U Sarajevu je početkom 1913. godine otvoreno Vakufsko sirotište u kojem su bila zbrinuta djeca različitog uzrast, bez jednog ili oba roditelje. U Sirotištu su bili na hrani i spavanju, a u grad su išli u škole, osnovne i srednje ili na različite zanate. Sačuvani arhivski dokumenti nam govore kako je ova lijepa i plemenita ideja u vezi sa zbrinjavanjem muslimanske siročadi, zbog ratnih okolnosti i nepedagoškog rada profesora Besim ef. Korkut brzo propala. Tri godine nakon što je sirotište bilo otvoreno nastavnici u školama koje su pohađali đaci iz Sirotišta primijetili su kako su ta djeca umorna, pospana i da su neki učenici u srednjim školama znatno popustili u učenju. Upraviteljima škola pojedini pitomci su se žaliti na stanje u sirotištu o čemu su ovi izvještavali Zemaljsku vladu za Bosnu i Hercegovinu. Vlada je na osnovu brojnih pritužbi o lošim prilikama u Vakufskom sirotištu zatražila od okružnog školskog nadzornika, Edhema Mulabdića da u sirotištu obavi inspisciranje i o tome detaljno izvijesti nadležne organe u Vladi. Mulabdić je pregledao rad u Sirotištu, odnosno 25, 26. i 30. septembra 1916. godine obavio inspekciju i u opširnom izvještaju o svojim zapažanjima izvijestio Zemaljsku vladu. Vlada je taj izvještaj dostavila Zemaljskoj vakufskoj direkciji u Sarajevu i tražila da se „očituje“ u vezi s onim što je inspektor naveo u svom izvještaju. Vakufsko-mearifski saborski odbor je 4. februara 1917. godine obavijestio Zemaljsku vladu da su u Vakufskog sirotišta otklonjeni mnogi nedostaci koje je školski nadzornik Mulabdić naveo. Te traže da isti nadzornik obavi novo inspiciranje.

Ključne riječi: Vakufsko sirotište u Sarajevu, Edhem Mulabdić, Besim ef. Korkut.

 

Otvaranje Vakufskog sirotišta

Inicijativa za otvaranje jednog vakufskog sirotišta potekla je u prvoj deceniji XX stoljeća od Vakufske uprave, jer je dotadašnje vakufsko sirotište (islahana) prestalo sa radom, a u zemlji je i dalje bilo dosta siročadi.1 Vakufske uprave je 1908. godine otpočela prikupljanje novčanih priloga za podizanje jednog modernog sirotišta za potrebe zbrinjavanja muslimanskih dječaka bez roditeljskog staranja. Od dobrovoljnih priloga prikupljeno je 5000 kruna, a i Vakufska direkcija je izdvojila određenu sumu i ustupilo vlastito zemljište pa je u aprilu 1912. otpočela njegova izgradnja na vakufskom zemljištu u Čodorđinoj ulici. To je bila dvokatna zgrada, urađena na savremen način, snabdjevena komforom i svim onim što su ustanove takvog tipa trebale imati.

Vakufsko sirotište, poznato i kao islamsko, svečano je otvoreno u petak, 17. januara 1913. godine. Ovoj rijetkoj i veoma lijepoj prigodi prisustvovao je veliki broj posjetitelja, a o tome kako je svečanost protekla detaljno je pisao E. Alibegović u članku objavljenom u Glasniku VIS-a 1971. godine.2 Sirotište je otvorio Šerif ef. Arnautović, tadašnji direktor Zemaljske vakufske direkcije i tom prilikom rekao: „Gospodo moja! Ovo je za mene jedan od najugodnijih časova jer u ovom času po zvanju vršim jednu kulturnu, plemenitu i humanitarnu dužnost, dužnost da ovo sirotište – ovaj islamski dobitak i napredak proglasim otvorenim.“3 Na otvaranju su još govorili Oskar Potjorek, poglavar Zemaljske vlade i Fehim ef. Čurčić tadašnji gradonačelnik Sarajeva. Gradonačelnik je tom prilikom rekao kako je inicijativom Šerifa ef. Arnautovića i Vakufsko-mearifskog sabora ova lijepa akcija privedena karaju te kako će „naša domovina, a napose grad Sarajevo“ dobiti jednu novu instituciju – islamsko sirotište.

