ne idu u školu. Na stolu nastavnika stajala je batina, a jedna djevojčica je na istom stolu klanjala. Nastavnik mekteba ima na čelu veliku ranu koju stalno čeprka prstima. Jedna djevojčica je u uglu plakala. Kad je upitana zašto plače, odgovorila je: “Bojim se efendije, jer ne znam dobro klanjati.” U ovom mektebu postoji jedno vrlo nezdravo stanje i teška atmosfera za djecu koju nesvjesni roditelji daju na mučenje čovjeku koji u sebi nema nimalo čovječnosti, a pri tome izučavanju nešto što je za djecu teško i apstraktno. Naročito je sramota da se u centru grada nalazi jedna takva konfesionalna škola, kao što je Alipašin mekteb, koji je leglo nezdravog i nepravilnog vaspitanja naše djece.
  10. Mekteb na Hridu (III rejon) ima pet nastavnika a 480 djece pohađa mekteb. Upravnik mekteba je Huremović Halil. 75% od te djece su djeca koja idu u osnovnu školu. Djeca u mektebu uče tri sata dnevno. Program rada je kao u svim ostalim mektebima. Disciplinu u mektebu održavaju strogim postupcima kao: vikanjem na djecu i zaplašivanjem. Upotrebljavaju se i tjelesne kazne. Upravnik mekteba kaže da im je od njihovog rukovodstva zabranjeno upotrebljavati tjelesne kazne, ali ih oni još održavaju kao npr. stajanje i udaranje djece šipkom po ruci. Pregledu rada u mektebu prisustvovao je nadzornik svih mekteba. On traži uputstva za novi pedagoški odgoj djece i kaže da se njihovi nastavnici teško privikavaju modernoj nastavi.
  11. Mekteb u Bakarevića ulici (III rejon) ima 218 djece od kojih preko 50% su djeca koja idu u osnovnu školu. Upravnik mekteba je Selimović Ahmet. Uslijed mračnog stakla na prozorima prostorije su vrlo tamne i slabo se vidi u njima. Ovde je nasatavnica Janjac Maksuma. Kao kaznu ustanovila je posebnu klupu koja je odvojena od ostalih i u koju idu nemirna djeca. U istoj zgradi održava nastavu i drugi mekteb sa istim upravnikom. Ovaj mekteb pohađa 115 djece. Ovde su većinom muhađerska djeca i djeca koja idu u školu. 
  12. Mekteb u Hrasnom broji 124 djece. Radno vrijeme u mektebu udešeno je prema radu u osnovnim školama, tako da ona djeca koja idu do podne u školu idu popodne u mekteb i obratno. Higijenske prilike u mektebu su vrlo slabe. Prostorija je malena i u njoj je smješteno 60 djece tako da po 4 i 5 sjede u jednoj klupi. U prostoriji gdje rade vlada grobna tišina. Djeca drže ruke na klupi i ukočeno sjede dok hodža hoda po prostoriji sa šipkom u ruci. Način učenja je kao u svim ostalim mektebima i djeca ne razumiju ništa od onoga što napamet govore. Kao pomoćno sredstvo pri radu je šipka. Djeca pričaju da ih hodža tuče po rukama kad ne nauče lekciju. 
  13. Mekteb na Abazovom čošetu (I rejon) je smješten u privatnoj zgradi. Mekteb pohađaju djeca nejednakih godina, od 4 godine pa do 12 godina. Ovaj mekteb radi od 6 do 8 sati na večer.

Zaključak

Iz pregleda mekteba može se zaključiti sljedeće:

  1. Da rad u mektebima štetno utiče na fizički i psihički razvoj djeteta, jer je djete primorano da po 6 do 8 sati dnevno sjedi u zatvorenim i zagušljivim prostorijama i da uči. Ova preopterećenost jasno se zapaža u našim školama, jer djete nije u stanju da prati i kapira ono što se u školi radi. Prijedlog je komisije da bi trebalo prekinuti mekteb.
  2. U mektebima se još uvijek upotrebljava fizičko kažnjavanje svake vrste, što je u apsolutnoj suprotnosti sa današnjim vaspitanjem naše omladine- djece. Smatramo da na ovo treba ozbiljno upozoriti Vakufsko-mearifsko povjerenstvo i Ulema medžlis, da se strogo zabrani svako tučenje djece, a da se oni koji to čine pozovu na odgovornost od strane naših vlasti. (Kao ilustraciju za ovo prilažemo podatke o postupku pojedinih nastavnika i nastavnica na mektebima, koje je prikupila omladinska organizacija.)[4]
  3. Čitava nastava u mektebu obavlja se tako zastarjelim pedagoškim metodama koje kod djece ne samo da razvijaju nikakve intelektualne sposobnosti, nego ih zatupljuju. Memoriranje arapskih riječi, koje dijete ne razumije, prava je tortura za djecu. Iako su djeca po svojoj prirodi u tom periodu sklona učenju napamet ipak učenje napamet i to vrlo dugih tekstova protivi se zakonima današnje pedagogije.
  4. Znanje i pojmovi koji se daju djeci u mektebima potpuno su u suprotnosti sa naukom i sa onim što ista djeca u isto vrijeme uče u školi.

U Sarajevu. 20. II 1946.                               

Članovi komisije:

  1. Ahmet Mulahalilović
  2. Dušanka Čumura
  3. Danica Pavić
  4. Mevlida Alikalfić
  5. Arif Tanović



Autor: Mina Kujović

 

[1] Sl. list NR BiH br. 23/46.

[2] Sl. list Nr BiH br. 4 /52.

[3] Tačka 3 Uputstva br. 8768 od 4. juna 1964. glasi: “Ocjene iz vjernauke neće se unositi ni u katalog ni u svjedočanstva.”

[4] U predmetu o mektebima u Bosni i Hercegovini nije sačuvan izvještaj omladinske organizacije.