Nakon što su završeni svečani govori, prisutni gosti su razgledali prostorije nove zgrade koja je, zajedno sa opremom koštala 120.000 kruna. Za izdržavanje samog sirotišta na jednoj od sjednica vakufske uprave utvrđen je godišnji izdatak od 45.000 kruna. Da izdržavanje sirotišta ne bi svake godine teretilo vakufski budžet, planirano je bilo osnivanje zasebnog fonda čija bi glavnica iznosila jedan milijun kruna od koje bi se godišnje dobivalo 40 do 50 hiljada kruna za izdržavanje sirotišta.4

Uređenje zgrade Vakufskog/Islamskog sirotišta u Sarajevu

Zgradi sirotišta je podignutoj na vakufskom zemljištu, lijepom i sunčanom mjestu, na uglu Logavine i Čadordžine ulice.5 Sastojala se od 9 velikih i 7 manjih prostorija smještenih na dva sprata6 Imalo je električno osvjetljenje i priključak na vodovod.

Sirotište je bilo uređeno po uzoru najmodernijih evropskih zavoda ove vrste, prema svim pedagoškom i higijenskim propisima, imalo je spavaće sobe sa krevetima, učionice, kuhinju, blagovaonicu, sobu za bolesnike i druge prostorije, a uz to imalo je i veliku bašću sa prostranim igralištem.

 

Pitomci Vakufskog sirotišta

U sirotište su prvenstveno primana djeca bez oba roditelja, s jednim roditeljem a zatim potpuno siromašna djeca. Planirano je bilo da djeca u sirotištu imaju svu opskrbu. Uprava sirotišta bila je dužna da vodi posebnu evidenciju o svakom pitomcu.7 Broj pitomaca je svake godine bio različit, od 60 do 100 pitomaca. Kad je Sirotište bilo otvoreno primljena su 82 dječaka, od kojih su 17 mlađih pohađali mekteb iptidaiju izvan zgrade, dok su stariji po godinama izučavali različite zanate.8

U školskoj 1917/1918. godini u Vakufskom sirotištu boravila su 86 pitomaca od kojih je 49 pohađalo razne škole (veliku realku, realnu gimnaziju, trgovačku školu, osnovnu školu i mektebi iptidaiju), a 37 učilo razne zanate (sedlarski 5, bravarski 1, stolarski 4, limarski 2, tesarski 8, tapetarski 1, monterski 2, električarski 1, cipelarski 5, pekarski 4, krojački 3 i sahadžijski 1).9

 

Uprava

Prvi upravitelj Vakufskog sirotišta bio je Mehmed ef. Karamehmedović, a muallimi su bili Jusuf ef. Imamović i Mehmed ef. Jusufbegović. Od jula 1915. do jula 1916. godine Upravitelj u Vakufskom sirotištu bio je Besim ef. Korkut. Početkom školske godine 1917/1918. upravitelj ef. Korkut i oba muallima su premješteni, a na njihovo mjesto postavljeni su za upravitelja Asim-beg Mutevelić i za muallime Munib ef. Prašo i Šerif ef. Špica.

Sirotištem je dugo godina upravlja poznati pedagog i stručnjak Ibrahim ef. Vrebac.

Djeca u Sirotištu su 1916. godine bila su umorna zbog napornog fizičkog rada

Ubrzo nakon što je Vakufsko sirotište za muslimansku mušku djecu otpočelo sa radom izbio je Prvi svjetski rat. Dvije godine po izbijanju svjetskog rata u cijeloj Carevini, a naročito u Hercegovini zavladala je velika nestašica životnih namirnica sa kojim se Zemaljska vlada borila na različite načine.10 I u Vakufskom sirotištu došlo je do velikih promjena. Vjerovatno se tadašnji upravitelj, Sakib ef. Korkut prepao da neće imati dovoljno hrane da nahrani brojnu siročad smještenu u ustanovi na čijem je čelu bio pa je odlučio da zasije baštu, a u tome su mu trebali pomagati odrasliji dječaci. Upravitelj je nastojao da uz pomoć djece u zavodskoj bašči uzgoji što više povrća kako bi ublažio nestašicu živežnih namirnica i zavodskoj djeci poboljšao ishranu. Nabavljene su i 4 krave pa je i za njih trebalo obezbijediti svježu travu. Međutim, ovaj rad djeci je teško „padao“ pa su se često žalili upravama škola koje su pohađali. Upravitelji škola su o korištenju dječjeg rada u Vakufskom sirotištu obavijestili nadležne organe u Zemaljskoj vladi. Pojedini nastavnici su zapazili da su djeca zbog napornog rada bila preumorna i da su nakon nekoliko godina lijepog uspjeha u srednjim školama vidno popustila u učenju, a mnogi su dobili i po nekoliko slabih ocjena, iako su u prethodnim razredima bili dobri učenici. Zemaljska vlada je na temelju brojnih učeničkih pritužbi o prilikama u Vakufskom sirotištu i zapažanja profesora 8. septembra 1916. godine zatražila od okružnog školskog nadzornika, Edhema Mulabdića11 da u sirotištu obavi inspisciranje i o svojim zapažanjima izvijesti nadležne organe u Vladi. Mulabdić je u Sirotište boravio 25, 26. i 30. septembra, a izvještaj o svom inspisciranju Sirotišta datirao je 1. oktobra 1916. godine.

Izvještaj Edhema Mulabdića o stanju u Vakufskom sirotištu

Okružni inspektor Mulabdić Edhem je tri dana pratio rad i prilike u Muslimanskom vakufskom sirotištu i svoja zapažanja je pretočio u veoma opširan izvještaj iz kojeg saznajemo da su trebale samo tri i po godine da se Vakufsko sirotište, otvoreno u februaru 1913. godine kao moderna pedagoška ustanova prometne u pedagošku suprotnost. Navodimo najvažnije primjedbe iz izvještaja napisanog u Sarajevu 1. oktobra 1916. godine.12

Okružni školski inspektor je imao brojne primjedbe i na uvjete stanovanja i naročito na organiziranje rada u Sirotištu.

U periodu kad je obavljeno inspiciranje zavoda/sirotišta13 u njemu je boravilo 100 pitomaca i svi su tu spavali osim trojice koji su učili pekarski zanat kod pekara Jagodića i kod njega su i stanovali. Od svih pitomaca 64 je pohađalo škole i to: 16 srednju., 3 trgovačku, 2 okružnu medresu i 43 osnovnu školu, a 35 ih je učilo dvanaest raznih zanata. Jedan je pitomac bio još posve malen. Inspektor je naglasio kako su mladići dobri i da se odlikuju u nauci, ali da su u zadnje vrijeme (školska 1915/1916 godina) u tom popustili. Inspektor smatra da je to zbog „prenapornog rada u zavodskim trima bašćama, gdje su pitomci i previše morali raditi, da su u večer na hospitaciji, kad je trebalo učiti i formalno spavali.“ Taj je rad forsirao tadašnji upravitelj zavodski, vakufski tajnik Sakib ef. Korkut, koji se nije dao uvjeriti da je taj rad prenaporan za đake i da će im smetati povoljnom uspjehu u nauci. Đaci su u baščama kopali po nekoliko sati, vukli su đubre u bašče, a rezali su busenje po brdima iznad grada i morali su ga donijeti u čaršafima u svojim kaputima u zavodsko dvorište, gdje je valjalo jedan dio dvorišta zatraviti. Osim toga mučio je on još đake i pretjeranom gimnastikom i to često u vrijeme higijenski nepodesno za taj posao. Uslijed promjene u upravi zavodskoj 1. jula 1916. godine kad je spomenuti upravitelj premješten sa uprave sirotišta na okružnu medresu ti su radovi u zavodskim baščama znatno umanjeni. Zato su se mnogi đaci popravili u učenju.

Inspektor je imao i brojne primjedbe na vladanje pitomaca, jer kako je naveo nije lako „izliječiti loše navike“ koje ova djeca donesu u zavod. I opet navodi Sakiba ef Korkuta kao glavnog krivca zbog toga „jer je bio isuviše dobar pa je i tu prešao granicu i zabavljao se i šalio s djecom.“ Dolaskom nove uprave popravila se i disciplina među djecom.

Okružni nadzornik je u izvještaju konstatirao kako je vođena veoma slaba evidencija o zalihama hrane.

Na početku izvještaja navedeno je kako je zgrada sirotišta bila solidna građevina podignuta na zdravom mjestu, ali da su pojedine prostorije bile pretijesne za „sadašnji“ broj pitomaca. Mulabdić je u svom izvještaju, nakon detaljnog opisa nedostatka prostorija kao što su sobe za ostavljanje namirnica, prostorija za pranje rublja naročito naglasio nedostatak kupaonica, jer „u jednoj kupaonici kupanje pitomaca traje po čitav dan“.

Školski nadzornik je imao primjedbi i na to kako se čuvaju knjige u knjižnici, jer se knjige nisu davale pitomcima na čitanje niti se knjižni fond povećavao. Nije uredno vođen ni popis zavodskog inventara, a sve je „zapelo kad je upravu u zavodu preuzeo pređašnji upravitelj Korkut t.j. od 15. 6. 1915. godine“ naveo je Mulabdić.

On je istaknuo nekoliko povoljnih ocjena u vezi sa stanjem u Vakufskom sirotištu.

Administrativni poslovi u zavodu vode se prilično dobro.

Djeca su dosta zdrava, ali bez dječje radosti, čista i redovno se kupaju i presvlače. Zapazio je nedostatak u raznim pokrivačima i posteljnom rublju.

Zavod ima svoj kućni red napisan i odobren i po njemu se vlada. Vrijeme van škole i zanata pitomci su provodili korisno pod nadzorom jednog od dvojice funkcionera. Zabavljali su se igrom, bavili gimnastikom, a vrijeme su provodili i u šetnji i „lahku poslu“. Međutim, nadzor je ipak, prema mišljenju nadzornika bio slab, jer su u zavodu radila samo dva „funkcionera, privremeni upravitelj i njegov pomoćnik, oba muallimi.

Zavod je nabavio 4 krave za 4.600 kruna što je, po mišljenju Edhema Mulabdića, bilo od velike koristi. Osim toga i troje teladi koje su krave dale predstavljala su znatnu vrijednost.

U zavodu nema dovoljno zaposlenih, ni brojem ni spremom pa nema ni glavnog rada, a to je odgoj djece.

Od 1. jula uprava zavoda privremeno je predana dotadašnjem pomoćniku upravitelja, Jusufu ef. Imamoviću, koji je bio u tom svojstvu u zavodu od osnutka njegova. „On za sada dobro vodi zavod, a u vaspitanju djece ima prakse i iskustva a osim toga lijepe je čudi pa mu je dobar postupak prema djeci. Ali i njemu manjka stručne spreme, manjka mu i opće naobrazbe da bi vodio ovakav i ovako opsežan zavod izvjesnom cilju. Osim toga on je u zavodu tako opterećen da se od njega ne može ni zahtijevati bolji rad. On uistinu radi za dva i tri radnika, ali su poslovi tako raznoliki i opsežni da se on gubi u njima. On radi evidenciju o blagajni, o hrani, o odijelu i obići. Brine o pitomcima i njihovom uspjehu i napretku u vladanju, predstavlja zavod vani, korespondira s oblastima i još predaje vjeronauku u zavodu.“14 Njemu je donekle pomagao u nekim poslovima nedavno dodijeljeni muallim Mehmed ef. Jusufbegović, ali budući još mlad i neiskusan jedva da ga može zamijeniti u najobičnijim poslovima.

Izvještaj o prilikama u Sirotištu dostavljen je  Vakufsko-mearifskom saborskom odboru

Zemaljska vlada je ovaj izvještaj dostavila Vakufsko-mearifskom saborskom odboruu u Sarajevu i tražila da se „očituje“ u vezi onim što je okružni školski nadzornik Mulabdić naveo u svom izvještaju od 1. oktobra 1916. godine. Vakufsko-mearifski saborski odbor je 4. februara 1917. godine obavijestio Zemaljsku vladu da su otklonjeni mnogi nedostaci u Vakufskom sirotištu koje je naveo nadzornik15 pa je traženo da Zemaljska vlada zaduži okružnog školskog nadzornika, Edhema Mulabdića, da „ponovo stručno pregleda i ocijeni pritužbe koje su direktoru Trgovačke akademije iznijela tri pitomca Sirotišta.16

U dostupnim arhivskim izvorima nije pronađen izvještaj o obavljenom inspiciranju Vakufskog sirotišta iz 1917. godine. Iz arhivskih izvora vidimo da je na prijedlog inspektora Mulabdića u Vakufskom sirotištu upravnika Besim ef. Korkuta zamijenio učitelj Asim-beg Mutevelić i da su, sudeći po dopisu Vakufske direkcije, u Sirotištu otklonjeni nedostaci na koje je okružni školski nadzornik ukazao u izvještaju iz 1916. godine

Autor: Mina Kujović

Glasnik

IZVORI I LITERATURA

Arhiv Bosne i Hercegovine, fond Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, 1978-1918.

Sarajevski list

Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo do 1918. godine, str. 276-277.

Alibegović Esadbeg, Muslimansko sirotište za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, Glasnik VIS-a, br. 7-8, Sarajevo, 1971., str. 362-365.

Hamdija Mulić, Muslimansko vakufsko sirotište u Novi behar, 1927., br. 19, str. 5.

Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941), Zagreb 2010.

Fusnote:

1 Sirotište islahana bilo je podignuto pri kraju osmanske vladavine i djelovalo je samo 9 godina, jer je nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine prestala funkcija ove ustanove. U sirotištu – islahani – učila se vjeronauka i van sirotišta pohađali razni zanati: cipelarski, terzijski-krojački, slovoslagarski u tek otvorenoj i prvoj štampariji u Bosni i Hercegovini, kao i još neki drugi zanati.

2 Alibegović Esadbeg, Muslimansko sirotište za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, Glasnik VIS-a br. 7-8, Sarajevo, 1971., 362-365.

3 Direktor je tom prilikom posebno istaknuo i veliku pomoć od strane Zemaljske vlade, kako u subvencijama tako i u izradi Pravila koja su odobrena još u aprilu 1912. godine. Program rada u sirotištu bio je, prema tim Pravilima, sljedeći: pitomci sirotišta moraju naučiti vjersku obuku mektebi-iptidaiju i svršiti elementarnu školu. Kad svrše osnovnu školu jedni će na trošak vlade, vakufa ili MKD „Gajret“ pohađati gimnaziju ili realku u skladu sa njihovim sklonostima, a drugi će ostati u sirotištu da nauče razne zanate „kojih će se radionice u sirotištu otvoriti“. Sarajevski list, br. 272 od 20. 12. 1913., str. 2-3)

4 Ovaj su fond svojim prilozima podržavali brojni građani Bosne i Hercegovine. Od 1913. do 1916. godine prinosi fodna su se popeli na 77.913 krune I 2 helera. Bez obzira na ratne neprilike i besparicu, financijska sredstva fonda rasla su iz godine u godinu pa su njegova ukupna sredstva s konca 1917. iznosila 119.169 kruna I I 78 helera. (Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941) str. 30, pozivom na Izvješća o radu vakufsko-mearifske uprave u Bosni i Hercegovini.

5 U zgradi bivšeg Islamskog vakufskog sirotišta nakon Drugog svjetskog rata bio je Dom učenika „Slaviša Vajner-Čiča“, a od 1990. godine tu je uređen arhivski depo Historijskog arhiva Sarajevo i nosi naziv depo „Na Vrbanjuši“.

6 Veličina prostorija je bila od 70 do 90 četvornih metara i korištene su po jedna za: mekteb, klanjanje, školu, igru, trpezariju i 4 za spavaće sobe. Manje prostorije su predviđene za kancelariju upravnika, za podvornika, za garderobu za odijelo i obuću, kuhinju, bolnicu i praonicu. Sve je bilo urađeno po higijenskim zahtjevima pa su sve prostorije bile svijetle. U podrumu su bile 2 velike peći za centralno zagrijavanje cijele zgrade.

7 „Raspored zaduženja pitomaca u sirotištu uradili su pedagozi, a sastojao se u sljedećem: u 6 sati ujutro odijevanje i abdest namaz, u 8 sati doručak, od 8:30 jedan dio pitomaca odlazi u mekteb izvan sirotišta, drugi ide u školu također vani, a najmanji idu u dvoranu određenu za mekteb. Nauka traje od 11 do 12 sati. U 12 sati je ručak, a od 1 sat odmor. Od 1-3 opet nauka u mektebi-iptidaiji i školi u sirotištu. Od 5 do 5:30 odmor, od 5:30 do 6:30 korepeticija, učenje i ponavljanje. Od 6:30 do 7 večera, od 7-8 odmor i zabava, od 8 do 8:30 namaz i čišćenje odijela a u 8:30 lijeganje.

Od 82 dječaka u sirotištu 17 ide u mekteb iptidaiju izvan, starija po godinama idu na zanat.

Sva su djeca u sirotištu bila jednako odjevena, kaputići i pantolice. Za izlazak za van imali su i deblje kaputiće, kabanice i duboke cipele, a za boravak unutra plitke cipele. Osim toga rubenine koliko je potrebno, peškire, rubce, a postelje su im lijepe i čisti željezni kreveti, slamnjače sa čistim čaršafima i dobrim pokrivačima.

Hrana je udešena po zdravstvenim propisima: čisto je sve, friško i hranjivo. Za doručak je hljeb od 100 grama, pržena čorba, petkom mlijeko, za ručak hljeb od 160 grama, mesa 100 grama, sa grahom, krompirom, pirinčom itd. Za večeru hljeb od 140 grama i meso kao ručak te hošaf.“ (Alibegović Esadbeg, Muslimansko sirotište za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, str. 364)

8 „Odmah u početku moglo se u taj zavod smjestiti oko 100 siročadi, gotovo nađenih na ulici. Od tih prvih pitomaca ovog zavoda danas ima nastavnika, zanačija i drugih fizičkih radnika koji kao građani danas vrše pošteno svoju dužnost (...) danas živi, uči i školuje se u ovom zavodu 63 pitomca.“ (H. Mulić, Muslimansko vakufsko sirotište, str. 5)

9 Sarajevski list, br. 4 od 5. januara 1918. str. 3.

10 Tokom Prvog svjetskog rata na području Bosne i Hercegovine nije bilo ratnih poprišta, ali su posljedice rata bile velike, naročito 1917. godine. Treće godine nakon izbijanja rata u cijeloj zemlji su nastupile izuzetno teške prilike. Radno sposobno stanovništvo je bilo mobilizirano u pripadnike austrougarske vojske pa su zbog nedostatka muške radne snage njive ostale ne obrađena, a u Hercegovini je trajala i višegodišnja suša. Zbog ratne privrede koja se očitovala u stalnim rekvizicijama stoke za vuču i hrane za vojne potrebe, neobrađenih njiva i višegodišnje suše u zemlji je nastala velika nestašica hrane. U nekim dijelovima Hercegovine i Bosanske Krajine je bilo i smrtnih slučajeva zbog nedostatka hrane, gladi i iscrpljenosti.

11 Edhem Mulabdić je tada bio i direktora Muslimanske više djevojačke narodne škole u Sarajevu.

12 ABH, ZVS br. 21.317 /1917. šifra 89/63/2 (Izvještaj je prilog uz predmet koji je Vlada označila kao „Nered u vakufskom konvoktu“)

13 Ova se ustanova različito naziva., nekad je Islamsko vakufsko sirotište, nekad „Darul-ejtam“ u Sarajevu pa Muslimansko sirotište za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, ili Islamsko sirotište za Bosnu i Hercegovinu. I u dostupnoj literature ova ustanova se različito naziva: sirotište, islamsko sirotište, vakufsko sirotište, a nekad zavod. U arhivskim dokumentima Zemaljske vlade ovu ustanovu je uvijek nazivanala konvikt, a Vakufska direkcija ga naziva samo Vakufsko sirotište.

14 ABH, ZVS br. 21.317 /1917, šifra 89/63/2.

15 VMSO je u svom odgovoru naveo da je prenaporni fizički rad pitomaca ukinut, da se popravila disciplina od početka jula 1916. godine kad je promijenjena uprava u zavodu. Ovo je dovelo do napredovanja đaka u nauci i mnogi srednjoškolci su se popravili. Iinventar i knjižnica u zavodu su sređeni, čistoča je popravljena (iako je bila dobra). na zasjedanju vakufsko-mearifskog odbora je zaključeno da se prepravke zgrade izvedu „čim to prilike budu dozvoljavale“. U upravu zavoda dodijeljen je učitelj Mehmed ef. Karamehmedović i time je osoblje u zavodu povećano pa se nadaju da će biti više reda.

16 Zemaljska vlada je raspisom obavijestila direkcije srednjih škola u Sarajevu, Velike gimnazije, Velike realke Franjo Josip I, Tehničke stručne škole i Male realne gimnazije kako joj je ponovo stigla pritužba da u Muslimanskom vakufskom sirotištu u Sarajevu vladaju veliki nedostaci. U raspisu se navodi kako Vlada ne prima te pritužbe „kao gotova fakta“, ali da je u interesu odgoja mladeži svakako potrebno da se izvidi da li one odgovaraju istini. Zbog toga Vlada traži od direkcija ovih škola da u jedan dan, zajednički pregledaju ovu ustanovu te da izvještaj o pregledu dostave u što kraćem roku.

U prilogu je direkcijama dostavljen i dopis koji je Zemaljskoj vladi dostavio direktor Trgovačke akademije u Sarajevu, a koji je bio povod za pisanje raspisa direkcijama sarajevskih srednjih škola. U dopisu direktora Trgovačke akademije je popis pritužbi/žalbi koje su upravi škole ispričala trojica učenika, pitomca u Muslimanskom vakufskom sirotištu /konviktu. Oni su se žalili na nered i njihove žalbe iskazane su u sedam tačaka (donosim tekst bez skraćivanja):

  1. Hrana nije dobro pripremljena, često je poslužena sa zakašnjenjem ili je hladna. Kruh se ne dijeli pitomcima, nego se kao i neki dio hrane daje rukom gospodina prefekta.
  2. Za vrijeme odsutnosti prefekta nadzor je prepušten „slugama“ koji postupaju nedostojno sa učenicima.
  3. Grijanje soba je neuredno i nedostatno. Soba za učenje počinje se ložiti kad počinje učenje te je dugo tako hladna da učenici ne mogu pisati.
  4. Njega bolesnih je slaba. Zavodski liječnik od početka školske godine nije bio u konviktu. Soba za bolesnike slabo zagrijava a posluga ne mari za bolesnike.
  5. Nered i nečistoća vlada u zavodu, suđe se ne pere vrućom vodom niti se tako čiste stvari već se samo taru krpom.
  6. Rublje se pere neredovno, vraća nečisto, pere se bijelo zajedno sa šarenim pa se tako zamaže.
  7. Nedostaje čistog rublja nakon pranja, a kad se đaci tuže prefektu, nema od toga uspjeha. Rublje peru sluge.

Ova se spontana prijava podastire s napomenom da direktora zavoda boli noga pa ne može lično da odgovori na njegov dopis u vezi sa pritužbama pitomaca koji mu je dostavljen 8. 12. 1916. godine.

U dostupnim arhivskim izvorima nije pronađen izvještaj o obavljenom inspiciranju Vakufskog sirotišta iz 1917. godine.